- Poruka
- 6.825
“Dokle će ovaj prokleti narod biti podeljen?”, pitao se mladi sveštenik Adam Vajshaupt dok se ovog vrelog dana 1773. godine svojim luksuznim kočijama vozio od Minhena prema Ingolštatu misleći na Nemce. Dva dana ranije, 21. jula 1773. godine, papa Kliment XIV “zauvek je poništio i ugasio jezuitski red”. Ovaj mladi jezuitski sveštenik pomislio je i na to kako su se pre samo sto pedeset godina svi evropski katolici u krvavom tridesetogodišnjem verskom i građanskom ratu borili protiv svih evropskih protestanata, a da su baš nemačke zemlje, među njima i njegova domovina Bavarska, bile poprište tih bitaka. U tom krvavom sukobu, u kome su najveći nemački neprijatelji Francuzi katkad ratovali na strani Nemaca katolika, nastradalo je više od polovine nemačkog naroda, a sve nemačke države osim Austrije doživele su ekonomski krah i postale opustošene zemlje. U tim obračunima su bez svoje imovine i bez svojih života ostali i mnogi njegovi preci, bavarski Jevreji pokršteni početkom sedamnaestog veka. Sada je i papa uveo svojevrsnu diktaturu u redove katoličke crkve. Bačen u najcrnje misli, Vajshaupt je razmišljao samo o tome kako bi se svemu ovome odupro. U njegovom je srcu i odranije tinjala, a sada se samo još više raspalila, iskra pobune protiv svega što ga okružuje; kao i želja da, ako bude mogao, uspostavi nešto novo. “Dokle će ovaj prokleti narod biti podeljen?”
Johan Adam Vajshaupt rodio se 1. maja 1748. godine u siromašnoj porodici u Ingolštatu. Bio je to inteligentan dečak nadaren za prirodne nauke. Bio je takođe i nestašan. Majka mu je gledala kroz prste i prelazila preko njegovih nestašluka tepajući mu kako je on zver 666 iz Otkrovenja. Jedino dete u svojih roditelja, čija deca pre njega poumiraše još na rođenju, morao je biti žrtvovan bogu. Stoga je još kao golobradi dečak poslat da izuči crkvene škole. U osmoj godini umro mu je otac Georg. Do svoje dvadeset i pete godine života dobro je upoznao sve prirodne i društvene nauke i naučio dva mrtva i još tri puta toliko živih jezika, da bi najzad sa doktoratom katoličkog bogoslovskog fakulteta dobio posao profesora kanonskog prava na Univerzitetu u Ingolštatu. Dvadesetpetogodišnji Adam Vajshaupt, sa svojih tek godinu dana radnog iskustva, već je bio omiljen i među profesorima i među studentima. Slovio je za jednog od najumnijih ljudi u Bavarskoj te 1773. godine.
Njegova najveća želja bila je da postane veliki jezuita čije će ime biti zapisano u analima istorije kao ime Ignacija Lojole. Ali nad njegovim željama nadvili su se tamni oblaci koji su mu u jednom trenutku pomračili svest - kako bi to rekli katolici i ostali hrišćani; ili su ga prosvetlili - kako bi to rekli pripadnici jednog drevnog svetskog bratstva ozvaničenog u Londonu 24. juna 1717. godine. Budući da je znao i dobro poznavao i neka okultna učenja, stara koliko i ljudski rod, počeo je da ih prenosi na svoje najumnije i najpoverljivije studente. I već u toku 1774. i 1775. godine Vajshaupt je na univerzitetu držao hrišćanske propovedi i napredovao u karijeri, dok bi se posle predavanja sastajao sa svojim odabranim studentima, ako bi vreme bilo loše po njihovim kućama, a ako bi bilo lepo u prirodi, kao stari Germani, gde bi njegove propovedi bile sve drugo samo ne hrišćanske. “Dragi moji učenici”, govorio im je, “bilo je potrebno četrdeset pisaca da napišu Bibliju u toku hiljadu šest stotina godina i dvanaest apostola da propovedaju hrišćanstvo! Ja ću dokazati da je dovoljan samo jedan čovek da sve to sruši za kratko vreme!” Nešto kasnije im se obraćao ovako: “Dragi moji sledbenici! Kucnuo je čas da se sruše sve tradicije i sve stare vrednosti zarad novog poretka koji tek treba uspostaviti. Osećam da sam baš ja pozvan za jednu takvu misiju.” Vremenom i Vajshaupt i svi njegovi sledbenici odbaciše sve hrišćanske “vrline”, negovane vekovima, kao što su sveštenički celibat, svetost krvi i odbojnost prema svemu telesnom, uključujući tu i tradicionalnu hrišćansku odbojnost prema ličnoj higijeni. “Gospodo”, obraćao im se Vajshaupt kao kakvo prevareno dete koga su roditelji učili da veruje u vampire, “vaspitali su nas da živimo u celibatu. I šta mi imamo od toga, osim što smo napeti i što se prekomerno znojimo? Ako su naši crkveni oci bili toliko revnosni da nas zaštite od ‘đavoljih zamki’, zašto nas onda ne naučiše da se uzdržavamo od pražnjenja creva ili mokraćne kese? Ja imam dvadeset i sedam godina i još uvek nisam bio sa ženom. I vi ste u istim mukama. To moramo sami da promenimo.” Nakon ovoga usledile su seksualne orgije. Budući katolički sveštenici, a u stvari već uveliko članovi jednog tajnog bratstva u povoju, nemilice su trošili crkveni novac na bavarske prostitutke. Vajshaupt je kao najstariji prednjačio u tome.
