Život pisan srcem

TAJNA MOJE PRINCEZE

Dolazi zima u zemlju nicijeg kraljevstva. Vetrovi nanose gomile snega i zatrpavaju ulaze u medvedje pecine. Vise se ni pecina ne razlikuje od planine, niti se planina razlikuje od vetra. Sve je belo. Kao platno, kao krzno najlepseg vuka...Bela noc na belom nebu iza belog dana...
Ledenice vise na trepavicama princeze bele pustosi. Dolazi i zove me. Ispruzene ruke i cvrstog pogleda autoritativno se namece praznini moje samoce. Ona zeli da sledi moje srce. Ona zeli da ukrade moje misli. Snezna princeza. U belo obucena prelepa zena.Velica beskraj ukocenom lepotom, princeza snega.Kruna su joj ledeni kristali. Ogrlice, pojas - kristali su od leda. Taj nakit sto majka materija je u cvrstoj svojoj formi, jos hladnijom i ukocenijom cini princezom - princeza polova. Kao statua je obuzeta cvrstocom ledene ukocenosti i pitam se kad ce se slomiti i rasprsiti poput iluzija, koje stvara um. Neko je umro postavivsi pitanje na koje odgovor zna. Ali ne. Ona se ne lomi. Vizija je fiksna.Princeza me zove,princeza me treba. Snezna princeza od plavokosog decaka zeli izvajati statuu za centar svog ledenog parka ispred svog ledenog zamka.Nisam siguran hocu li je pratiti, iako mi srce daje takav savet. Nisam siguran hocu li je pratiti, iako mi impuls nagona govori da nema opasnosti a u isto vreme - kontradiktorno podize mi adrenalin. Nisam siguran hocu li je pratiti, iako prikriveno tezim ka sjedinjenju s njenim postojanjem.Nesigurnost je dokaz egzistencije decaka u muskarcu.
Prepustanje, prepustanje, prepustanje je osnova za izvlacenje pouke iz vizije, savetuje me moje drugo ja, i zato rekoh :
Snezna princezo, ti vladas ledenim bespucima, reci mi nesto. Moja samosvest, vodjena raciom, usmerava me u smeru suprotnom od onog kojim mi nalaze da krenem srce. Otkrij mi tajnu tvoje uzvisenosti; istinski, iskreno, hocu da je cujem.
-Propast mnogih ekscentricnosti je ponos i nestrpljenje .
I gle, dobih odgovor koji mi telepatski, propracen zvizdukom vetra, odjeknu u malim sivim celijama.
- Hladnoca je samo ono sto ti vidi oko, i samo informacija koju ono prenosi umu. Um, kao vladar, prenosi poruku telu, koje pocinje da radi onako kako je informisano. Iskljuci svoj um, i moci ces ziveti sa mnom, u ledenim beskrajima, bez straha po stradanje tvog ljudskog tela.
Iskljuciti um... doziveti to... mogu i vukovi...
 
Stablo i cvet

U zoru je podno stabla iznikao mali Cvet. I tek što je otvorio oči, ugledao je Stablo. - Ti si, sigurno, veliki Cvet - reče mu. - Ne, ja nisam Cvet. Ja sam Stablo - odgovori Stablo. - Kakva je razlika izmedju Stabla i Cveta? - upita Cvet.- Cvet živi nekoliko dana, a Stablo mnogo godina - reče Stablo. - I to je sve ? - Ne - odgovori Stablo. - Mi Stabla izdržimo i najjače vetrove, a vi, Cvetovi, prehladite se i od najblažeg lahora. - To je sve? - ponovno upita Cvet. - Vas mogu ubrati i darovati. Vas mogu staviti u vazu i negovati. Vas ljudi vole, a i vi volite ljude. A s nama Stablima je drukčije. Nas ne mogu ubrati i pokloniti. I ne mogu nas staviti u vazu i negovati. Mi uvek ostajemo po strani. - Zar smo mi Cvetovi na putu? - Ne, uglavnom niste. Ali ljudi vas primete i kada ste daleko od puta. Često vas i pogaze. Uostalom, lako je pogaziti one koji vole, jer oni nisu zaštićeni. - Šta se dogodi kada neko pogazi Cvet? - To se uvek sazna. I zbog toga se može mnogo plakati. Neki i nakon mnogo vremena spominju pregažen cvet. Nas Stabla niko ne može pregaziti, ali nas i ne vole kao što vole Cvetove. - Onda si ti - reče mu Cvet - izuzetak među Stablima, jer tebe voli jedan mali Cvet. Kada je oko podneva pripeklo sunce, Stablo je svojom senom zaštitilo Cvetić.
 
Posmatraj stablo. Razmišljaj o njemu kroz godišnja doba. Videćeš kako nailazi na mnoga iskušenja.

U proleće, radovaćeš se gledajući ga kako mu cvetaju pupoljci. Možda i nećeš zapaziti kako teško podnosi kasne snegove i hladne vetrove koji dolaze sa severa.

Sviđa ti se stablo kako se lagano njiše na toplom letnjem suncu? Ali možda nećeš shvatiti kako je žedno u sušnim razdobljima. Možda nećeš čuti vapaje za toplom letnjom kišom kako bi utolilo žeđ.

Sviđaju ti se sjajne šarene boje njegove jeseni, kad se stapa s drugim stablima kako bi ti mogao uživati u prelepom predelu? Ali primećuješ li njegovo ukočeno telo na hladnoj kiši u ledenom januaru? Uočavaš li zebnju kad mu vetrovi odnose list po list?

Zimi će ti se svideti vijugave siluete koje beli sneg i hladnoća stvaraju na njegovim granama. Ali čuješ li kako mu grane pucaju od hladnoće i težine snega?

Posmatraj stablo. Razmišljaj o njemu od jednog do drugog godišnjeg doba. Pored lepote uoči patnju.

I reci sebi: slično mi je. Ima svoja godišnja doba kao i ja. U njima otkriva svoju lepotu. U njima prolazi svoja iskušenja. Jer život, čoveka ili stabla, ima lepih dana ali i nevremena, oluja, grada, suše…

Ne postoji život bez iskušenja. Nemoj misliti da život nije zaslužio življenje. Suprotno. Svako iskušenje skriva jedan trezor. Otkrićeš ga ako razbiješ školjku patnje. Na dnu se nalazi blago: ono će promeniti tvoj život u blistavi dragi kamen.

Iskušenje te može srediti. Matirati. Može se sručiti na tebe kao što se prirodna nepogoda sruči na stablo. Ali iskušenje je poziv na uzdignuće. Zamisli šta bi bilo od leptira da ne želi izaći iz čaure. Zamisli koliko bi nestalo lepote kad gusenice ne bi prihvatile iskušenje promene.

Čovek raste menjajući se: od razdora u susret, od napuštanja u prihvatanje. Tako sazrevamo prihvatajući mnoga umiranja čitavoga životnog veka, umiranja vode u nova rađanja.

Ne trči prema iskušenjima. Pusti godišnjim dobima da se pobrinu za taj posao.
Ali kad se iskušenja ispreče na putu, ne beži. Ne odustaj. Uspravi se. Guraj napred. Idi dalje. Posmatraj stablo. Misli o njemu kroz godišnja doba. I uči se od njega.
 
