Eutanazija - da ili ne?

Da li podržavate ubistvo iz milosrđa?


  • Ukupno glasova
    28
  • Anketa je zatvorena .
..pročitala sam sve ove postove u vezi eutanazije i raspravljalo se otprilike o svim mogućim varijantama upotrebe i zloupotrebe eutanazije...
...čula sam nedavno zanimljivo mišljenje..kao što donori organa imaju kartice da su dobrovoljni davaoci u slučaju da...
...slično bi trebalo da postoji neko udruženje, zakonski odobreno da osoba dok je zdrava potpiše da je saglasna da u slučaju da oboli od neke trenutno neizlječive bolesti pristaje da se izvrši eutanazija...i onda kad oboli ako i u takvom stanju potvrdi svoju želju.. da se eutanazija izvrši... ako se slučajno izjasni da ne želi normalno eutanazija se neće izvršiti...dok osobe koje nisu, dok su zdrave, potpisale da pristaju na takvu opciju nemaju pravo poslije tražiti eutanaziju...
 
Ta prica o eutanaziji deluje kao da se vodi izmedju pravih plasljivaca koji u fenomenu smrti najvise cega se plase jeste fizicki bol i onda bi zeleli da se od tog bola osiguraju i traze razna "zakonska resenja". Kao da je covek napravljen od celika pa ne moze sam da se samoubije ako zeli, vec je potrebna asistencija celog drustva, drzave i njenog pravnog sistema, kao i celog lekarskog konzilijuma da bi prekinuli nesto tako krhko kao sto je ljudski zivot jer se doticni toliko plasi da to sam uradi. Cak i kada osoba dodje u tako jadno stanje na ovom svetu ili ako ona podlegne svim onim minama i granatama i kursumima olicenim u svim mogucim povredama, bolestima starenjem i propadanjem koji nam prolecu pored glave svakog sekunda....ali da ne skrecemo temu na tu stranu. Hocu reci da cak i potpuno unistena osoba koja nije u stanju da se samoubije sama skakanjem sa mosta, ili pistoljem ili necim slicnim...moze to uraditi krajnjim sredstvom ..gladovanjem.
Sopenhauer je gladovanje prositeklo iz vrhunske askeze naveo kao jedini nacin samoubistva koje nije izniklo iz afimracije, vec iz uzvisene negacije volje. To "crveno dugme", tu rucicu sa natpisom "povuci u slucaju opasnosti" ili ako pakao zivota postane suvise nepodnosljiv i besmislen, taj krajnji nacin napustanja zivota ..niko nam ne moze oduzeti i nije potrebna nikakva mastiljava birokratija i njeni zakonski propisi.

Jedini problem je strah od smrti i nemojte da se tesite da je to strah od bola. Bol prilikom samoubsutva moze i nepostojati. Prilikom skakanja sa zgrade recimo, a cak i prilikom svakog drugacijeg samoubistva, psihicki afektivni odgvor licnosti u tim trenucima je toliki da mislim da bol tu ne moze dobiti pristup, kao sto ranjena osoba u ratu primeti svoju ranu tek kada se zavrsi bitka.
Nije bol ono sto tera coveka od toga, vec strah od smrti, A mogu misliti kako pred time drhte sirovi materijalisti koji su izgradili svoj zivotnu filozofiju na jednom apsurdu, ili na postojanju objekta po sebi. Kako takva osoba moze ne samo proci kroz sekunde umiranja, nego i kroz ono posle toga. Susret sa ogoljenim nesvesnim. Sa integrlanim duhom izvan pojave koja sa smrcu nestaje.
Takva osoba cak i kada zivot izgubi svaki smisao jednostvano ne moze da se samoubije na nijedan nacin ... pa trazi pomoc drzavne papirologije i mastiljave birokratije. Da nije tuzno, to bi bilo smesno.
 
Apsolutno da, cak i u okolnostima nepostojanja potpune beznadeznosti a naginjanju tek-tek nastavka. Apsurdnost produzetka telesnosti koja je svoju svesnost i razum definitivno odbacila potpuno je evidentna i nezanemarljiva. Ako bi to i znacilo nekome, to znacenje bi vremenom izgubilo na snazi i dovelo do stava (makar potajnog) da je to trebalo uciniti mnogo ranije.
 
