Miris reke - Mirjana Pavlović

Милунка Савић

Buduća legenda
Poruka
36.021
ZELENA PUSTINJA

Ponekad samo
miris nežne biljke
što s nadom u zimu
okrutnu urasta
nanese sećanje
na opiljke
žara
što planu
krošnjom starog hrasta....

I umiri me.
Ta nada u meni
verom me spoji
s Onim što vremeni
daleko od Zemlje
ali blizu srca
čekajući Obruč
Noći da popuca

i otvore se
Mirisne poljane
u duši Reke nabujale, strasne
da Vihor milja
dune s One strane
i oči da mi
zablistaju, jasne

Sazvučjem sve
da zabruji u meni
i zelene se putanje oglase
Znam: Reka moja
širi se i pleni
u duši već joj
nazirem talase...
 
MIRIS REKE

Tvoja me reka davno
dotakla gorkim cvetom
što iz svetlog u tavno
hitro protiče Svetom

Cvetanje reke tvoje
nad mojim hridima golim
znakom bi kobi moje
da tragom mirisa volim

Sad ne samujem više
mada boluju hridi
svake je noći tiše
a sve manje se vidi

I sve do izdisaja
mirisa rečnog cveta
bludeh kroz vrata Raja
svesna odmaklog leta.
 
BLIZINA

Ne plaši se,
Grane su procvale rano
Račvasto drvo znano
senkom me svojom skriva

Ne plaši se,
Tu sam u belom cvetu
prisutna sasvim u Svetu
u mirisu sam živa

Ne plaši se,
Za nas nema daljine
premoštene su šine
vozova naših srećno

Okreni se,
Nađi me u mirisu
prepoznaj po obrisu
rekom što plovi večno
 
OSUNČANE PADINE

Lagano klizim rekom
što puti nam razdvaja
Ističem dugovekom
stazom nemog beskraja

U talasu sam, blizu
svih tvojih surih stena
Oblačim crvenu rizu
od Sunca i Vremena

U plamenoj sam Zvezdi
što rečne školjke budi
dok nebom Pegaz jezdi
a miris raspinje grudi

Nagovesti mi nadu
između Meseca mena
i upamti me mladu
usred Našeg Vremena

Osunčaj padine hridi
radošću plama iznutra
Oko te moje vidi
i čeka naše sutra...
 
MIRIS VEČNOG SNEGA


Puteve druge moram naći
od tvog poslednjeg pogleda tavnog
u smetu starom svež sneg pronaći
da zaštiti me od bola davnog


Zaboraviti : da si u meni
i da te nema nigde bliže
da pogled mrk ti nebom vremeni:
do tebe korakom se ne stiže


Tvoj pogled reče da odlaziš
Otada ne znam u šta uranjam
Vatrene bulke sad obilaziš
dok ja pod snegom tvoj pogled sanjam
 
OBRISI

Negde purpurno polje cveta
Miriše lipa s tvoje vrleti
Osećam slapove zvezdanog leta
Vrežom u oku iskra proleti

Nema te a znam da si bila
Ni mene nema: vrlet se skrila
U tami oka što odraz sanja
Račvasto pupi sjajna putanja...

Ne vidim jasno od zaborava
A pruge tamne vreme briše
Hodnikom sećanja iskrsava
Obris oblaka, lipa miriše

Nema te. Slutim: u Nigdini
Kako miriše tvoja reka
Približi hridi, obris rasplini
I usni nekog ko Ovde čeka...
 
U VRELINI NOĆI


Žarka je noć, po slutnji naša
Grle se ptice, šumore krila
Izranjam topla iz mrkog šaša
Kosa mi teška ognjena svila

Vrelina noći pod mesecom
i vlažno lišće svitaca puno:
Nikad nas nisu zvali decom
Rano spoznasmo cveće crno

Plamtim u srcu reke bujne
Pupoljci zvezda - odsjaj mi kose
Lepetom krila ptice nečujne
drhtaje žudnje nebom raznose

Izranjam opet iza oblaka
više i ne znam prostranstva druga
Okrećem leđa poljima maka
U klancu duše odzvanja tuga

Znam da je ovo poslednje veče
što uvodi me u noć večnu
A nešto ipak sa mnom teče
k’o talas klizi niz put rečnu

Slutim taj susret a ne znam šta je
i tebe vidim u dnu puta
Osećam da se do kraja daje
nešto što davno u meni luta
 
PUSTINJSKI CVET

Daljina...peščano more prži
Vreme ukapa beskraj leta
Od iskona put same srži
Pustinjski kaktus bledo cveta

Makove želim raspevane
Osmeh zatočen u zamku srca
Pod smetom peska bulka da grane
Peščane dine plamom izvrca

Cvetanje bledo misli zapljusne
S visine stabla trnovita
Ledeno more u meni zgusne
Sred vetrovitog peščanog sita

Daljina...peščano more ćuti
S tobom sam negde, opijena
Pod bledim cvetom kaktus sluti
Da s tobom postah i trn i žena…
 
REKA LJUBAVI

Proletele su laste
kud plovi reka naša
uz zamah ritma srca
i šaputanje šaša

I ne znam kad su oči
počele priču svoju
slutim, da beše davno,
kad prepoznah im boju

Otad u duši šušti
neuhvatljiva svila
reke što klizi večno
kroz izrasla nam krila

Mi smo sad neme ptice
Reka ljubavi naša
naiskap ispija Sunce
uz šaputanje šaša...
 
