- Poruka
- 6.825
S vremena na vreme ljudi se susreću sa različitim fizičkim i duhovnim tugama, odnosno poteškoćama na ovom svetu. Tu su i veoma intenzivna osećanja koja se ne mogu uporediti ni sa jednim fizičkim bolom. Osećanje koje prouzrokuje veliki bol u ljudskoj duši naziva se “žaljenje”.
Postoje dve sasvim različite forme žaljenja: žaljenje koje osećaju vernici i žaljenje koje osećaju nevernici. Vernici su osobe koje imaju apsolutno poverenje u činjenicu da se sve što se dešava - dešava božjom voljom; i šta god da ih zadesi - božje je određenje. To objašnjava njihovu izrazito važnu karateristiku davanja svog nepokornog poverenja bogu, u dobrim trenucima, poteškoćama ili kad učine grešku (greh).
Vernici kada učine greh odmah osećaju tugu sa nadom za božijim oprostom. Kao rezultat toga oni ne pate od bolnog i dugovečnog osećaja zvanog žaljenje... ili ipak pate...?
Žaljenje koje oseti vernik podstiče ga da traži oprost, da se očisti (oslobodi) i da spreči ponavljanje te greške. Pomaže mu da ispravi svoje grehe, te ga sprečava da padne u pesimističko stanje. Štaviše to žaljenje ne smanjuje njegovo oduševljenje, pobožnost ili verske ciljeve, niti ga vuče prema dnu spirale straha i depresije.
Na drugoj strain, žaljenje koje oseti nevernik je veoma bolno i trajno, jer oni ne daju svoje poverenje bogu kad se susretnu sa poteškoćama ili kada učine greh. Za vreme njihovog života često koriste fraze kao što su - “Kamo sreće da sam učinio to i to...” – ili – “Kamo sreće da nisam rekao to i to...” – i tome slično.
Što je mnogo važnije, oni su subjekt još većeg žaljenja u životu posle smrti. Oni što su živeli ovaj život izvan vere zažaliće za svaki moment svojih života... ili ipak neće...? Šta kažu crkve?
No i jedni i drugi su u iluziji. Žaljenje i sažaljevanje bespotrebno oduzima energiju onome ko žali.
Postoje dve sasvim različite forme žaljenja: žaljenje koje osećaju vernici i žaljenje koje osećaju nevernici. Vernici su osobe koje imaju apsolutno poverenje u činjenicu da se sve što se dešava - dešava božjom voljom; i šta god da ih zadesi - božje je određenje. To objašnjava njihovu izrazito važnu karateristiku davanja svog nepokornog poverenja bogu, u dobrim trenucima, poteškoćama ili kad učine grešku (greh).
Vernici kada učine greh odmah osećaju tugu sa nadom za božijim oprostom. Kao rezultat toga oni ne pate od bolnog i dugovečnog osećaja zvanog žaljenje... ili ipak pate...?
Žaljenje koje oseti vernik podstiče ga da traži oprost, da se očisti (oslobodi) i da spreči ponavljanje te greške. Pomaže mu da ispravi svoje grehe, te ga sprečava da padne u pesimističko stanje. Štaviše to žaljenje ne smanjuje njegovo oduševljenje, pobožnost ili verske ciljeve, niti ga vuče prema dnu spirale straha i depresije.
Na drugoj strain, žaljenje koje oseti nevernik je veoma bolno i trajno, jer oni ne daju svoje poverenje bogu kad se susretnu sa poteškoćama ili kada učine greh. Za vreme njihovog života često koriste fraze kao što su - “Kamo sreće da sam učinio to i to...” – ili – “Kamo sreće da nisam rekao to i to...” – i tome slično.
Što je mnogo važnije, oni su subjekt još većeg žaljenja u životu posle smrti. Oni što su živeli ovaj život izvan vere zažaliće za svaki moment svojih života... ili ipak neće...? Šta kažu crkve?
No i jedni i drugi su u iluziji. Žaljenje i sažaljevanje bespotrebno oduzima energiju onome ko žali.