Ljudski život vredniji od bilo kog drugog

Po kom kriterijumu?

Verovatno zato sto samo 'covek' zna da je ziv. Mislis ti da biljke (i zivotinje) i sve sto ima nervni sistem ili nesto slicno u sebi znaju da je zivo?

Dva su razloga, jedan je sto 'zivotinja' i ne zna da je ziva, drugi je: cak i da ona 'zna' to ona nebi 'znala da to zna', a 'znanje da nesto znas' mozes (ukoliko bas moras) zvati 'svest' i prevesti moju recenicu tako.

Pogledaj ovo: postoji percepcija i apercepcija. Percipiranje: kad nesto vidis, ocima, ali ne znas da si video. Ovo drugo je "saznanje da si nesto video". Recimo u snu ako te neko bocne, ili utipi, ili ti dahne po nozi, ti neces osetiti toplotu daha, ili ustipljenje, ili bol od bockanja.
Mesecar, vrsi percepcije, ali apercepciju nikad ne, a nekad se i nesvesno sluzi iskustvom i secanjima u nalazenju "puta" ili "vida" neke radnje koju izvede.

Covek nije mesecar, jer njega to stanje iscrpljuje, zivotinju ne. Zivotinja je mesecar. Cest je primer da covek (bas tada kad najvise "podseca" na zivotinju iz ugla opazanja) radi "najbolje i najcivilizovanije radnje karakteristicne samo za ljude". Na primer, zivotinja nikad nece pisati u vatru sa tolikim zadovoljstvom, niti ce se penjati na krov tek onako i ici po krajevima i ivicama krova, niti ce uredjivati bastu, niti ce se ugladjivati sa takvom strascu. Cak i da mi navedu razne primere: zivotinja ovo, isto sto i covek, zivotinja ono (crta), zivotinja se opredeljuje i drustvene grupe formira, zivotinja misli, zivotinja sanja... u sta sve ja ne verujem, cak i onda ostaje da mi neko kaze ovo: da li zivotinja ikad mesecari?

Na zalost, ozbiljan sam, jer mi se desavalo da mi na forumu za (umetnost, sanjanje, agresiju bez potrebe, ljubav bez potrebe, nabijanje dece na kolac i pravljenje "kula od lobanja", izradu alata, maskiranje, razgovor, bolesti psihicke prirode) navedu kako to sve rade (manje vise, ali isto to) zivotinje,
aj onda nek mi neko navede zivotinju koja mesecari?
 
Po prirodnom zakonu život jednog čoveka vredi koliko i život jedne bube. Ljudi se razlikuju od životinja samo po tome što umeju da maštaju i što su svesni prolaska vremena. Istina, po ljudskom zakonu ubistvo čoveka mora biti sankcionisano, ali samo da bi se sprečio haos u ljudskom društvu. U nekim delovima Biblije, recimo, čitaocu se jasno daje do znanja da čovek vredi više od životinja, a da Isus Hrist vredi više od običnog čoveka... Dok hrišćani veruju u te gluposti, piloti-ateisti postaju astronauti i putuju u prostranstva o kojima njihov idol nije mogao čak ni da sanja.
 
Covek se razlikuje od zivotinja bas po tome sto se on "suprotstavlja" prirodnom zakonu vise nego zivotinje, a i svesno dozivljava misli i oseca svoju izdvojenost od prirode-ne odvojenost nego izdvojenost. To sto se on izdvojio od prirode (pa i njenog zakona se trudi da se odvoji neki put) ga cini duhovnim bicem i daje mu polet. A i prolasku vremena se suprotstavlja, to je ono cemu se u prirodi valjda ponajvise suprotstavlja. Covek nije deo prirode. On je to prestao da bude onda kad je postao covek, i obrnuto...postao je covek onda kad je prestao vise biti deo prirode svojom slobodnom voljom.

Inace, reci za coveka da treba da masta a da ne treba da se suprotstavi prirodnim zakonima je cista... to moze samo Weis da kaze, ili svako drugi ko ne misli o nicemu, to jest pise onako bezveze.
 
Poslednja izmena:
Ljudi se razlikuju od životinja samo po tome što umeju da maštaju i što su svesni prolaska vremena.
Кажу да је човек једина животиња која се смеје. Не знам да ли је то тачно (нисам проверавала) али знам да је ово друго тачно: човек је једина животиња која живи у времену, тачније која је свесна времена. Животиње додуше не живе у вечности, али зато живе у безвремености (тј. у незнању о времену).