Dogadjaj se dogadja na Glavnoj Centralnoj Stanici u Njujorku. O cemu se ustvari radi? Radi se o jednom mladicu, mladom coveku koji je na Glavnoj Centralnoj Stanici u Njujorku trazio osobu koju nikada nije video a koju je voleo. Naime, o cemu se radi: ovu pricu sam procitao u jednoj knjizi i toliko je zanimljiva pa bih je kvario i oduzimao od drazi ako bih to ispricao. Zato, dozvolite mi da taj deo procitam. Osoba, mladic je oficir i njegovo ime je Dzon Blanckort.

"Ustao je, kaze, sa svoga sedista sa klupe na kojoj je sedeo na Glavnoj Centralnoj stanici u Njujorku , zategao svoju vojnicku uniformu i poceo da pazljivo posmatra masu ljudi koja se kretala kroz veliku Glavnu Centralnu Stanicu u Njujorku. Trazio je devojku koje je njegovo srce poznavalo ali ciji lik nije mogao da zna. Devojku sa crvenom ruzom. Njegovo interesovanje za ovu devojku pocelo je 13 meseci ranije u jednoj biblioteci na Floridi. Kad je sa police uzeo jednu knjigu, zainteresovao se ne za onim sto je bio sadrzaj te knjige, sa tekstom u toj knjizi, vec sa zabeleskama koje su se nalazile na margini skoro svake stranice. Bio je to vrlo lep rukopis i on je zakljucio da iza tog rukopisa stoji jedno bice koje je promisljena dusa i jedan duboki um. Na prvoj strani knjige nasao je cak ime i prezime prethodnog vlasnika. To je bila gospodjica Kolis Mejhel. Potrosio je dosta vremena i truda i pronasao je cak i njenu adresu. Zivela je u gradu Njujorku. Napisao joj je pismo u kojem se pretstavio i pozvao je da se dopisuju. Sledeceg dana, dogodilo se, da je bio stavljen u brod i odvezen u Evropu kao vojnik na front Drugog svetskog rata. Sledece cele godine i jos jednog meseca, dakle 13 meseci, dvoje se dopisivalo i upoznavalo preko pisama. Svako slovo padalo je na plodno tlo. Zapocela je romansa. Blancard je u jednom pismu, pri kraju 13 meseci zatrazio sliku ali devojka je odbila da je posalje. Njemu je to bilo jos privlacnije. Ona je smatrala da, ako je on zaista zainteresovan, nece puno znaciti za njega kako ona izgleda. Kad je dosao konacni dan da se vrati iz Evrope sa fronta, dogovorili su se za njihov prvi sastanak. 7 sati uvece na velikoj Glavnoj Centralnoj Stanici u Njujorku.

" Prepoznaces me", - pisala je devojka" - po crvenoj ruzi koju cu nositi na mom reveru."

I tako, u 7 sati uvece on je bio na stanici i trazio ocima devojku koju je njegovo srce volelo ali cije lice nikada do tada nije video.

I sada, autor knjige, "Ljudi sa crvenom ruzom" kaze, dopusticu da sam Blancard prica sta se na stanici dogodilo prilikom susreta.

"Mlada osoba isla je prema meni; bila je visoka i vitka . Njena plava kosa padala je u uvojcima na ramena , njene oci su bile plave kao neki cvetovi. Crte lica bile su besprekorne i njene usne su odrazavale cvrstinu ali i odlucnost. Obucena je bila u svetlozeleni kostim i izgledala je kao prolece koje je ozivelo. Krenuo sam ka njoj potpuno zaboravivsi da ona na reveru svog odela nema crvenu ruzu. Dok sam joj prilazio mali provokativni osmeh je presao preko njenih usana i rekla je samo:

"Mornaru, da li ti i ja idemo u istom smeru".

"Skoro nekontrolisano, - pise mladic dalje, - nacinio sam jos samo jedan korak ka njoj a onda, tacno iz nje , ugledao sam Polis Mejhel, osobu koja je na svom reveru imala crvenu ruzu. Stajala je upravo nekako iza ove prekrasne devojke.

Na sebi je imala prosedu kosu koja je bila sakupljena i pritisnuta vec iznosenim sesirom. Bila je okruglog lica a i tela, isto tako. Na nogama su bile cipele sa niskim potpeticama. Devojka u zelenom kostimu odlazila je vrlo brzo.Osetio sam se u tom trenutku kao da sam se razdvojio na pola. Tako me je zelja vukla da sledim devojku u zelenom kostimu ali ipak moja teznja za zenom ciji je duh tako bio spojen s mojim i buzeo moj, bila je tako duboka. I ona je tu stajala. Njeno bledo i okruglo lice bilo je plemenito i osecajno; njene sive oci su imale svetlucavi i svetli sjaja.

Nisam oklevao. Podigao sam u svojoj ruci knjigu sa sivim koricama - to je bio znak prepoznavanja sa moje strane. I sada sam shvatio da to i ne treba da bude ljubav vec nesto posebno, nesto cak i bolje od ljubavi. Prijateljstvo za koje sam bio i morao biti uvek zahvalan. Ispravio sam se kao pravi vojnik , otpozdravio i pruzio knjigu zeni a,i ako dok sam govorio, osecao sam neku gorcinu razocarenja.

Ja sam porucnik Dzon Blancard a vi biste morali biti gospodjica Mejhel. Tako mi je drago da smo se nasli ovde na ovoj stanici.Da li biste prihvatili da vas izvedem na veceru?" Zenino lice se rasteglo u prijatan osmeh.

"Ja ne znam sta sve ovo treba da znaci, mladicu" - odgovorila je. " Ali mlada dama u zelenom kompletu koja je upravo ovuda otisla, zamolila me je da stavim ovu crvenu ruzu na moj kaput. I rekla je da ako me pozovete na veceru, da vam kazem da vas ona ceka u velikom restoranu preko puta. Ona je kazala da mene upotrebljava kao neku vrstu testa."

Nije tesko razumeti mudrost ove devojke, gospodjice Mejhel.Prava vrednost ljudske duse se vidi u odgovoru na neprivlacno. Neko je napisao: "kazi mi koga volis i ja cu ti kazati ko si".

Ko nosi crvenu ruzu? Obicno oni koji nisu za primecivanje.Obicno oni za koje mislimo da ne treba da nose crvenu ruzu. Da li ste se ikada pitali kako postupamo sa njima, u nasim svakodnevnim kontaktima. Da, sa onima koje svaki dan srecemo sa crvenom ruzom na reveru...
 
