lepo je..

mogu li noć, ili pesma ili par pročitanih reči da budu dovoljnie da osetite neku nežnost prema svetu? i imate ono osećanje da je sve kako i treba da bude i da tu u tom trenutku baš ništa ne fali?
o, da, bas to... neznost prema svetu. ili zivotu bolje da kazem.
ja takva osecanja ko sto pises i imam najcesce kad sam sama sa sobom. ili sa njim, kad smo mirni, npr vozimo se i uzivamo jedno pored drugog a svako za sebe... u interakcijama kad je drugo bice tu, je uvek prisutna jedna doza uznemirenosti (prijatne, ali ipak uzmenirenosti) ma koliko da ga volim... :heart:
 
bilo da imate "nekoga" ili nemate...
kad dođe ovako neko lepo veče umete li da sednete i uživate u tišini, svojim mislima?
mogu li noć, ili pesma ili par pročitanih reči da budu dovoljnie da osetite neku nežnost prema svetu? i imate ono osećanje da je sve kako i treba da bude i da tu u tom trenutku baš ništa ne fali?
ili prosto svaki takav momenat težite da podelite sa nekim ko vam je poseban?

pitanje je, koliko umete da budete sami?


dugo dugo sam bila sama...stvarno dugo...imala sam i neke svoje rituale...recimo, petkom uvece sam obavezno jela sladoled od karamele i vanile i citala zutu stampu...mesecima sam citala omiljene knjige i nigde nisam izlazila...bavila se svojim hobijem...gledala po nekoliko filmova zaredom...i nastavila da praktikujem isto i kada sam "prestala da budem sama"...obozavam da budem nasamo sa svojim mislima, ali u poslednje vreme sam mnogo destruktivna, sto je posledica velikih problema koji bombarduju spolja...zato mi je mnogo lakse da misli podelim sa nekim...:)

toliko sam uzivala sama sa sobom, da sam se prosto zabrinula da li umem nesto lepo da delim sa drugim...a izgleda da umem:)
 
Nekad sam bila sklona da samocu dizem u nebesa, ali cinjenica je da izopacuje coveka. Naravno ne u slucaju kad je ona luksuz, nego kad je konstanta. I vise mi samovanje nije neko umece, umece je funkcionisati sa ljudima i ostati svoj i u svom ekvilibrijumu. :P

:klap:
Bas citam odgovore i vidim svi nesto sami, samuju, provode dva sata sami sa sobom, vode dijaloge i piju kafu sami sa sobom... Pa htedoh da pitam jel izlazite iz sobe uopste, jel imate neke ljude oko sebe i jel imate nekad potrebu da ne budete sami :lol: Ali ZmAjEvA lepo objasnila. To je, po meni, sustina.
 
bilo da imate "nekoga" ili nemate...
kad dođe ovako neko lepo veče umete li da sednete i uživate u tišini, svojim mislima?
mogu li noć, ili pesma ili par pročitanih reči da budu dovoljnie da osetite neku nežnost prema svetu? i imate ono osećanje da je sve kako i treba da bude i da tu u tom trenutku baš ništa ne fali?
ili prosto svaki takav momenat težite da podelite sa nekim ko vam je poseban?

pitanje je, koliko umete da budete sami?

volim da imam neko vrijeme odvojeno samo za sebe,
ali ne umijem baš uvijek biti sama, tj. ne uživam uvijek u samoći...
nekad mi samoća dođe kao lijek, kao melem, potreba da napunim baterije, sredim misli i osjećanja, da bih mogla ujutro da se probudim kao normalno stvorenje a ne kao neko džangrizalo...
a nekad baš ne volim što ostajem sama, tj. samoća mi postaje usamljenost, a to ne volim...
elem, ponekad da, ponekad ne...:neutral:
 

Back
Top