Nepristupačnost osoba sa posebnim potrebama saobraćajnicama

ANKETA- Dali osobe sa PP su adekvatno tretirane u društvu

  • Jesu , potpuno ravnopravne

  • Nijesu, nemaju adekvatan tretman


Rezultati ankete su vidlјivi nakon glasanja.

SlavkoM

Početnik
Poruka
7
Izgradjeno okruženje treba da omogući svakom pojedincu da se razvija kao ličnost. Zato, izgradjeno okruženje , uključujući sve elemente i komponente treba da bude dizajnirano tako da svima omogući pristup u najrazličitijim segmentima : kulturi, prostoru, komunikacijama , uslugama , ekonomiji , ravnopravnom učešću i slično. Osoba sa invaliditetom je integralan čovjek , kao umno, osjećajno, socijalno i duhovno biće bez obzira na postojanje fizičkih ili psihičkih nedostataka ili ograničenja. Svaka osoba sa invaliditetom ima dijagnozu koja je obilježava i čini je različitom od drugih tzv. »zdravih ljudi«, koji su većina . Invalididet znači nedostatak ili gubitak (potpun ili djelimičan) ili oštećenje funkcije tjelesnog organa ili nekog drugog čula (vida, sluha, ukusa, mirisa i sl). Svaka osoba sa invaliditetom je specifična po stepenu oštećanja , ali sve njih povezuju teškoće koje nose suočavajući se sa životom , a posebno ga čine težim prezir i omalovažavanje ili doživljavanje diskriminacije. Osobe sa invaliditetom su osobe koje imaju dugoročna fizička, mentalna, intelektualna ili senzorna oštećenja koja u sadejstvu sa različitim barijerama mogu otežati puno i efektivno učešće ovih osoba u društvu, na osnovu jednakosti sa drugima. Osoba sa invaliditetom ima svuda u svijetu i u svim segmentima društva . Broj osoba sa invaliditetom u svijetu je velik i neprestano raste, a u ranijem periodu ove osobe su bile diskriminisane i izolovane od društvenog zivota i društvenih aktivnosti. Stoga je Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba sa invaliditetom novog kvaliteta u podizanju ljudske svijesti i ohrabrivanja osoba sa invaliditetom da je dug put trnovite borbe za dostojanstvo života urodio plodom.Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba sa invaliditetom pokreće duh pravde, slobode, mira, pažnje i brige u cilju očuvanja i unapredjenja čovječnosti kod čovjeka. Razmišljajući, u opštem pravnom smislu, ova konvencija oslanja se na opštu Deklaraciju o ljudskim pravima i označava civilizacijski prag uma i srca i cilj joj je da označi prekratnicu u odnosu društva i države prema svakoj osobi sa invaliditetom. Svaka država potpisnica Deklaracije , preuzima brIgu i obavezu o osobi sa invaliditetom,počev od medicinske, rehabilitacione , obrazovne do uključivanja u proces rada i sl. Donošenjem drugih zakonskih regulativa , njihovom pripremom i primjenom država je obavezna da učestvuje u svim navedenim segmentima, nakon čega će se osobe sa invaliditetom potruditi da se ,podjednako kao i svi drugi pojedinci u društvu , na neki način oduže državi za ukazano povjerenje. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba sa invaliditetom veliki je doprinos pozitivnoj diskriminaciji koja omogućava različitost, kako bi svako dobio jednaku šansu da bude »srećan« pojedinac u harmoniji sa ljudima. Konvencija UN o pravima osoba sa invaliditetom u svojoj konačnoj verziji ima 50 članova koji tretiraju sveobuhvatna prava, medju kojima je i mobilnost kao ljudsko pravo koje se posebno razmatra u pojedinim članovima. Konvencija odredjuje pristupačnost osoba sa invaliditetom koje imaju pravo na nezavisno življenje i potpuno učestvovanje u svim područjima života države. Svaka država, potpisnica ove Konvencije, preuzima na sebe odgovornost i obavezu da osigura osobama sa invaliditetom pristup na ravnopravnoj osnovi, izgradjenom okruženju, prevozu, informacijama i komunikacijama, tehnologiji te ostaloj opremi, prostorima i uslugama namijenjenih javnosti, kako u urbanim , tako i u ruralnim područjima. Rampa je elemenat za savladjivanje visinskih razlika za osobe sa invaliditetom i koristi se kao elemenat pristupačnosti do visine od 120 cm u unutrašnjem i spoljašnjem prostoru.
***** tekst je preuzet sa sajta http// www.posebnepotrebecovjeka.blogger.ba
 
O Zazijavalo što si Zazijavalo... :)

Ne vidim svrhu ovog teksta odnosno kako mi obični smrtnici možemo da pomognemo osobama sa posebnim potrebama.Možda nekom peticijom_?