Ta prica o eutanaziji deluje kao da se vodi izmedju pravih plasljivaca koji u fenomenu smrti najvise cega se plase jeste fizicki bol i onda bi zeleli da se od tog bola osiguraju i traze razna "zakonska resenja". Kao da je covek napravljen od celika pa ne moze sam da se samoubije ako zeli, vec je potrebna asistencija celog drustva, drzave i njenog pravnog sistema, kao i celog lekarskog konzilijuma da bi prekinuli nesto tako krhko kao sto je ljudski zivot jer se doticni toliko plasi da to sam uradi. Cak i kada osoba dodje u tako jadno stanje na ovom svetu ili ako ona podlegne svim onim minama i granatama i kursumima olicenim u svim mogucim povredama, bolestima starenjem i propadanjem koji nam prolecu pored glave svakog sekunda....ali da ne skrecemo temu na tu stranu. Hocu reci da cak i potpuno unistena osoba koja nije u stanju da se samoubije sama skakanjem sa mosta, ili pistoljem ili necim slicnim...moze to uraditi krajnjim sredstvom ..gladovanjem.
Sopenhauer je gladovanje prositeklo iz vrhunske askeze naveo kao jedini nacin samoubistva koje nije izniklo iz afimracije, vec iz uzvisene negacije volje. To "crveno dugme", tu rucicu sa natpisom "povuci u slucaju opasnosti" ili ako pakao zivota postane suvise nepodnosljiv i besmislen, taj krajnji nacin napustanja zivota ..niko nam ne moze oduzeti i nije potrebna nikakva mastiljava birokratija i njeni zakonski propisi.

Jedini problem je strah od smrti i nemojte da se tesite da je to strah od bola. Bol prilikom samoubsutva moze i nepostojati. Prilikom skakanja sa zgrade recimo, a cak i prilikom svakog drugacijeg samoubistva, psihicki afektivni odgvor licnosti u tim trenucima je toliki da mislim da bol tu ne moze dobiti pristup, kao sto ranjena osoba u ratu primeti svoju ranu tek kada se zavrsi bitka.
Nije bol ono sto tera coveka od toga, vec strah od smrti, A mogu misliti kako pred time drhte sirovi materijalisti koji su izgradili svoj zivotnu filozofiju na jednom apsurdu, ili na postojanju objekta po sebi. Kako takva osoba moze ne samo proci kroz sekunde umiranja, nego i kroz ono posle toga. Susret sa ogoljenim nesvesnim. Sa integrlanim duhom izvan pojave koja sa smrcu nestaje.
Takva osoba cak i kada zivot izgubi svaki smisao jednostvano ne moze da se samoubije na nijedan nacin ... pa trazi pomoc drzavne papirologije i mastiljave birokratije. Da nije tuzno, to bi bilo smesno.

Apsolutno se slazhem sa svim shto si rekao , ali jedan mali deo nisi pokrio.
U pitanju su ovakvi sluchajevi :
Chovek je u komi iz koje se sigurno nece probuditi , ili neka slichna situacija , situacija kada chovek upshte ne mozhe da se ubije ( i da hoce ) , tu se (bar po meni ) komplikuje pitanje eutanazije .
Mozhda bi taj chovek izvrshio samoubistvo da mozhe , mozhda je vec ranije izrazio zhelju da se njegov zhivot ugasi ako dodje do neke situacije , ali jednostavno nije u stanju da to sam izvrshi , i onda se postavlja pitanje , da li neko drugi ima pravo da izvrshi tu njegovu zhelju , to je po meni najveca dilema eutanazije .
 
Apsolutno se slazhem sa svim shto si rekao , ali jedan mali deo nisi pokrio.
U pitanju su ovakvi sluchajevi :
Chovek je u komi iz koje se sigurno nece probuditi , ili neka slichna situacija , situacija kada chovek upshte ne mozhe da se ubije ( i da hoce ) , tu se (bar po meni ) komplikuje pitanje eutanazije .
Mozhda bi taj chovek izvrshio samoubistvo da mozhe , mozhda je vec ranije izrazio zhelju da se njegov zhivot ugasi ako dodje do neke situacije , ali jednostavno nije u stanju da to sam izvrshi , i onda se postavlja pitanje , da li neko drugi ima pravo da izvrshi tu njegovu zhelju , to je po meni najveca dilema eutanazije .

