Život pisan srcem

Isuvise smo mi blesavi da bi nekome skrivili. Da bi svesno pustili sansu za lepsi zivot. Suvise smo mi razliciti, da bi jedno drugo razumeli i prihvatili bezuslovno. I suvise smo mi tudji da bi presekli to sto nas deli, bez obzira na posledice.
I na kraju ... previse pripadamo jedno drugom a da toga nismo ni svesni.

Nismo odustali, mimoisli smo se...........:zag:
 
52453405_2153061911430031_9075409030528106496_n.jpg
 
Htio bih, da se jednom već smirim,
Da nađem negdje zaklona malo;
Nije mi jošte klonula snaga,
Još bi pregarat srce mi znalo.
Al čemu borba? Ipak još nisam
Ni jedan san bar prosnio mirno,
Svetinje nema, koje mi nije
Blatnom si rukom bližnji moj dirno.
Čemu mi ljubavi prepuna grud?
Čemu mi borba, kad uzalud?!
Bijah još dijete, ljubeć sam gledo
Pticu i cvijet i zvjezdicu sjajnu.
Vi ste mi bez srca strgali velo,
Otkrili grubu životnu tajnu.
Žedne sam duše kušati htio
Ljubavi kalež, sreće vedrinu,
Pa ste mi podlo, uslužnom rukom
Kušati dali zlobe gorčinu.
Nad mojim snima je drhto vaš smj'eh,
S vaših me usana otrova grj'eh.
Srcem sam uvijek ostao dijete,
Uvijek ko pauk sitne si niti,
Pleo sam maštom koprenu tanku
Htio sam žića beznađe skriti;
Strgaste nju, okružiste mene
Borbom za kruh bez milosti, gadnom,
I jer sam isko značaj bez sjenke,
Sanjarskom ludom zvaste me jadnom,
A dok za uzorim' kleco sam v'jek,
Vi ste se digli još časniji tek.
Ne, ja ne mogu zlatnom idolu
Žrtvovat sve i duh i poštenje;
Ne, ja ne mogu igrati glumu,
Veseo bit, gdje srce mi stenje.
Koljeno svijat pred tim, što mrzim.
Moja je zato preponosna duša,
Da lažem slaveć svu tu prostotu,
Od koje svaka mi miso se gnjuša,
Man'te me, zalud su riječi vam sve.
Dajte mi smirit se, bilo ma gdje!

Dragutin Domjanić
 
Sve moje ljubavi trajale su najviše sedam godina: kažu, telo se obnavlja svakih sedam godina. Uvek je predivno u početku. U sredini je još lepše. A na kraju ... zavisi od toga ko se prvi zasiti. Uvek je teško na kraju. Nikad nisam nekog volela, a da ga nisam još i "posle" volela. "Posle" ne postoji više ona povezanost glave s telom. Tad funkcioniše samo glava... Ali ipak nešto ostaje... nešto nalik na ožiljak. Ne u tužnom smislu te reči. Ostaje ožiljak koji nam služi na čast. Najlepše odlikovanje...
Fransoaz Sagan Odgovori
 
Vrati nazad svo vrijeme,
znaš da to možeš,
samo jednim osmjehom obriši
sve bore sa mog lica,
vrati se da se ljubimo u posljednjim
redovima biblioteke,
da se miris starih knjiga opet pomješa
sa mirisom tvoje kože,
ea vrijeme opet stane kao
onda kad si rekla nisam ja stvorena
da budem bez tebe.

No ipak negdje postojiš,
miljama daleko od mene
nekoga budi taj miris tvoje kose
i neko drugi postoji zbog tebe.
Vrati se unazad,
evo znaš da ću opet
biti isti onaj koji te je znao nasmijat
ikad je sve plakalo u tebi.
No vrijeme je ***** koja odlazi
i ne vraća se,
i ja to znam,
ali valjda mi je lakše ovako,
prošlost mi niko ne može oduzeti.

usamljenost-nakon-razvoda-657x360.jpg

Bojan Zdrale
 
MIZERA

Kao oko mrtvaca jednog
sjaje oko našeg vrta bednog,
fenjeri.
Da l’ noć na tebe svile prospe?
Jesi li se digla među gospe?
Gde si sad Ti?

Voliš li još noću ulice,
kad bludnice i fenjeri stoje
pokisli?
A rage mokre parove vuku,
u kolima, ko u mrtvačkom sanduku,
što škripi.

Da nisi sad negde nasmejana,
bogata i rasejana,
gde smeh vri?
O, nemoj da si topla, cvetna,
O, ne budi, ne budi sretna,
bar Ti mi, Ti.

O, ne voli, ne voli ništa,
ni knjige, ni pozorišta,
ko učeni.
Kažeš li nekad, iznenada,
u dobrom društvu, još i sada,
na čijoj strani si?

O, da l’ se sećaš kako smo išli,
sve ulice noću obišli,
po kiši?
Sećaš li se, noćne su nam tice
i lopovi, i bludnice,
bili nevini.

Stid nas beše domova cvetnih,
zarekli smo se ostat nesretni,
bar ja i Ti.
U srcu čujem grižu miša,
a pada hladna, sitna kiša.
Gde si sad Ti?

Miloš Crnjanski
 

Slične teme


Back
Top