Dve zvezde. Ona i on.
Svaka na svom delicu neba, na svojoj zivotnoj stazi zivele su mirno ne znajuci jedna za drugu.Sijale su svaka svojim sjajem vere, ljubavi, nade, dobrote i prastanja. Svaka svojim sjajem u mnostvu ostalih, stvarale su nebeski hram mira i svetlosti.
Jednog dana nad nebeski hram mira svetla nadvilo se zlo tame koje je gusilo njiovo svetlo ostavljajuci za sobom beskrajno ledeno hladni mrak i pustos.
U hladnoci i pustosi nasla se ona, izvan svoje zivotne staze.
Vlastita svetlost vise nije bila dovoljna za sigurnost i spas. Bez sjaja svetla drugih ostajala je u nemilosti ledenoga zla, nesretna i napustena.
Njen vapaj nije dopirao do mase.
Tonula je sve vise u hladnocu tame. Imala je jedan jedini slabasni zrak svetlosti. Ispustila ga je kao poslednji vapaj, ostavsi bez mrvice snage, misleci na kraj.
Ali, gotovo neverujuci ugledala je jedan ispruzeni zrak koji je dodirnula, potom jos jedan, dva..
Cinile su siguran, topao zivotom nadahnut zvezdani lezaj.
Osetila je ponovo dah zivota u sebi.
Zracila je beskrajnom zahvalnoscu za razumevanje, pozrtvovanje.
Bezbroj reci hvala, u znak zahvalnosti.
Kako se jos vise, jace zahvaliti?
- Gledaj i slusaj – rekao je ON - i najtoplije i najjasnije zvezde bez svoje volje mogu biti zarobljene mrakom, kad vidis da neka gubi sjaj ispruzi prema njoj zrak topline i svetlosti. Ne cekaj!
- Kako je prepoznati , kako znati?
- Zna ces! Osetices!
Sada nosis u sebi moj zrak.
 
Kako se cuva ljubav

Tata i decak hodaju plazom.
U jednom trenutku decak upita:
- Tata kako se cuva ljubav?
Tata ga pogleda i odgovori:
- Zgrabi malo peska i stisni u saku
Decak stisne saku i sto je vise stiskao, to je vise peska curilo iz nje.
- Ali tata pesak mi bezi!
- Znam ali sad potpuno otvori saku.
Decak ga poslusa, ali u tom casu dunu vetar i odnese sav pesak sa dlana.
- Ni ovako neuspevam zadrzati pesak.
Na to tata sa smeskom na licu rece:
- Sada uzmi opet malo peska u ruku i drzi dlan kao da je u obliku kasike, dovoljno zatvoren da ga zastitis a dovoljno otvoren da bude slobodan.
Decak ucini kako mu je receno i pesak mu ostade na dlanu, dovoljno zasticen od vetra, i slobodan a da ne klizi kroz prste.
- Eto tako se cuva ljubav.
 
Poslednja izmena:
Bajka o ljubavi



Nekada davno, i jednoj dalekoj zemlji, živeli su Kralj i Kraljica.
Njihovo kraljevstvo bila je Zemlja Ljubavi.
U tom Kraljevstvu vladao je red, harmonija, spokoj, zajednistvo i zadovoljstvo, a kruna svega bila je ljubav, sto i sam naziv kraljevstva kazuje.
Cim biste, ujutro, otvorili kapke, na prozorima, neko bi vam priskocio u pomoc: «Evo, taaaako, pridrzacu ti.... .»... Drugo nasmeseno, prijateljsko lice mahnulo bi i doviknulo: «Dan pun ljubavi ti zelim, evo, idem u pekaru, zelis da ti donesem toplog hleba?»...
Cim bi neko uocio neku, tvoju, neispunjenu zelju, potrebu...Odmah bi se potrudio da ti se zelja ostvari, makar ucinio i najsitniji korak da te priblizi tvom cilju.
.Koliko je ko mogao pomoci, pomogao je.. bez pitanja, bez ocekivanja «revansa», bez kalkulacija u glavi...
U Kraljevstvu se, svakodnevno, cuo zvonki smeh i nazdravljanje: «U tvoje zdravlje i srecu, domacine!», «Za srecu i ljubav mojih gostiju!»...
Stanovnici Kraljevstva stalno su, jedni drugima, odlazili u goste, pripremali zajednicke ruckove, vecere, organizovali plesove, drustvene igre u kojima su svi dobijali. Nije bilo licemjerja, ljubomore, zlobe i zavisti.
Osmeh na licu dolazio bi iz srca, ljubav bi dosla iz duse. Nije bilo trenutka, u Kraljevstvu, kada se neko nekome ne bi osmehnuo, kada neko nekome ne bi izjavio ljubavi ili ucinio dobro delo podstaknuto, iskrenom ljubavlju prema bliznjem...
Bilo je, u Kraljevstvu i tuge i suza, ne samo radosnica, bilo je i neuzvracenih ljubavi, ali pre ili kasnije bas svako bi nasao srodnu dusu. Kako se ljubav neskriveno davala, tako je bilo lako uociti ko, prema kome, gaji posebne simpatije. Bilo je lakse naci zivotnog saputnika, nego u '' nasem svetu '', bas zbog iskrenog iskazivanja najdubljih osjecaja.
No, jednoga dana, Kralj je nacuo kako svaki zivi covjek ima ogranicen broj osmeha koji moze pokloniti, ogranicen broj puta kada sme reci «Volim te»...
Shvatio je da je energija ljubavi konacna, a ne beskonacna kako se cinilo...Covek ljubav trosi dajuci je drugima, a kada se isprazne zalihe ljubavi, osoba, tesko oboli, a moze i umreti!!! Jako se zabrinuo.
Razmisljao je, dugo, sta ce da uradi. Prestao se osmehivati Kraljici, prestao ju je grliti «iz cista mira», prosao bi ceo dan, a da nije rekao koliko je voli i koliko mu znaci.
Vidio je kako se Kraljicino lice uozbiljilo, kako joj se ton glasa promenio, video je kako skriva suze.
I Kraljica je, svakim danom, sve manje ljubavi i paznje pokljanjala suprugu. Jer kada je covjek tuzan, nesretan, ventili duse, kojima propusta ljubav, zatvore se...
Kralj nije bio zadovoljan. Voleo je dobijati ljubav i paznju, veselili su ga Kraljicini osmesi... Odlucio je potraziti pomoc Dvorskog Mudraca.
Dvorski Mudrac je odmah ponudio resenje:
proizveo je lazne osmehe, lazne cinove ljubavi i napisao je prirucnik kako se njima koristiti. U Kraljevstva se prosirila vest kako nesebicno davanje ljubavi i poklanjanje osmeha oduzima dane zivota i kako im Dvorski Mudrac moze pruziti pomoc.
Mudrac se preko noci obogatio prodajuci laznu ljubav i prirucnike.
Do tada nepoznati osjecaji i stanja zavladali su Zemljom Ljubavi:
ljubomora «Mislim da njoj dajes vise prave ljubavi nego meni», «Poklonila si mi lazni osmeh, a njemu iskreni!!!»;
strah «Sta ako mi niko nikada ne pruzi pravu ljubav?!»,
laz «Ma, naravno da ti dajem pravu ljubav!»,
sumnja «Je li njegov osmeh pravi ili ga je Mudrac tome naucio?»....
Pocelo se trgovati ljubalju: «Volecu te iskreno, ako i ti mene tako volis!», «Poklonicu ti pravi osmeh, ako ti meni das delic iskrene paznje!»...
Vise nije bilo zajednistva na koje su ljudi u, Zemlji Ljubavi navikli. Pocele su se formirati grupice, mala drustva. Unutar grupe delila bi se iskrena ljubav, a clanovima drugog drustva pruzala bi se ona lazna.
Ali i unutar drustva se događalo da se pojavi lazni osmeh!
Niko ni u koga nije imao poverenja «Voli li me zaista?», «Daje li drugome pravu ljubav?»...
Mudrac je laznu ljubav stvorio na sliku i priliku prave. Tesko je, od oka, bilo proceniti koji je osmeh iskren, a koji lazan ...
koja je ljubav prava, a koja lazna.. cuvanju iskrenih osmjeha i ljubavi samo za posebne ljude, ljudi su obolevali. Lica su bila blijeda, oci bez sjaja, a dusa, nekako, prazna. Cak se cinilo kako tezi oblik bolesti imaju oni koji daju vise lazne ljubavi i koji, isto takvu, ljubav dobivaju.
Kralj je, i sam tesko bolestan, ponovo odlucio posetiti Dvorskog Mudraca i upitati ga sto je, u tako savrsenom planu, krenulo po zlu. Pretrazio je ceo dvorac, sve tajne odaje, ali od Dvorskog Mudraca ni traga ni glasa.
Odjednom Kralj shvati da je prevaren! Kada je malo bolje razmislio od Dvorskog Mudraca je, prvi put, cuo kako je ljubav konacna.
Odmah je dao nalog da se, u Kraljevstvu, spale svi prirucnici o laznoj ljubavi, da se iskorene svi recepti za stvaranje laznih osmeha i uputstva o njihovom koristenju.
Na velikoj gozbi, priredenoj u cast pravoj ljubavi, rekao je okupljnima: «Najdrazi moji, zivjeli smo u zabludi. Mudrac nas je zaveo i obogatio se na nasoj naivnosti. No, zelim da mu, bogatstvo koje je stekao, donese srecu. Zelim da pronađe pravu ljubav i da shvati kako je nikakvo, materijalno, bogatstvo ne moze nadomestiti.
Slobodno se volite iskrenom ljubavlju. Svaka cestica, takve ljubavi, koju poklonite, poput grudve je, sto se kotrlja niz breg...Postaje sve veca i veca i veca...Takva vam se vraca i rusi svaku nedacu pred sobom! Zivela ljubav: mocna i beskonacna!».


