SRI RAMA KRISHNA - SIN NEBA

WEISHAUPT

Iskusan
Banovan
Poruka
6.825
On je nekada živeo u indijskom gradu Vrndavanu, koji je tada imao pedesetak hiljada stanovnika i pet hiljada bogato ukrašenih hramova. Svaka porodica imala je desetak članova i svoj porodični hram. To mnogo govori o bogobojaznosti i dubokoj religioznosti njegovih stanovnika, ali i o njihovom idolopoklonstvu. Malo ko od njih je znao, i uopšte razmišljao o tome, da biti vernik nije isto što i biti lakoveran. U tom gradu svako drvo je želja, govor je pesma, a cveće radost...

Vrndavan je pripadao kraljevini Mathuri. Ugrasen, njen zakoniti kralj, bio je zatvoren od strane svog pohlepnog sina Kansa, koji mu je željan moći pre vremena nasilno oduzeo presto. Narod Mathure je isprva mislio da je to porodična stvar. Ali malo kasnije, sagledavši situaciju, digao se na ustanak. Intenzitet pobune bio je toliko žestok da su ustanici hteli da linčuju Kansa. Stoga se on zatvorio u svojoj palati i jedno vreme se uzdržavao od izlazaka u javnost.

Čvrsto verujući u to da najgori čovek na svetu u suštini i ne mora da bude toliko zao kao i u to da najbolji čovek često nije toliko dobar koliko se misli, Kans se u tim trenucima pitao da li je on zakoniti naslednik Đarasanda, kralja susednog Magada, sa kojim je bio u rodbinskim vezama i na čije je kraljevstvo takođe bacio oko. Magadini špijuni obaveštavali su svog kralja o tome šta se događa u gradu Mathuri i u celoj kraljevini. U odsudnom trenutku golema Đarasandina vojska nagrnu u Mathuru kako bi ugušila ustanak. Nastao je teror. Ljudi su bili brutalno ubijani. Ulice i trgovi Mathure, kao i dvorište i odaje kraljevske palate, bili su pokriveni krvlju. Nastradale su i brojne đadave, narodni predstavnici na kraljevskom dvoru. Mnoštvo naroda izbeglo je iz svojih kuća tražeći spas u okolnim šumama i planinama. Za nekoliko dana stanje se koliko-toliko smirilo. Tiranin Kans održao se na prestolu.

Nedugo zatim, čuveni lutajući mudrac Narad posetio je Mathuru. I njegova familija bila je žrtva masovnih ubistava. Žitelji Mathure, koji se polako vraćaše svojim domovima, prepričaše mu sve užase koje su preživeli. On ih je strpljivo saslušao i, zadubljen u misli, rekao im da je Kans bolestan tiranin, zaslepljen sujetom i željom za apsolutnom vlašću. Bio je duboko uveren u to da vladar koji spusti palčeve nadole i nasrne na sopstvene podanike ne bi trebalo da očekuje dugu i srećnu vladavinu.

Mudrac Narad odlučio je da poseti Kansa. Narod se toliko plašio svog kralja da niko nije smeo da mu pravi društvo pri njegovom odlasku u kraljevsku palatu. Kans nikoga nije očekivao, tako da su barže na ulazima bile podignute. U dvoru ga je dočekao i ljubazno primio Kansov savetnik Gargakarađa, koji mu je ispružio ruku učtivo ga ponudivši da sedne. Ali Narad ga je odbio, jer nije došao da sedi već da upozori Kansa da se pripremi za smrt koja ga uskoro čeka. Spomenuo je i neko proročanstvo po kome bi ovih dana u okolini Mathure trebalo da se rodi veliki ratnik kraljevske krvi koji će osloboditi narod tiranije. Kans je sve to prisluškivao. Nekoliko Đarasandinih vojnika iskoči pred Narada isukavši svoje duge mačeve. Iza njih se pojavio Kans. Narad ga je verbalno napao kritikujući njegove postupke i vojnike koji su mogli nemilosrdno da poskidaju glave nedužnim ljudima, rekavši mu da je samo još jedno nerođeno dete dovoljno da stavi tačku na celu tu tragediju. On je upozorio Kansa da sedmoro ženske dece od njegove sestre Devaki priželjkuju njegovu smrt. Narad se zapitao kako je moguće da kralj, koga je narod smatrao bogom, bude toliko bezdušan i tvrdoglav. Rekavši Kansu sve što je mislio da mu kaže, a pri tom više naljutivši vojnike njegovog rođaka Đarasanda nego njega samoga, u narodu cenjeni mudrac smejući se izađe iz palate.

