Q. in perpetuum hibernum
Stara legenda
- Poruka
- 88.162
»Budite, dakle srdačno pozdravljeni, braćo Srbi! Ta ma svit što govorio i pisao, nikada neće prodrmati moje najčvršće uvirenje, da smo jednim ocem od jedne te iste matere rođeni, krv od krvi, kost od kosti! O tome svidoči slog i trup tila, mast, lik i oblik, narav, običaj i adet u radosti i žalosti, u jilu i piću, u odilu i obiteljskom životu; u načinu gazdovanja, mišljenja u miru i ratu, pod jednim istim imenima i prezimenima. I to ne samo ovde, već i tamo u Dalmaciji, Bosni,
Hercegovini i SRBIJI, kako sam se o tom i posebnim iskustvom osvidočio.«
»Ta Srbi su jedne krvi i jednoga jezika, da, oni su rođena braća s Bunjevcem i Šokcem . . .«
»Dokle ćete vi Bunjevci, Šokci, Srbi, Hrvati i svi što vas god ima na severu i jugu, al osobito vi svećenici, mali i veliki,
vi fratrovi i kaluđeri, voziti drva na lomaču, na kojoj sad jedan sad opet drugi dušmanin, slobodu slavensku spaljuje? Dokle ćete voliti da nam puk čami u neznanstvu, nego da mu uz ćirilicu i latinicu otvarate sve one zdence prosvite, koje su naši prađedi s ašovom latinice ili ćirilice izkopali, zar da im unuci lakšim načinom do vode znanosti i nabožnosti dopiru?«
»Nije li istina, vi svećenici, fratrovi i kaluđeri, da bi veća
gomila bka svitlosti, kada bi se i ova u latinici i ona u ćirilici u
jednu svotu snašala, te tim, s jedne i s druge strane, nabožnost,
ćudorednost a i imućnost rasla. Tim nebi ovaj puk, koji jednim
jezikom govori, jednim odilom se odiva, s jednimi i istimi običajiimi
označuje, jedan u drugome Kumana i Tatara, već rođena
brata smatrao, pa bi se ovakvim načinom jedan k drugome
sve većma i većma približavao. A dokie će to, braćo, ovako trajati?
Nemojte mi zameriti ni s jedne ni s druge strane, ja ću
vam i na ovo pitanje iskreno odgovoriti. Donle će se Bunjevac
i Šokac opirati ćirilici u strahu da se kakogod ne podvuče
»šizma«, a Srb.n latinici i koledaru, da se kakogod u njega ne
uvuče katolicizam, dok ovde u Ugarskoj ne propane i Bunjevac
i Šokac, a i Srbin, pa niti će onda biti strašila katoliku u »šizmi«,
niti Srbinu u katolicizmu«.
... »Pa ako je Bunjevac ili Šokac, da se naobrazi potpuno
u znanju ćirjice, jer su mnogi stari spisi s ovom pisani bili.
Neću da tvrdim, ali mi se ipak čini, da su naši stari više no mi
ćirilicu poznavli, te su i ovu za svoju svojinu smatrali. Barem
se to mora naslućivati, kada vidimo, da su i u Baji zapisnici ćirilicom
bili pisani, akoprem se zna, da je ovde uvik više Bunjevacah
no Srbah bilo, — a u Somboru ako ne bijahu u većini, to
su ipak u jednaku broju sa Srbi bili, i u gradskoj kući prve
časti zauzimali. Pa su se i ovde stari spisi većinom u ćirilici sastavljali.«
Ima dva Hrvatstva
Još nečemu da proučimo naše tako zvane »Hrvate«. Ima — dva Hrvatstva. Jedno je Hrvatstvo nacionalno, slovensko i bratsko jugoslovensko. To je Hrvatstvo, koje je učinilo da je 1848 godine Srpski pravoslavni Patrijarh Rajačić instalirao i blagoslovio Jelačića za bana Hrvatskog. To je Hrvatstvo Ljudevita Gaja i ostalih Ilira, koji su tvrdili da su Srbi i Hrvati jedan narod.To je Hrvatstvo, koje je učinilo da su Hrvati četrdeset godina prošloga vika odbacili "hrvatsku kajkavštinu i ekavštinu, pa primili srpsku štokavštinu i ijekavštinu za svoj hrvatski knjževni jezik, samo da bi bili bliži Srbima. To je Hrvatstvo Štrosmajera i Račkoga, koji su život svoj posvetili ljubavi i bratstvu srpsko-hrvatskog naroda, koji je za njih bio jedan narod. To je Hrvatstvo, koje je stvorilo Jugoslavensku Akademiju znanosti i umjetnosti u Zagrebu i divnu katoličku katedralu u Đakovu, koju je katolički biskup Štrosmajer posvetio bratstvu i jedinstvu katoličke i pravoslavne vire. To je Hrvatstvo, koje se zajedno sa Srpstvom borilo na Fridjungovom procesu u Beču, u veleizdajničkoj parnici u Zagrebu protiv Austrije, i koje je za vrime rata poslalo hrvatske dobrovoljce u srpsku vojsku. To je Hrvatstvo Štipana Radića, onoga Štipana Radića, koji je prije rata umio i da se suprotstavi frankovačkoj rulji, koja je nasrtala na Srbe, a koji je posli rata, kada je najzad uvidio da svi hrvatski putevi ne vode ni u ovo ni u ono, nego u Beograd, svaki svoj zbor po Hrvatskoj počinjao i završavao sa usklikom »Živeo Kralj! Živela Jugoslavija!