Knjiga o praznom - Milan Mladenović

Милунка Савић

Buduća legenda
Poruka
36.021
... Ne iz EKV, nego dr Milan Mladenović, pesnik, filosof, prozaist, esejist...
http://www.milanium.org/



HELDERLINOVO ZAVEŠTANjE

(So dacht ich. Nächstens mehr.*)


Razmišljah tako. Sledeći put više
Dubine biće u pogledu koji
Istome stremi. Što jednom otkriše
Bozi duši smrtnika, to postoji
U zaleđenom pamćenju koje ima
Svet. Odlazim mirno. Nemušt je zaborav
Jer Priroda voli da u bićima
Sažeto ponavlja svoj hod. Ne mora
Reč da joj čuva poreklo, ta i onako
Od propadive je tvari izvijen
Govor, od krhke čarolije dah, iako
Mi pod kožom urlaju Stihije,
Najnepokretnija misao ih veže
U praoblike dok sebe preliva.
Jer pamćenje ljudsko plitko je i seže
Do lako dohvativih plodova. Skriva
Se temelj. I vidim: Uzaludno kružan
Je život Prirode, duh je tek zgoda
Koju bespuće samo sebi pruža:
Da sebe spozna i sebi se oda.

Belov grad, 1974.

* Reči kojima se završava Hiperion, poetsko-filosofski roman Fridriha Helderlina. Njihov prevod nalazi se u prvom stihu pesme. (prim. urednika)
 
PLAVI OČAJ


Draginji Urošević



Za jedan da živite tren
Da umiranjem produbi se svet
Jutro da klone u umornu sen
Noć da osvane i odblesak njen
Da bude Prazno a Prazno je let

Tad večni da sluhnete zvon
Da lebdenju se ne umisli pad
Zglasjem da bruji najtamniji ton
Bezdan da zjapi i kad prhne on
Da bude Prazno a Prazno je sklad


U laki da skliznete čun
Da otisne se niz pučinu slut
Šuma da bude a ostane žbun
Svemir da siđe u ništavni trun
Da bude Prazno a Vreme je lut.


U nebo da skrilite vid
Da razude se oblici i sav
Prostor da klizne u prozirni zid
Pučina da se zakune u hrid
Da bude očaj a očaj je plav


U novi da tonete san
Da budnom oku pričini se trn
Bila je svetlost i bio je dan
Zgrčeni prsti i prevaren dlan
Sada je Prazno a Prostor je crn


Sad gnevni da snujete čin
Da ponori se izviju u pev
U svakom stihu da prosneva krin
Pesme da zjape i obuhvat njin
Da bude Prazno a Prazno je zev


Za jedan da živite tren
Da zaleprša neslućeni let
Jutro da klone u umornu sen
Noć da osvane i odblesak njen
Da bude Prazno a Prazno je Svet
 
BEKSTVO NA PUTOVANJE

Da si postao lutanje, nemir da si, to je
Već i u praznom oku odsjaj biti. Munja
Sred glave u putokaz ti trne. I vatre koje
Nekad na besput mirisahu: Sad nisu tu. A
Tečeš Vreme. Bezglavo se u Sjaju prepliću
Tajne niti. Negde će u odjeku korak da se
Sledi. Sada konačišta bekstvima osviću,
Bezmernim konačištem lutanja se gase.


Ali to nije obala, ušće nije. Ono
Iz bezdana što se vere u bezdan stremi!
Pa se osvrni mudro i shvati: NIJE! No
I pred tobom zjape ponori hladni, nemi.
I vidiš: Lebdi sve, i sve je ssnoviđenje!
To putovanjem san se produžava. Sever vlada!
Šta li u Praznom boravi, šta li snuje, kada
Ništa više ne umire, i sve je lutanje?
 
BESKRAJNO: DO BEZNAĐA

(Plodovi bivšeg sklada)

Još nije došlo vreme velikih pomračenja
Iako spleo si šumu sa sjajem zavađenu
Gde krošnje skriljuju nebo lišćem, pa se menja
Dan: Tišinom narasle tmine snevaju o plenu.
Jer evo, promiču zveri pogleda nezasitih!
Prašuma kojom dišeš njihovim vidom još samo
Blešti! I nema žednijeg krvi Sunca, niti
Za čeljust mahnitu trulijeg izbavljenja. Tamo,
U mračnom ždrelu, sve opet u sebe pada
I nepokretni prostor ismeva priviđenje
Toka. Snom krvi obustavlja se Vreme, mada:
Zdrobljenim mesom Tmina proslavlja novo rođenje.
Sa telom minuo Svet je na kosti raskomadan,
Lobanja više ne zrači prividom obuhvata.
U telu zveri gnjile plodovi bivšeg sklada:
Prepričava ga trulež i crvima ga shvata.



