Ексклузивно, одломци из књиге К.Дел Понте "Лов: Ја и ратни злочинци"

eremita

Zaslužan član
Poruka
117.180
Haski memoari Karle Del Ponte
Odlomci iz knjige ‘Lov: Ja i ratni zlocinci’

Poslednji susret sa Djindjicem


Dana 20. marta 2001. Djindjic i ja se ponovo srecemo na aerodromu u Amsterdamu – Siphol, u pauzi izmedju dva leta, dok on odlazi u zvanicnu posetu Vasingtonu. Cim sam stigla na ovaj prostrani aerodrom koji sa svoja tri terminala zauzima vise stotina kvadratnih kilometara prosusenog zemljista ispod nivoa mora, holandska policija me obavestava da ne moze da nam obezbedi privatnu salu u kojoj cemo Djindjic i ja razgovarati. Djindjic stize sa svojom pratnjom, a ja ga cekam sa svojom; objasnjavam mu situaciju. Predlaze mi da se udaljimo od telohranitelja i da prosetamo. (Ipak smo u soping zoni aerodroma i zelim da verujem da su svi prosli detektor metala.) I tako se udaljavamo, pricajuci na nemackom i setajuci kroz gomilu putnika u djuti fri zoni. Povremeno stajemo ispred ponekog izloga, kao da nas interesuje izlozena roba. Cini mi se da smo i usli u nekoliko prodavnica.

Djindjic mi kaze da je zapoceo s organizacijom nove predaje: u pitanju je Milorad Stakic, bivsi gradonacelnik bosanskog gradica Prijedora, koga ce Tribunal proglasiti krivim za ubistvo i progon i osuditi na cetrdeset godina zatvora. Kaze mi da ce ga srpske vlasti predati snagama NATO-a u Bosni i Hercegovini odakle ce ga NATO prebaciti u Hag.

Potom mi saopstava najlepšu vest: “Na pragu smo hapsenja Milosevica, ne samo po osnovu pronevera, vec i za mnogo teze zlocine. Ne zelimo da se stekne utisak da to radimo zbog americkog pritiska. Zbog toga bi za nas bilo bolje da ga uhapsimo u toku prve nedelje aprila, radije nego do 31. marta. Samo sto nismo stigli do njega i njegovih pristalica. Ako nakon izbora u Crnoj Gori Savezna vlada odbije da izglasa donosenje zakona o saradnji, delovacemo na nivou Republike Srbije. Kostunica ce se buniti....”

Podsecam ga da su nam bitni Mladic i Karadzic, kao i ostali optuzenici. “Francuzi i SAD mogu da vam pomognu”, kazem.

Djindjic odgovara novim informacijama u vezi sa hapsenjima: Mladic je i dalje na visokom polozaju u Vojsci Jugoslavije, a zajedno sa jos 1.800 oficira jugoslovenske vojske koji sluze u srpsko-bosanskim oruzanim snagama, jos uvek je na platnom spisku Vojske Jugoslavije. General Nebojsa Pavkovic, nacelnik Generalstaba Vojske Jugoslavije, prihvatio je da stavi tacku na sadasnju situaciju do kraja maja. Republika Srbija i Vojska Jugoslavije slozice se oko ovoga, a Savezna vlada ce se verovatno pobuniti. Mladic ne samo da je i dalje aktivni oficir, vec uziva u mrezi dobro organizovane zastite, koju cini verovatno dvadesetak osoba.
“Sto se Mladica tice”, kaze Djindjic, “nismo ga videli nedelju dana. Ubrzo ce i njegov slucaj sazreti. Uhapsicemo ga i predati (mirovnom kontingentu NATO-a u Bosni). Kostunica ne mora da zna nista o tome, buduci da je vec van sebe zbog predaje Blagoja Simica. On Simica licno poznaje”.

”Karadzic se krije u Beogradu”, kazem ja. “Znam da je pisao Kostunici trazeci od njega pomoc i zastitu, ali Kostunica je odbio.”

”Kostunica verovatno ne zna da je Karadzic u Beogradu”, kaze Djindjic.


Nikola Sainovic

Djindjic potom nabraja ljude koji su optuzeni sa Milosevicem za ratne zlocine etnickog ciscenja na Kosovu. Navodi bivseg predsednika Milana Milutinovica i njegovog bivseg premijera Nikolu Sainovica.

