Žaljenje koje čovek oseća na ovom svetu

WEISHAUPT

Iskusan
Banovan
Poruka
6.825
S vremena na vreme ljudi se susreću sa različitim fizičkim i duhovnim tugama, odnosno poteškoćama na ovom svetu. Tu su i veoma intenzivna osećanja koja se ne mogu uporediti ni sa jednim fizičkim bolom. Osećanje koje prouzrokuje veliki bol u ljudskoj duši naziva se “žaljenje”.

Postoje dve sasvim različite forme žaljenja: žaljenje koje osećaju vernici i žaljenje koje osećaju nevernici. Vernici su osobe koje imaju apsolutno poverenje u činjenicu da se sve što se dešava - dešava božjom voljom; i šta god da ih zadesi - božje je određenje. To objašnjava njihovu izrazito važnu karateristiku davanja svog nepokornog poverenja bogu, u dobrim trenucima, poteškoćama ili kad učine grešku (greh).

Vernici kada učine greh odmah osećaju tugu sa nadom za božijim oprostom. Kao rezultat toga oni ne pate od bolnog i dugovečnog osećaja zvanog žaljenje... ili ipak pate...?

Žaljenje koje oseti vernik podstiče ga da traži oprost, da se očisti (oslobodi) i da spreči ponavljanje te greške. Pomaže mu da ispravi svoje grehe, te ga sprečava da padne u pesimističko stanje. Štaviše to žaljenje ne smanjuje njegovo oduševljenje, pobožnost ili verske ciljeve, niti ga vuče prema dnu spirale straha i depresije.

Na drugoj strain, žaljenje koje oseti nevernik je veoma bolno i trajno, jer oni ne daju svoje poverenje bogu kad se susretnu sa poteškoćama ili kada učine greh. Za vreme njihovog života često koriste fraze kao što su - “Kamo sreće da sam učinio to i to...” – ili – “Kamo sreće da nisam rekao to i to...” – i tome slično.

Što je mnogo važnije, oni su subjekt još većeg žaljenja u životu posle smrti. Oni što su živeli ovaj život izvan vere zažaliće za svaki moment svojih života... ili ipak neće...? Šta kažu crkve?

No i jedni i drugi su u iluziji. Žaljenje i sažaljevanje bespotrebno oduzima energiju onome ko žali.
 
U kontekstu onoga što si rekao, a ne žaljenja ili sažaljevanja (pošto mi ta dva izraza nameću neke druge situacije), postoje dve varijante kad se čovek oseća loše, konstantno loše, pa samim tim i depresivno i nesrećno:

Kada je nešto učinio zbog čega se kaje, ili se ne kaje ali mu je ipak teško zbog nastale situacije ali ne može ništa da učini da to promeni;

Kada je čovek učinio nešto, a posledice njegovog delovanja su neminovne i saznaće se pre ili kasnije, ipak, trenutak je savršeno poznat. (Sutra ću videti roditelje, sutra ću im reći da sam dobio jedan.)

U obe situacije konstantan osećaj nelagodnosti je potpuno nepraktičan, tj. bespotreban. I to me je u nekoliko navrata zaista izvuklo iz bedaka, tj. takav način razmišljanja.

Postoje stvari koje lošim raspoloženjem jednostavno ne možemo da promenimo, a što više razmišljam kapiram da su to sve stvari na ovom svetu. Opet, nije potrebno odreći se loših emocija, a nije ni moguće. Samo delovati kada one uzmu maha, tačnije kad preteraju.
 
Ja niti žalim niti se kajem. Ne da nisam vernik, nego sam najveći nevernik i razvratnik. Jel da da sam vas (ili tebe Nešto, pošto si jedina ti do sada replicirala) dobro zbunio?

Ma jok, nego si se popeo stepenicu vise od obicnog posmatranja toga o cemu pricas. Kad se jos malko potrudis i mucnes glavudzom shvatices da je mnogo ispravniji razlog za zaljenje i kajanje (ili ne zaljenje i ne kajanje) ne ono sto smo ucinili vec motiv zbog kojeg smo to ucinili.

Pa posle, jos jedan stepenik iznad.......
 