Malo-pomalo i njihova zajednica je sve više poprimala elemente verskog kulta. Postao je to svojevrstan kult prirode. A kako je, zapravo, izgledalo to novo Vajshauptovo učenje?... Kao prvo, ne postoji bog u onom obliku u kome ga propovedaju hrišćani: kao Otac, Sin i Sveti duh. Bog uopšte nije on, jer ako je on, ili otac, onda je bez sumnje muškarac. Ako je muškarac - onda on mora da poseduje polne karakteristike. Ako ih poseduje i ima potrebu za razmnožavanjem - onda je on životinja. U tom slučaju, naime ako je on otac, onda mora da postoji i majka. Da li su ljudi plod protiv-prirodnog bluda boga oca i majke prirode? Ako li je, pak, bog stvorio ljude po svom obličju - onda on nije ni muško ni žensko - ili je u stvari i muško i žensko; onda je bog hermafrodit. U tom slučaju bi njegov prvorođeni sin, kako je to jednom prilikom rekao italijanski pisac Tomazo Kampanela, kao i sva ostala njegova deca, da bi zadržali porodični karakter, morali biti to isto, što nije slučaj. Ako bog uopšte postoji, onda je on zapravo ono ili oni, i više je neka vrsta samosvesne energije nego li što je neko živo biće i to živo biće sa polnim karakteristikama. Ono je stvoritelj svih svetova, bolje rečeno graditelj svih svetova, masonski Veliki Arhitekta, i najviše bi moglo ličiti na nekakvu najstariju i najveću zvezdu u svemiru. A i zvezde su neka vrsta svetlosnih živih bića. One svojim ponašanjem dokazuju da su živa bića. Kao drugo, to prastvorenje nije večno, već ima svoj početak u struji vremena; samim tim imaće i kraj. Ono je bilo prvi diktator u celom svemiru. Protiv njega se pobunilo iz tame drugoprobuđeno biće svetlosti, željno slobode, koje je od njega preuzelo svu vlast u svim svetovima. Kao treće, ko god oni bili, i diktator i revolucionar, i jedan i drugi su prilično negativni. I jedno i drugo svetlosno stvorenje ljudima uopšte nije potrebno, iz prostog razloga što su ljudi bića sa telesnim karakteristikama, dakle obične životinje. Istina njima je bitno da imaju moralne zakone, samim tim i religiju, da bi u svom društvu zadržali kakav-takav mir i poredak. Prostodušni ljudi i ostali laici su oduvek verovali u boga neba i zemlje i u božju brigu za ljudski rod, u zadnjih hiljadu sedamsto i nešto godina izraženu kroz božjeg sina koga taj isti bog žrtvuje samome sebi kako bi kroz taj sadomazohistički izliv ljubavi spasao čovečanstvo. Nasuprot tome, najumniji ljudi su odvajkada verovali u nosioca svetlosti. Vajshaupt ga je prihvatio kao jedinog boga usvojivši njegovo drevno ime - Lucifer. Sebe i svoje sledbenike nazvao je Luciferovi apostoli. Kao četvrto, po pitanju odnosa između dobra i zla, Vajshaupt je naučavao da je dobro ništa drugo do samospoznaja zla, koje je mnogo starije, s tim što ta dva elementa moraju biti u ravnoteži. Ako svet posmatramo kao vagu, onda možemo primetiti da su dobro i zlo samo dva podjednako teška tega postavljena na tasove. Ako ta dva elementa nisu u ravnoteži - onda dolazi do velikih poremećaja u svim tim svetovima. Prevagne li dobro - onda se rađaju novi svetovi; prevagne li zlo - u tom slučaju dolazi do ratova, katastrofa, čak do nestanka čitavih skupina svetova. Da bi u svetu bilo što više zla - trebalo bi činiti što više dobra. I obrnuto, ako se priželjkuje što više dobra - onda treba činiti što više zla. Činjenjem zla zlo se troši i tako u opticaju ostaje više dobra. Vajshaupt je propovedao spasenje preko potpunog utapanja u zlo. I njegovi učenici su ga bespogovorno sledili.