« To je Hrvatstvo, koje zna za zdrav razum, za Boga, za dušu, za Isusa sina božijeg, koji je na križ razapet da ljubav medu svima ljudima pobedi, koje viruje u Slovenstvo, Jugoslovenstvo, u prave interese i Hrvatstva i Jugoslovenstva. I najzad, to je Hrvatstvo: koje je u Zagreb dovelo srpsku oslobodilačku vojsku; zbog i radi kojega Hrvatstva je stvorena Jugoslavija i blagodareći kome će Jugoslavija opstati i cvetati, pa ma šta činili njeni unutrašnji i spoljni neprijatelji.
Ali ima i jedno drugo »hrvatstvo«. To je »frankovačko hrvatstvo«, koje je stvorio zagrebački čivutin Jozua Frank. To je neslovensko, nejugoslovensko, nekršćansko, nekulturno, mržnjom nadahnuto, antisrpsko, suludo i izdajn.čko frankovačko hrvatstvo. To je zloglasni hrvatski frankovluk! To je najnekulturnija i najdivljačnija pojava usrid kulturne Evrope!
Ova politicka misao je, verujem, aktuelna i danas;
Kada su Srbiji omeđivali granice novoj hrvatskoj banovini, oni nisu gledali da u toj novoj banovini budu samo Hrvati. Zato su granice tako povukli da sada na tri miliuna Hrvata ima 1,000.000 pravoslavnih Srbalja u Hrvatskoj. Ako bi sada neko tražio da se glasanjem ili si. minjaju granice Hrvatske, onda bi i 1,000.000 pravoslavnih Srba glasali da se otcipe od Hrvatske i spoje s ostalih 7 miLuna Srba u Srpskim Zemljama, kako se već sada zove ovaj drugi, veći i bogatiji dio naše države, u kome živimo mi i Srbi. A tada možda ni Osik ne bi ostao u Hrvatskoj, jer: postoji čitav i neprekidan lanac srezova od mađarske granice više Osika, pa priko čile Slavonije, priko uže Hrvatske, Like i severne Dalmacije do Benkovca na moru, u kojima su skoro svuda Srbiji u većini. Ako bi se, dakle, htilo da srezovl sa hrvatskom većinom pripadnu Hrvatskoj, a srezovi sa srpskom većinom Srbiji, onda bi granica hrvatske banovine išla od Osika, pa ispod Zagreba do mora, i Hrvatska bi bila pripolovljena, — A MI BI SA SUBOTICOM OPET OSTALI OTSIČENI OD HRVATSKE BANOVINE. Pritom više ima pravoslavnih Srba u Bačkoj, nego nas Bunjevaca, pa bi nas oni ipak priglasali, ako bi se htilo glasanjem da odluči ko se gdi pripasti. Dakle, mi nismo, nećemo i nemamo nikakvu potribu ni interes da se odreknemo svoga čestitog bunjevačkog imena i da postanemo Hrvati. Ali, i kada bismo postali Hrvati, ovi od toga nikakvu hasnu nebi vidili, jer bismo se samo naprazno odrekli sami sebe i nazivali se Hrvatima, a ne bismo mogli doći pod njihovu vlast, niti im svojom imovinom popraviti njihovo materijalno stanje, radi čega nas oni i pohrvaćuju. Jer, niko valjda koji malo pameti ima, ne m,sli da će Srbi prilikom eventualnog razgraničenja pustiti da 1,000.000 pravoslavnih Srba, koje ne triba ni silom ni milom tek sada posrbljivati i koji su vatreniji Srbi od onih u Šumadiji, ostanu van okvira Srpskih Zemalja, a da 65.000 Bunjevaca koje tek sada triba i milom i silom praviti Hrvatima — pripadnu Hrvatskoj, zato što su tobož »HRVATI«! A valjda niko normalan kod nas ne misil da će Srbiji, koji znaju kako se pravi država, jer im je to vikovni zanat, pustiti da, na primer u Bačkoj, i u našoj rođenoj nacionalnoj državi stvorenoj srpskom krvlju, Mađari i Nimci glasaju, gdi će Srbiji i Bunjevci, a gdi Hrvati pripasti!