Ja vidim.
Donedavno je u mom gradiću živeo jedan slep čovek. Živeo je svega par stotina metara od moje kuće pa sam ga često viđala. Ne znam odakle je došao, ali je bio naviknut da se svugde slobodno kreće, a ovde još nije poznavao teren pa se u početku često gubio. Iako je nosio slepački štap i pipao ispred sebe, niko nije obraćao pažnju.
Jednom smo stajali na centru ispred semafora, bilo nas je 5-6 a slepac je bio u prvom redu. Par puta je pitao: "je li crveno? Ima li nekoga da mi kaže kada se može proći?" Svi su ćutali. On je osećao da su ljudi oko njega, ali niko nije odgovorio. Duša me je bolela. Pomogla sam mu tada, ali i kasnije kada god bih ga srela na nekoj raskrsnici ili u situaciji da mu treba pomoć nekoga ko vidi. Bio mi je beskrajno zahvalan, nije znao ko sam, ali mi je poznavao glas.
Zašto su ljudi tako samoživi? Pa on nije tražio ni naše vreme, ni novac, ni posebnu pažnju, samo par reči izgovorenih usput. Taj čovek je umro, ali ja ga nikada neću zaboraviti, jer mi je pokazao koliko smo u stvari MI slepi iako imamo vid.
 
Ja vidim.
Donedavno je u mom gradiću živeo jedan slep čovek. Živeo je svega par stotina metara od moje kuće pa sam ga često viđala. Ne znam odakle je došao, ali je bio naviknut da se svugde slobodno kreće, a ovde još nije poznavao teren pa se u početku često gubio. Iako je nosio slepački štap i pipao ispred sebe, niko nije obraćao pažnju.
Jednom smo stajali na centru ispred semafora, bilo nas je 5-6 a slepac je bio u prvom redu. Par puta je pitao: "je li crveno? Ima li nekoga da mi kaže kada se može proći?" Svi su ćutali. On je osećao da su ljudi oko njega, ali niko nije odgovorio. Duša me je bolela. Pomogla sam mu tada, ali i kasnije kada god bih ga srela na nekoj raskrsnici ili u situaciji da mu treba pomoć nekoga ko vidi. Bio mi je beskrajno zahvalan, nije znao ko sam, ali mi je poznavao glas.
Zašto su ljudi tako samoživi? Pa on nije tražio ni naše vreme, ni novac, ni posebnu pažnju, samo par reči izgovorenih usput. Taj čovek je umro, ali ja ga nikada neću zaboraviti, jer mi je pokazao koliko smo u stvari MI slepi iako imamo vid.

Ovo je pitanje psihologije mase. Uglavnom, ako ti treba pomoć, možeš je očekivati isključivo od poznatih i to ne od svih. Recimo, i ti si čekala dovoljno dugo da vidiš da svi ćute, uključujući i tebe :) Jednostavno, takvi su ljudi.
Lično, u vezi sa temom, mislim da je besmisleno rapsravljati o rampama za ukrcavanje invalidskih kolica u autobuse, ako u autobuse inače mogu da uđu samo oni sa dovoljno mišićne mase da uspeju da se uguraju.
 
Ja vidim.
Donedavno je u mom gradiću živeo jedan slep čovek. Živeo je svega par stotina metara od moje kuće pa sam ga često viđala. Ne znam odakle je došao, ali je bio naviknut da se svugde slobodno kreće, a ovde još nije poznavao teren pa se u početku često gubio. Iako je nosio slepački štap i pipao ispred sebe, niko nije obraćao pažnju.
Jednom smo stajali na centru ispred semafora, bilo nas je 5-6 a slepac je bio u prvom redu. Par puta je pitao: "je li crveno? Ima li nekoga da mi kaže kada se može proći?" Svi su ćutali. On je osećao da su ljudi oko njega, ali niko nije odgovorio. Duša me je bolela. Pomogla sam mu tada, ali i kasnije kada god bih ga srela na nekoj raskrsnici ili u situaciji da mu treba pomoć nekoga ko vidi. Bio mi je beskrajno zahvalan, nije znao ko sam, ali mi je poznavao glas.
Zašto su ljudi tako samoživi? Pa on nije tražio ni naše vreme, ni novac, ni posebnu pažnju, samo par reči izgovorenih usput. Taj čovek je umro, ali ja ga nikada neću zaboraviti, jer mi je pokazao koliko smo u stvari MI slepi iako imamo vid.

Kajo nisi me razumela jer sam na temu odgovorila na polušaljiv način na šta se dovezao Zazijavalo praveći aluzije na moj avatar premda je tema zaista ozbiljna.:)Zaista ne vidim način kako ti ili ja kao pojedinci možemo nešto da promenimo.Zato sam spomenula peticiju ili kada bi neko pokrenuo humanitarnu akciju vrlo rado bih učestvovlla u istoj.Inače veoma me me dirnula tvoja priča čitaj rasplakala.Ipak i tom slučaju ti si samo pojedinac i pitam se da li na takav način možeš da menjaš ljude odnose među ljudima i svet oko sebe?Mora da postoji kritična masa,a ljudi kao ljudi po prirodi inertni dok im ne dogori do noktiju.Zašto su ljudi samoživi i ja se pitam.Pretpostavljam da je tako zbog raznoraznih faktora kako spoljašnjih tako i unutrašnjih ,zbog prihvatanja drugačijeg sistema "vrednosti" ili smo tek samo ljudi.
 
Kajo nisi me razumela jer sam na temu odgovorila na polušaljiv način na šta se dovezao Zazijavalo praveći aluzije na moj avatar premda je tema zaista ozbiljna.:)Zaista ne vidim način kako ti ili ja kao pojedinci možemo nešto da promenimo.Zato sam spomenula peticiju ili kada bi neko pokrenuo humanitarnu akciju vrlo rado bih učestvovlla u istoj.Inače veoma me me dirnula tvoja priča čitaj rasplakala.Ipak i tom slučaju ti si samo pojedinac i pitam se da li na takav način možeš da menjaš ljude odnose među ljudima i svet oko sebe?Mora da postoji kritična masa,a ljudi kao ljudi po prirodi inertni dok im ne dogori do noktiju.Zašto su ljudi samoživi i ja se pitam.Pretpostavljam da je tako zbog raznoraznih faktora kako spoljašnjih tako i unutrašnjih ,zbog prihvatanja drugačijeg sistema "vrednosti" ili smo tek samo ljudi.

Gle, ispade Zazijavalo neozbiljan. :confused:

Pojedinac može da učini mnogo. Eto, pomogneš slepcu da pređe ulicu (pod uslovom da želi da je pređe, naravno). Ovo će videti još poneko i možda nekad imitira tvoj gest. Tako se proces širi, kao kod kristalizacije gde iz haosa rastvora nastane uređen kristal.
Ovo je jedini pravi način. Peticije, kao i "briga" vlasti obično dovode do toga da se, recimo, odvoje mesta za parkiranje invalida, koja se zatim koriste kao stajališta dok službenici iz opštine skoknu po burek.
 
Gle, ispade Zazijavalo neozbiljan. :confused:

Pojedinac može da učini mnogo. Eto, pomogneš slepcu da pređe ulicu (pod uslovom da želi da je pređe, naravno). Ovo će videti još poneko i možda nekad imitira tvoj gest. Tako se proces širi, kao kod kristalizacije gde iz haosa rastvora nastane uređen kristal.
Ovo je jedini pravi način. Peticije, kao i "briga" vlasti obično dovode do toga da se, recimo, odvoje mesta za parkiranje invalida, koja se zatim koriste kao stajališta dok službenici iz opštine skoknu po burek.



Evo, proces je i ovde krenuo... a zove se "senzibilizacija okoline za probleme osoba sa invaliditetom"!
Nijedna reč ovde napisana, nije uzaludna ukoliko pokrene svakog od nas na bar kratko razmišljanje o tome kako se snalaze osobe sa bilo kojim invaliditetom u najbanalnijim životnim situacijama: od običnog izlaska iz zgrade, pa do npr. mogućnosti obrazovanja.
( Dovoljno je samo prisetiti se onog jezivog osećanja kada nestane struja a nikako da pronađeš bateriju ili bar upaljač. A tako je slepim ljudima uvek... )
Za početak mogu da predložim da slepe ljude ne nazivamo "slepcima" jer je to uvredljivo za njih.
Eto, počeli smo da obraćamo pažnju na probleme osoba sa invaliditetom (odomaćena je skraćenica OSI), i nije teško, zar ne? :)
 

Back
Top