Ja niti žalim niti se kajem. Ne da nisam vernik, nego sam najveći nevernik i razvratnik. Jel da da sam vas (ili tebe Nešto, pošto si jedina ti do sada replicirala) dobro zbunio?
Zašto bi me zbunio kad ja već znam ko si i šta si ili šta već želiš da budeš (sa blogova)?
Doduše ovo "razvratnik" bi pre bilo neko viđenje sebe u >>superiornom<< svetlu, ali svi mi imamo te momente.....
 
Ma jok, nego si se popeo stepenicu vise od obicnog posmatranja toga o cemu pricas.

Ada čuješ, pa znaš li kad sam bio na 1 od 33 stepenika?

Zašto bi me zbunio kad ja već znam ko si i šta si ili šta već želiš da budeš (sa blogova)?

Svaka ti čast, ti se još uvek kriješ iza tih krila, a nešto ne vidim da osećaš išta. Veoma si racionalna. Kako se osećaju ljudi koji ništa ne osećaju?
 
Koliko shvatam, ovde je reč o kajanju.
Lično – češće se kajem zbog nečeg što sam propustila da uradim, nego zbog nečeg što sam uradila. Jer, odrasla sam osoba, ljudsko biće, i pravim greške na kojima (manje-više) učim… a ako nešto nisam uradila (a htela sam pa mi je, iz nekog razloga, to onemogućeno), onda nisam imala prilike da doživim novo iskustvo. Nedelanje znači prazninu, propust… a bolje je i anemično iskustvo, ili ono sa negativnim posledicama, nego nikakvo.
Nije iluzija žaliti zbog nečeg što jesi/nisi uradio. Iako nije opipiljivo, nijedno osećanje (pa ni kajanje) nije iluzija.
 
No i jedni i drugi su u iluziji. Žaljenje i sažaljevanje bespotrebno oduzima energiju onome ko žali.

Znaci, treba potiskivati zalost? Po mom iskustvu, ponekad treba ali ne zbog toga sto mi
zalost oduzima energiju, nego da se prezivi, ne samo mentalno nego i fizicki. Isticem,
PONEKAD, ali NIKAD kao strategija za ceo zivot. Posmatraj biljke kada nastupi susni
period. Spolja jadno izgledaju ali skupivsi svoje lisce one sprecavaju gubitak preostale vlage.
Mozda ces primetiti da covek, iako je zivotinja , nije biljka i da svojom
inteligencijom moze uspesnije da izlazi na kraj sa problemima u svom okruzenju?. Avaj,
ljudski svet je 2938749859438394838969949979333 puta slozeniji od biljnog i zivotinjskog
i po tome je on od svih najmanje prilagodjen.

Zalost u svim ostalim slucajevima je lekovita. Zamisli coveka koji je kao mazga zapeo da
ostvari neki ambiciozni cilj. Zalost koja ga povremeno obuzima je samo signal koji bi se
na jezik mogao prevesti ovako: Stani malo, srljas, zar ne vidis da propustas nesto
dragoceno, nesto nesrazmerno dragocenije od Nobelove, od svetskog rekorda i svih
ostalih tricarija ljudske tastine? Ali covek je do izvesne mere slobodan i moze da potisne
taj signal. Jednom, dva puta, …
E, u jednom trenutku prestaje taj signal – covek upada u depresiju. CAK I AKO OSTVARI
TAJ CILJ! Boris Beker je za dlaku izbegao samoubistvo kada je postao prvi teniser sveta.
Jedan nas knjizevnik se ubio tri dana nakon sto je dobio Ninovu nagradu. Zamisljam ga
kao mladica koji se jednom zarekao "pokazacu ja Njima koliko vredim" . A kada je
pokazao, uvideo je da to nista ne pomaze, jer se neke Rupe ne mogu popuniti USPEHOM.

Ukratko, stalno potiskivanje zalosti vodi u depresiju. Cak i u retkim slucajevima kada je
covek i dalje funkcionalan, desava se Mefistov scenario: "Mogu sve ali mi nista ne znaci"

U vezi ove teme jos i ovo: ne brkaj zalost sa sazaljenjem. Sazaljenje, bilo da je usmereno
ka nama ili drugima, je nesto sto na sve nacine treba cupati iz naseg bica...
 