Johan Adam Vajshaupt rodio se 1. maja 1748. godine u siromašnoj porodici u Ingolštatu. Bio je to inteligentan dečak nadaren za prirodne nauke. Bio je takođe i nestašan. Majka mu je gledala kroz prste i prelazila preko njegovih nestašluka tepajući mu kako je on zver 666 iz Otkrovenja. Jedino dete u svojih roditelja, čija deca pre njega poumiraše još na rođenju, morao je biti žrtvovan bogu. Stoga je još kao golobradi dečak poslat da izuči crkvene škole. U osmoj godini umro mu je otac Georg. Do svoje dvadeset i pete godine života dobro je upoznao sve prirodne i društvene nauke i naučio dva mrtva i još tri puta toliko živih jezika, da bi najzad sa doktoratom katoličkog bogoslovskog fakulteta dobio posao profesora kanonskog prava na Univerzitetu u Ingolštatu. Dvadesetpetogodišnji Adam Vajshaupt, sa svojih tek godinu dana radnog iskustva, već je bio omiljen i među profesorima i među studentima. Slovio je za jednog od najumnijih ljudi u Bavarskoj te 1773. godine.
Njegova najveća želja bila je da postane veliki jezuita čije će ime biti zapisano u analima istorije kao ime Ignacija Lojole. Ali nad njegovim željama nadvili su se tamni oblaci koji su mu u jednom trenutku pomračili svest - kako bi to rekli katolici i ostali hrišćani; ili su ga prosvetlili - kako bi to rekli pripadnici jednog drevnog svetskog bratstva ozvaničenog u Londonu 24. juna 1717. godine. Budući da je znao i dobro poznavao i neka okultna učenja, stara koliko i ljudski rod, počeo je da ih prenosi na svoje najumnije i najpoverljivije studente. I već u toku 1774. i 1775. godine Vajshaupt je na univerzitetu držao hrišćanske propovedi i napredovao u karijeri, dok bi se posle predavanja sastajao sa svojim odabranim studentima, ako bi vreme bilo loše po njihovim kućama, a ako bi bilo lepo u prirodi, kao stari Germani, gde bi njegove propovedi bile sve drugo samo ne hrišćanske. “Dragi moji učenici”, govorio im je, “bilo je potrebno četrdeset pisaca da napišu Bibliju u toku hiljadu šest stotina godina i dvanaest apostola da propovedaju hrišćanstvo! Ja ću dokazati da je dovoljan samo jedan čovek da sve to sruši za kratko vreme!” Nešto kasnije im se obraćao ovako: “Dragi moji sledbenici! Kucnuo je čas da se sruše sve tradicije i sve stare vrednosti zarad novog poretka koji tek treba uspostaviti. Osećam da sam baš ja pozvan za jednu takvu misiju.” Vremenom i Vajshaupt i svi njegovi sledbenici odbaciše sve hrišćanske “vrline”, negovane vekovima, kao što su sveštenički celibat, svetost krvi i odbojnost prema svemu telesnom, uključujući tu i tradicionalnu hrišćansku odbojnost prema ličnoj higijeni. “Gospodo”, obraćao im se Vajshaupt kao kakvo prevareno dete koga su roditelji učili da veruje u vampire, “vaspitali su nas da živimo u celibatu. I šta mi imamo od toga, osim što smo napeti i što se prekomerno znojimo? Ako su naši crkveni oci bili toliko revnosni da nas zaštite od ‘đavoljih zamki’, zašto nas onda ne naučiše da se uzdržavamo od pražnjenja creva ili mokraćne kese? Ja imam dvadeset i sedam godina i još uvek nisam bio sa ženom. I vi ste u istim mukama. To moramo sami da promenimo.” Nakon ovoga usledile su seksualne orgije. Budući katolički sveštenici, a u stvari već uveliko članovi jednog tajnog bratstva u povoju, nemilice su trošili crkveni novac na bavarske prostitutke. Vajshaupt je kao najstariji prednjačio u tome.