Te noći Kans je pozvao Gargakarađu u palatu, da se dogovore kako da skuju plan o ubistvu tog nerođenog deteta koje bi predstavljalo ozbiljnu pretnju po njegovu vlast. Gargakarađa je poželeo da obiđe i ostale prostorije u palati. Kansov ađutant Malini, mrtav pijan, izašao je iz jedne odaje iz koje su bili izneseni svi ćupovi sa vinom. Nasred te prostorije, trudna Devaki bila je vezana za stub. Komandant Pralamb prišunjao se tiho iza Gargakarađe, spreman da Devaki zada smrtni udarac, ali Kans mu pogledom naredi da se udalji. Zatim svirepo pogleda uplakanu Devaki i reče Gargakarađi, koga je pomalo unespokojio ovaj prizor, da može da je ubije kad god poželi, no da će je poštedeti samo zato što mu je rođena sestra.

U noći osamnaestog dana meseca šravana (oko dvadesetog jula 2228. godine pre rođenja Isusa Hrista) tmurni oblaci su pokrili nebo. Padala je jaka kiša i ljudi su se pozatvarali po svojim kućama. Jedan žitelj Mathure, zvani Vašudev, inače đadava, zatekao se ispred svoje kuće na periferiji grada kada je preko njega preletela gvozdena ptica, koja je iza sebe ostavljala vatreni trag, i srušila se u šumu nedaleko odatle. Niko osim njega nije video taj prizor. Strahovita eksplozija koja se prolomila vazduhom ličila je na grmljavinu. Vašudev pomisli da je to poruka s neba, pa se bez trunke straha uputi prema mestu na koje se srušio nebeski orao. Pokisnuvši do gole kože stigao je do porušenih stabala u čijem je središtu vatra lizala gvozdene zidove neke nebeske lađe kakvu još niko koga on poznaje nije video. Oko nje su se vrzmale visoke prilike nalik na ljudska bića, gasile vatru dugim crevima iz kojih je prštao neki prah čudnog mirisa i čačkale utrobu “ptice”. Izgledali su kao da su u nekoj žurbi. Ugledali su Vašudeva. Dvojica su mu prišla. Jedno od njih je bila žena. Ugledavši njihova svetlo-plava lica i plave oči pao je na kolena. Žena je držala bebu, koju mu je pružila u naručje. On ju je ponizno uzeo. Za to vreme ostali “sinovi neba” iznosili su iz gvozdene ptice svoju mrtvu sabraću i spaljivali njihove leševe. Sve se odigralo brzinom munje. Ugasivši vatru i rešivši se viška tereta, nepoznati posetioci, govoreći jezikom koji Vašudev nije razumeo, vratiše se u nebesku lađu, i ona se istog trena podiže i ode visoko u oblake. Vašudev ostade u šumi sa svetlo-plavom bebom u naručju.

Sutradan, pošto je Sunce probilo oblake, u susednom selu Varšani, Vrišbanu i Kirtida, bogati bračni par bez dece, u najvećem lotosovom cvetu na obali reke Jamune našao je bebu svetle boje kože i plavih očiju. Bez premišljanja su najlepšu bebu koju su ikada videli odneli kući, uvereni da zaslužuju nebesko dete. Čudesna devojčica, nežna kao mesečev sjaj, bila je slepa. Dali su joj ime Radha.

Te večeri rodile su se dve prinčevske bebe. Princeza Devaki rodila je sina, a Jašoda, žena Nande maharadže, rodila je kćerku. Princ Suvasini, Devakin verenik, Nanda i Vašudev, skovali su zaveru da zamene bebe. Dogovorena nekoliko dana ranije, akcija je počela.

Kansov savetnik Gargakarađa napio je kralja, koji nije znao da se Devaki porodila. To nije znao niko u dvoru, osim njega i Pralamba. Suvasini je došao u posetu Devaki. On je svim čulima bio očaran njenom senzualnošću, dok je ona bila opijena vinom. Gargakarađa je na ulazu u palatu čekao Vašudeva. Komandant Pralamb stajao je ispred Gargakarađe, sa korpom u rukama. Tada je naišao Vašudev sa Nandinom kćerkom u naručju. Izvršena je razmena: Gargakarađa je odneo Nandinu kćerku zaspaloj Devaki, dok je Pralamb Vašudevu doneo Devakinog sina. Vašudev je korpu sa detetom stavio na glavu i izgubio se u kišnoj noći. Maksimalno oprezan, odneo je dete svojoj kući, da bi zatim sina neba, prelazeći preko nabujale reke Đamune, doneo do sela Gokula, u dom Nande maharadže. Zaverenici su se ponadali da Kans neće dirati Devakinu kćerku, jer ona kao žensko nije mogla pretendovati na presto.
 