ROMANSA

Pamtim daleko veče obraslo maslinjakom
vedrinu tvoga lika i grožđe pod mesecom
kad smo iz iste čaše procvali tamnim makom
osmehnuvši se krišom što su nas zvali decom

Ne, nismo bili deca kad su se duše srele
niti smo ikud mogli vremenom dalje ići
deleći tuđe usne, poljupce i postelje
u sebi samo do sebe mogli smo opet stići

Kad dah planinskog vetra prodre u srž masline
sneg okopni u srcu i noći se produže
znam da će s vetrom do mene dopreti iz Nigdine
miris prastarog vina i žute, jesenje ruže...
 
POSLE PADA

Naslutismo se pre no što te sretoh
pre no što postah znadoh da te tražim
a stranputicom kobi svoje kretoh
strminu pada tobom, da ublažim

Ti si me zvao u toplinu grudi
vrtove nade ispunjene mirom
procvale u blag vetar što gudi
uspavanku meku protkanu safirom

Otvorilo se jednog kišnog jutra
srce mi tvrdo što presudi jasno
da ostalo je premalo za sutra
za grudi tvoje zauvek je kasno
 
PONOĆNI PRELUDIJUM

Blaga je noć...
Iskre zvezdane ruže
S Meseca biser kaplje
Obalom reke kruže
beli ronci i čaplje.

Blaga je noć...
Talasi probljeske njišu
reku obavija tmina
Kad mirisi prodišu
osvaja moć daljina...

Blaga je noć...
Miriše tvoja reka
jorgovan mi u krvi
Znam da me neko čeka
daleko, i da je Prvi...
 
OSMEH

Tirkizni kristal mora
Svetlucav odsjaj riba
Osmeh stidljivih zora
Maestral stene šiba

Na Dnu: konačnost Kobi
što nepovratno sanja
o životnoj teskobi
u račvi prolaznog granja

O usnama bez kraja
što osmeh svemu daju
O Svetu sred beskraja
što čeka nas u Raju

Nemo se smeše školjke
Sedefni osmeh bleska
Lišene svake boljke
sanjaju zamak od peska...
 
LIPA MOG DETINJSTVA

Stoji kraj puta šumi i miriše
Leprša seme sitno senka cveta
Krošnja joj noću u prozor mi diše
Ovenča vrata dolazećeg leta

Lipa što prođe vremena pre mene
viri u prozor svetlošću posuta
smeši se bledo, grane posrebrene
mesec kad u san, noću mi zaluta

Miriše lipa...Lišće toplo zlati
Vreme u meni završava krugom
Osećam da me okom svojim prati
Dok diše ljubavlju, sećanjem i tugom...
 
RUSALKINA PESMA

Zri čežnja jorgovana
srebrno inje po granama
Mesec je vidik:
svetlost plava
Srebrna rosa
prosijava...

Magično oko nad Mesecom
Vreme nas plavi: ne bismo decom
u Vasioni beskrajna seta
nebeskim poljem Crn Narcis cveta

Dušu rastače srebrno inje
miriše nebo na rastinje
Moj Crni Narcis dah mi već sluti
Mesec mi srebri kose i puti

Letim, a Narcis iz Nigdine
čeka da Mesec dušom mi sine...
 
UDALJAVANJE

Prolazim: lelujaju breze
Treptaj probljeska neugasle strasti
Prolazim: Sunce mrežu veze
Nosi me reka - more će me spasti...

Prolazim:možda ništa više
Ne može mojom rekom da otplovi
Prolazim: jos lipa miriše
A za mnom: bela pustinja i snovi

Prolazim: talasi me nose
Crvene tačke isijava sunce
Prolazim raspletene kose
Zauvek osvajam plavetne vrhunce

Prolazim: u očima bljeska
Sećanje što se rasplinulo tamom
Prolazim: Sunce mrežom ljeska
U novom sam ruhu i Duhu u plavom

Okean: nebo u mene se slilo
A napušta me moja plava reka
Jednom: davno je Sve bilo
Ovo sto gledam iz daleka...
 

Back
Top