Hercegovini i SRBIJI, kako sam se o tom i posebnim iskustvom osvidočio.«
»Ta Srbi su jedne krvi i jednoga jezika, da, oni su rođena braća s Bunjevcem i Šokcem . . .«
»Dokle ćete vi Bunjevci, Šokci, Srbi, Hrvati i svi što vas god ima na severu i jugu, al osobito vi svećenici, mali i veliki,
vi fratrovi i kaluđeri, voziti drva na lomaču, na kojoj sad jedan sad opet drugi dušmanin, slobodu slavensku spaljuje? Dokle ćete voliti da nam puk čami u neznanstvu, nego da mu uz ćirilicu i latinicu otvarate sve one zdence prosvite, koje su naši prađedi s ašovom latinice ili ćirilice izkopali, zar da im unuci lakšim načinom do vode znanosti i nabožnosti dopiru?«
»Nije li istina, vi svećenici, fratrovi i kaluđeri, da bi veća
gomila bka svitlosti, kada bi se i ova u latinici i ona u ćirilici u
jednu svotu snašala, te tim, s jedne i s druge strane, nabožnost,
ćudorednost a i imućnost rasla. Tim nebi ovaj puk, koji jednim
jezikom govori, jednim odilom se odiva, s jednimi i istimi običajiimi
označuje, jedan u drugome Kumana i Tatara, već rođena
brata smatrao, pa bi se ovakvim načinom jedan k drugome
sve većma i većma približavao. A dokie će to, braćo, ovako trajati?
Nemojte mi zameriti ni s jedne ni s druge strane, ja ću
vam i na ovo pitanje iskreno odgovoriti. Donle će se Bunjevac
i Šokac opirati ćirilici u strahu da se kakogod ne podvuče
»šizma«, a Srb.n latinici i koledaru, da se kakogod u njega ne
uvuče katolicizam, dok ovde u Ugarskoj ne propane i Bunjevac
i Šokac, a i Srbin, pa niti će onda biti strašila katoliku u »šizmi«,
niti Srbinu u katolicizmu«.
... »Pa ako je Bunjevac ili Šokac, da se naobrazi potpuno
u znanju ćirjice, jer su mnogi stari spisi s ovom pisani bili.
Neću da tvrdim, ali mi se ipak čini, da su naši stari više no mi
ćirilicu poznavli, te su i ovu za svoju svojinu smatrali. Barem
se to mora naslućivati, kada vidimo, da su i u Baji zapisnici ćirilicom
bili pisani, akoprem se zna, da je ovde uvik više Bunjevacah
no Srbah bilo, — a u Somboru ako ne bijahu u većini, to
su ipak u jednaku broju sa Srbi bili, i u gradskoj kući prve
časti zauzimali. Pa su se i ovde stari spisi većinom u ćirilici sastavljali.«
Ima dva Hrvatstva
Još nečemu da proučimo naše tako zvane »Hrvate«. Ima — dva Hrvatstva. Jedno je Hrvatstvo nacionalno, slovensko i bratsko jugoslovensko. To je Hrvatstvo, koje je učinilo da je 1848 godine Srpski pravoslavni Patrijarh Rajačić instalirao i blagoslovio Jelačića za bana Hrvatskog. To je Hrvatstvo Ljudevita Gaja i ostalih Ilira, koji su tvrdili da su Srbi i Hrvati jedan narod.To je Hrvatstvo, koje je učinilo da su Hrvati četrdeset godina prošloga vika odbacili "hrvatsku kajkavštinu i ekavštinu, pa primili srpsku štokavštinu i ijekavštinu za svoj hrvatski knjževni jezik, samo da bi bili bliži Srbima. To je Hrvatstvo Štrosmajera i Račkoga, koji su život svoj posvetili ljubavi i bratstvu srpsko-hrvatskog naroda, koji je za njih bio jedan narod. To je Hrvatstvo, koje je stvorilo Jugoslavensku Akademiju znanosti i umjetnosti u Zagrebu i divnu katoličku katedralu u Đakovu, koju je katolički biskup Štrosmajer posvetio bratstvu i jedinstvu katoličke i pravoslavne vire. To je Hrvatstvo, koje se zajedno sa Srpstvom borilo na Fridjungovom procesu u Beču, u veleizdajničkoj parnici u Zagrebu protiv Austrije, i koje je za vrime rata poslalo hrvatske dobrovoljce u srpsku vojsku. To je Hrvatstvo Štipana Radića, onoga Štipana Radića, koji je prije rata umio i da se suprotstavi frankovačkoj rulji, koja je nasrtala na Srbe, a koji je posli rata, kada je najzad uvidio da svi hrvatski putevi ne vode ni u ovo ni u ono, nego u Beograd, svaki svoj zbor po Hrvatskoj počinjao i završavao sa usklikom »Živeo Kralj! Živela Jugoslavija!« To je Hrvatstvo, koje zna za zdrav razum, za Boga, za dušu, za Isusa sina božijeg, koji je na križ razapet da ljubav medu svima ljudima pobedi, koje viruje u Slovenstvo, Jugoslovenstvo, u prave interese i Hrvatstva i Jugoslovenstva. I najzad, to je Hrvatstvo: koje je u Zagreb dovelo srpsku oslobodilačku vojsku; zbog i radi kojega Hrvatstva je stvorena Jugoslavija i blagodareći kome će Jugoslavija opstati i cvetati, pa ma šta činili njeni unutrašnji i spoljni neprijatelji.