Bilo kako bilo, narednog dana Kans je saznao da se Devaki porodila. Ta je vest zapljusnula celu Mathuru. Kansovi podanici bili su očajni. Nadali su se da će Devaki posle sedam kćerki roditi bar jednog sina. Njihov se spasitelj nije pojavio.

Za to vreme u Gokulu, u kući najbogatijeg čoveka u selu, Nande maharadže, uz veliku pompu proslavljano je “rođenje” njegovog sina. Dete je svojim neobičnim izgledom plenilo poglede i uzdahe svih zvanica. Nikome nije bilo jasno zašto ima plavu kožu i plave oči. Dali su mu ime Krišna, što znači Čarobnjak Srca. Proslava je bila veličanstvena. Od svih prisutnih jedino Jašoda nije bila srećna. Ona je učestvovala u zabavi, ali samo fizički. Njene misli bile su negde daleko, u potrazi za sopstvenim detetom. Jednim delom svoje duše ona je osećala kako mleko kojim je trebalo da podoji Krišnu pripada nekom drugom detetu, pri tom nemajući pojma šta se dogodilo sa njenom bebom. Ona čak nije ni znala da li je rodila sina ili kćerku. Osećala se kao da je neko žrtvovao devet meseci njene brige. Samo majka može da razume bol koji je ona podnela i agoniju kroz koju je prošla. Nešto kasnije, međutim, ona je bila srećna što je dobila sina, lepog i šarmantnog kao što je bio Krišna. Pružila mu je svu svoju ljubav i sve privilegije, počevši da ga doživljava kao sopstveno dete. Ubedila je sama sebe, zbog njegovog fizičkog izgleda, da je njen sin niko drugi do inkarnirani bog. Devakin sin, pak, odrastao je sa Vašudevom, kao prosečno dete, s tim što su ga Suvasini i Devaki redovno obilazili.

Mesec dana kasnije Kans je okupio narod Mathure ispred kraljevske palate i uzeo Devakinu bebu u ruke. Pokazavši je svojim podanicima, Kans se naruga tu prisutnom mudracu Naradu i njegovom proročanstvu koje se pokazalo kao lažno. Njegove pristalice, ubačene u narod, izazvaše urlanje i smeh, i Kans tada nemilosrdno nabode devojčicu na isukan mač. Lud od sreće, konačno je bio siguran da je opasnost prošla.

Krišna je odrastao u prijatnom okruženju, u Nandinoj palati u Gokulu, u društvu njegovih srdačnih žitelja. Imao je polubrata Balrama, sina Nandine druge žene Rohini. Njih dvojica su rasla kao da su rođena braća. Kako je odrastao, Krišna je postajao sve lepši i lepši. Bio je istovremeno i neodoljiv i očaravajuć, i tvrdoglav i neposlušan. Sve devojke i žene koje su ga znale potajno su bile zaljubljene u njega. Bio je i veliki proždrljivac. Narod Gokula iz milošte ga je zvao Kanha. Voleo je da jede maslac i sir, i neretko je bežao od kuće da bi na pijaci u Gokulu od trgovaca krao svoju omiljenu hranu. Deca su volela da se druže i igraju sa njim, dok je on voleo da se druži sa kravama.

Jednom prilikom, stari i iskusni đadava, slepi Bahuk, objavio je ostalim đadavama u dvoru da je Devakino osmo dete muško i da živi negde u Mathuri. Ali Kans nije hteo da mu poveruje. Govorkalo se da se Devakino dete nalazi negde u Gokulu. Nanda maharadža je doznao za te priče koje su kolale Mathurom i tri godine po Krišninom rođenju sa svim svojim ženama i decom preselio se u Vrndavan. Preseljenje je bilo izvedeno u pravi čas, jer je pobesneli Kans naredio da se u Gokulu i okolini pokolju sva deca do tri godine. I to zlodelo izveli su odabrani Đarasandini vojnici. U novoj sredini Krišni je bilo ograničeno kretanje. Ako ne bi bio zatvoren u krugu Nandine nove palate, onda bi u pratnji njegovih slugu odlazio na livade izvan grada gde su se napasale krave. Nanda i Jašoda su mu sve više povlađivali. Tako su ga razmazili i kod njega razvili detinjaste poroke - krađe kojekakvih sitnica i laganje.

Jedanput je Jašoda posetila Kirtidu. Sa sobom je povela Krišnu. Mali dečak kože boje monsunskih kiša osvojio je svojim nezemaljskim izgledom i ostarelog Vrišbana i nešto mlađu Kirtidu. Dok su dve majke vodile ženske razgovore, Krišna je otpuzao do Radhine kolevke. Radha je istog trenutka progledala, jer je podsvesno želela najpre ugledati Krišnu. Njih dvoje su se gledali, svojim plavim očima, kao da se oduvek poznaju. Oni su zasigurno bili jedini žitelji celog indijskog potkontinenta koji su svet oko sebe gledali plavim očima. U Radhinom bogatom domu je tim povodom organizovano veliko slavlje. Njeni roditelji bili su srećniji kad je progledala nego kad su je našli. Od tada, Kirtida je posećivala Jašodu zajedno sa Radhom. Kirtida je zavolela Krišnu i bila spremna da svoju kćerku jednog dana uda za njega.

Budući da je dosta vremena provodio sa kravama, koje je mnogo voleo, Krišna se družio i sa gopasima, ili mlekaricama, ženama koje su čuvale krave. One su često iskazivale naklonost i ljubav prema njemu, na šta im je on uzvraćao spontanim plesom sa njima. One su ga dodatno razmazile. Jedanput je, u njihovom društvu, na livadi pronašao flautu. Počeo je da je svira. Kako su dani odmicali svirao ju je sve bolje i bolje, toliko dobro da su se od njegove muzike otvarali cvetovi a krave poskakivale od sreće. Njegova je duša zaronila u esenciju muzike, dok su njegovo telo i ta čarobna flauta postali jedno. Krišnu niko nije učio da svira. Bio je to bogomdan talenat.

Videvši kako gopasi vode krave na ispašu do vrha planine Govardan, Krišna je poželeo da pođe s njima. U svojim mislima on se već našao na vrhu planine. Pitao ih je da ga povedu sa sobom, našta su ga oni isprva odbili. Ali on je bio uporan i oni nisu imali srca da mu ne ispune želju. Iskravši se od Nandinih slugu, pošao je s njima i popeo se na vrh planine. U popodnevnim časovima Nanda je bio preterano zabrinut. Organizovana je potraga za Krišnom, ali on sve do večeri nije bio pronađen.

Kada se sa prvim zvezdama vratio kući, Nanda ga je pitao gde je bio. Dobivši odgovor, pitao ga je zašto je išao tamo. On mu odgovori da nije išao svojom voljom, već da su ga poveli gopasi. Slagavši ga, sakrio se iza Jašode. Nanda nije bio zadovoljan Krišninim odgovorom. Pitao je i gopase i dobio tačan odgovor. Tada je optužio Krišnu da ga je lagao i pozvao ga da izađe u dvorište. On nije smeo da izađe sâm, pa je Jašoda pošla s njim. Nanda ga je ukorio za laganje, ali on se branio rečima: “Kako sam mogao sâm da idem na planinu? Moje noge su odveć male da bih mogao da se penjem.” Taj odgovor, ispunjen nevinošću, spasio ga je sigurnih batina. Jašoda ga je odvela do sobe za bogosluženje, da položi stopala na oltar i prizna da je počinio greh time što je lagao, što je on i učinio. Bio je kažnjen tako što na neođredeno vreme nije smeo da izlazi iz roditeljske palate. Nanda i Jašoda smatrali su da je došao kraj njegovim detinjastim nestašlucima i da to treba da bude početak njegovog upućivanja u duhovne nauke: odlučili su da treba da postane sveštenik.

Od njegove pete godine pa nadalje u palatu su dolazili astrolozi, filozofi i sveštenici sa svih strana, da ga podučavaju, ali i da uče od njega, kako su laskali Nandi. Krišna je u desetoj godini iniciran u Red Gađatri, od strane sveštenika Gargamunija, zajedno sa polubratom Balramom. Preselio se u hram Madan Mohana, na brdu Vrndavan, iznad grada, čiji reljefi paraju nebo. Taj hram bio je nadaleko poznat. U njega su dolazili ljudi sa svih strana sveta, bolesni da se leče, a zdravi da se mole bogovima.

Krišna je odrastao nešto sporije od ostale dece. Iako neznatno mlađi od njega, Balram ga je prerastao. Krišna je postao polno zreo tek negde posle dvadeset i sedme-osme godine. Prekršivši celibat, Balram je pre njega stupio u seksualne odnose. Kao princ, mogao je imati devojke koje bi poželeo. Vodeći ljubav sa Balramom, sve Nandine konkubine su maštale da se nalaze u Krišninom zagrljaju. Radha se u međuvremenu udala za jednog bogatog trgovca u Mathuri. On je putovao širom zemlje, i dalje, od Vavilona do Kine, i ona se tada tajno sastajala sa Krišnom.

U jednom jezeru nedaleko od Vrndavana pojavila se ogromna otrovna zmija po imenu Kalija. Ona je izazivala sve veći strah u srcima ljudi i životinja. Voda iz jezera bila je otrovana. Ljudi su je doživljavali kao demona Kaliju. Mnoštvo krava uginulo je posle konzumiranja te vode. Kad su Krišnina braća iz manastira u šali izazvala “sina neba” da ubije tu napast i okonča patnje naroda, on je bez pogovora prihvatio taj izazov. Iz istih stopa je otišao na jezero, sa njima i sa Radhom, i zasvirao flautu. On je bolje od svih njih poznavao moć muzike. Kad je zmija izronila, bila je očarana Krišninim muziciranjem. Razmenivši misli sa Kalijom, u jednoj ruci držeći flautu a u drugoj strah od tog opasnog poduhvata, odlučio je da je ubije sledećeg dana. Braća su ga odvraćala od te opasne namere. Čak i kad ga je Radha zamolila da promeni svoju odluku - Krišna je ostao pri svome. On nije bio od onih ljudi koji nešto obećaju a onda to ne ispune.
 
Sledećeg dana izašao je na jezero. Pozajmio je udicu od ostarelog ribara Megađa i zasvirao flautu. Kalija je izbila na površinu da bi slušala njegovu muziku. Ne časeći ni tren, on poče da je gađa kamenjem kako bi je rasrdio. I to mu olako pođe od ruke. Izduvavši gasove iz sebe, Kalija se spremala da izađe iz jezerceta. Krišna zabaci mamac, kojim prolomi tišinu, i zmija ga proguta. Zatim zagazi u vodu, izvadi iz plićaka jedan povelik kamen i udari je njime u glavu toliko jako da joj se glava rasprsnu. Kalija se sruši na pesak. Radha pade u nesvest posmatrajući ovaj prizor. Krišna se zadovoljio tek kad joj je nogama zgnječio glavu. Vest o Kalijinoj smrti proširila se po Mathuri brzinom svetlosti.

Krišna je u narednih nekoliko godina oslobodio narod brojnih vodenih i šumskih nemani: ubio je vodene demone Putanu, Sakatasuru i Trinivato, kao i šumske demone Bakašuru, Agošuru i Denuku. Zbog svega ovoga Krišna je od poštovanog postao duboko poštovan žitelj Vrndavana i Mathure.

Radha se i nadalje viđala sa Krišnom, sve dok je jedne večeri njena majka nije zatekla s njim i razdvojila ih govoreći joj da je on sveštenik a ona udata žena koja mora da se vrati svom mužu. Od tog trenutka je jako dugo nije video. To ga je bacilo u duboku melanholiju. Nije mogao ni da jede ni da spava. Izgubio se u lavirintu sopstvenih misli i osećanja. Uhvatilo ga je ludilo. Preko dana je na ramenima nosio Udava, svog prijatelja iz detinjstva, a preko noći je za svoju dušu svirao srceparajuće melodije na flauti.

Da li zbog nasilno prekinute prve i do tada jedine ljubavi, ili stoga što su mu njegovi sunarodnici možda slali telepatske poruke, tek, Krišna je u manastiru najednom počeo da doživljava vizije. I mada je to pretpostavljao i znatno ranije, zbog svog spoljašnjeg izgleda, tek tada mu je postalo jasno da je potekao iz nekog drugog sveta. Kako su dani i meseci proticali njegov je um postajao rasadnik znanja koje nijedan čovek iz njegovog okruženja, čak ni najmudriji filozof i najprosvetljeniji sveštenik, nije razumevao. Transcendentalno znanje, o postanku svih svetova, doživeo je kao prosvetljenje, kao nešto što je nekada veoma dobro znao, znanje koje je stekao tako što je osvežio sećanja iz svojih prošlih života. On je bio jedan od dvanaest Lučonošinih apostola, i to baš onaj koji je inicirao pobunu. Bilo je to bolno spoznanje: onaj koji je sagradio čitav univerzum nije baš nimalo zainteresovan za njegove žitelje. A univerzum je sastavljen od bezbroj svetova, od nebrojeno mnogo sunaca i planeta na kojima žive svakakva stvorenja. Neka od tih stvorenja sposobna su da savladaju ne male razdaljine između tih svetova, neka pak rade na tome, a neka nisu ni svesna da drugi svetovi uopšte postoje. I što je najvažnije, materijalno telo koje je oklop za besmrtni duh ni u jednom od tih svetova ne može da traje večno, jer ne može da ukine četiri bitna parametra: rođenje, starost, bolest i smrt. Najmoćniji gospodar u svim materijalnim svetovima je upravo ovaj četvrti parametar. Krišnu je ovo spoznanje utopilo u psihozu. Osećao se kao princ među seljacima, što je bez sumnje i bio. U svojoj glavi konstruisao je novu religiju. Umislio je da je jedan od hiljada kosmičkih bogova i polubogova, koji je poslat na svoju planetu da probudi religioznost njenih paganskih stanovnika. A bog može da radi šta god poželi ne brinući o posledicama. On je bio zaljubljeni “bog”, opsednut požudom za jednom udatom ženom i čežnjom za polnom ljubavlju.

Krišna je svom svojom dušom želeo da uspostavi novu religiju, ali nije imao ideju kako bi učinio tako nešto. Jednog jutra sreo je Megađa, ostarelog ribara koji je jedva hodao. On se spremao da pođe na pijacu, da proda upecanu ribu i zaradi novac za Indrino bogosluženje, koje se za bolje monsunske kiše održavalo jedanput godišnje u obližnjem mestu Vrađu. Ljudi su prinosili Indri sve što su imali. I nije bilo nikoga ko bi protestovao. Niko osim Krišne nije spoznao licemerje koje se skrivalo iza svega ovoga. Neko kao Indra, ko je uzimao od naroda a da mu nije pružao ništa za uzvrat, nije zasluživao da bude bog. Krišna je odlučio da ga otvoreno izazove.

Baš u tom trenutku Radha je banula kod Krišne. Uveren da je nikad neće videti, bio je više nego prijatno iznenađen. Vodili su ljubav i ona mu se požalila da je njen gotovo dvostruko stariji muž zapostavlja, i da nema šta da obuče za Indrino bogosluženje u Vrađu. Krišna joj je sugerisao da se uzaludno pripremala za taj događaj, jer je on posve beznačajan. Isprva ju je uplašio, ali ju je polako je ubeđujući uverio u to da narod koji se klanja gluvim i slepim kipovima ne donosi dobro ni bogovima ni sebi, već samo sveštenicima koji lagodno žive od narodne muke; i da ga je sramota što je on jedan od njih. Jedva ju je ubedio u sve ovo. Jedva je ubedio i Balrama i svoju manastirsku družinu.

Tog dana, kada se narod Gokula i Vrndavana spremao na put u Vrađ, Krišna i njegova družina izazvali su lažnu veru neukog naroda. Krišna se obratio okupljenim ljudima rečima: “Da li ste spremni da prolivate krv za ovaj vaš stub vere? Da li su monsunske kiše pale samo u mestima gde je održavano bogosluženje? Ne! Pale su u celoj zemlji zato što je kiša deo prirode.” Omladina Gokula i Vrndavana razumela je njegove reči. Većina se odmah složila sa time što im je rekao, jer su ga svi voleli i poštovali kao najumnijeg čoveka. (Bilo mu je lakše da ubedi masu nego pojedince. Sa masom se nije mučio kao sa Balramom ili Radhom.) Stariji ljudi bili su zbunjeni i neodlučni. Njima je sve ovo ličilo na bogohuljenje. Oni nisu mogli tek tako da pogaze tradiciju. Ali nisu mogli ni da se suprotstave Krišni, čija je svaka reč uvek bila odmerena. “Ja nisam protiv bogosluženja”, nastavio je Krišna. “Ali ja sam protiv sujeverja. Ako zaista želite da održavate bogosluženje, onda obožavajte planinu Govardan ili krave. I oni su takođe deo prirode. Ova planina nam je dala vegetaciju i obezbedila hranu za naše krave. A krave nam daju mleko od koga pripremamo najbolju hranu. Govardan planina je stajala i pre nas. Ona nam uvek daje ponešto a nikada ne traži ništa zauzvrat. Sada vi odlučite ko je bog. Ako i dalje budete održavali Indrino bogosluženje - ništa se neće dogoditi! Indra vas ne može povrediti! Ne treba da ga se plašite! Nikoga ne treba obožavati iz straha!” Na kraju je iz sveg glasa povikao: “Gde je vaš Indra! Neka me satre na licu mesta, sada i ovde, pred vama, ako uopšte postoji!” Narod je bio šokiran. Prostodušniji ljudi su praznoverno iščekivali da mu se dogodi nešto najgore. Ali ništa se nije dogodilo. Ljudi su se polako oslobađali straha od Indre.