(Stoletni neprohodi)

Jer smrt još samo živi shvatanjem! Kužna reka:
Iz grla zveri ističe bitnijim šumom, tako
Da se u zadah Bivšeg prelama svest daleka
I razdvojena čula napajaju se mrakom,
Pa ih u život vraća poraz osmišljeni.
Sve je prezir spram Drugog i sobom omeđeno:
U iznenadnom blesku obnevidele zeni,
Čudesnim zvukom obilja uho opčinjeno.
Tako bez straha krčiš stoletne neprohode
Da se i žudnja zveri stišava sred udivljenja!
Ali u ovoj šumi divljaju nepogode.
Preteće tmine vrebaju očima iskušenja.
Tek što se zamahom sablje proseče ranjiva
Staza, gusto se vresje stostruko preporađa!
Čelom ti insekti žeđ tole, a paprat skriva
Zmiju, i sve se ponavlja beskrajno: Do beznađa.
 
NEPRISUTNO: DUHOVI SJAJA

(Oganj sveimar)

Pa ipak: Ipak je samo opsena sve to
Bilo, kandila u očima zveri, gle! gasnu
Pred Svetlilom dneva! Jer široko nad Svetom
Svarožić zlatastu kosu i slasnu
Raspreda svirku, i uslužno duhovi Sjaja
Obdelavaju tvar zemaljsku! Nisu ti, dakle,
Šume smrt prodenule kroz zeni, gle! spaja
Dalj sa vidom širina koja zri! Zato baklje
Razgori u duhu i predeo pažljivo
Osmotri, jer tek u blizini cilja uhode
Besputice, ako suviše poveriivo
Presaobraziš dušu, i skroćenu da je vode
Odveć lakomo besamrtnim prepustiš Bozima.
Mnogo su darova oni rasprostrli šarom
Zemaljskim, i zavičjni začas pohita k njima
Duh, ali ne Pevač združen s Ognjem sveimarom.


(Oganj lutalica)

Nisu, doduše, tihom konačištu neskloni
Oni Blaženi, i ničem ne pristaje rađe
Njihova radost nego Merivom. Tako oni
Prisno druguju s Bićem, ako samo pronađe
Meru smrtnik. Ali nije u njihovoj vlasti
Oganj Lutalica kojeg tek Pevač preotima
Praznini, i donosi u Svet, da kroti. Prerasti
Zato kružnu samodovoljnost Prirode, ima
U tebi gorčine više nego što može
Da izdrži rast. A ono neprisutno, iz čije
Senke projavljuju se novi predeli, i množe
U izdvojene likove jedinomislije
Velikog Oca stvaranja, neka ne usahne
U žarnom oku ti, ako prerano poželi
Odmorište Duh i prema Konačnom udahne
Sklonost Priroda: Oganj će, Prazninu, da zaceli.
 
NAGOVEŠTAJI

Još nisi birao život, svetlost nisi, Vreme
U svojoj krvi prevarno, prostor okom. Bilja
Pronose rasplod vetrom, tla orgijaju, seme
Opstanka slavi tvoje prisustvo, trag bescilja.
Ali ako već dišeš, Sunca ako, trajanje neka
Bude svečano, i neka sniš: Tanani spevovi
Bića da ti u Rimu, u Stih se vežu, daleka
Da se lađa niz Um otisne dok prema Suncu plovi.

Gle, već naslućuješ predel gorski, lakokrilih
Gde se ptica gnezdi let a obuhvata vid, i gde su
Nagoveštaji bliskih oluja čežnju svili
Pa trepte budućim plamom u neshvaćenom plesu.
Jer sustižu ponoći umne, moždanim velom
Skrite, i plahe bujice penušaju divljinom
Vena. Samo još trenut lako oivičene telom
Biće, i rasplinuti se. Postaće jedno: Sa Prazninom
 
VRATA HARMONIJE

(Veliki Sunčani Put)


Nikuda više ne vode naši putevi, naše
Lađe u prazni beskraj mora srljaju, svuda
Blesak. Davno se zagubi vidik sjajem, zaspaše
Kopna. Pa i utvare minuše, žeđ suluda.
Nikuda više ne plovimo i sve je mir, iako:
Pramac primiče beskraj pogledu šumno, snažno.
I nema daleke strepnje obala: Kuda? Kako?
Kad su nam mahale ruke drage a bilo lažno.


Ništa nas više, sem sjaja, ne vidi jer iz mora:
Blistavo titra Sunce ognjenim plesom i žarno
Plamsaju vali. Vid nam otima zlatna odora
Dana: Do slepila rasuti odsjaj, Sunce zarno.
Veliki Sunčani Put pred nama i zaluđeno
Vatrom more! Plovimo tako Suncu posvećeni.
Daleka Cvetna Oaza Sjaja, sve napušteno
Tobom diše! Pučinom blešte svici probuđeni!



(Međuzvezdani Put)



Boravismo u Sjaju, a povratak je Tama

Hladna, čelo rasuto bleskom u prepoznate

Tmine klonu. Produbiše se neba kad u nama

Preobrazi se more, i bi noć. Da se shvate

Zvezdane munje sred Uma: Svici dan što sjaše,

Silazi Prostor iz dubina, i ostavi

Nas trag. Jer nikuda više ne plovimo, naše

Lađe sad tamni beskraj upija, Ponoć plavi.

Nikuda ili Sunce, o pritvorene Tmine!
Zvezdana pamet neba rimuje Noć sa Sjajem!
Pa slušamo: Iz visina nadsvirne violine
Trepte, Sunce u leglu Tame lik svoj prepoznaje.
Sad lutanje nam predstoji bezmerno, nema puta!
Plovimo širinom Pesme: Maglom onostranom -
Sveobuhvatnoj Rimi sa nama da odluta
Neokončani Bezdan: Prazno, međuzvezdano.
 
OPSESIJA


Produbi svoj odnos prema Biću, budi
Praznina kojom diše Svet! To je Poema -
Ta čudna obuzetost Stihom koga nema
I Rimom. To je čin. Ako uzbudi
Prazna misao: Čist primer potpunosti,
Ako na bezobličnom tlu iščezava
Vreme, to je Poema! To se smrzava
Smisao u hladnom podsticaju večnosti.
Zaboraviš li znano, nađeno ako
Izgubiš, misao ako prepozna se
U Praznom, to je Poema! Predeo tka se
Sred glave – ogoljen. Svet nastaje polako.
Svet tvojim duhom naveden na Reč! Iz
Lakog zahvata nemom površinom
Iskaču oblici i love Tišinom:
Glas! To je Poema - taj progledali niz
Reči, to uzletanje u Stih. Praznina
Svojstvena prostoru, tamna, bezobalna,
Ta sobom opsednuta misao, stalna
Prisutnost, ta neočekivana daljina
Unutar stvari, to nesamerivo čelo:
Prerušava se u Vreme al’ ne zaboravlja
Sebe, iako pokretom sve obnavlja
I svoje pamćenje okiva u telo.
Skrivenu muziku ne sputaš li kada
Izjednači se s Tišinom misao i svako
Bivanje mine: To je Poema - to lako
Pripajanje Praznini, to lebdenje. Sada
Je Zaborav koji se priseća svoga
Porekla i rađa se svet probuđen Stihom.
To je Poema - to lutanje po tihom
Prividu jave. Stvarnik je usnuo, ko ga
Sad može lišiti predela iz sna?
I reči? To je Poema - to zamiranje
Koje budi čin, to prazno poniranje
Duha u sebe, u temelj bez dna.
Produbi svoj odnos prema Biću, budi
Poema kojom diše svet! To je Praznina -
Ta čudna obuzetost Stihom iz dubina
I tamnim sluhom Rime koja rudi.
 
PROMENE


Kako prelaziš u širinu: Gledamo,
I kako blizina već si daleka.
Prošao si kroz kožu i sad si tamo
Gde rađaju se krila. I gde nas čeka:
Povratak. Biti unutar. Ući
U Smrt i opstati u njoj. U svaki
Oblik da se preobraziš lakim
Obilaženjem smisla. Pa se uvući
U minulo: Još jednom živeti
Pretpovedanje sna. Zatim napuštati:
Pamćenje. Osporen kad se vrati
Tren: Svog lika Pesma da se seti.
Najzad obeležiti čas kada se
Menja: Pređašnji oblik Bića. Ničim
Obuzdati poniranje: U Prazno. Čim
Usniš: U novi toneš san i zna se:
Odjekuju te kružni bezdani. Nisi
Osuđen na ćutanje. Glas ti preko
Sluha dopire. Bruji. Evo daleko.
Pa čujmo! Treba samo da se uzvisi
Prepoznavanje: Tmine. Da se oglase
Stihom: Promene. Nisi napustio
Bivanje iako: Beskraj usnio
I ne otkucavaš Vreme. Da ukrase
Ti oslobođenu misao: Stiču
Se krilate rime u lepršavi
Prostor i dogođena Pesma slavi:
Obnovu. Ili iz vena niču
Dalekonosivi odjeci pa predstoji
Dugo prebivanje u Stihu i prema
Sebi: Hod. Gde probuđena Poema
Mni i snuje: Najlepši način na koji
Jesi. Ipak ne osporiti trenu:
Prolaznost. Dah ne zaustaviti
Sasvim. Ne potonuti. Biti
Unutar i prelazak u menu:
Slaviti. Jer prilaze ti daleka
Sazvežđa i nemerivu širinu
Prekoračuješ. Gle! Tu nas čeka
Povratak u neophodnu dubinu.
 