Jeste li, nekome, danas, rekli «Volim te?»
 
VOLETI...

Zasto se ne divis lepoti limuna kao ostali?
Zasto se smejes i pogledas u Sunce kada ono iznenada jos vise zasija, a ostali sklanjaju pogled od njegovog sjaja?
Zasto kada je najveca oluja i grmi ti izlazis iz kuce i kisnes?
Zasto nocu izlazis i pricas Mesecu?
Zasto....

Covek ih prekida odgovarajuci:

Limun je lep, ali nikada niste videli Onu koja je posadila taj limun. Nikada niste osetili dodir ruku koje su razgrnule zemlju da bi ubacile malo stablo kome se sada vi divite. Niste osetili ljubav kojom je taj limun negovan.
Niste videli lice, osmeh, neznost... One od koje je limun naucio tajnu lepote, cistoce, neznosti...


Sunce greje i obasjava svako bice na planeti. Sunce vidi i Nju. Vidi najdivnije ljudsko bice. Svaki put kada Sunce vidi Njenu srecu, osmeh, ljubav... onda jos jace zasija, jer se raduje uz Nju. Zar mislite da bih propustio da vidim njenu srecu, pa makar izgubio vid? Njen osmeh, sreca, radost.... to je sve moje.

Oluja na koju izlazim nije nista u odnosu na strah da je Ona negde sama i drhti. Kada izadjem saljem joj svu moju hrabrost, svu moju ljubav, saljem joj misli koje samo Ona sme da zna.

Nocu pricam Mesecu sve zelje, snove, nade... Pa u svitanje kada bude sretao Sunce neka sve isprica. Neka onda Sunce jutrom svojim prvim zracima pomiluje Njeno lice i prenese joj moje reci.

Za sva ostala pitanja koja ste imali morao bih vas pustit u moje snove.
Medjutim u moje snove moze doci samo Ona. Jedino Ona ima dozvoljen pristup.

A vašim snovima....ima li ko pristup?
 
Poslednja izmena:
VOLETI...




Sunce greje i obasjava svako bice na planeti. Sunce vidi i Nju. Vidi najdivnije ljudsko bice. Svaki put kada Sunce vidi Njenu srecu, osmeh, ljubav... onda jos jace zasija, jer se raduje uz Nju. Zar mislite da bih propustio da vidim njenu srecu, pa makar izgubio vid? Njen osmeh, sreca, radost.... to je sve moje.:zaljubljena::vatromet:

Oluja na koju izlazim nije nista u odnosu na strah da je Ona negde sama i drhti. Kada izadjem saljem joj svu moju hrabrost, svu moju ljubav, saljem joj misli koje samo Ona sme da zna.

Nocu pricam Mesecu sve zelje, snove, nade... Pa u svitanje kada bude sretao Sunce neka sve isprica. Neka onda Sunce jutrom svojim prvim zracima pomiluje Njeno lice i prenese joj moje reci.

Za sva ostala pitanja koja ste imali morao bih vas pustit u moje snove.
Medjutim u moje snove moze doci samo Ona. Jedino Ona ima dozvoljen pristup.

A vašim snovima....ima li ko pristup?


Uleteh na brzinu :D danas nemam tako puno vremena /Nadam se da mi neces zameriti ako malo kvarim temu ;),Tvoj poslednji text:ok: me navodi da ostavim i ja deo mene ovde sa ovim citatom koji izdvojih znam da je luckasto ali ljubav i jeste za lude :lol: Ovo bi bio i moj odgovor uz ovu pesmicu s kisom mada sunce bljesti :lol: , naravno u obrnutom smislu nije ona vec ON / moje SVE :heart:





Na dan kada si rodjen
rodilo se sve na svetu sto volim i nisi samo san ti si java Ne*mira*
:heart::kiss:
 
Lepe price...

Limun je lep, ali nikada niste videli Onu koja je posadila taj limun. Nikada niste osetili dodir ruku koje su razgrnule zemlju da bi ubacili malo stablo kome se sada vi divite. Niste osetili ljubav kojom je taj limun negovan.
Niste videli lice, osmeh, neznost... One od koje je limun naucio tajnu lepote, cistoce, neznosti...


FR2080%7ELemon-Tree-Posters.jpg
 
Meni jedna lepa prica za sve one ljude ciji je osmeh taj koji ovaj svet cini boljim..i kada mislite da je bezizlaz..jedan preokret, neko ili nesto moze uciniti da sve pre ili kasnije krene nabolje..