Jel ovo uvod u jos jednu temu o bespotrebnosti zivota ili sretnog zivota, kako je najnaprednije kad covek crpi snagu iz mrznje i zelje da se dokaze onima koje mrzi....
Ili je mrznja dobra provokacija kao sto jeste....
Ili jos neke pseudo hriscanske zonglerske zavrzlame o humanosti u pozadini , a nemilosrdnosti i gluposti u prvom planu.....

Prvo cilj teme....Drugo svrha teme za postavljaca........pa ako se zbunimo onda ide i tema teme.....to su sve pitanja za onog ko postavlja....

Molio bih moderatora da napravi stick temu sa jednom recenicom....
Mnogi ljudi su ovde dosli , mnogi su otisli ....
Dok su bili, postavljali su pitanja i teme, sazrevali kroz procitano.....
Procitajte teme koje su vec otvorene i postoje, krenite od -20 strane ako ne znate kako stici do prve.......to je min 4 godine iskustva sa ljudima koji su ipak sazreli dok su bili ovde....
 
Intelektualni snobizam i egocentrizam su žalosne, ali česte karakteristike onih kojima je filozofija profesija. Znanje stečeno izučavanjem filozofskih dela, sposobnost donošenja logično ispravnih zaključaka ili pozivanje na moralna načela nije garancija ničije zrelosti ili moralnosti. Znam neke čije rečenice vrcaju od mudrosti, a ipak iz sve naučene/napisane filozofije ništa korisno nisu zaista naučili, usvojili i u praksi primenili To je moje iskustvo sa nekim živim (doktorima) filozofije pokazalo. Licemeri...ali ne za žaljenje...
 
Ako zalost vec postoji u nama, onda je naravno ne treba potiskivati kao da je nema, treba je biti svestan
i u skladu sa svojom prirodom naci nacina da je izbacimo napolje umesto sto je "fast food" nacinima
privremeno umirujemo i ostavljamo je u nama. Biti razvratnik (mada mislim da razvratnici ne borave na forumu) a ne osecati nikakvu tugu tj. besmisao takvog zivota znaci da jos nije doslo do otreznjenja.
Ali nisam hteo o ovom da pricam, stvar je u tome sto nam hronologija nije jaca strana.
Pre tuge dolazi delo, pre dela dolazi POTREBA da se zadovolji neka nasa zelja ili prohtev, a sama potrebu stvaraju roditelji odgojem, razne vrste uslovljenosti drustva, sredine, nasa priroda i jos neke sitnice. Pronalazenje uzroka potrebe je kljuc.Tada dolazimo dd RAZUMEVANJA sebe i sveta oko nas,
tada vise ne razmisljamo unazad, sta bi bilo... vec unapred jer znamo sta proizvodi sta. Ovo znanje ***. nije garant da gresku necemo napraviti ali smo ipak na pravom putu,tj. znamo kojim putem treba da idemo, a to sto na tom putu ponekad padnemo, to je normalna stvar.
Nepostojanje razumevanja, koje bajdvej nije intelektualne nego iskustvene prirode
(jer temperaturu vode cemo bolje znati uronjavanjem tela nego merenjem a ostati suv, zato nemam veliko misljenje o filozofiranju) dovodi do tako ceste pojave u drustvu, koja je nekakvo trazenje igle u plastu sena po mraku, NAGADJANJE.
Dali je to stvar vernika ili nevernika, da li je zaljenje potrebno ili ne, da li je korisno ili ne. hriscanstvo, zrelost, japanci, vanzemaljci, to su sve pokazazelji da pocinjemo da razmisljamo od posledice umesto da se bavimo analizom nase potrebe. Druga stvar bi bila snaga i resenost da nesto kod sebe promenimo ali...
Lepo si osvetlio stvar, Bezkorisnicki.
 
žali...samosažaljeva se ili se kaje...??.......ako se kaje onda postoji razlika izm. zagriženih vernika i ostalih................a ostalo je isto............ša je zapravo žaljenje..........

Vernik nikad nije sam, pa ni kad zali za nekim, necim ..... Ateisti svaki prolazi na svoj nacin. Zato kazem Verniku je potrebna rec, da li za ljubav ili oprost.... Ateisti je potrebno delo, da bi video drugacije. Najbolji primer je vreme, Vernik kaze bog ce pomoci, Ateista kaze vreme leci sve.
 
Ja ne žalim više ni za čim. Mislim da je sve ono za čim bih eventualno "žalila" besmisleno i nije vredno truda. Jer sutra više neću žaliti za tim, već za nečim drugim, ali samo MOŽDA.