”Milutinovic ce se uskoro predati. Ali sa Sainovicem ce teze ici. On je bio Milosevicev kljucni covek za sva logisticka i finansijska pitanja u Hrvatskoj i Bosni. Bio je ukljucen u svako operativno delovanje. On je dobar slucaj za tebe. Bio je Milosevicev Ajhman, a u Srbiji ne uziva popularnost. Ali treba izabrati pravi trenutak za to, zato sto je to veoma osetljivo pitanje.”

Djukanovic odbija da svedoci protiv Milosevica

Pred kraj februara 2003. odlazim u svoju prvu posetu Drzavnoj zajednici Srbija i Crna Gora, konfederaciji drzava stvorenoj nakon Savezne Republike Jugoslavije. Dolazim sa informacijom koju sam dobila od jedne obavestajne sluzbe, da je general Krga, i dalje nacelnik Generalstaba Vojske ad interim, priznao da je Ratko Mladic u Srbiji i da ga stite pripadnici njegovog nekadasnjeg Glavnog staba, kao i da ima pristup strukturama oruzanih snaga. Kazu mi da predsednik Kostunica zna za sve ovo.

Odlazim najpre kod otreznjenog manjinskog partnera nove Zajednice drzava. Nameravam da pozovem premijera Crne Gore, Mila Djukanovica, da svedoci protiv Milosevica, koji mu je i pomogao u usponu na vlast.
Djukanovic se zali da Kostunica i Vojska onemogucavaju reforme i blokiraju saradnju Srbije i Crne Gore sa Hagom.

”Crna Gora ce platiti posledice nesaradnje Srbije sa Tribunalom”, zali se, jasno stavljajuci do znanja da konfederacija nece biti dugovecna. ”Crna Gora ne zeli vise da bude talac Srbije”, izjavljuje.

Djukanovic, medjutim, odbija da bude svedok na sudjenju Milosevicu.

”Milosevic mi nikada nije dozvolio da mu se previse priblizim i da saznam neka vazna pitanja”, kaze on. ”Nikad nije imao poverenja u mene i samo je sa ogranicenim brojem ljudi iz Beograda delio svoje planove”.

Kaze da bi mu svedocenje u Hagu nanelo politicku stetu u Crnoj Gori. Objasnjava mi da mu je namera da reformise zemlju, ali da raspolaze ogranicenim vremenom i veoma nestabilnom vecinom u Parlamentu. Trazi od mene razumevanje za njegovu nezahvalnu poziciju, kao i za napore da odrzi stabilnost u Crnoj Gori.

”I medju mojim pristalicama ima onih koji su protiv Tribunala”, kaze, obecavajuci mi i pored toga da ce pruziti pomoc Kancelariji Tuzilastva i da ce dostaviti sve informacije do kojih bude dosao.

Poslednji susret sa Djindjicem

Nekoliko dana pre naseg susreta 17. februara 2003, Djindjic je povredio nogu. Igrao je fudbal. To mi izgleda cudno: premijer jedne zemlje... koji igra fudbal... i da pri tom dozivi takvu nezgodu da slomi zglob... nezgoda koja ce ga usporiti. Dolazi mi u susret na vratima svoje kancelarije hodajuci uz pomoc staka. Noga mu je u gipsu.

Kao i uvek, nestrpljivo ocekujem da cujem novosti od Djindjica u vezi sa beguncima koje trazi Tribunal. Sljivancanin, srpski komandant koji je vodio pad Vukovara: policija mu je za petama. Vojislav Seselj, predsednik Srpske radikalne stranke koji se proglasio ”vojvodom”, i koji je jednom prilikom podsticao svoje crnokosuljase da kopaju oci Hrvatima zardjalom kasikom, ubrzo ce se naci u Tribunalu (Seselj ce se dobrovoljno predati nedelju dana kasnije, obecavajuci da ce ”unistiti ozloglaseni Tribunal”. Djindjic mi u vezi sa Seseljem upucuje samo jedan zahtev:

”Vodi ga i nemoj vise da nam ga vracas.”