Ali ima i jedno drugo »hrvatstvo«. To je »frankovačko hrvatstvo«, koje je stvorio zagrebački čivutin Jozua Frank. To je neslovensko, nejugoslovensko, nekršćansko, nekulturno, mržnjom nadahnuto, antisrpsko, suludo i izdajn.čko frankovačko hrvatstvo. To je zloglasni hrvatski frankovluk! To je najnekulturnija i najdivljačnija pojava usrid kulturne Evrope!
Ova politicka misao je, verujem, aktuelna i danas;
Kada su Srbiji omeđivali granice novoj hrvatskoj banovini, oni nisu gledali da u toj novoj banovini budu samo Hrvati. Zato su granice tako povukli da sada na tri miliuna Hrvata ima 1,000.000 pravoslavnih Srbalja u Hrvatskoj. Ako bi sada neko tražio da se glasanjem ili si. minjaju granice Hrvatske, onda bi i 1,000.000 pravoslavnih Srba glasali da se otcipe od Hrvatske i spoje s ostalih 7 miLuna Srba u Srpskim Zemljama, kako se već sada zove ovaj drugi, veći i bogatiji dio naše države, u kome živimo mi i Srbi. A tada možda ni Osik ne bi ostao u Hrvatskoj, jer: postoji čitav i neprekidan lanac srezova od mađarske granice više Osika, pa priko čile Slavonije, priko uže Hrvatske, Like i severne Dalmacije do Benkovca na moru, u kojima su skoro svuda Srbiji u većini. Ako bi se, dakle, htilo da srezovl sa hrvatskom većinom pripadnu Hrvatskoj, a srezovi sa srpskom većinom Srbiji, onda bi granica hrvatske banovine išla od Osika, pa ispod Zagreba do mora, i Hrvatska bi bila pripolovljena, — A MI BI SA SUBOTICOM OPET OSTALI OTSIČENI OD HRVATSKE BANOVINE. Pritom više ima pravoslavnih Srba u Bačkoj, nego nas Bunjevaca, pa bi nas oni ipak priglasali, ako bi se htilo glasanjem da odluči ko se gdi pripasti. Dakle, mi nismo, nećemo i nemamo nikakvu potribu ni interes da se odreknemo svoga čestitog bunjevačkog imena i da postanemo Hrvati. Ali, i kada bismo postali Hrvati, ovi od toga nikakvu hasnu nebi vidili, jer bismo se samo naprazno odrekli sami sebe i nazivali se Hrvatima, a ne bismo mogli doći pod njihovu vlast, niti im svojom imovinom popraviti njihovo materijalno stanje, radi čega nas oni i pohrvaćuju. Jer, niko valjda koji malo pameti ima, ne m,sli da će Srbi prilikom eventualnog razgraničenja pustiti da 1,000.000 pravoslavnih Srba, koje ne triba ni silom ni milom tek sada posrbljivati i koji su vatreniji Srbi od onih u Šumadiji, ostanu van okvira Srpskih Zemalja, a da 65.000 Bunjevaca koje tek sada triba i milom i silom praviti Hrvatima — pripadnu Hrvatskoj, zato što su tobož »HRVATI«! A valjda niko normalan kod nas ne misil da će Srbiji, koji znaju kako se pravi država, jer im je to vikovni zanat, pustiti da, na primer u Bačkoj, i u našoj rođenoj nacionalnoj državi stvorenoj srpskom krvlju, Mađari i Nimci glasaju, gdi će Srbiji i Bunjevci, a gdi Hrvati pripasti!
Poslednja izmena:
