dete i okrutne zivotne istine

MirjanaZ

Elita
Poruka
15.261
juce je moja cerka saznala da cemo svi umreti(jer joj je tata to nekako nepazljivo objasnio)
i plakala je govoreci da ne zeli da umre,niti da postane baba,niti da se to nama desi
jedva sam je smirila
jutros mi je opet postavljala ista pitanja



ja nisam mogla da je lazem(kao sto joj je dadilja rekla za kucu koja je uginula da je sad andjeo na nebu,ili tata koji je cak rekao da ce mozda da izmisle neki lek dok ona poraste)
ma kako okrutno zvucalo morala sam da joj potvrdim da cemo zaista svi umreti,ali da nas pre toga ceka brdo super avantura.uznemirena je vidim,ali morala sam da se opredelim za istinu,kad je vec pitala(procitala sam negde da ko je zreo za pitanje zreo je i za odgovor-i rukovodim se time)rekla sam joj da je to tako,ali pre toga ce zavrsiti skolu,pa ce naci decka,pa fax,posao,pa ce imati bebe,a u medjuvremenu ce tata da postane deda pa sam glumila kako:lol: na sta se valjala od smeha (a mama nece-mama ce da koristi botox)
kako se vi postavljate u tim momentima?interesuje me posebno misljenje ateista,mada i vernici mogu da odgovore,naravno.
kao i misljenje lekara
 
Moj sestric je kroz to prosao sa oko 4 godine.
Saznanje o sostvenoj smrti mu tada nije nesto znacila, ali ga uzasavala pomisao o smrti roditelja!
O starosti kao pojavi deca redje razmisljaju, mozda sada, kada postoji "teror mladosti" to i postoji ali oba moja deteta nisu marila za starost... mladost i ne pomislja na starost -to me cudi kod tvoje malene....

Ali, da se vratim svom sestricu: to je otislo dotle da je naterao svoju majku da mu obeca da ona nikada nece umreti, sto je ova i ucinila, radi mira u kuci.

Ipak, ta malena glavica je nekako spoznala da to obecanje bas i ne vredi mnogo, pa je mene pitao da li moze da dodje kod mene i zivi samnom kada njegovi roditelji budu "jako, jako stari i kada tada umru".
Posto sam mu rekla da svakao moze doci, on se sasvim umirio (jer je sebe obezbedio). :)

Uzgred, ja sam vise od 10 god starija od svoje sestre... tj decije glavice shvataju to drugacije nego sto mi shvatamo, te im i istinu mozemo reci ali prilagodjenu decijim glavicama, najbolje u obliku neke pricice koju izmislimo bas za doticno dete (kod mene su takve pricice uvek palile i obicno bismo tako saputali pred spavanje jer su pricice uvek bile takve da smiruju).

Uvek treba sve pojednostaviti i kratko reci, pa na dodatna pitanja davati odgovore!

Misljena lekara ovde nisu bitnija do ljudi koji nisu lekari. ali bi bila interesantna misljenja decijih psihologa...
 
Poslednja izmena:
Moja cerka je u poslednjih godinu dana opsednuta tim pricama o umiranju (6,5 godina). Prvo je bila sokirana cinjenicom da cemo svi jednom umreti, a najvise ju je pogodilo saznanje da ce joj roditelji umreti. Dzabe sam objasnjavala da je to prirodno, da ce proci mnoooogo godina do tada, da ce ona tada imati svoju porodicu, da cu ja biti jaaaakooo stara baba, nije vredelo, morala sam da obecam da ja necu umreti. I sad zna da se zaplace iz cista mira, kao, "mama ti i kad umres uvek ces biti moja mama, ja te nikad necu zaboraviti" Strasno, dodje mi da se i ja rasplacem. Onda ja kazem "hajde da ne pricamo o tim temama, mama je mlada i zdrava i nece umreti" i onda skrenem temu. Nisam pametna, ponekad se bas jako potrese. Valjda treba da sazri da bi to prihvatila normalno, do tada ja cu skretati temu, ne znam da li je to ispravno, ali je za nju bezbolnije.
 
:(
A što sa decom mora da se priča o ovome........... ufffffffffffff....
Al svakako ja nisam za istinu u tom nekom periodu... ma ne treba im reći... kao što im u principu ne kažeš surovu istinu o tome kako su nastali, tako ne bi trebalo ni tako direktno kako će jednog dana nestati... al opet to je samo moj stav - a ko sam ja pa da kakim kad su ovako ozbiljne teme TEME. Ne verujem da ću ja svom detetu jednog dana to tako sasuti u facu, eto... čak i ako pita
 
eee kada se ja setim kada sam shvatio da cemo svi umreti...jao koji sok.....ali onda je pocela filozofija zashto svi moraju umreti, da li to boli, mogu li ja sam da se ubijrm :shock:, zashto umiremo, kakv je zivot kada neko umre, zashto onda uopshte i zivim ako cu umreti...itd..i sve to sa samo 6 godina. trauma
 
Treba reci ako vec pita....znaci dijete je culo nesto....bolje objasniti nego da dijete samo stvara slike u glavi......objasnila sam ceri,birajuci rijeci,ona se naslusala nekih prica iz vrtica,od drugara....svako dijete ima neku verziju,o strasno sta sam sve cula.....jer ona vecinu kaze igrajuci se s lutkama....i npr kaze njenoj bebi.....mama i tata moraju jednom da umru ....ja :shock:
Njen drugar ubio leptira....ona se rasplakala u vrticu i kaze da ga je uzela u ruke odnijela na drvo jer tamo ce opet da ozivi......i tako......kazem....razne verzije postoje......a opet uticaj bajki je da misli kako moze biti samo happy end....
 
jaoj i ja sam sa nekih 6godina, nisam jos isla u skolu to znam, nekako shvatila(ili mi je neko rekao, ne secam se) da cemo svi umreti:cry:Onda je moje razmisljanje islo ovako: Zasto da umrem kad imam tek 6godina, staje je 6godina, to je tako malo! Hajde da umru oni sa 70-80god, to je puno a 6 je bas malo:sad2:(bila sam ubedjena da cu da umrem i da vise nikad necu videti tatu i mamu).
I ta trauma me je bas dugo drzala, znam kada bi kolima prolazili pored groblja ja bih legla na sediste da ne vidim groblje:sad2:
Ma bas me je ta trauma dugo drzala
 
juce je moja cerka saznala da cemo svi umreti(jer joj je tata to nekako nepazljivo objasnio)
i plakala je govoreci da ne zeli da umre,niti da postane baba,niti da se to nama desi
jedva sam je smirila
jutros mi je opet postavljala ista pitanja



ja nisam mogla da je lazem(kao sto joj je dadilja rekla za kucu koja je uginula da je sad andjeo na nebu,ili tata koji je cak rekao da ce mozda da izmisle neki lek dok ona poraste)
ma kako okrutno zvucalo morala sam da joj potvrdim da cemo zaista svi umreti,ali da nas pre toga ceka brdo super avantura.uznemirena je vidim,ali morala sam da se opredelim za istinu,kad je vec pitala(procitala sam negde da ko je zreo za pitanje zreo je i za odgovor-i rukovodim se time)rekla sam joj da je to tako,ali pre toga ce zavrsiti skolu,pa ce naci decka,pa fax,posao,pa ce imati bebe,a u medjuvremenu ce tata da postane deda pa sam glumila kako:lol: na sta se valjala od smeha (a mama nece-mama ce da koristi botox)
kako se vi postavljate u tim momentima?interesuje me posebno misljenje ateista,mada i vernici mogu da odgovore,naravno.
kao i misljenje lekara

:D:D:D ... secam se i kad sam ja kao klinac imo taj trip ( negde sa oko 5-6 god. ) ...
cale mi kao govorio isto da ce izmisliti lek dok ja dodjem u njegove godine :D:D:D ...
i ja sad sutradan u vrticu kazhem svima ... vi cete svi umreti , a ja cu imati lek :D:D:D ...
 
heh
meni je mama nekako epikurejski objasnila da kad umrem
neću ni znati da sam umrla i što onda da se sekiram..
i ja sam to prihvatila, sad ni sama ne znam kako.
nikakav strah od smrti nikada nisam imala, a odgajena kao ateista.
verovatno je bilo pametnije i opširnije od ovoga što sam ja sad napisala.
"zašto bih te se bojao, o smrti, jer dok sam ja tu tebe nema, a kad ti dođeš mene više neće biti?"
a da ću ostati bez njih palo mi je na pamet tek pre par godina..
 

ja nisam mogla da je lazem(kao sto joj je dadilja rekla za kucu koja je uginula da je sad andjeo na nebu,ili tata koji je cak rekao da ce mozda da izmisle neki lek dok ona poraste)

ma kako okrutno zvucalo morala sam da joj potvrdim da cemo zaista svi umreti,ali da nas pre toga ceka brdo super avantura.uznemirena je vidim,ali morala sam da se opredelim za istinu,kad je vec pitala(procitala sam negde da ko je zreo za pitanje zreo je i za odgovor-i rukovodim se time)rekla sam joj da je to tako,ali pre toga ce zavrsiti skolu,pa ce naci decka,pa fax,posao,pa ce imati bebe,a u medjuvremenu ce tata da postane deda pa sam glumila kako:lol: na sta se valjala od smeha (a mama nece-mama ce da koristi botox)
kako se vi postavljate u tim momentima?interesuje me posebno misljenje ateista,mada i vernici mogu da odgovore,naravno.
kao i misljenje lekara

Kako znas da lazu???
 
Сећам се да сам имала мање од 5 година (јер смо још живели у старом стану) када сам спознала да ћу и ја умрети. Не знам како сам дошла до тог сазнања, смао знам да сам грлила маму и питала је зашто то мора тако. Јесте, био је шок, али ипак сам пре за истину (наравно, прилагођену узрасту) него за лагање.

Моји рођаци су крили од петогодишње девојчице да јој је тата умро, говорили су да ће се вратити...и то је било ужасно контрапродуктивно.
Има доста у књигама о васпитању и то како детету саопштавати те тешке животне чињенице. пробаћу да пронађем.
 
Ево, из књиге ''Мало дете - велика загонетка'' Др Олге Хаџи-Антоновић:

''При давању одговора на дечија питања о смрти треба водити рачуна да се задовољи његова радозналост, а да се у исто време не повреде његова осећања, не изазове страх, односно да се умире зебња и страх који већ постоје и да се код детета створи реално осећање за вредност живота и неизбежност смрти.''
 
Иначе, своју децу сам зимус одвела на сахрану мог бившег тече (човека којег су виделе неколико пута у животу, који им није био нарочито близак, који је био врло стар и болестан..) Искористила сам то што сам знала да неће бити никаквог великог плача, кукњаве, трауме...да ће бити мирна сахрана у кругу малог броја људи...и искористила сма то што оне нису имале неки посебан емотивни однос према њему...тако да нису биле много потресене његовом смрћу.
Пошто је неминовно да се сретну и са таквим ситуацијама у животу хтела сам да то буде на најблажи могући начин, за почетак.

Нису имале никакав проблем иако су виделе отворен сандук, дуго смо шетале по гробљу, причале о гробовима, сахранама, виделе су како изгледају сви ти обичаји...тако да, не дај Боже, ипак буду на неки начин буду спремније и када неко блискији дође на ред....
 
Иначе, своју децу сам зимус одвела на сахрану мог бившег тече (човека којег су виделе неколико пута у животу, који им није био нарочито близак, који је био врло стар и болестан..) Искористила сам то што сам знала да неће бити никаквог великог плача, кукњаве, трауме...да ће бити мирна сахрана у кругу малог броја људи...и искористила сма то што оне нису имале неки посебан емотивни однос према њему...тако да нису биле много потресене његовом смрћу.
Пошто је неминовно да се сретну и са таквим ситуацијама у животу хтела сам да то буде на најблажи могући начин, за почетак.

Нису имале никакав проблем иако су виделе отворен сандук, дуго смо шетале по гробљу, причале о гробовима, сахранама, виделе су како изгледају сви ти обичаји...тако да, не дај Боже, ипак буду на неки начин буду спремније и када неко блискији дође на ред....
to je pametno,mene su moji cuvali od sahrana i govorili mi da deca nemaju sta tu da traze
i onda me u tri meseca klepilo tri smrti od toga dve jako bliske osobe(otac i deda) da sam spala na 48kg i skroz se izgubila
 
Млађи још увек не пита ништа..

А старијем нисмо објашњавали. Некако му је било јасно.. не знам где је и шта чуо..
Само ме је једног дана, негде у четвртој години, изненадио следећим..

Рекао је да би волео да буде пилот, фудбалер, лекар и астронаут и свашта још, али зна да неће имати времена за све то.

Како сам реаговала? Не питајте...:cry:

У себи наравно. А наглас сам рекла нешто у смислу да ће се одлучити за нешто.. касније.. када одрасте...
:roll:
 
Ja sam ateista i secam da sam imao mozda 4-5 godina kad sam na TV-u gledao neki ratni film gde u bolnici umiru pa pitao kevu "Zashto ih ne ozive?" a ona mi odgovorila -kad se umre ne mogu se mrtvi oziveti..neshto na tu foru..i prihvatio sam bez neke traume tada...mislim da sma i pre verovatno od uchenja govora roditelji su mi bili 100% iskreni i spram toga i spram dolaska na svet,zachetja....nikakve one debilizam prichice i laganja tako da me nije potreslo...tek kasnije secam se bash dana ko da je juche bio...kada sam imao jedno 7-8 godina i vracali smo se tramvajem od bake kuci ja sam sedeo i gledao kroz prozor i ne znam zashto bash tada doshlo mi to osecanje spoznaje o smrtnosti i straha od kraja sopstvene egzistencije i bash je bilo zestoko sav sam se unezverio te spoznaje ali dok je tramvaj doshao do kuce nekako sam se pomirio sa tim i shvatio da je neizbezno i da to sve cheka i da je najverovatnije josh jako jako daleko i da ne moze da se promeni nego jednostavno to treba prihvatiti kao neminovnost.
Mislim da decu treba upucivati u tim stvarima a i u vezi zachetja od najranijeg detinjstva,ne lagati ih glupostima a ona ce sama posle prvog shoka pre ili kasnije naci nachin da sama sebi to serviraju i prihvate-to je normalno i deo odrastanja.A ako ona kasnije prihvate religiju ili neshto 3.kao alternativno tumachenje to su vec stvari formiranih jedinki,ali ne nametati im.
 
juce je moja cerka saznala da cemo svi umreti(jer joj je tata to nekako nepazljivo objasnio)
i plakala je govoreci da ne zeli da umre,niti da postane baba,niti da se to nama desi
jedva sam je smirila
jutros mi je opet postavljala ista pitanja



ja nisam mogla da je lazem(kao sto joj je dadilja rekla za kucu koja je uginula da je sad andjeo na nebu,ili tata koji je cak rekao da ce mozda da izmisle neki lek dok ona poraste)
ma kako okrutno zvucalo morala sam da joj potvrdim da cemo zaista svi umreti,ali da nas pre toga ceka brdo super avantura.uznemirena je vidim,ali morala sam da se opredelim za istinu,kad je vec pitala(procitala sam negde da ko je zreo za pitanje zreo je i za odgovor-i rukovodim se time)rekla sam joj da je to tako,ali pre toga ce zavrsiti skolu,pa ce naci decka,pa fax,posao,pa ce imati bebe,a u medjuvremenu ce tata da postane deda pa sam glumila kako:lol: na sta se valjala od smeha (a mama nece-mama ce da koristi botox)
kako se vi postavljate u tim momentima?interesuje me posebno misljenje ateista,mada i vernici mogu da odgovore,naravno.
kao i misljenje lekara
Jao što me ubode temom :lol:

Sećam se kao juče da je bilo kad su meni "nepažljivo rekli da ćemo svi umreti", prvo sam imala traume što ću ja umreti, a onda što će oni pre mene.

Inače, moji su pokršteni, ali za njih je crkva isto što i spomenik Nikole Tesle ispred faksa - nešto što stoji pored puta, tako da je i njima bilo suvišno da lažu i da me tripuju kako ćemo svi postati anđeli i ne znam šta još.....

I potpuno identično su pokušavali da me zasmeju i da mi objasne da ću umreti mnogo, mnogo godina kasnije :roll: što meni, ne da nije zvučalo utešno, nego me je još više bedačilo, jer je samo potvrđivalo neizvesnost smrti.

Tvoje dete je sad ušlo u proces shvatanja života i ništa to ne može zaustaviti, jako puno će joj trebati da pređe preko toga. I, ako je moguće porediti, verovatno će početi i prve depresije i strahovi, ne bi bilo loše da budeš svesna koliko ona to zapravo teško doživljava.

Garantujem ti da je bilo kakvo otezanje neće utešiti, već njoj treba da joj kažeš kako neće umreti, kako je to bila laž. Zamisli da si ceo život bezbrižna, i onda ti saspu u lice jednu tako strašnu istinu..... :shock:

Moj ti je savet da, ako ne želiš da joj pričaš bajke o anđelima (što je, ipak, rešenje, jer meni je ponekad žao što me nisu lagali), iskopaš nekakvu, kakvu-takvu verziju života posle smrti i serviraš joj je kao "najverovatniju mogućnost". Svest, duša, lupi nešto..... samo da se ona uveri da ne postoji ništavilo i da ćete vas troje (toliko vas je?) uvek biti zajedno...

Time je ne bi lagala, a ne bi ni podsticala njene strahove.

Joj, naježila sam se :D

(Godinama sam plakala u krevetu razmišljajući o tome.....)
 
Poslednja izmena:
ja sam sa 5 godina imao veliko vlastito groblje mrava u dvoristu...uzeo bi mrava, lagano ga sadisticki ubio...onda bi uzeo kospicu od tresnje i razbio je kamenom... u polovinu bi stavio mrava i pokrio ga drugom polovinom..krstice sam pravio od zivice a grob bi ukrasavao malim cvjeticem...i tako cijeli dan...ja sam se bas znao igrati:)))
 
Tek u nekom momentu deca shvate da ljudi nisu svemogući i da ne znaju sve, a još dosta kasnije sledi saznanje o tome da čovek u stvari ništa ne zna :eek:

Do sada je mislila da ti imaš odgovore na sva pitanja i jako joj je zbunjujuće što ne možeš da joj kažeš šta će 100% biti sa njom posle smrti. No, to možda i nije tako loše, jer će početi da razvija svest i razmišlja logički dok deca, čije se oči zamažu na vreme, imaju duži bezbrižni period..... pa, ipak, manje strahova i trauma. Jer za mnoge to zapravo jeste trauma, možda najveća ikad.
 

Back
Top