PRENASELjENI BESKRAJ

Ne živiš tamo gde te pozna Svet!
Drugi je etar ovo, čudan preokret
Na putovanju. Drugi svod. Gle,
Promenilo se, posle je pre!
Mišlju dotaknut, večni nepokret
Giba se, dubi, dospeva u let
Do tvoje glave, gde zatim mre:
Preobražen. Iznova sve
U sebi otkriva neslućen svod.
Drugo je ovo nebo, čistiji hod
Ka sebi, al’ nestvaran je put.


Stvarno je nestvarno. Tamni nedoslut
Pokreće korenje, putuje u plod.
Ali ne dospeva. Jer ispod
Kože: Bezdan je. Počinje lut
Kroz magline i prestaje Smrt.
Taj produbljeni boravak u Tmini:
Dubok je san. Ili se čini:
Gore je dole, početak kraj,
A kraja nema! Jer se u odsjaj
Praznog baca. Pa u dubini:
Sve ponovljeno, bude se čini


Prazno je plovno. Laki zaveslaj
Uz struju misli vodi u beskraj:
Prenaseljen. Tamo gde bivstvuješ:
Pre sebe. I gde odjekuje:
Minulo. Tu kosti lobanje
Dube se u prostor: Trajanje
Među zvezdama u oku je.
Dubinsko uho dok osluškuje
Raspored i došaptavanje
Sfera: Prelaziš u spajanje
Bivšeg i Večnog. Pa se Svet zbiva:


Još jednom. Sred mekog tkiva
Snuje: Druga vrsta vatre. Plamti.
Široko prostire dim i skriva
Lukavi naum gde zasniva
Se Govor. Dah. I gde se pamti:
Silazak Stiha u Počelo.
Zatim plovidba duga je: Čelo
Odlazi u dubinu i biva
Prekoračena misao. Živa
Je samo Tišina: To smelo
Upuštanje u poništeno telo.
 
DAVATI BEZBOLNU SVETLOST

(Prema Platonu i Mati Ečaurenu)


Reći ćemo ovako: Treće je srazmera!
Ništa ne sprečava uzlet, ništa let, ili:
Preživeli smo prolom, osnaženi, bili
Smo a sada sve je opet tu. Iz Etera
Doleću vesti i prepoznajemo svoju
Misao: Božanski prostor otvoren je, sad smo
U sebi. Izgubili smo Svet i nije kasno
Da se vratimo. No zar umaći spokoju,
Zar skladu? Sad ne dišemo više i nema
Smrti. Najzad smo Vreme, ono zamišljeno,
Prostorom rasuto, ono bezvremeno.
Prispeli smo u Prazno, lebdimo, ni prema
Čemu ne zanosi nas put. I nema puta,
Mada: Najzad smo zvezda, ona lutajuća,
Najzad dubina večno putujuća,
Najzad mir! Naselili smo prostor, ko odluta
Iz sebe, rasprostre svoju krv: U Tišine.
I osujeti ponor. Samo još Stih privlači
Svojom Tminom, iz neke čudne blizine zrači
Bezbolnu Svetlost. Ali to više nisu Tmine,
To smo sve više mi, prepoznati. Pa se i zvuk
Nečujno diže sa nevidive strune, samo
Još laki treptaj razdvaja ga od Reči. Znamo:
Ispunjava nas Rima, izvijeni u tanki luk,
Zasvođujemo Bezdan. Ništa više van nas
Ne boravi, opkolili smo beskraj i magle
Duhom nam jezde. Samo da ne prenagle
Glasnici, treba ukrotiti govor i Glas
Zasnovati kad objavi se Praznik. Čujmo
Za sada lako treperenje Sfera, i dugu
Prodenutu kroz magle: Motrimo. U krugu
Najobuhvatnijem odzvanja Rima, pa snujmo
Prelivanje Sveta u Stih. I Reč. Do tada
Gledajmo kako Svet ne postoji više, niti
U nama prebiva izdan Bića. Skroviti
Naum čuli smo: Ponoć je, Prazno vlada!
Zato još jednom kažimo: Treće je srazmera!
Preživeli smo prolom, bili smo, a sada
Sve je opet tu. Bezbolno iz nas se iskrada
Svetlost. Dopiremo, osnaženi, iz Etera.
 

Back
Top