Narod Gokula i Vrndavana sledio je Krišnu na planinu Govardan. Na vrhu te planine, pred desetinama hiljada svojih sledbenika, Krišna je održao novo bogosluženje. Bila je to prva verska reformacija u ljudskoj istoriji. Bila je to i Krišnina prilika da postane politički vođa. Čvrsto je obećao okupljenom narodu da će ih baš danas osloboditi Kansove tiranije. Bio je ushićen. Verovao je u sebe.
 
Umesto da ode u Vrađ, narod Gokula i Vrndavana spustio se sa planine pravo u Mathuru. Krišna se vozio u bornim kolima zajedno sa Nandom, Balramom i Radhom. Mathura je bila gotovo prazna, budući da je većina njenih žitelja otišla u Vrađ. Ali ono malo preostalih ljudi toplo je dočekalo Krišnu. Žene su napravile venac od cveća i stavile mu oko vrata. Bio je pozdravljen kao jedan i jedini.

Revolucionarna masa stiže do radnje u kojoj se prodavala atraktivna odeća. Radnja je pripadala dotičnom Rađaku, kraljevskom trgovcu omraženom u narodu. Krišna je hteo da kupi Radhi novu odeću, ali Rađak ga je grubo odbio govoreći mu da on ne prodaje svoju robu seljacima, već samo kralju i dvoranima. Krišna je tada objavio da mu zaplenjuje radnju i da će sva odeća biti razdeljena narodu. To je razbesnelo Rađaka. On poteže nož na Krišnu. Ali Krišna skoči sa bornih kola i udari ga pesnicom u lice toliko jako da mu sasu sve zube u grlo, koji ga udaviše, te on pade na pločnik, razbi glavu i izdahnu na licu mesta. Krišna uđe u radnju, odabra novu odeću za sebe, Nandu, Balrama i Radhu, a ostalo razdeli narodu.

U gradu izbiše nemiri. Narod Gokula i Vrndavana porazbija sve kraljevske radnje i opljačka ih do poslednje. Prisutni žitelji Mathure im se nisu pridružili plašeći se Kansove odmazde. Krišnin marš bio je nezaustavljiv.

Kans je ubrzo saznao za nemire. Ne znajući koje su razmere nemira poslao je izvidnicu i nešto vojske. Niko od njih se nije vratio u dvor. Krišnini sledbenici opkoliliše kraljevsku palatu. Ona je bila dobro utvrđena. Opsada bi potrajala sedmicama, sasvim dovoljno da susedni kraljevi priteknu u pomoć Kansu.

Nedugo zatim otvoriše se vrata palate i iz nje izađoše borna kola u kojima je sedeo Pradjot, komandir Kansove garde. “Kralj te je zvao”, obratio se Krišni. “Sedi u kola i pođi sa mnom. Ti si kraljev gost.” - “Više mi odgovara da idem peške”, uzvrati mu Krišna. Sa njim pođoše i Nanda maharadža, Balram i Vašudev.

Ne otišavši na bogosluženje u Vrađ, dvorani su organizovali takmičenje u rvanju unutar kraljevske palate. Ugledavši vojnike kako ubrzano raspoređuju trupe oko kraljevske kapije, Krišna je shvatio da je naivno uleteo u zamku lukavog Kansa. Ipak je on bio jedan stari vladar, a Krišna tek sazreli buntovnik. U dvorištu su plesali divovski slonovi. Čanur, Kansov kraljevski rvač i jedan od najjačih ljudi u Mathuri, izazva Krišnu da se bori sa slonom. Drugi Kansov rvač, Muštika, rugao mu se govoreći: “Ako se plašiš, onda idi odavde!” Dvorani prasnuše u smeh. Krišna bez razmišljanja prihvati izazov. On je znao, ako on pogine, da će se pobunjeni narod razbežati; premda je to učinio više radi svoje časti nego radi naroda.

Sluge dovedoše slona koji se, opijen konopljom, nalazio izvan zdravog razuma. Bila je to okrutna smicalica. Krišna i Balram se uhvatiše u koštac sa pobesnelom životinjom. Ovaj prvi ga uhvati za kljovu, a ovaj drugi za rep. Slon podiže glavu i baci Krišnu u prašinu. Krišna ustade brže nego što je pao, svu svoju snagu skoncentrisa u desnu ruku, uhvati ga za kljovu, potegnu je dva-triput i polomi je na dva komada. Krv prsnu po Krišninoj odeći, slon zavrišta i pade kao ošinut munjom. Krišna mu polomi i drugu kljovu i njom ga udari u glavu. Slonove oči se zatvoriše. Vrištanje postade sve slabije, dok najzad ne utihnu. Između njegovih nogu stajao je Krišna, sa krvavim kljovama koje je podigao uvis. Svi prisutni zanemeše.