-Jednog dana, jedan slepi čovek sedeo je na stepenicima jedne zgrade, sa šeširom blizu svojih stopala i jednim natpisom na kome je pisalo:
"Slep sam, molim vas pružite mi pomoć."
Jedan slučajni prolaznik, igrom prilika stručnjak za reklamu, koji je tuda prolazio, zaustavio se zapažajući da je u šeširu bilo prisutno samo nekoliko metalnih novčića.
Savio se da bi mu pružio novac, zatim, i bez pitanja za dozvolu,uzeo je karton, okrenuo ga ispisavši novi natpis.
U toku popodneva slučajni prolaznik se vratio do slepog čoveka zapažajući da je njegov šešir ovom prilikom bio pun novčića i novčanica.
Slepi prosjak prepoznavajući ga po koraku uputio mu je pitanje da nije bio on taj koji je nešto napisao na kartonu i šta je to mogao napisati.
Našta će prolaznik odgovoriti:
"Nisam napisao neistinu – samo napisah tvoju poruku na drugačiji način", nasmeši se i izgubi u gužvi.
I tako slepi covek nije saznao da je natpis jednostavno glasio:
"Danas je proleće … a ja ga ne mogu videti".
 
Dva zidara

Prvi zidar:

Po ceo dan samo slažem cigle jednu na drugu. Dolazim ujutro na posao i slažem sve do pauze za ručak. Posle ručka opet slažem cigle do kraja radnog vremena. Jedino zadovoljstvo na poslu je petkom popodne kada dobijem platu za tu nedelju.

Drugi zidar:

Ja gradim kuće. Svaki dan mislim na ljude koji će u njima stanovati. Mislim kako će biti radosni kad prvi put ugledaju svoj novi dom. Mislim o deci koja će u njima rasti. Mislim o generacijama koje će ih uređivati i smatrati svojim domom. Ja ne gradim kuću, ja gradim nekome dom.
 
Lepe price...

Limun je lep, ali nikada niste videli Onu koja je posadila taj limun. Nikada niste osetili dodir ruku koje su razgrnule zemlju da bi ubacili malo stablo kome se sada vi divite. Niste osetili ljubav kojom je taj limun negovan.
Niste videli lice, osmeh, neznost... One od koje je limun naucio tajnu lepote, cistoce, neznosti...


FR2080%7ELemon-Tree-Posters.jpg

Da kucko to me asocira na moje Eh Nemir java ili san i dodacu :bye:
Kasiku po kasiku

Hranim te odavno
kasiku po kasiku
imalo il nemalo
dajem ti nesebicno sebe
Kao dete se mrstis
bacas , pljujes
na sve strane
Strpljivo skupljam
svoje razbacano srce
sastavljajuci ga
u osmehe i pesme
za svaki novi tren
Za mnoge dane
srecne i one tmurne
kad nesto zaboli .
Drago moje bice seti se uvek
postoji neko ko te iz duse voli
i hrani te sobom
kasiku po kasiku
dajem ti srce na dlanu ....:heart:
Nemir




:heart:



Ne postoji niko da me
odvoji od vere moje

Dok god ovo srce
kuca kucace za dvoje
dok je mene u njemu je i tvoje
Da ne mogu hodati
da ne mogu videti
ja cu te cuti ka tebi
polomljena se vuci
jer samo jedan put postoji
jedan put ka mojoj kuci
[
:heart:

Zelim da progutam

Zelim da progutam
citavu internetsku mrezu
da proletim kroz nju
da te zagrlim
onim nasim zagrljajem
da utihnu reci
da govori dah koji disem
Da ti isprica sve sto nije
do sada
da osetis
sve sto nisi mogao
da dodirnes slovima
a jos manje snovima
Da reci zacute
u mraku nas dah
koji komponuje najlepse ,melodije
da se osecaji slute
moje ruke ,usne, telo
da ti prica poljupcima
da pocepas polako
deo po deo sve sto se
na meni zadrzalo
da mi koza tvoju upija
a miris nas opija
Da ti isprica sve sto nije
do sada
da osetis
sve sto nisi mogao
da dodirnes glasom
slovima
a jos manje snovima .. heartpump.gif
Nemir


TVOJE IME

Ti si ime od kojeg
nalete talasi
ti si ime sto mi srce
preplavi
Ime tvoje od mene
pesnika napravi
Tvoje ime VREME NE BRISE
u imenu tvome sve je meni
najlepse
Po meni se tvoje ime
razlaze svako slovo
jedan osmeh naleti
u oku mi svetlo zasjaji
sve se u meni razgori
srce mi se na misao zapali
Kada tvoje ime izgovorim
jod miloste se rastopim
ruke zelim da rasirim
ceo svet da ZAGRLIM
a tebe da POLJUBIM
Tvoje ime NA DLANU MI PISE
kaze da si ljubav
VELIKA ljubav NEZAMENLJIVA
MOJA LJUBAV JEDINA
ljubav BEZVREMENA slova tvoga imena
ljubav KOJA NE UMIRE to je meni ime tvoje
TI SI DRAGO SUNCE MOJE heartpump.gif
Nemir


Sagradicu ti planetu
svu od mog srca
ranjavog ,krpljenog
kao zivi spomenik
hodace kroz svet
i ljubiti dalje
sve dok ne otkuca
poslednji cas
Tada znacu tek
nema nas
odmorice srce mozda
ali ja ne
ja necu, poletecu
Letecu dugo ,dugo....
Da mi dusi jednom
utihne taj vecni vapaj
da jednom stigne u tvoj zagrljaj:heart:
Nemir



Dusa dusi govori
Opet od mene
idem ka sebi tamo
rastapam moje misli
dok ih drzis na dlanu
uranjam u tebe
sa zeljom da osetim
svim culima
otkucaje damara
Spustam moju zelju
na tvoje usne
ljubim sve zalutalo
neizreceno medju nama
nezno dodirujuci
strune s melodijom
povezanosti ....
Nemir

Ugasi mi oci ja mogu da te vidim
baci mi usi ja mogu da te čujem
i bez nogu ja idem ka tebi
i bez usta ja ti se molim

Polomi mi ruke,ja ću te dodirnuti
sa mojim srcem kao sa rukom
drzi mi srce zatvoreno,moj mozak će kucati
bacis li u moj um vatru
ja ću te u krvi nositi

ZA TEBE GOVORIM JEDINI

Ako jednom stavis na gramofon moje srce,
Cuces ono sto sam izmislio samo da bih tebi rekao:
"Mozak svih biljaka, mozak svakog drveta nalazi se u zamlji,
Da li je tamo vec i mozak covecanstva?"
Javno iznosim recenice kojima sam te osvojio,
Govoreci o drugim stvarima govorio sam o tebi,
Pucajuci u plafon izjavljivao sam da te volim
I sve sto sam lepo rekao o drugima tebi je namenjeno,
Dok sam s tobom govorio telefonom
Moja krv je tekla zicom do tvojih usta
I telefonska mreza se pretvarala u krvotok,
Image
Image