Уосталом, време је само функција свести, што ће рећи да човек просто има другачију свест од животиња. Понекад ми се чини да је то главна разлика између човека и животиња: човек је несрећан јер је свестан времена (пролазности, смрти), а животиње су много срећније од нас јер живе сада и овде и у хармонији са светом који их окружује, и појма немају да ће то једном да престане и нестане.

Додала бих још и ово: и ми док смо деца, док још нисмо укапирали време, живимо исто тако лако и безбрижно као животиње, и срећни смо. Бар ја се тако сећам свог детињства. И никад више нећу бити онако срећна како сам била као дете, јер сам заувек изгубила ту "временску невиност".:sad2:
 
Смеј се ти, смеј, али ја се очајнички борим да очувам ово мало невиности душе која ми је остала. Знаш ли ти колико је овај свет душевно загађен?

Радим вежбе за "одгађивање", то сам научила од дон Хуана, и то ми је засад једини начин да сачувам душу а да ипак останем у свету (тј. да не одем у манастир и сакријем се тамо, ако је чак и тамо ваздух чист, немам појма).
 
Po tom kriterijumu što sam ja čovek. Da sam svinja verovatno bi mi svinjski život bio vredniji od bilo kog drugog, a međ' svinjama moj bi bio najvredniji, od mene glava, pa onda ekstremiteti i tako dalje...

Da, baš tako.

@Modruna, ja uopšte nisam sigurna da životinje ne mogu da se smeju (govorim, naravno, o nekim vrstama, ne uopšteno). Recimo, sasvim sam ubeđena u to da se šimpanze, gorile i orangutani smeju. Ali, čovek još uvek nije naučio ni ljudsku a kamoli životinjsku semiotiku i, što je još važnije, sklon je da svaku vrstu poredi sa sopstvenom. Konkretno, čovek očekuje da je smeh = njemu prepoznatljivi zvuci, mimika i gestika.

http://news.bbc.co.uk/2/hi/science/nature/4401695.stm
http://news.nationalgeographic.com/news/2005/03/0331_050331_animallaughter.html
 
Па да, рекла сам да нисам сигурна за смех код животиња. Па ипак ми се чини да то није иста врста смеха.

Ево, на пример, чему се смеју људи, а чему се не би смејали пси (чини ми се):

Перица:
Учитељице, написао сам песму о сексу!

Учитељица:
Лепо, Перице, хајде да је чујемо!

Перица:
Устанем ујутру,
доручкујем,
одем у школу,
вратим се из школе,
ручам,
учим,
вечерам,
легнем да спавам,
устанем ујутру .....

Учитељица:
Лепа песма, Перице, само не видим где је ту секс.

Перица:
Секс је у наслову: "Је*ем ти такав живот!"
 
Кажу да је човек једина животиња која се смеје. Не знам да ли је то тачно (нисам проверавала) али знам да је ово друго тачно: човек је једина животиња која живи у времену, тачније која је свесна времена. Животиње додуше не живе у вечности, али зато живе у безвремености (тј. у незнању о времену).

Уосталом, време је само функција свести, што ће рећи да човек просто има другачију свест од животиња. Понекад ми се чини да је то главна разлика између човека и животиња: човек је несрећан јер је свестан времена (пролазности, смрти), а животиње су много срећније од нас јер живе сада и овде и у хармонији са светом који их окружује, и појма немају да ће то једном да престане и нестане.

Додала бих још и ово: и ми док смо деца, док још нисмо укапирали време, живимо исто тако лако и безбрижно као животиње, и срећни смо. Бар ја се тако сећам свог детињства. И никад више нећу бити онако срећна како сам била као дете, јер сам заувек изгубила ту "временску невиност".:sad2:
slazhem se sa svakim delom ovog posta a pogotovo sa zadnjim pasusom
 
pa nije vredniji....vredniji je za nosioca tog života..al objektivno nije......danas sam baš pričao o životinjama...napio se tako jedan papagaj...pio rakiju....i ponašao se isto ko janpi čoek.....stao pred ogledao i prilčao...a onda se okretao prema ukooćanima..i pošto je umeo i da govori ljoodskim jezikom...psovao ih je najsočnije..tome su ga ljoodi naoočili........i kad mu je pijanstvo prošlo....išao je do predmeta i stavljao čelo na primer na mermernu pepeljaru.....na nešto hladno...i stavljao svoju prtičju glavu....i uhtao je, pooštao kao glas uuuuh....teško mu......bolela ga glava...isto ko čoeka.....eto....da nema taj oblik tice.....pravi čoek...
 
