Asocijalnost

SooPeRstAr

Početnik
Poruka
47
Imam 21 godinu i živim u Beogradu. Mnogima će moj problem možda biti jako čudan jer živimo u 21.veku ali šta da radim, navikla sam i ne smeta mi da me ljudi čudno zapitkuju ;)
Elem, kad sam još kao mlađa, neka bude početak srednje škole htela da počnem da izlazim do kad želim ili bar do posle ponoći kao celo moje društvo, roditelji su mi žestoko branili.
Ajd, prešla sam preko toga, jako sam mlada, ima vremena. Mada je to mom društvu tad bilo smešno i izgledalo je kao da ja sa njima ne želim na rodjendane, ali nema veze.
Napunila 17, ne puštaju i dalje. Tu počinju svadje sa njima, zatvaranje u sobu, moje bežanje sa časova, dobro pa se nisam drogirala nikad. Nisam spavala, izgubila sam samopouzdanje.

Napunila 19, krenula na fakultet. Veliki deo prijatelja mi se otcepio, neki su odavno već i odustali od pozivanja mene u izlaske pa makar do 02h, petkom i subotom uveče ja sam sedela kući, sama, u sobi. Da. Glava je počela da me boli svaki dan, ujutru mi se nije ustajalo, em ne izlazim em na fakultetu užasna, sa roditeljima je počeo da se gubi svaki vid komunikacije osim "Ćao" kad dođu kući, prijatelji su mi se sveli na jednu jedinu koja me je razumela i bila sa mnom danju, ja nisam znala zašto uopšte ustajem ujutru, dečka, hobija, interesovanja - NIŠTA, ništa me nije zanimalo, ništa se nije dešavalo, svaki dan otkad ustanem dok ne legnem - potpuno isti. A na ekskurzije sam mogla. ! 10 dana sama u Španiji s nepoznatim vodičima i kolegama s faksa, a u Beogradu sedenje u kući.

Kad bih pokušala da se potrudim da se izborim da roditelji steknu poverenje u mene, da ne brinu toliko, sve se gubilo rečenicama tipa " Ko će te vratiti kući", " Nemam para"(ovo sam uvek razumela) itd. Ubijali su u meni uvek svaku reč i ja sam opet ostajala sama vikendom kući pri tom - majka je od skora počela da pije svaki dan, ne puno ali ja ostajem sama kući i još gledam nju pijanu.

Napunila 21. I dalje isto. Sad uopšte više o tome ni ne pričamo, ja sam izgubila svaku volju za izlaskom, kad treba da odem na piće s drugaricom ili neeee daj Bože dečkom, ja se unervozim i mrzi me i izmišljam zašto ne mogu, kao imam obaveze. Noću uopšte ne spavam, tonem u neki san i onda se paralizujem i ne mogu da se pomerim, haluciniram da idem do kupatila da se osvežim ali ustvari ostajem u krevetu. Srce mi tuče već godinu i po dana non-stop ubrzano, ne mogu od njega da spavam, nemam vazduha. Preko dana ne mogu ni gutljaj vode da uzmem odmah trčim u WC da se ispraznim.

Kad sam odlazila kod doktora, govorili su tinejdžerska nervoza, ma proći će to ti je samo periodični stres itd. Naravno, nisu oni krivi, nisam njima pričala sve ovo ko bi slušao osim profesionalnih ljudi za to ali za psihijatra ili psihologa još uvek nemam snage.
Eto, možda mi bude ovako lakše, samo sam htela da podelim sa ljudima da zaista postoje osobe koje u ovom veku nemaju svoju punu slobodu sa 21 godinom, da je dobro brinuti i čuvati se ali sve ima svoje granice, da žive sa roditeljima s kojima ne pričaju i s kojima ne mogu da pričaju ni nakon 7 godina truda, svaki dan lagano shvatam i ne vidim uopšte izlaz ali kao teram dalje.
Bukvalno sam robot.

PS. Izvinjavam se na dugačkom postu.
 
Poslednja izmena:
Не могу да кажем да сам имала идентичну ситуацију са мојим родитељима, била је значајно боља, али има сличних елемената.
Мене су моји, такође, покушавали да спутавају, што због бриге, што због недостатка поверења ( била сам им мистерија и дан данас сам, прилично одскачем од шаблона који они живе).

Ја сам се сепаратисала, прогласила аутономију, схватила да зависим од њих само материјално и нашла посао који сам могла да радим уз студирање.
Тако сам за себе зарађивала и више ме није било брига имају ли или немају, нити да ли и шта смем , а шта не смем, пошто је једина санкција била укидање џепарца, новца генерално.

Тако сам им доказала да могу сама.

Е сад, да би могла сама у овај подвиг треба да поправиш самопоуздање, пре свега да схватиш да вредиш и да си способна да се бринеш о себи.

Мој савет ти је да лепо одеш код неког психијатра или психолога и да му све то лепо испричаш, као што си и нама овде.
Стручно лице ће те разумети и сигурно адекватно посаветовати.