Kao sto se bolest pismom prenosi iz drzave u drzavu,
Kao sto stotine koza ubijenih zivotinja cine tvoju bundu,
Kao sto je u mojoj glavi prostor manji od ovog izvan nje,
Tako je i u mojoj utrobi sapeto nesto vece od mene.
Ja, sin zenin, kceri covekova, tebi sam ovako govorio:
"Ako eksplozija provetri utrobu zemnje
Izletece iz nje kamenje vece od nase planete,
Oko bivse zemlje ostace kao kavez nagoreli meridijani,
Kao konstrukcije porusenih hangara,
Kao kosturi konja na nekoj visoravni. "
Neka mi bude zabranjeno da te volim,
Hocu da ispastam, hocu da pokazem sta mogu da ucinim za tebe.
Neka mi na ledja natovare betonsku kuglu,
Hocu da zamenjujem gipsanog roba na ulazu u tvoju kucu!
Neka postari odbiju da ti uruce moja pisma,
Neka mi bude zabranjena upotreba javnog saobracaja i telefona.
Sve sto je receno o buducnosti,
Da je receno o tebi, bilo bi istinito i ne bi propalo.
Da je uzidano u tebe ono sto je uzidano u hramove,
Sve to ne bi bilo besmisleno.
Ono sto se govori tudjim zenama ja sam govorio tebi,
Iz punih pluca pod slemom i pod punom ratnom spremom,
Jer nista ne zasluzuje himne i toliku patetiku osim ljubavi.
Zato sto me volis ja volim sve ostalo,
I nikome ne zelim zlo.
Moja ljubavi, digla si me toliko visoko
Da i kad bih pao - do zemlje bi se naziveo!
Dizem primitivnu buku kao sto sneg grmi i dimi se u klancima,
Da si muskarac imao bih najboljeg druga!
Neka se izvrne sav svet i na levak sruci u tebe,
Neka nice drvece koje niko nije posadio.
Neka se niko ne pridrzava svojih oblika i granica,
Neka tresnje, neka jabuke ne budu okrugle,
Nego kakve god i kolike god hoce,
Neka se slonovi uvuku u misje rupe!
Neka moju dusu grubo istovare na prvom djubristu,
Neka najjaci glasovi sruse sve plafone,
Neka se nebesa otarase snega i kise,
Neka sve ostane cisto i slobodno,
Neka samo moji prsti budu prljavi od mastila,
I neka se proglasi ludakom
Svako ko pomisli da te vise voli!:heart:

M.B




Drugi zidar:

Ja gradim kuće. Svaki dan mislim na ljude koji će u njima stanovati. Mislim kako će biti radosni kad prvi put ugledaju svoj novi dom. Mislim o deci koja će u njima rasti. Mislim o generacijama koje će ih uređivati i smatrati svojim domom. Ja ne gradim kuću, ja gradim nekome dom. upravo tako /ljubac i mahanje


A sada vas pozdravljam sa verom u Boga
i moju Ljubav kojoj nikad nisam prestala da verujem:heart:
 
Poslednja izmena:
Mozda nije primereno temi,ali negde sam morala da upisem a ova mi se tema nekako cini najbliza...
Pre petnaestak godina ostavila sam pismo i ruzu na grobu coveka kojeg sam volela, nakon 10 godina pronadjeni su na istom mestu, neokrnjeni vetrom i kisom...upravo to...moj zivot i moje srce napisali su reci na tom papiru i nikada vise nista nece moci da opere ta slova jer svako je ugravirano upravo tamo gde se zauvek beleze velike stvari u zivotu...
 
Poslednja izmena:
ŠTA U STVARI ŽELE ŽENE


Mladi kralj Artur je bio iznenadjen i uhvaćen od susednog Kralja, dok je kradom lovio u njegovim šumama.
Kralj ga je mogao ubiti na licu mesta jer je to bila kazna za sve one koji bi krali na monarhovom imanju, ali se on pokolebao pred Arturovom mladošcu i simpatičnošcu, i ponudio mu je slobodu u zamenu za
odgovor na jedno teško pitanje.

Šta ustvari žele žene?

Ovakvo bi pitanje ostavilo bez reči i najstarije mudrace i mladom Arturu se činilo da je prosto nemoguće odgovoriti na njega.

Kako god bilo, bolje je i pitanje nego umreti obešen, tako da se vratio u svoje kraljevstvo i poceo ispitivati svoje podanike.

Razgovarao je s princezama, kraljicom, prostitutkama, časnim sestrama, mudracima, pa čak i sa dvorskom ludom, jednom rečju, sa svima.
Ali, niko mu nije dao zadovoljavajući odgovor.
Medjutim, svi su mu savetovali da potraži odgovor kod stare veštice, jer ga je ona jedina i znala.

Cena bi bila visoka, jer je stara veštica bila nadaleko poznata po svojim basnoslovno skupim uslugama.

Dosao je najzad i zadnji dan godine i Artur nije imao drugog rešenja već da razgovara sa vešticom.

Ona je pristala dati odgovor, ali u zamenu za sledeću cenu:
želela je da se uda za Sir Gawain-a, najplemenitijeg viteza Okruglog stola i Arturovog najboljeg prijatelja.

Mladi Artur je prestravljeno gledao; bila je grbava i uzasno ružna, imala je jedan jedini zub, širila je oko sebe takav smrad koji ga je terao na povraćanje i ispuštala je neobične krike i zvukove.
Nikad Artur nije u svom životu video odvratnijeg stvorenja.
Pri samoj pomisli da zamoli svog prijatelja da oženi ovo storenje, uplasio se i posustao.

Ali Sir Gawain je saznao sta se dogodilo i odlučno rekao da je žrtvovanje za život svog prijatelja i za očuvanje Okruglog stola vredno toga.

Najavljeno je venčanje, nakon čega je stara veštica u svojoj paklenoj mudrosti rekla:
"Svaka žena želi da bude vlasnica svog života!"

Čim je to izgovorila, svi prisutni su odmah priznali da je izrekla veliku mudrost i da je potpuno u pravu.
Isto tako, da je i mladi Artur spasen.

Tako je i bilo.

Čim je cuo odgovor, monarh susednog kraljevstva je vratio Arturu slobodu i pravo na život.

Venčanje je obavljeno i to gala; prisustvovali su svi dvorjani i niko vise od Artura nije osećao i olakšanje i težinu u isto vreme.

Sir Gawain je bio nasmešen sve vreme, ljubazan i pun poštovanja, po svom starom obicaju.
Stara veštica je napravila pravi skandal svojim najgorijim načinom ponašanja: ždrala je kao zver, bez korišćenja pribora za jelo - rukama, i uz to proizvodila zastrašujuce urlike i zvuke, a da ne spominjemo nepodnošljivi smrad.

Konačno je došlo i vreme prve bračne noći i dok je čekao svoju novovenčanu mladu da mu dodje u krevet...

Gawain je ugledao kako mu prilazi najlepše žensko stvorenje koje je ikad u životu mogao zamisliti.
Sav ocaran je upitao šta se dogodilo, na šta mu je mlada devojka odgovorila da je to ona, veštica, ali da će pola vremena provesti s njim kao veštica, a pola kao mlada devojka i to sve zato što je on bio dobar prema njoj sve vreme.
Isto tako, upitala ga je koji njen aspekt želi preko dana, a koji preko noći.

Koje okrutno pitanje!

Gawain je požurio sa razmišljanjem.
Da li da preko dana ima divnu devojku koju ce moći svima pokazivati bez straha i srama, a noću u intimnosti svog kreveta imati monstruoznu
vešticu???
Ili pokazivati prijateljima preko dana vešticu, a trenutke bračnog sladostrašća provoditi sa divnom devojkom???