Upozorava me jos da Seseljeve scene mogu da izazovu u sudnici mnogo vecu pometnju od Miloseviceve tvrdoglavosti). Stanovnici sela u brdima i dalje skrivaju Karadzica duz nekontrolisanih delova granice izmedju Bosne i Hercegovine. (Prica se da se Mladic krije negde na srpskoj granici sa Rumunijom i da vlasti nastoje i dalje da ga ubede da se dobrovoljno preda.) Djindjic, koji tvrdi da su ”nemoguce” glasine da je general Perisic u kontaktu sa Mladicem, kaze da ga je ”izvesni prijatelj” obavestio da je Mladic okruzen, i da ga verovatno oni koji ga naizgled cuvaju drze kao zarobljenika, ali da bi ga ubili da sprece njegovo hapsenje.

Ti ljudi – koje Djindjic naziva ”veoma bolesnim ljudima” – u kontaktu su sa zlocincima i bliski nekim zvanicnicima policije i vojnim oficirima. Jedna prijateljska obavestajna sluzba dala nam je naznaku mesta na kome je moguce da se skriva Mladic, sa sve avionskim snimcima, ali to nije dalo nikakve rezultate. Policija kaze da je pratila Mladicevu suprugu i sina i nadzirala njihov stan poslednjih deset dana, ali bez rezultata; Djindjic mi pak kaze da mu policija nije nikad pruzila precizne informacije u vezi sa Mladicem.

”Sa Mladicem nema iznenadjenja”, kaze. ”Jos uvek je u vezi s njim previse pritisaka, previse paznje je usmereno ka njemu.”

Sugerise mi da za sada ostavim Mladica po strani, da pocnem da ga predstavljam kao drugorazrednog kriminalca i kukavicu, da ga nateram da mu popusti budnost tako sto necu pokazivati interesovanje i da ga onda uhvatim kad se najmanje nada. U svakom slucaju, Djindjic mi obecava da ce uhapsiti Mladica pre leta. Srbija mora da resi teska pitanja sa Tribunalom sto je pre moguce, kaze Djindjic. Trenutak je dobar za saradnju s Tribunalom, iako neki clanovi vlade i dalje ne zele da imaju ista s tim, zbog eventualnog politickog rizika. Nestanak Savezne Republike Jugoslavije ostavio je Vojislava Kostunicu bez fotelje.
 
Ubrzo ce novi parlament Srbije i Crne Gore doneti zakone kojima se regulisu odnosi sa Tribunalom, kako bi se olaksala saradnja. U tom trenutku saopstavam Djindjicu vesti za koje znam da ce staviti na probu njegov entuzijazam za saradnju sa Tribunalom. Obavestavam ga ubrzo da ce Kancelarija Tuzilastva podneti optuznice za cetiri generala umesana u nasilja i etnicko ciscenje na Kosovu, izmedju ostalih i u masakr u selu Meja cije su zrtve bile medju lesevima prevezenim hladnjacama do tajne zajednicke grobnice u Batajnici u blizini Beograda. Kazem mu da ce jedna od optuznica teretiti Sretena Lukica, visokog komandanta policije na Kosovu, koji je kasnije odigrao kljucnu ulogu u padu i hapsenju Milosevica. Djindjiceva reakcija je burna. Kaze da ce ove optuznice izazvati ozbiljne politicke probleme. Trazi od mene da to odlozim za kasnije, ali ja odbijam.

”Kosovo je veliki problem za ovu zemlju”, kaze. ”Polako se krece ka nezavisnosti, dan za danom. Medjunarodna zajednica gura Srbiju ne samo ka tome da to prihvati, vec i da se brine o Kosovu, tako da ova pokrajina na kraju zavisi od resursa i budzeta Srbije”.

Niko u Srbiji, nastavlja, nije spreman da se istakne, govoreci javno o nekom resenju. Stoga kaze da ako bi Tribunal izdao optuznice zasnovane na odgovornosti komandnog lanca za Kosovo, njegova vlada ce otvoreno odbiti da saradjuje, jer bi u suprotnom izgubila podrsku policije. Djindjic je neumoljiv. (...)

Kazem mu da se cuva. Dajem mu jedan interni dokument Tribunala, dve stranice na kojima se govori o zaveri da se on ubije. Dokument sam dobila od ljudi koji su u Beogradu moje oci i usi. U njemu su nabrojana imena onih koji rade na tome da se on ubije.

”Znam”, kaze smeseci se. ”Ne zele da ostvarim reforme... Ali nemoj da te hvata panika, cuvacu se“.


Mihajlovic i Svilanovic tajno u Hagu

Dana 02. aprila 2003. Goran Svilanovic i ministar unutrasnjih poslova Dusan Mihajlovic, covek u ciju rec vise nemam poverenja, dolaze tajno u Hag. Susret je zakazan za kasno popodne, u zvanicnoj rezidenciji ambasadorke Beograda u Holandiji. Nisam nimalo iznenadjena kad zacujem da dvojica ministara pocinju da mi prenose poruku filovanu izrazima poput ”zajednicka pomoc”, ”zajednicki interes” i ”saradnja”. Svilanovic kaze da je nuzno identifikovati zajednicke interese Kancelarije Tuzilastva i beogradskih vlasti. Trazi pomoc Tribunala i kaze da je stigao trenutak da se postigne dogovor oko optuzenika na visokim pozicijama koji su predmet nasih najnovijih istraga. Dok razgovaramo, ambasadorka nas licno posluzuje sokovima i vodom, ocigledno kako osoblje ambasade ne bi culo ono o cemu razgovaramo.

Karla del Ponte i ministar inostranih poslova SR Jugoslavije Goran Svilanovic u zajednickom obracanju novinarima 21. novembra 2002. godine:

- Svilanovic je pored velikog zagovornika saradnje sa Hagom poznat i po tome sto je jedan od ”pisaca“ optuznice protivu Seselja kako bi se on eliminisao iz politike.

Nakon nekoliko minuta oklevanja, prihvatam da otkrijem imena pojedinaca za koje pripremamo optuznice: general Pavkovic, general Djordjevic, general Lazarevic i general Lukic za Kosovo; Jovica Stanisic, Frenki Simatovic i general Perisic za Hrvatsku i Bosnu; i Goran Hadzic za Hrvatsku. Timovi istrazitelja sastavili su takodje i listu optuzenika na nizim polozajima.

Svilanovic trazi da generali Lukic, Pavkovic, Lazarevic i Perisic budu skinuti s nase liste ili da im se omoguci sudjenje u Srbiji. Trazim od Svilanovica da mi precizira da li to znaci da trazi imunitet za ove ljude. ”Da”, odgovara on. Kaze da Beograd ne zeli ni da diskutuje o tome da preda Lukica i Lazarevica i da je bitno sacuvati Pavkovica zato sto ce on pomoci vlastima u ocuvanju podrske vojske.

Ministar unutrasnjih poslova Mihajlovic ponavlja zakonsku postavku koju je Djindjic ponudio u februaru, odvracajuci da srpske vlasti, u principijelnom smislu, nece prihvatiti nikakvu optuzbu zasnovanu na konceptu ”komandne odgovornosti”. Svaka optuzba zasnovana na ”direktnoj odgovornosti”, odnosno na dokazima o direktnim nalozima za izvrsavanje ratnih zlocina, bice prihvacena; ali ako Tribunal izdaje optuzbe protiv bilo koga ko je umesan u komandni lanac – odnosno ljudi poput Lukica, Pavkovica, Lazarevica i Perisica – vlada ce se tome suprotstaviti. Takve optuzbe protiv ljudi kao sto su Sreten Lukic i general Lazarevic imale bi tragicne posledice za Srbiju, tvrdi Mihajlovic.


Kako su zastrasivani svedoci na Kosovu

Dana 06. oktobra 2000. ponovo se srecem sa sefom UNMIK-a Bernarom Kusnerom. Saznali smo da su UNMIK i KFOR u stanju pripravnosti zbog spekulacija koje su se pojavile u lokalnoj stampi da je Tribunal izdao tajne optuznice protiv Hasima Tacija, Agima Cekua i jos nekih vodja OVK-a. UNMIK i KFOR vide u Taciju i Cekuu nesto vise od pretnje za bezbednost osoblja UNMIK-a i KFOR-a i njihovih misija: gledaju na njih kao na opasnost za citavu mirovnu misiju na Balkanu. U teoriji, Taci i Ceku u stanju su da potpale varnicu nemira u Makedoniji i juznoj Srbiji, kao i u drugim oblastima, pozivajuci na nasilje albansku manjinu. Informisem Kusnera da te glasine oko tajnih optuzbi za Tacija i Cekua nemaju osnova. Kazem mu da istrazitelji Tribunala ispituju optuzbe za ratne zlocine koje je OVK pocinila protiv Srba, Roma i Albanaca. Ali nismo spremni da pripremimo bilo kakav nalog za hapsenje za Albance.

Nasilje upereno protiv svedoka u slucajevima lokalnog zlocinackog delovanja u koje su umesani neki pripadnici OVK-a vec je pocelo, kad je Tribunal izdao optuznicu protiv Limaja. U decembru 2002. u Pristini eksplodira bomba; stampa navodi da je cilj atentata trebalo da bude moguci svedok na lokalnom sudjenju petorici bivsih clanova OVK-a, optuzenih da su vodili zarobljenicki logor u kome su zlostavljali zatvorenike. Krajem 2002. vise Albanaca je svedocilo u drugom lokalnom procesu protiv sestorice bivsih pripadnika OVK-a, medju kojima je bio i Daut Haradinaj, brat Ramusa Haradinaja, bivseg komandanta OVK-a; Ramus Haradinaj je 2003. postao politicki vodja i jedan od Albanaca obuhvacenih istragom naseg Tuzilastva. UNMIK-ov sud je osudio Dauta Haradinaja i jos cetvoricu optuzenih za drzanje u zatvoru i ubistvo cetiri Albanca s Kosova, 1999.
Dana 4. januara 2003. Tahir Zemaj, jedan od svedoka optuzbe u ovom slucaju, bivsi oficir OVK-a, ubijen je zajedno sa sinom i rodjakom, mecima iz vatrenog oruzja ispaljenim iz automobila u pokretu; ubistvo se dogodilo u najvecem gradu zapadnog Kosova, koji Albanci nazivaju Peje, a Srbi Pec. Navodi se da je cak cetrdesetoro ljudi videlo atentat. Jos dvojica svedoka Tuzilastva u istom procesu – Sadik Musaj i Ilir Selimaj – bivaju ubijeni.

Osam dana nakon sto je lokalna policija uz podrsku UNMIK-a, uputila apel svedocima ubistva Zemaja, neko je ispalio protivtenkovsku minu na zgradu regionalne policije UNMIK-a u Peci. Kasnije, bivaju ubijena jos dvojica policajaca koji istrazuju Zemajevu smrt.

Jos brojni drugi svedoci prezivljavaju atentate, medju njima i Ramiz Murici, koji izjavljuje novinarima da zatvoreni optuzenici izdaju naloge za represalijama protiv svedoka.
 
Kostunica priznaje da mora da saradjuje

Pocetkom oktobra 2004. ponovo sam u Beogradu, kako bih pripremila novi izvestaj za Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija o saradnji Srbije i Crne Gore sa Tribunalom. Prosao je i krajnji rok za predaju Mladica, i nisu se zacule nikakve fanfare, iako nas je Beograd nekoliko nedelja ranije obavestio da su civilne i vojne obavestajne sluzbe, zajedno sa predstavnicima prijateljskih vlada, osnovale specijalnu istraznu jedinicu ciji ce jedini cilj biti hvatanje Mladica. Saznajemo da su Mladiceva supruga i sin Darko pod stalnom prismotrom. Saznajemo da pretres Mladicevog stana u Beogradu, kao i jedne kuce na selu na planini Zlatibor, u ruralnoj oblasti blizu granice Srbije i Bosne, nisu dali rezultate. (Koliko se ja secam, tada sam i cula da se Mladic bavi pcelarstvom i zivi u okolini Valjeva u vikendici koja je vlasnistvo vojske. Izgleda da medved stvarno i jeste u sumi.)

Pocetkom razgovora koji Kostunica i ja vodimo 1. oktobra 2004, Kostunica priznaje ono sto je ocigledno: da, cak i kad bi Srbija uspela da nekako uhvati dvadesetoricu optuzenika koji su i dalje na slobodi u Srbiji i Bosni i Hercegovini, saradnja beogradskih vlasti merila bi se samo time hoce li uhapsiti Ratka Mladica. (Karadzic, drugi begunac od visokog znacaja, smatra se problemom Republike Srpske i NATO-a.) Kostunica me uverava, bas kao i njegov izaslanik Nebojsa Vujovic pre pet meseci, da Srbija i prijateljske zemlje cine sve da pronadju Mladica i preostale begunce, osim cetvorice generala optuzenih u vezi sa zlocinima na Kosovu. Hapsenje generala bio bi vrlo smeo politicki cin, objasnjava, ako se ima u vidu buduci status Kosova.
”U Srbiji postoji sud koji je u stanju da obavi taj posao”, uverava me.


Del Ponte i Kostunica

”Vlada je savrseno svesna nuznosti saradnje, ali takodje ima i odgovornost za politicku situaciju u zemlji.”

Zahvaljujem mu se. Konacno, nakon svega, Kostunica priznaje da Srbija mora da saradjuje. Podsecam ga da su prosli meseci a da nije bilo nikakvog hapsenja, cak i nakon sto su Tribunal i druga tela dali Beogradu blagovremene informacije koje otkrivaju gde se nalaze begunci.

”Razumem da se zemlja nalazi u poteskocama”, kazem. ”Ali potrebno mi je da vidim rezultate kako bih pred Savetom bezbednosti OUN-a podnela izvestaj da Srbija nudi punu saradnju.”

Obavestavam ga da smo upravo primili informacije iz obavestajnih izvora da je Mladic nedavno napustio Oplenac, gradic juzno od Beograda, i da je sada cuvan u jednom vojnom kompleksu u Beogradu. Kazem mu jos da su do nas dospeli neki uznemirujuci detalji: da srpske vlasti nece da izvrse hapsenje Mladica zato sto Beograd namerava da, u zamenu za njegovu predaju, trazi garancije od medjunarodne zajednice da ce Kosovo ostati u sastavu Srbije.

Kostunica se na to samo nasmejao.

Trazim potom od njega da zaustavi isplatu vojne penzije Mladicu. Kostunica se obraca svojim saradnicima, koji odmah odgovaraju da ovdasnji zakoni onemogucavaju suspenziju isplate penzije Mladicu. Pomisljam kako je to potpuno apsurdno.


Tadic: Problem je Kosovo

Dana 01. februara (2007), telefonski razgovaram sa predsednikom Srbije, Borisom Tadicem, a u vezi sa razgovorima koje smo vodili prilikom jednog tajnog susreta pre dva meseca u Berlinu. Jedna od tema jeste i izvestaj o Mladicu koji je Tadic nastojao da dobije od obe srpske obavestajne sluzbe. Nesto posle susreta, dvojica Tadicevih savetnika dosli su u Hag predstavljajuci sematski prikaz sa organizacionom strukturom ko zna kog po redu pokusaja da se uhapsi Mladic. Za ovu operaciju bio bi odgovoran Tadic, ne Kostunica. U toku razgovora, trazim od Tadica vesti o izvestaju bezbednosnih sluzbi o Mladicu. Kaze mi da je proslo dva meseca i da on i dalje ceka na njega.

”A nova organizacija”, pitam. ”Ako aktivirate tu novu strukturu, to bi moglo da bude veoma pozitivno. I trebalo bi doneti odluke u vezi s ljudima koje zelite u toj organizaciji, o jednoj malobrojnoj grupi.”

”Slazem se”, odgovara, ”promene su neophodne.”

”Bilo bi dobro nastaviti sada s radom.”


”Na zalost”, odgovara Tadic, ”postoji problem Kosova”.

Pre godinu dana problem je bila Miloseviceva smrt. Od jeseni, to su bili izbori. Sad je Kosovo.

”Bez Kosova”, kaze Tadic, ”stvari bi bile mnogo lakse”.

U Srbiji sam jos cetiri dana (prilikom posete u junu 2007), u razgovorima sa vlastima, pokusavajuci da se uverim da hapsenje Tolimira nije i poslednje. Na pocetku razgovora s predsednikom Borisom Tadicem, kazem da cu podneti Ujedinjenim nacijama i Evropskoj uniji pozitivan izvestaj o saradnji Srbije, i obavestavam ga da je Oli Ren vec nagovestio da ce Srbija dobiti znacajnu finansijsku pomoc od Evropske unije.

Kazem mu da kakvo god da je nase misljenje o Bulatovicu, on ipak jeste bio kljucna figura u hapsenju Tolimira. Bulatovic je postigao odredjene rezultate.

”Bulatovic moze da uhapsi Mladica”, kazem Tadicu, ”i pustimo ga da to i uradi. Treba da mislimo samo na to kako da sto pre zavrsimo s tim”.

Tadic iskazuje svoje misljenje otvoreno, zato sto se, iz previse i meni razumljivih razloga, ne uzda u Bulatovica i, u prestrukturisanju vlade, nastoji da ga smeni.

”Bas vi trazite da Bulatovic ostane”, kaze mi, pitajuci me da li sam uskocila u Kostunicin vagon.

Nemam mnogo poverenja u Bulatovica. Rekla sam to jasno svima, ukljucujuci i njega samog, godinu dana pre hapsenja Tolimira. Ali sat otkucava. Bulatovicev tim odgovoran je za hapsenje.

Poboljsava se i saradnja drugih srpskih ministarstava.

Cak je predat i cuveni vojni dosije, sa izuzetkom jednog dokumenta, procene Mladiceve sluzbe u godini masakra u Srebrenici, 1995.

Sledeci zadatak je hapsenje Mladica i ostalih begunaca. Nema smisla menjati igrace na terenu u ovom trenutku, posebno sada kad svi akteri u procesu prosirenja Evropske unije pomno prate svaki potez Beograda.

”Lopta je u rukama tajnih sluzbi. Pomoci cemo koliko god mozemo.”

”Ja hocu Mladica”, kazem. ”Sada”.

Kako je nastradao Zoran Zivkovic

Zasto je cekala devet godina?

Vladimir Cizov, stalni predstavnik Rusije u Evropskoj uniji, postavio je danas pitanje ”tajminga” objavljivanja knjige ”Lov”, bivse haske tuziteljke Karle del Ponte.

”Najpre, zasto je cekala devet godina da objavi ovo? A da li je samo slucajnost da se optuzbe koje se odnose, ne samo na anonimne kosovske Albance, vec bas na one koji su u vrhu vlasti, okrivljujuci ih da su ucestvovali u trgovini ljudskim organima i ubijanju neduznih srpskih civila, pojavljuju bas sada? Zasto se nisu pojavile pre priznanja Kosova? I nervozne reakcije pojedinih vlada, ukljucujuci i njenu Svajcarsku, koja je naglo odlucila da je posalje u Buenos Ajres, ne doprinose poverenju u ovaj slucaj”, rekao je Cizov u intervjuu za magazin ”Nova Evropa”.

Ako se ne racuna nekoliko krupnih i malo manje krupnih gresaka – da je Zoran Zivkovic ubijen 12. marta 2003. godine, da se bivsi potpredsednik vlade zove ”Cedo” Jovanovic, a direktor kancelarije Medjunarodne krizne grupe Dzejms Lajons (umesto Lajon) – knjiga Karle del Ponte ”Lov: Ja i ratni zlocinci” sigurno ce ostati prilicno pouzdan dokument o novijoj istoriji Balkana.

Bivsa glavna haska tuziteljka svoju pricu o osmogodisnjem mandatu u Tribunalu posvecuje majci Andjeli i pocinje je izjavom svedoka na sudjenju generalu Radislavu Krsticu za masakr u Srebrenici. Svedok je bio ranjen prilikom masovnog streljanja i uspeo je da se izvuce iz gomile leseva i da pobegne sa jos jednim prezivelim:

”Kad je zavrsio sa previjanjem, zaspao sam u narucju, jer dugo, dugo nisam spavao... Ostali smo tu do jutra... Kad smo se probudili, pitao me je: ‘Gde da idemo’. Odgovorio sam: ’Ne znam’.”

Knjiga je napisana uz pomoc americkog novinara hrvatskog porekla Caka Sudetica, koji je kao analiticar radio u Haskom tribunalu i koji kaze da je sa Del Ponteovom dugo razgovarao i kod kuce i za vreme pauze za rucak u kancelariji.