Makar ostali organi bili u funkciji covek kome je unisten mozak ne moze se nazvati zivim covekom. To je tada obicna stvar ...telo. Mozak je ono sto drzi ideju zarobljenom u princip individuacije, ili u opazajni pojavni svet slika. Ako mozak prekine svoju funkciju, pojava ili ceo opazajni svet nestaje, a pojavljuje se Stvar po sebi.

Da bi ti bilo ovo jasno znaj da mozak od rodjenja do smrti nikada ne prekida svoju funkciju, cak ni u dubokom snu. Tako da dok smo zivi suoceni smo sa pojavom ili opazanjem slika (koje ce 300 godina posle Barklija ljudi jos uvek zvati "realnost"..ali pustimo to). I sve do trenutka smrti necemo se suociti sa nasim pravim domom ili transcendentnom sustinom izvan pojave.

U medjuvremenu svaka perturbacija tog mozga, uzimanje droga, veliki šokovi, nedostatak kiseonika pa i slucajevi klinicke smrti ili sve ono sto deluje na funkcionisanje mozga kao svoj rezultat imace delimicno uklanjanje "Vela Maje" i naslucivanje realnosti izvan pojave ili naslucivanje onog sto nas ceka kada taj mozak poptuno prekine svoju funkciju.
Ipak , to se desaba tek u smrti i sa potpunim prestankom funkcije tog organa nestaje i pojava i osoba prelazi pod navodnicima "u drugi svet".

Imajuci ovo u vidu osoba kojoj je umro mozak vec je mrtva i nikakva eutanazija tu nema smisla i predstavalja besmislicu. Takodje, sva ona zamrzavanja tela sa ciljem da ona nekada budu ozivljena... predstavjaju samo produkt materijalizma i pogresanog uzimanja objekata kao postojecih po sebi.
Da ljudi razmisljaju. Da na svetu ne vlada tkz Bergosnovo "Staticko drustvo" gde se sve vrti u krugu i gde se ne trpe promene misljenja tek tako, niti sloboda uopste ..... kada bi osim nekolicine filozofa svi prihvatitli na apodiktickim temeljima zasnovanu idealisticku filozofiju onda ozivljavanje tela.. kao i takve vrste "eutanazije" vec urmlih ljudi.. ne bismo ni spominjali.
 
Mozhdana smrt je mozhdana smrt , a koma je koma , tada mozak funkcionishe , ali ne onako kako treba da funcionishe , jedino rade disanje i krvotok , tu nastaje dilema , jer mozak tada radi , ali se ne mozhe reci da radi .

Ako nema nikakve mogucnosti budjenja iz kome, onda nema tu nikakve dileme. Zasto odrzavati telo koje je u dubokom snu (ako komu mozemo navati snom) i koje se nikada nece probuditi. Ne znam kakav je zakon ali mislim da se taj "moral" ne primenjuje tek tako. Koliko kosta dan u bolnici takve osobe i ko placa zauzece kreveta i stalnu brigu medicinskog osoblja, aparate...troskovi su ogromni. Jedno je teorija a drugo je praksa. Ali nisam se raspitivao o tome.Stvarnost u kojoj zivimo dalekoje od "morala" koji joj pripisujemo.
Jedini "moral" ovog sistema je NOVAC. Ako komirana osoba ima para imace i aparate ako nema nece.
Ili gresim? :think:
 
Ako nema nikakve mogucnosti budjenja iz kome, onda nema tu nikakve dileme. Zasto odrzavati telo koje je u dubokom snu (ako komu mozemo navati snom) i koje se nikada nece probuditi. Ne znam kakav je zakon ali mislim da se taj "moral" ne primenjuje tek tako. Koliko kosta dan u bolnici takve osobe i ko placa zauzece kreveta i stalnu brigu medicinskog osoblja, aparate...troskovi su ogromni. Jedno je teorija a drugo je praksa. Ali nisam se raspitivao o tome.Stvarnost u kojoj zivimo dalekoje od "morala" koji joj pripisujemo.
Jedini "moral" ovog sistema je NOVAC. Ako komirana osoba ima para imace i aparate ako nema nece.
Ili gresim? :think:

Potpuno si u pravu .
Samo shto ne misle svi tako pa se od eutanazie pravi prevelik problem ( tu veliku ulogu igraju i religijske organizacije , poput hrishcanstva koje ne dozvoljava samoubistvo , a na eutanaziju gleda kao na samoubistvo) .
 
..radila sam poprilično dugo u patronažnoj službi..to je mendicinsko osoblje koje izlazi na teren da zbrinjava nepokretne pacijente...uglavnom su to bili pacijenti sa ICV-om ( insult cerebrovascularis), tj. moždani udar ili pacijenti sa Ca, karcinomima u odmaklom stadiju...bilo je i MS-a...multiple skleroze..kad ti pacijent kaže da recimo želi da se počeše desnom rukom, a krene uraditi lijevom nešto sasvim suprotno....kao neka disocijacija između motorne i senzorne kore.....neke pacijente smo održavali na životu mjesecima infuzijom, u koju ubacimo vitamine,antibiotike jer svi uglavnom imaju kateter jer ne mogu da se ustanu da idu mokriti...samo nepokretno leže...čuju..ali nemaju snage ni da odgovore....jedna porodica valjda joj već bilo dosta i da gleda pacijenta tako bolesnog i svega...rekla nam da sutra ne dolazimo....patronažna služba se plaća, ne mnogo, često nismo ni naplaćivali usluge, ali ako porodica kaže da ne dolazimo mi ne možemo silom upasti u nečiji kuću.....i deda je prekosutra umro....
..mogli smo ga mi još održavati na životu...porodica slušati njegovo stenjanje, tihe jauke...
...meni je čak bilo žao što su odbili našu pomoć jer sam smatrala to svojim profesionalnim uspjehom održavati na životu toliko dugo pacijenta kojeg su svi već otpisali....ali šta ja tu mogu....
...nije lako gledati pacijente kako umiru...boriš se za njihov život..želiš da prestanu bolovi, da ozdravi i kad znaš da je to nemoguće...ponekad ne znaš šta je gore... gledati nepomično a svjesno biće koje zapomaže ili poslušati porodicu i ne doći ponovo.....
 
..radila sam poprilično dugo u patronažnoj službi..to je mendicinsko osoblje koje izlazi na teren da zbrinjava nepokretne pacijente...uglavnom su to bili pacijenti sa ICV-om ( insult cerebrovascularis), tj. moždani udar ili pacijenti sa Ca, karcinomima u odmaklom stadiju...bilo je i MS-a...multiple skleroze..kad ti pacijent kaže da recimo želi da se počeše desnom rukom, a krene uraditi lijevom nešto sasvim suprotno....kao neka disocijacija između motorne i senzorne kore.....neke pacijente smo održavali na životu mjesecima infuzijom, u koju ubacimo vitamine,antibiotike jer svi uglavnom imaju kateter jer ne mogu da se ustanu da idu mokriti...samo nepokretno leže...čuju..ali nemaju snage ni da odgovore....jedna porodica valjda joj već bilo dosta i da gleda pacijenta tako bolesnog i svega...rekla nam da sutra ne dolazimo....patronažna služba se plaća, ne mnogo, često nismo ni naplaćivali usluge, ali ako porodica kaže da ne dolazimo mi ne možemo silom upasti u nečiji kuću.....i deda je prekosutra umro....
..mogli smo ga mi još održavati na životu...porodica slušati njegovo stenjanje, tihe jauke...
...meni je čak bilo žao što su odbili našu pomoć jer sam smatrala to svojim profesionalnim uspjehom održavati na životu toliko dugo pacijenta kojeg su svi već otpisali....ali šta ja tu mogu....
...nije lako gledati pacijente kako umiru...boriš se za njihov život..želiš da prestanu bolovi, da ozdravi i kad znaš da je to nemoguće...ponekad ne znaš šta je gore... gledati nepomično a svjesno biće koje zapomaže ili poslušati porodicu i ne doći ponovo.....