Slažem se sa munjom, pogledajte beskućnika i kako ne doći do zaključka da nečiji život cenite prema njegovom uticaju i moći i po tome koliko on ceni svoj život i sa vaše strane stvara empatiju....

Kad smo kod empatije,empathy i simpathy tj gde je granica izmedju sažaljenja i saosećanja?

Šalim se , nedajte se skrenuti sa teme.....
 
Kad smo kod empatije,empathy i simpathy tj gde je granica izmedju sažaljenja i saosećanja?

Ovo je zanimljivo pitanje.

Mislim da je granica između sažaljenja I saosećanja u svesnosti onog koji doživljava ta stanja.

Recimo, ja nekako nemam više puno sažaljenja…nekad počnem da žalim nekog ili sebe ali onda se setim da to što mu (mi) se dešava treba da bude doživljeno. Kako bi smo cenili prijatnost da nema onog što je neprijatno? Kako bi smo cenili ravnotežu da nema I neravnoteže? KAKO I DA LI BI SMO?

Saosećanje…o ovom sam takođe razmišljao…mislim da je saosećanje nešto drugo…to je možda to neiskazivo koje se dosta pominje…osećaj povezanosti…mislim da je to neka druga vrsta “osećanja”…

Sažaljenje se tiče uma, ega, misli a saosećanje (osećaj povezanosti, osećaj objektivne celine iza subjektivnih umova) recimo da se javlja u retkim trenucima kada je um zaustavljen, kada misli na trenutak zastanu…

Rekao bih da je saosećanje iskustvo objektivne stvarnosti koja se nalazi iza misli.

Zanimljiva mi je podela na telesnu I duhovnu svest, (rekao bih da je to jedna svest, samo se težište pomera, ustvari…), ako bih išao sa tom podelom, možda bih rekao da se sažaljenje tiče telesne svesti a saosećanje duhovne.
 
Poslednja izmena:
Kad smo kod empatije,empathy i simpathy tj gde je granica izmedju sažaljenja i saosećanja?

Емпатија би била нешто најближе саосећању, способност једног човека да осети шта други човек осећа (нпр. тугу, страх, радост).

Сажаљење је већ нешто друго. Боље би било да не трошимо енергију на жаљење него да укључимо мозак и пробамо да нађемо решење проблема у који је наш ближњи упао.

Већ сам пуно пута овде рекла да је за мене вредност људског живота у повећању свести коју смо добили на рођењу. Али, одједном, сазнам од дон Хуана да ИСТО ТО важи и за животиње и за сва друга свесна бића широм универзума. За дон Хуана се подразумева да су и животиње свесна бића, само што је њихова свест друге врсте па нас то збуњује.

Ми имамо обичај да под свешћу подразумевамо само "разумну свест", али "разум је само једно острво у мору острва" (каже д.Х.). Исто важи и за биљке, само што је њихова свест још различитија од наше, још тежа за "емпатију". Али Таиша описује како је чак и то могуће, ако хоћемо: она се буквално спријатељила с дрветом на коме је живела и могла је да комуницира с њим на неки неописив начин.

Ја лично више волим биљке (поготово дрвеће) него животиње и мислим да бих могла, кад бих се потрудила, да се спријатељим с неким дрветом, тј. да подесим своју свест на његове таласне дужине и да "комуницирам" с њим. Волела бих да, као Таиша, имам кућицу на дрвету и живим у њој.
 
Zivotinje i covek se ne mogu porediti. Kada vidim zivotinju vidim samo dva stremeljenja a to je hrana i razmnozavanje. Naravno vecina ljudi se ne razlikuje u tom smislu od zivotinja i sluzenje njihovom zelucu i njihovim polnim organima predstvalja ,i njima, jedini smisao njihovog zivota. Oni svoju zivotnu maksimu dele sa amebom i crvom a ona glasi: hrana i razmnozavanje.

Razlika je u tome sto medju ljudima mozemo naci i "coveka" koji moze svoju paznju usmeriti na nesto sto nije u interesu sluzenja njegove individualne volje i tako postati cisti subjekt saznanja i dostici shvatanje ideja.

Uopste receno zivotinje ne mogu uzivati u umetnosti. Svinje bi se popisale na Leonardovu Mona Lizu, koze bi istu pojele., jedino poneko medju ljudima moze ceo dan posmatrati istu i dozivljavati estetska osecanja koja su na samom pragu bozanskog.
Upravo estetska osecanja jesu ono sto nas izdvaja iz brloga svetovne egzistencije i "mocvarne kaljuge jada" u koju smo svi ,zajedno sa zivotinjama, rodjenjem upali.
 

Back
Top