”Na to smo dodali izvode iz dnevnika, prepisku i dokumenta... Koristeci taj materijal napisao sam nacrt knjige, koji je gospodja Del Ponte redigovala”, rekao je Sudetic za ”Noje cirher cajtung”.

On objasnjava i zasto neki od dogadjaja opisanih u knjizi – pre svega tvrdnje da su otetim Srbima sa Kosova u logorima u Albaniji vadjeni organi – nisu do kraja istrazeni.

”Izmedju ostalog, i zbog toga sto je Tribunal mogao da istrazuje zlocine koji su se desili samo do juna 1999. Zato su podaci predati UNMIK-u i Vladi Albanije... Mozda ce sada, zahvaljujuci knjizi, neki svedoci odluciti da progovore, a oni koji su u tome ucestvovali mozda nece imati lak san”, kaze Sudetic.

On svedoci i da je prosle godine u Svajcarskoj s nekim ljudima razgovarao za knjigu Karle del Ponte, kao i da je jedna od tema bila prica o organima.

”Jedan bivsi diplomata mi je rekao da je cuo za to, ali da ima problema da se zlocin dokaze. Jedan policajac me je posavetovao da se ne zameram albanskoj mafiji. Ljudi se plase organizovanog kriminala”, objasnjava ovaj bivsi dopisnik ”Njujork tajmsa” iz Bosne, koji je za vreme rata uglavnom pisao lose o Srbima.

+++++++++++++++++++++++++++++++++

Delove iz knjige ”Lov: Ja i ratni zlocinci”, ”Politika” donosi zahvaljujuci odobrenju italijanske izdavacke kuce ”Feltrineli”.

(Prevod Andjela Arsic-Milivojevic)
 
Poslednja izmena:
Hehe, kakvi ste vi ljudi... :roll:
Možemo tu konstataciju da primenimo na još neke? Šeki, Rale, Sloba? Na šta bio to onda ličilo (osim na razgovor patrijota ispred diskonta pića)?

Па,не можемо.Ови ликови су политички затвореници и прогоњени људи,док је Ђинђић страдао од оних са којима је сарађивао-од мафије.
 
eremita de nadje tu knjigu koliko ima stranica?

Ово је само део књиге који је издавачка кућа дозволила да се преведе нашим Србима из дијаспоре............ иначе књига је у многим државама забрањена...
ко зна шта још све има у њој...
 
Karla del Ponte i ministar inostranih poslova SR Jugoslavije Goran Svilanovic u zajednickom obracanju novinarima 21. novembra 2002. godine:

- Svilanovic je pored velikog zagovornika saradnje sa Hagom poznat i po tome sto je jedan od ”pisaca“ optuznice protivu Seselja kako bi se on eliminisao iz politike.

Djindjic mi u vezi sa Seseljem upucuje samo jedan zahtev:

”Vodi ga i nemoj vise da nam ga vracas.”

sve u svemu vidimo da su optuznicu protiv vojislava seselja napisali zoran djindjic i goran svilanovic sa ciljem da mu uniste zivot i da ga eliminisu iz politike.

hvala demokrate, hvala "braco" nadam se da ce Bog ako niko drugi nece - nagraditi tu vasu izdaju.
 
Svilanovic trazi da generali Lukic, Pavkovic, Lazarevic i Perisic budu skinuti s nase liste ili da im se omoguci sudjenje u Srbiji. Trazim od Svilanovica da mi precizira da li to znaci da trazi imunitet za ove ljude. ”Da”, odgovara on. Kaze da Beograd ne zeli ni da diskutuje o tome da preda Lukica i Lazarevica i da je bitno sacuvati Pavkovica zato sto ce on pomoci vlastima u ocuvanju podrske vojske.

.


dobar ovaj svilanović, a koštunica ih "dobrovoljno" spakovao na put:mrgreen:
 
Ово је само део књиге који је издавачка кућа дозволила да се преведе нашим Србима из дијаспоре............ иначе књига је у многим државама забрањена...
ко зна шта још све има у њој...

где има да се купи та књига...........нема везе и ако је на енглеском
 
Polako rodjace, prvo stivo Dr. Vojislava, cisto da te uvede u problematiku.

knjigavojnaspregasadoc3.jpg


није од Др. Војислава,али је јако занимљиво
 

Back
Top