Tebi je naravno bilo teshko , a kako li je bilo njima kada vishe nisu gospodari svoga tela ( a i razuma ) , da od mladih i zdravih ljudi dodju do toga da ne mogu sami da mokre .

To je za tebe uspeh , ali da li je i za njega bio uspeh ?
 
Tebi je naravno bilo teshko , a kako li je bilo njima kada vishe nisu gospodari svoga tela ( a i razuma ) , da od mladih i zdravih ljudi dodju do toga da ne mogu sami da mokre .

To je za tebe uspeh , ali da li je i za njega bio uspeh ?

...nije lako gledati pacijente kako umiru...boriš se za njihov život..želiš da prestanu bolovi, da ozdravi i kad znaš da je to nemoguće...ponekad ne znaš šta je gore... gledati nepomično a svjesno biće koje zapomaže ili poslušati porodicu i ne doći ponovo.....
 
Onima koji se suocavaju sa "dusevnim" problemima kao depresija treba dati pomoc jer postoje objasnjivi razlozi iza toga i mnogo drugih mentalnih komplikacija. Posle terapije sa adekvatnim lekovima mogu da pocnu dalji napori sa psihologom i da se uz adekvatnu pomoc radi na razvijanju metoda za bolji nacin da se vodi zivot....jer je to funkcionise, ne moze se ocekivati da ce osoba sa nekim mentalnim oboljenjem kao klinickom depresijom da donese dobro promisljenu i informisanu odluku.Doktori su u biznisu spasavanja zivota a ne uzimanja, ako neko ne zeli da pomogne sebi i spreman je da primi tu injekciju zasto mora da ceka da to neko drugi obavi. A sto se tice terminalnih pacijenata njihov bol moze biti ublazen uz pomoc medicinskih sredstava tako da ostatak vremena mogu da provedu sa porodicom, analizirajuci svoj zivot u njegovim poslednjim satima. Ako nekog terminalnog pacijenta ocekuje veliki nepodnosljivi bol koji ne moze biti smiren morfijumom i ako se kvalifikuje za eutanaziju po nekim strogim regulacijama onda moze biti primenjena.
 
Ne.Nikada ne znate kada se osoba može opraviti,čuda i medicinski fenomeni se ipak dešavaju.

Znalo se dešavati da se osobe probude iz kome poslije 20 godina.Zamislite šta bi se desilo da ubiju takvu osobu nakon 5 godina kome????!!!!

Ubistvo je veliki grijeh i ne opravdavam ga čak ni ako je iz milosrđa.Bog jedini može odlučiti kada da odemo,a ne doktori.

(Jedino opravdavam iz samoodbrane,jer nam je Bog dao život i grijeh je ne mariti za njega,i iz nehata).
 
Ne.Nikada ne znate kada se osoba može opraviti,čuda i medicinski fenomeni se ipak dešavaju.

Znalo se dešavati da se osobe probude iz kome poslije 20 godina.Zamislite šta bi se desilo da ubiju takvu osobu nakon 5 godina kome????!!!!

Ubistvo je veliki grijeh i ne opravdavam ga čak ni ako je iz milosrđa.Bog jedini može odlučiti kada da odemo,a ne doktori.

(Jedino opravdavam iz samoodbrane,jer nam je Bog dao život i grijeh je ne mariti za njega,i iz nehata).

Ok. pošto veruješ u Boga, zašto ne bi nekome posle određene doze stradanja, i patnje, jednostavno olakšala, i poslala ga kod svog spasioca?
 
Niko nema pravo da se igra Boga.
Prema evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, pravo na život najvažnije je pravo, bez kojeg su sva ostala besmislena. Ono je ugroženo ne samo ubistvom već i svakom silom koja bi kao krajnji ishod imala okončanje života. Ilegalno je oduzeti život, ali i činiti korake koji su u suprotnosti sa njegovim očuvanjem. Pravo na život ne može se interpretirati u negativnom smislu - prava na smrt nema.
 

Back
Top