Čanur istrča iz mase, grubo gurnu Krišnu i izazva ga na dvoboj. Krišna pristade. Njih dvojica se nosiše dosta vremena. Iskusni Čanur bio je na ozbiljnim mukama sa Krišnom koji se borio kao tigar. U toj krvavoj borbi na život i smrt Čanur htede da udari Krišnu temenom u lice, ali Krišna ga prevari te se dogodi suprotno. Čanuru poispadaše svi prednji zubi i pri tom iskrvariše Krišnino lice. Muštika pritrča Čanuru da mu pomogne, ali sa suprotne strane dotrča Balram, uhvati ga za glavu i polomi mu vrat. Muštika pade mrtav. Isto to učini i Krišna sa Čanurom. Ovaj put većina prisutnih skoči na noge i poče da baca cveće na okrvavljenog Krišnu. Oni najbliži podigoše ga na ramena i počeše da plešu. Vojnici ne reagovaše na sve ovo. Ostareli Kans skoči sa svog trona, isuka mač i potrča prema Krišni. Balram i Krišna razmeniše poglede odlučni da ubiju tiranina. Balram dobaci mač Krišni. Kans zamahnu svojim mačem, Krišna se sagnu, pa se podiže i jednim hitrim udarcem odseče mu glavu. Obezglavljeno telo se samo zatetura, dok mu obe ruke mahinalno krenuše prema krvavom vratu da zadrže glavu koja pade u prašinu. Osoba koja je vodila tako okrutan život nezasluženo je umrla sa nezamislivom lakoćom. Nije bilo nikoga da mu pomogne. I oni koji su ga podržavali za njegove vladavine sada klekoše pred Krišnu. Vojnici otvoriše sve kapije i pustiše narod u kraljevsku palatu. Krišna im pokaza Kansovu glavu i oni mu se pokloniše zahvalni što ih je oslobodio tiranije. Svi uglas klicaše novom kralju Mathure - Krišni.

Šri Rama Krišna bio je prosvećen i dobar kralj, koji je svom narodu podario slobodu i blagostanje. On je preboleo Radhu, oženio je princezu Rukmini i još šest princeza. Bio je prvi arijevski kralj u Indiji. Njegova vladavina bila je isprepletana periodima mira i prosperiteta, kao i periodima osvajačkih ratova. Ujedinio je stočarska plemena i sve okolne države, i stvorio moćno arijevsko kraljevstvo. Krišnin natalni horoskop je još u njegovom detinjstvu ukazivao na to da će biti kralj. Njegovim karmičkim krugom dominirao je takozvani božji prst. Narod je verovao da je bio odabran. Za razliku od običnih smrtnika, čije su karmičke krugove ukrašavali ispresecani trouglovi i četvorouglovi svih oblika, u njegovom krugu u pravilan kvadrat bio je upisan jednakostraničan trougao. Njegovu je karmu definisao trougao: ljubav, seks - religija, mistika - moć, vlast. Bio je veliki ljubavnik, sveštenik i filozof, i kralj. Tokom svog dugog, ispunjenog i plodnog života, oženio se sa ukupno stotinu šezdeset i jednom princezom, koje su mu rodile ni manje ni više nego hiljadu šest stotina osamnaest sinova i verovatno još toliko kćerki. Konkubine i njihovu vanbračnu decu niko nije ni brojao. On je praotac svih arijevaca.

Krišna je živeo sto dvadeset i šest godina i umro je kao sredovečan čovek. Poginuo je u bici kod Kurukšetre, gde su se braća Arđuna i Pandu, sinovi kraljice Kunti, borili za presto, pošto je Arđuni preneo svoje duhovno znanje. Njegovi su sveštenici čuvali, zapisivali i prepisivali to znanje, dok nisu napisali “Bagavad gitu”, tu kosmičku Bibliju. Strela ga je pogodila pravo u srce. Bila je to dobra smrt. Njegova lomača bila je kraljevski ukrašena, a plamen koji mu je progutao telo nije se razlikovao od plamena sa lomače kakvog siromaha. Telo mu je izgorelo do poslednje čestice. Ali njegov duh se vratio u svemir, da se odmori do nove inkarnacije, dok je njegovo učenje ostalo za sva vremena.
 

Back
Top