Kako prihvatiti smrt i prevazici bol?

Baby Bird

Početnik
Poruka
5
Radi se o mom kucnom mezimcu koga sam volela najvise na svetu. Tek je imao par meseci, veseo, zdrav, umiljat, bio je moja srecica i moja ljubav.....
U petak smo se zajedno probudili, mazili, bili u setnjici i onda pri povratku se samo naprasno srusio i umro. Umro mi je na rukama, gledao me je svojim pametnim okicama ..... Najverovatnije ga je strefio infarkt, tako kazu veterinari....
Od tada sam neutesna, ne mogu da dodjem sebi, ne mogu da se smirim . Placem danima, ne mogu da jedem, osecam jednu tupu bol u srcu, osecam da ne mogu da izdrzim ovu tugu.....
Kako preziveti sve ovo ?....Kako prihvatiti cinjenicu da je umrla moja srecica ?....:cry:
 
zivoti su vam se na neko veme isprepleli, ali to ga ne cini Tvojom srecicom.
bez obzira na ljubav koja nas veze, svak ima svoju sudbinu, zato treba da ga pustis da ide gde vec treba da ide, pusti ga kao pticu kojoj si previla ranjeno krilo i sad je pustas da ode. :ljutko:
 
Radi se o mom kucnom mezimcu koga sam volela najvise na svetu. Tek je imao par meseci, veseo, zdrav, umiljat, bio je moja srecica i moja ljubav.....
U petak smo se zajedno probudili, mazili, bili u setnjici i onda pri povratku se samo naprasno srusio i umro. Umro mi je na rukama, gledao me je svojim pametnim okicama ..... Najverovatnije ga je strefio infarkt, tako kazu veterinari....
Od tada sam neutesna, ne mogu da dodjem sebi, ne mogu da se smirim . Placem danima, ne mogu da jedem, osecam jednu tupu bol u srcu, osecam da ne mogu da izdrzim ovu tugu.....
Kako preziveti sve ovo ?....Kako prihvatiti cinjenicu da je umrla moja srecica ?....:cry:

Znam kako se osećaš. Ja sam svoje pse sanjala. Bol prolazi sama.
 
I ja sama sebi ponavljam da ono sto je neminovno trebam da prihvatim i da ne treba da se ponasam ovako kao neko dete ali uzalud...... ovo je treci dan od kada me je malisa napustio i osecam se kao da me je kamion pregazio, kao da mi je sva energija iscezla, nemam snage ni da hodam ni da iz kuce izadjem.....
Ne mogu da prestanem da placem .........
Ovo sve takooooooooo strasno boli...........:(:(:(:(:(:cry::cry::cry::cry::cry::cry:
 
I ja sama sebi ponavljam da ono sto je neminovno trebam da prihvatim i da ne treba da se ponasam ovako kao neko dete ali uzalud...... ovo je treci dan od kada me je malisa napustio i osecam se kao da me je kamion pregazio, kao da mi je sva energija iscezla, nemam snage ni da hodam ni da iz kuce izadjem.....
Ne mogu da prestanem da placem .........
Ovo sve takooooooooo strasno boli...........:(:(:(:(:(:cry::cry::cry::cry::cry::cry:

Nisi dete. To je normalno. Ja sam nedelju dana non-stop plakala, kada mi je prvi pas uginuo. Toliko se sećam, ali ko zna koliko je oplakivanje trajalo. Isto i sa drugim, pa trećim. Nakon nekog vrememena prestaneš da plačeš, da se mučiš, ali se sećaš. Sad kada mazim svog četvrtog psa, setim se redovno sve trojice i prisećam se događaja sa njima. Oči zasuze, ponekad zaplačem, ali to je normalno. MOraš da prođeš kroz to. Na tvom mestu ne bih gušila osećanja na silu. Pusti i proći će taj očaj sam, a posle će već biti drugačije.
 
Hvala svima na recima utehe.......
Citajuci Vase odgovore , pomogli ste mi da se barem malo podignem od onog talasa ocaja koji se srusio na mene. Gubitak mog malise sam tako lose podnela.....
Sada ne placem toliko, naravno tuga je i dalje u mom srcu, uzasna praznina i bol... i sve me podseca na njega, svaki deo kuce i dvorista, i to me boli ludacki.........
On mi je prva misao cim se probudim i zadnja pre nego sto utonem u san..... i onda se desi i da ga sanjam......
Volela bih da znam da je moj malisa sada dobro, da se igra negde i da je srecan....... samo bih to jos volela da znam ....
I sada cak mogu i da pricam o njemu sa drugim ljudima, i to bude sa nekom setom u glasu , cak se ponekad i neki drhtav osmeh na mom licu pojavi , i onda se sama sebi divim kako mogu da pricam o njemu i da ne placem vise...... barem ne u toku prvih 6 i po sekundi......
 
Radi se o mom kucnom mezimcu koga sam volela najvise na svetu. Tek je imao par meseci, veseo, zdrav, umiljat, bio je moja srecica i moja ljubav.....
U petak smo se zajedno probudili, mazili, bili u setnjici i onda pri povratku se samo naprasno srusio i umro. Umro mi je na rukama, gledao me je svojim pametnim okicama ..... Najverovatnije ga je strefio infarkt, tako kazu veterinari....
Od tada sam neutesna, ne mogu da dodjem sebi, ne mogu da se smirim . Placem danima, ne mogu da jedem, osecam jednu tupu bol u srcu, osecam da ne mogu da izdrzim ovu tugu.....
Kako preziveti sve ovo ?....Kako prihvatiti cinjenicu da je umrla moja srecica ?....:cry:

Treba utvrditi razlog infarkta.
Kučići samo kod tebe žive par meseci.
Kod drugih žive deceniju do dve.
 
Hvala svima na recima utehe.......
Citajuci Vase odgovore , pomogli ste mi da se barem malo podignem od onog talasa ocaja koji se srusio na mene. Gubitak mog malise sam tako lose podnela.....
Sada ne placem toliko, naravno tuga je i dalje u mom srcu, uzasna praznina i bol... i sve me podseca na njega, svaki deo kuce i dvorista, i to me boli ludacki.........
On mi je prva misao cim se probudim i zadnja pre nego sto utonem u san..... i onda se desi i da ga sanjam......
Volela bih da znam da je moj malisa sada dobro, da se igra negde i da je srecan....... samo bih to jos volela da znam ....
I sada cak mogu i da pricam o njemu sa drugim ljudima, i to bude sa nekom setom u glasu , cak se ponekad i neki drhtav osmeh na mom licu pojavi , i onda se sama sebi divim kako mogu da pricam o njemu i da ne placem vise...... barem ne u toku prvih 6 i po sekundi......

Znači posle par komentara od strane nepoznatih osoba ti si zaboravila na predmet svojih emocija???

Vidi, kuče ništa nije krivo - izabralo je bolje rešenje.
 

Back
Top