Kajem se zbog nekih stvari, ali i to je relativno. Protok vremena je neumoljiv i nema se vremena za takva osećanja.

Ako u sebi i nosim neku tugu, posle nekog vremena shvatim da je i ona bila besmislena...
Živim od danas do sutra i sve mi je ravno. Potpuna, potpuna ravnodušnost....
 
Da li si ti- ja???

Zvezdice, kao da mi čitaš misli...

Ja lično ne "žalim" ni za čim. Shvatam da vreme neumitno prolazi, i bila vernik ili nevernik, besmisleno je da zbog nečega žalim. Da li postoji neko ko se "grize" zbog nečega, a zna da će se već sutra samo nasmejati tome? Zašto ćemo se nasmejati? Zato što je sve to bez smisla...Nema smisaonog žaljenja, bespredmetno je razmišljati o tome, to je nešto neopipljivo, kod nekih stvarno i duboko, kod nekih kao i da ne postoji...

Evo, i meni je svejedno...Nikad u svom životu nisam bila ravnodušnija na događaje i ljude oko sebe. Potpuno sam ravnodušna, ne vezujem se više ni za situacije, ni za likove. To je bespredmetno.
Nema žaljenja. Ja samo žalim zbog jedne stvari: što živim, a već sutra ću možda umreti...
 
Poslednja izmena:
S vremena na vreme ljudi se susreću sa različitim fizičkim i duhovnim tugama, odnosno poteškoćama na ovom svetu. Tu su i veoma intenzivna osećanja koja se ne mogu uporediti ni sa jednim fizičkim bolom. Osećanje koje prouzrokuje veliki bol u ljudskoj duši naziva se “žaljenje”.
pocinjes sa pretpostavkom da covek ima dusu.
elaboriraj.
sta je dusa?libido,ili sta?
aura,karma..zabluda.
kanite se metafizickog.
Postoje dve sasvim različite forme žaljenja: žaljenje koje osećaju vernici i žaljenje koje osećaju nevernici. Vernici su osobe koje imaju apsolutno poverenje u činjenicu da se sve što se dešava - dešava božjom voljom; i šta god da ih zadesi - božje je određenje. To objašnjava njihovu izrazito važnu karateristiku davanja svog nepokornog poverenja bogu, u dobrim trenucima, poteškoćama ili kad učine grešku (greh).
a agnostici?
greska nije i iznimno i greh.
primer, stidljivi decak slucajno oda da mu se dopada neka levo devojcica.
to nije greh.
isus da kaze da ljudima ne treb a moral,jeste i te akko.
ali je on bog.on je bezgresan.
Vernici kada učine greh odmah osećaju tugu sa nadom za božijim oprostom. Kao rezultat toga oni ne pate od bolnog i dugovečnog osećaja zvanog žaljenje... ili ipak pate...?
vernici bi trebalo da upoznaju moje drugove fiziku i biologiu.
preterani likovi.
Žaljenje koje oseti vernik podstiče ga da traži oprost, da se očisti (oslobodi) i da spreči ponavljanje te greške. Pomaže mu da ispravi svoje grehe, te ga sprečava da padne u pesimističko stanje. Štaviše to žaljenje ne smanjuje njegovo oduševljenje, pobožnost ili verske ciljeve, niti ga vuče prema dnu spirale straha i depresije.
depresija je mentalni poremecaj.
Na drugoj strain, žaljenje koje oseti nevernik je veoma bolno i trajno, jer oni ne daju svoje poverenje bogu kad se susretnu sa poteškoćama ili kada učine greh. Za vreme njihovog života često koriste fraze kao što su - “Kamo sreće da sam učinio to i to...” – ili – “Kamo sreće da nisam rekao to i to...” – i tome slično.
to je kajanje.
i svi mi zelimo tajm masin da promenimo proslost.
Što je mnogo važnije, oni su subjekt još većeg žaljenja u životu posle smrti. Oni što su živeli ovaj život izvan vere zažaliće za svaki moment svojih života... ili ipak neće...? Šta kažu crkve?
ne,nece.
No i jedni i drugi su u iluziji. Žaljenje i sažaljevanje bespotrebno oduzima energiju onome ko žali.
skroz se slazem.
 

Back
Top