Sta biste vi izabrali?

Gawain-ov odgovor se nalazi malo niže, ali pre čitanja, donesite svoju odluku. !!!!


Plemeniti Gawain joj je rekao da joj pušta na volju da sama odluči.

Čim je to čula, veštica je rekla da ce uvek biti u obliku mlade devojke, i danju i noću, jer ju je on poštovao i dozvolio joj da bude vlasnica svog
života.


Koje je naravoučenije ove priče?


Nije bitno da li je žena lepa ili ružna.



U suštini...........sve su one pomalo veštice
 
''Savršeno srce''

Jednoga dana mladic je stajao u sredistu grada razmisljajuci kako on ima najlepse srce u celoj dolini. Prosla je velika povorka i svi su oni priznali kako je njegovo srce savrseno.

Nije bilo crtice ni zareza u njemu. Da, svi su se oni uistinu slozili da je njegovo srce najlepse koje su ikad videli. Mladic je bio jako ponosan i jos se vise i glasnije hvalio svojim prelepim srcem.



Iznenada, jedan stari covek pojavio se ispred povorke i rekao:

„Zasto tvoje srce nije priblizno lepo kao moje?”

Povorka i mladic pogledali su u to starcevo srce.

Udaralo je snazno, ali prepuno oziljaka, bilo je mesta gde su komadici bili premesteni i onih koji su bili stavljeni, ali nisu potpuno odgovarali i bilo je nekoliko ostecenih strana(ivica). U stvari, bilo je puno mesta gde su celi komadi nedostajali.



Narod je zapoceo - kako moze reci da mu je srce lepse nego sto on misli? Mladic je pogledao u starcevo srce i video njegovo stanje, i nasmejao se. „Mora da se salis, rekao je. Uporedi svoje srce s mojim, moje je savrseno a tvoje je prepuno oziljaka i suza.



”Da, rekao je starac, tvoje izgleda savrseno ali nikad se ne bih menjao s tobom.
Vidis, svaki oziljak predstavlja osobu kojoj sam dao svoje ljubavi - izvadim komadic srca i dam je toj osobi, i cesto mi ta osoba uzvrati deo od svog srca koje se uklapa u prazni deo mog srca, ali buduci da delovi nisu jednaki, ja imam nekih grubih zavrsetaka koje delim, jer me podsecaju na ljubav koju delimo.

Ponekad dam delove srca, ali mi osobe ne vrate svoj komadic srca. To su ti prazni delovi - davanje ljubavi je rizikovanje.
Ovi oziljci su bolni, otvoreni su, podsecaju me na ljubav koju dadoh ljudima takodje, i nadam se da se oni mogu vratiti jednog dana i popuniti prazne prostore na koje cekam."
 
Posmatraš li život kao dar,shvaticeš kako je vreme dragoceno i koliko
nam prilika daje svaki novi dan.

Nađi jednostavno vremena za to i budi strpljiv,i u tvom ce životu rasti i
dozrevati mnogo toga.

Život je velik i raznolik,nalik igri jer u sebi
sjedinjuje sve suprotnosti.

Svako je od nas jedinstven i neponovljiv.


Zašto se ne radovati samom sebi i svima ostalima oko sebe?


Nadi vremena da budeš sretan.Danas je dan da budeš sretan!


Juče : vec je prošlo.
Sutra : tek ce doći.
Danas: jedini dan koji imaš da učiniš
od njega svoj najbolji dan.

Ljubav čini tvoj život vrednijim.
 
ŠTA U STVARI ŽELE ŽENE


Mladi kralj Artur je bio iznenadjen i uhvaćen od susednog Kralja, dok je kradom lovio u njegovim šumama.
Kralj ga je mogao ubiti na licu mesta jer je to bila kazna za sve one koji bi krali na monarhovom imanju, ali se on pokolebao pred Arturovom mladošcu i simpatičnošcu, i ponudio mu je slobodu u zamenu za
odgovor na jedno teško pitanje.

Šta ustvari žele žene?

Ovakvo bi pitanje ostavilo bez reči i najstarije mudrace i mladom Arturu se činilo da je prosto nemoguće odgovoriti na njega.

Kako god bilo, bolje je i pitanje nego umreti obešen, tako da se vratio u svoje kraljevstvo i poceo ispitivati svoje podanike.

Razgovarao je s princezama, kraljicom, prostitutkama, časnim sestrama, mudracima, pa čak i sa dvorskom ludom, jednom rečju, sa svima.
Ali, niko mu nije dao zadovoljavajući odgovor.
Medjutim, svi su mu savetovali da potraži odgovor kod stare veštice, jer ga je ona jedina i znala.

Cena bi bila visoka, jer je stara veštica bila nadaleko poznata po svojim basnoslovno skupim uslugama.

Dosao je najzad i zadnji dan godine i Artur nije imao drugog rešenja već da razgovara sa vešticom.

Ona je pristala dati odgovor, ali u zamenu za sledeću cenu:
želela je da se uda za Sir Gawain-a, najplemenitijeg viteza Okruglog stola i Arturovog najboljeg prijatelja.

Mladi Artur je prestravljeno gledao; bila je grbava i uzasno ružna, imala je jedan jedini zub, širila je oko sebe takav smrad koji ga je terao na povraćanje i ispuštala je neobične krike i zvukove.
Nikad Artur nije u svom životu video odvratnijeg stvorenja.
Pri samoj pomisli da zamoli svog prijatelja da oženi ovo storenje, uplasio se i posustao.

Ali Sir Gawain je saznao sta se dogodilo i odlučno rekao da je žrtvovanje za život svog prijatelja i za očuvanje Okruglog stola vredno toga.

Najavljeno je venčanje, nakon čega je stara veštica u svojoj paklenoj mudrosti rekla:
"Svaka žena želi da bude vlasnica svog života!"

Čim je to izgovorila, svi prisutni su odmah priznali da je izrekla veliku mudrost i da je potpuno u pravu.
Isto tako, da je i mladi Artur spasen.

Tako je i bilo.

Čim je cuo odgovor, monarh susednog kraljevstva je vratio Arturu slobodu i pravo na život.

Venčanje je obavljeno i to gala; prisustvovali su svi dvorjani i niko vise od Artura nije osećao i olakšanje i težinu u isto vreme.

Sir Gawain je bio nasmešen sve vreme, ljubazan i pun poštovanja, po svom starom obicaju.
Stara veštica je napravila pravi skandal svojim najgorijim načinom ponašanja: ždrala je kao zver, bez korišćenja pribora za jelo - rukama, i uz to proizvodila zastrašujuce urlike i zvuke, a da ne spominjemo nepodnošljivi smrad.

Konačno je došlo i vreme prve bračne noći i dok je čekao svoju novovenčanu mladu da mu dodje u krevet...

Gawain je ugledao kako mu prilazi najlepše žensko stvorenje koje je ikad u životu mogao zamisliti.
Sav ocaran je upitao šta se dogodilo, na šta mu je mlada devojka odgovorila da je to ona, veštica, ali da će pola vremena provesti s njim kao veštica, a pola kao mlada devojka i to sve zato što je on bio dobar prema njoj sve vreme.
Isto tako, upitala ga je koji njen aspekt želi preko dana, a koji preko noći.

