Vesti iz književnosti (konkursi, promocije, aktuelnosti)

Ako stavis genitiv stice se utisak da su zitelji vrsili istrazivanja.

Istrazivanje trzista, a ne nad trzistem - to je u redu, jer nema dvoumljenja oko toga de je trziste predmet, a ne subjekt istrazivanja.
Kod stanovnistva ta nedoumica stoji.
У овом кратком одломку, свакако, али не и у контексту књиге.

Проблем двосмислености је свакако присутан, али то ипак не оправдава употребу конструкције са 'над', која бар мени звучи неприкладно.

O Luzitaniji...
Antonić knjigu kritikuje sa pozicije nacionaliste
Па, пази, када се аутор упусти у тематику која се дотиче оваквих тема, и то на начин на који то дотични чини, онда он себе оставља отвореног и за критику ове врсте. Дакле, Антонићева критика не смао да је легитимна, у смислу да он на њу има право, већ је и апосолутно на месту.

А књижевне критике је и те како било, и неки опти утисак јесте да ово није књига која заслужује једну такву, некада престижну, награду.
 
O Luzitaniji...
Antonić knjigu kritikuje sa pozicije nacionaliste, što je legitimno, ali ne mora da govori mnogo o opšteknjiževnoj vrijednosti. Utoliko ima smisla što je njegov tekst postaljen na PDF Politika, a ne Književnost.
Luzitanija je na više nivoa subverzivna knjiga, ikonoklastična. Ne samo u odnosu na nacionalnu istoriju, već i na fenomen države kao takve, pa i ljudske prirode, za koju misli da ne može da se izdigne iznad onog životinjskog u sebi. To nekima može biti zanimljivo, ali to je i jedino zanimljivo u knjizi. Nelinearnom strukturom pisac je pokušao da nadomjesti ozbilne stilske i jezičke slabosti. Na kraju je samo dobio nepotrebno komplikovanu priču. Reklo bi se da Atancaković duguje dosta Basarinom pisanju, ali ima neuporedivo manje književnog talenta.

Ne bih da ulazim u teorije zavjere oko Ninove nagrade, ali svakako se čini da je posljednjih par decenija kod nas napisano vrlo malo knjiga koje zaslužuju da budu na istom spisku sa Andrićem i Crnjanskim. Možda bi nagrada trebalo da se dodjeljuje svakih pet ili sedam godina, pa da se nešto i probere. Posljednji dobitnik koji mi se dopao (iako sve manje čitam ninovce) bila je Pištalova knjiga o Tesli. Nije ni to ne znam kako epohalna stvar, ali, eto, fina lirska proza, ne nalazi se više često.

Не. Антонић критикује ову књигу лажи са позиције нормалног здравог човека. Не са позиције националисте.
 
Свињска посла. Антонић врло прецизан. Мада.... није то српска књижевност. Може да се каже, да је то књижевност из Србије, али не и српска књижевност. Нема ту ништа српско. Толико ће и трајати.

Naravno da nije. Nije ni književnost, a kamoli srpska.

Veće smeće (idejno, etički, stilski...) ne pročitah skoro, a nije da ga nema. Ne znam ni šta mi bi da ga brže-bolje kupim... Valjda sam nasela na silne hvale.
Zaista je roman skrojen kao po narudžbini, a još je gore ako to nije, jer bi značilo da je autor izrazito glup; zlonameran je svakako.

Не. Антонић критикује ову књигу лажи са позиције нормалног здравог човека. Не са позиције националисте.

:) Ja bih dodala još samo: veoma inteligentnog (pored kakvog je kolonašima teško provući se nerazobličenim).
 
Можда овде долазе људи из Лагуне. Предложио бих им да крену да преводе и издају крими романе о Комесару Монталбану од Камилиериа. Кажу да су јако квалитетни романи, по њима је рађен и серијал.
Узех прву књигу у оригиналу из библиотеке, покушаћу да разумем али биће тешко.
 