Malo-pomalo i njihova zajednica je sve više poprimala elemente verskog kulta. Postao je to svojevrstan kult prirode. A kako je, zapravo, izgledalo to novo Vajshauptovo učenje?... Kao prvo, ne postoji bog u onom obliku u kome ga propovedaju hrišćani: kao Otac, Sin i Sveti duh. Bog uopšte nije on, jer ako je on, ili otac, onda je bez sumnje muškarac. Ako je muškarac - onda on mora da poseduje polne karakteristike. Ako ih poseduje i ima potrebu za razmnožavanjem - onda je on životinja. U tom slučaju, naime ako je on otac, onda mora da postoji i majka. Da li su ljudi plod protiv-prirodnog bluda boga oca i majke prirode? Ako li je, pak, bog stvorio ljude po svom obličju - onda on nije ni muško ni žensko - ili je u stvari i muško i žensko; onda je bog hermafrodit. U tom slučaju bi njegov prvorođeni sin, kako je to jednom prilikom rekao italijanski pisac Tomazo Kampanela, kao i sva ostala njegova deca, da bi zadržali porodični karakter, morali biti to isto, što nije slučaj. Ako bog uopšte postoji, onda je on zapravo ono ili oni, i više je neka vrsta samosvesne energije nego li što je neko živo biće i to živo biće sa polnim karakteristikama. Ono je stvoritelj svih svetova, bolje rečeno graditelj svih svetova, masonski Veliki Arhitekta, i najviše bi moglo ličiti na nekakvu najstariju i najveću zvezdu u svemiru. A i zvezde su neka vrsta svetlosnih živih bića. One svojim ponašanjem dokazuju da su živa bića. Kao drugo, to prastvorenje nije večno, već ima svoj početak u struji vremena; samim tim imaće i kraj. Ono je bilo prvi diktator u celom svemiru. Protiv njega se pobunilo iz tame drugoprobuđeno biće svetlosti, željno slobode, koje je od njega preuzelo svu vlast u svim svetovima. Kao treće, ko god oni bili, i diktator i revolucionar, i jedan i drugi su prilično negativni. I jedno i drugo svetlosno stvorenje ljudima uopšte nije potrebno, iz prostog razloga što su ljudi bića sa telesnim karakteristikama, dakle obične životinje. Istina njima je bitno da imaju moralne zakone, samim tim i religiju, da bi u svom društvu zadržali kakav-takav mir i poredak. Prostodušni ljudi i ostali laici su oduvek verovali u boga neba i zemlje i u božju brigu za ljudski rod, u zadnjih hiljadu sedamsto i nešto godina izraženu kroz božjeg sina koga taj isti bog žrtvuje samome sebi kako bi kroz taj sadomazohistički izliv ljubavi spasao čovečanstvo. Nasuprot tome, najumniji ljudi su odvajkada verovali u nosioca svetlosti. Vajshaupt ga je prihvatio kao jedinog boga usvojivši njegovo drevno ime - Lucifer. Sebe i svoje sledbenike nazvao je Luciferovi apostoli. Kao četvrto, po pitanju odnosa između dobra i zla, Vajshaupt je naučavao da je dobro ništa drugo do samospoznaja zla, koje je mnogo starije, s tim što ta dva elementa moraju biti u ravnoteži. Ako svet posmatramo kao vagu, onda možemo primetiti da su dobro i zlo samo dva podjednako teška tega postavljena na tasove. Ako ta dva elementa nisu u ravnoteži - onda dolazi do velikih poremećaja u svim tim svetovima. Prevagne li dobro - onda se rađaju novi svetovi; prevagne li zlo - u tom slučaju dolazi do ratova, katastrofa, čak do nestanka čitavih skupina svetova. Da bi u svetu bilo što više zla - trebalo bi činiti što više dobra. I obrnuto, ako se priželjkuje što više dobra - onda treba činiti što više zla. Činjenjem zla zlo se troši i tako u opticaju ostaje više dobra. Vajshaupt je propovedao spasenje preko potpunog utapanja u zlo. I njegovi učenici su ga bespogovorno sledili.