Koje okrutno pitanje!

Gawain je požurio sa razmišljanjem.
Da li da preko dana ima divnu devojku koju ce moći svima pokazivati bez straha i srama, a noću u intimnosti svog kreveta imati monstruoznu
vešticu???
Ili pokazivati prijateljima preko dana vešticu, a trenutke bračnog sladostrašća provoditi sa divnom devojkom???


Sta biste vi izabrali?

Gawain-ov odgovor se nalazi malo niže, ali pre čitanja, donesite svoju odluku. !!!!


Plemeniti Gawain joj je rekao da joj pušta na volju da sama odluči.

Čim je to čula, veštica je rekla da ce uvek biti u obliku mlade devojke, i danju i noću, jer ju je on poštovao i dozvolio joj da bude vlasnica svog
života.


Koje je naravoučenije ove priče?


Nije bitno da li je žena lepa ili ružna.



U suštini...........sve su one pomalo veštice

http://forum.krstarica.com/blog.php?b=2481#comment19334 ;)
 
RUŽA

Nemački pesnik Rilke boravio je neko vrieme u Parizu. Idući na sveučilište svakog je dana u dvorištu svoje prijateljice Francuskinje prolazio vrlo prometnom ulicom.
Na tom putu, iza jednog ugla, redovno je sedela neka prosjakinja, koja je od prolaznika tražila milostinju. Sedela je uvek na istom mestu, nepomična kao kip, s ispruženom rukom gledajući u zemlju.
Rilke joj nikada nište nije udelio, dok je njegova prijateljica znala spustiti koji novčić.
Jadnog dana mlada žena začuđeno upita pesnika:"Zašto nikada ništa ne daš onoj sirotici?"
" Trebali bismo udeliti nešto njezinom srcu, a ne u ruke" odgovorio je pesnik.
Sledećeg dana Rilke se pojavio s prekrasnom, tek procvalom ružom. Stavi je prosjakinji u ruku i htede proći.
Tada se dogodi nešto neočekivano. Sirotica je podigla oči , pogledala pesnika, brzo ustala, uzela njegovu ruku i poljubila je. Otišla je stišćući ružu na grudima.
Cele nedelje nisu je videli. Osmoga dana pojavila se na istom uglu. Bila je nema i nepokretna kao i uvek.
"Od čega je živela sve ove dane, kad nije ništa dobila?" upitala je mlada Francuskinja.
"Od ruže", odgovori pesnik.
 
"Upoznao sam je na keju, u jednom kafiću koji ne radi više.
U stvari, ne...
U tom kafiću sam je samo sreo prvi put.
Upoznao je nisam još uvek?
Moj lepuškasti drugar se tih dana šmeckao sa njom, i ja tu realno nisam imao šta da tražim? Sale Saks je bio kao reklama za žilet. Puno pipkanja po licu i zadovoljnih osmeha, a veoma malo teksta.
Bio je prvi jun, i ne sećam se zašto smo te godine tako rano išli na more, ali njemu se to učinilo kao sjajan povod da joj se obrati.
- Mogla bi mi dati adresu. Da ti se javim jednom kartom.
Stajao sam korak dalje, i istog časa poželeo da odustanem od puta, shvativši da ćemo se mimoići sa letom? Leto se upravo gnezdilo u njenoj kosi...
- Bila sam i ja u Istri. Doduše zimi. A čula sam da je i septembar božanstven? Baš me zanima kad je najlepše?
Srđa je još prvog jutra kupio špil razglednica, marku zalepio besprekorno, firmopisački nacifrao Njeno ime i adresu, ali dalje od datuma nije išlo.
- Smisli ti nešto Petraš. Ti si dobar u tim stvarima.
OK.
Ništa lakše.

"Saznao sam u koje doba godine je ovde najlepše.
U ono doba godine kad si ti tu. "


 
Jedan stariji covek,u bolnici,je bio na samrti.Bili su to njegovi poslednji sati.U jednom trenutku je otvorio oci i uspeo videti nekoliko prilika koje su se skupile oko njegovog kreveta.Nije ih uspeo prepoznati.

Zatvorivsi oci,upitao ih je:
-Prijatelji,ko ste vi?
Jedna od prilika rece:
-Mi smo tvoji zanemareni snovi,zaboravljene zelje i neostvarene vizije.Mi smo sve ono sto si mogao uraditi za zivota,ali si to propustio uciniti.
-Zao mi je zbog toga-rece starac-ali ipak cenim sto ste se,uprkos mojoj nemarnosti i losem odnosu prema vama,dosli oprostiti od mene na kraju mog zivota.
Jedna od prilika se nagne i mirnim mu glasom odgovori:
-Ne,mi se nismo dosli oprostiti od tebe-dosli smo umreti sa tobom...
 
Nežnost je postojala, način na koji su njena usta i njena koža, same od sebe, prizivale moje usne i ruke, postojala je stara prisnost, da samo ležimo jedno pored drugog i dišemo dok se napolju smrkava.
Ta nežnost se uvukla sama od sebe i postojala je, bez obzira šta sam u tom trenutku mislio o njoj, o nama. Moji dlanovi su poznavali svako udubljenje na njenom telu, svako ispupčenje, kao da su se tokom godina oblikovali međusobno, njeno telo i moje ruke, njene ruke i moje telo. Moji dodiri su više bili kao neshvatljive, ali neosporne činjenice, nego što su bila pitanja koja su čekala odgovor. Bilo je svejedno zašto volimo, kada smo vodili ljubav.
Nisam mogao da znam koliko je mnogo, ili malo, ona znala, i ja više ni sam nisam znao šta mislim o svemu tome što se desilo i svemu što se pomerilo u meni, usput, tokom godina, moje večito, vrtoglavo ljuljanje između sumnje i umirivanja, između pitanja bez odgovora i uvenulih nada.
Možda je ona, kao i ja, otkrila da putevi i lica nisu ništa značili sami po sebi, putevi koji se granaju ka nepoznatom, lica koja nam dolaze u susret, sa svojim nepoznatim pogledima, gde čovek može da bude ko god hoće.
Možda je i ona morala da prizna da u početku nema nikakvog značaja kojim putem krenemo i ko ga prati, jer je našoj ljubavi svejedno koga voli, samo ako može slobodno da se kreće po tragovima koje ostavlja, kroz oči koje zadržava svojim pogledom dok hoda.
Možda je i ona razumela da nam priča ne dolazi na tanjiru, da moramo da je pričamo sami i da nam priča postaje poznata tek kad se ispriča. Da ne možemo nikada unapred da znamo šta znači i koliko. Da priča mora da se priča dan za danom, korak po korak, bilo da je pričamo oklevajući ili odlučno, uverljivo ili sumnjičavo. Ipak je i ona oklevala, i ona je zastala da se zapita da li je zalutala, zar nije dozvolila da bude ponesena slučajnim granama, tokom godina u rukama pogrešnog čoveka, rastrgnuta slepom željom svoje ljubavi, da stremi onome čemu je utabala put svojim strpljivim koracima...
 

Back
Top