Dobili smo odličan časopis - Moderna vremena. Toliko odličan - drugi broj je još bolji od prvog - da, evo, pravim ogroman kompromis ne bih li ovde, za zatrtoj Književnosti, ponovo pokušala da raširim vest.
Koncept i estetika su po mom ukusu, i želim da traju. Šteta bi bilo da jedino dobro te vrste koje imamo ne opstane.
Nije specijalizovan za književnost, bavi se kulturom u širem smislu i društvenim pitanjima, ali u novom, drugom broju ima dosta članaka i o književnosti.

Edit: Internet adresa im nije aktivna, a izvodi iz prvog broja krajnje šturi, zanemarite to (ako vam je nekim čudom Gugl uopšte ponudi :) ), časopis je daleko bolji.
 
Poslednja izmena:
Nagrada " Meša Selimović" pripala je ravnopravno Aleku Vukadinoviću za zbirku poezije "U vatri se Bog odmara",
i Milu Lomparu za studiju "Crnjanski - biografija jednog sećanja"
http://www.novosti.rs/vesti/kultura.71.html:778835-Mesu-Selimovic-dele-Alek-Vukadinovic-i-Milo-Lompar

O Lomparu sam već rekao što mislim, no da sažmem..

On je nedvoumno znalac svojih područja (Crnjanski, Njegoš, srp. književnost 18. i 19. st.). Kao pisac je interesantan poglavito kao esejist, i mislim da će neke njegove knjige biti čitane i dalje.

No, njegov je svjetonazor jadan. On žaluje nad nestankom utjecaja pisaca poput Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, dok su ti ljudi bili zanimljivi za svoje doba, no sad su jednostavno dosadni, ponekad i smiješni (starinski stil). Lompar vojuje protiv komunizma i jugoslavenstva kao nekog strašnoga zla koje teledirigirano djeluje kao Alien usađen u Srbe, što je teorija urote na n-tu potenciju. Njegove ideje o navodnom strašnom hrvatskom utjecaju u sadašnjoj Srbiji su komične.

Lompar sve gleda kroz ideologiju, a zanemaruje gospodarstvo, običaje, radnu kulturu, inerciju samoga života.... Zapravo, znak je nezrelosti što se književnici javljaju kao nacionalni profeti i komentatori politike i raznih estradnih trica.

I stalno otužno i žalosno lamentira nad tekućim problemima, pred bocom mineralne i polupraznom dvoranom u kojoj je uglavnom polupospana gerijatrija (ima toga na ytube na vagone).
 
Laguna je objavila roman Provalija, Fernanda Valjeha.

provalija-fernando_valjeho_v.jpg


Valjeho je za ovaj roman dobio 2003. nagradu „Romulo Galjegos“, jedno od najvećih latinoameričkih književnih priznanja, kojim
je trideset godina ranije ovenčan i Gabrijel Garsija Markes za roman Sto godina samoće.

Iako se zarekao da više nikad neće kročiti u svoju domovinu, autor se vraća u izgubljeni raj svog detinjstva, na porodično imanje
Santa Anitu u Kolumbiji. Želi da bude uz svog brata koji živi poslednje dane života i pomogne mu da ublaži posledice fatalne bolesti.

Ovo je apokaliptična slika Kolumbije zahvaćene opštim ludilom. Valjeho hvata čitaoca u burni vrtlog svoje priče, i ne da mu da
predahne. On besni protiv svega, ne samo protiv smrti, već protiv života: „Umreti nije tako teško, mala! Teško je i dalje biti ovde.“

U ovoj ekstravagantnoj i eksplozivnoj prozi smrt je sveprisutna, a odnos prema njoj je naopak. „Pucnjava? Baš fino! Napravite mesta
za decu koja se rađaju!“, uzvikuje jedan od junaka. Dinamična pripovest o životu dvojice braće, o srljanju Kolumbije, pa i čitavog sveta,
u civilizacijsku propast ne ostavlja čitaoca ravnodušnim.
 

Back
Top