И какво црно затварање у кућу, живот је леп!
 
financijska neovisnost - to ti je, zamalo, jedino rjesenje;
znam da to ovdje, u Srbiji, nije lako postici, ali moras pokusati i spremiti se na cinjenicu da to moze potrajati (nalazenje posla), ali ne i na mogucnost da odustanes...
Sevilja je u pravu;
i za odlazak psihologu...ta vrsta podrske sigurno ce ti zatrebati...

a roditelji...paa... sto su zabrljali zabrljali su...to ne znaci da je "steta" nepopravljiva
samo znaci da ces je "popravljati" sama...i zelim ti iz sveg srca da uspijes u tome
samo - kreni, nemoj cekati da se nesto volsebno desi...

uostalom, zar nije ovaj tvoj post prvi korak u neku ruku? ;)
 
Devojko, ova tvoja tema me je pogodila pravo u srce...Tako je tužno kada neki usrani ljudi zajebu mladost svojem detetu jer su sami zaglibljeni u svojoj zatucanosti, kompleksu ili ljubomori.
Očito je da sa tvojim roditeljima nešto nije u redu kada svesno i na svoje oči gledaju kako ti njihova ćerka tavoriš i puštaš mladost da prolazi u nepovrat.
To se zove "ptica u kavezu" - imaš da jedeš i piješ, bezbedna si, ali po cenu slobode i sreće. To je jedno veliko prokletstvo.

Iz tvoje poruke nisam najjasnije razumeo da li ti imaš dečka, ali ne smeš da izlaziš uveče i noću, ili uopšte nemaš ni dečka ni prijateljice (osim jedne) ?

Nadam se da tvoja nesrećnost nije uzela danak u tvojem zdravlju ili izgledu
Imaš 21 godinu, veruj mi to je još uvek lepa mladost (po mojem shvatanju i sećanju) i moraš da se izbaviš iz tog mentalnog zarobljeništva koje ti tvoji bolesno posesivni roditelji nameću.

Meni je jasno kako osoba može da izgubi volju za svačim, i snagu i energiju,
i kako se svaka želja istog sekunda kad se javi u mislima pretvori u žalost zbog osećaja nesposobnosti da se ostvari...To je depresija, iz toga se čovek teško vadi, to je kao živo blato, možda te je nešto nateralo u to živo blato (tvoji roditelji ?) ali kad upadneš u živo blato, ono postaje problem koji prevazilazi sve druge probleme.
Depresija je gadna jer si depresivna zbog lošeg stanja, a oduzima ti volju da uopšte pokušaš da se izbaviš iz problema, i tako upadneš u "začarani krug".

Pomenula si novac kao njihovo oruđe za ograničavanje tvoje slobode. Pokušaću da ti objasnim kako da tu kočnicu izbaciš iz glave.
Zamisli da si jako žedna, nisi pila kap vode ceo dan, a između tebe i izvora čiste planinske vode je pet metara razmaka i nema nikakve prepreke osim reči tvojih roditelja "nemoj da piješ vodu".
I šta ćeš da uradiš ? Hoćeš li da i dalje nepomično sediš i očajavaš, da dozvoljavaš da ti nedostatak vode uništava zdravlje i volju za životom ?
Ne, nego ćeš da prekoračaš pet metara i da piješ vodu.

Ovo je u suštini tačno tvoja situacija!

Taj tekući izvor sveže planinske vode je tvoja mladost koja teče i odlazi, ne čeka. A jednog dana kada više ne bude bilo zabrane koju ti nameću, onda više možda nećeš imati snage da se dovučeš tih metaforičkih pet metara do vode, ili ta voda više neće biti tako čista sveža i bistra, otići će kao i tvoja mladost.
Vreme, to je ono čega treba da se plašiš, a ne grdnje svojih sebičnih roditelja.

Jer šta će da se dogodi ako ti odmah večeras izađeš van kuće, bilo gde, samo da izađeš i da im ništa ne raportiraš ni gde ideš ni kada ćeš nazad.
Šta će da se desi ? Hoće li da te zaključaju i da te danima i mesecima drže u svom privatnom zatvoru ?
Hoće li da te iseku brijačem po leđima i grudima, a ako ponoviš prekršaj onda i po licu ?
Hoće li da te ubiju jer si prekršila neki njihov sektaško okultistički pravilnik ?

Ili će samo da keњaju, keњaju i keњaju dok se ne onesveste od pijanstva ?

Dakle, ako su u pitanju ljudi koji će te stvarno fizički povrediti, obrati se socijalnom radniku, u stvari obrati se policiji jer si punoletna. A ako su u pitanju keњatori i zatucani skotovi onda treba da te baš boli ona stvar za njih.
Ti njima ništa ne duguješ, ni ljubav, ni poslušnost, ni poštovanje kad su takvi. A kako vreme ide, oni će biti sve stariji i zatucaniji, ali i nemoćniji, njihove reči će biti sve praznije. Nemaš nikakvog razloga da ih slušaš, ne treba čak ni da te dotakne ako ti priprete da će da te izbace iz kuće, jer kao prvo, takvi ljudi to nikada neće uraditi jer su u stvari zavisni od tebe (seti se - sve su stariji) a za tebe bi u stvari bio i blagoslov da se odseliš od njih.

Probaj ovako: počni da reaguješ na njih i njihove prohteve onako kako bi reagovala da ti te prohteve postavljaju neki drugi ljudi, prolaznici sa ulice, jer u suštini oni to i jesu, to su zaslužili kad tako rade u tvoju štetu i direktno protiv tvoje sreće i zdravlja.
Kada tako postaviš situaciju, videćeš da tvoje stanje zaslužuje da se izbaviš što pre, a ne da ćutiš u sobi i puštaš mladost niz vodu.

Novac nije razlog, ja verujem da je razlog što si ti usamljena taj što su ti oni izvukli životnu energiju i volju.

A sada nešto drugo;
Da li se smatraš na još neki način bezvrednija od drugih, nesposobna, da li smatraš da bi drugi mladi svet tebe video kao lošiju i bezvredniju od njih, kao vrednu sažaljenja ili podsmeha ?
Voleo bih da nam i to kažeš, jer to su sve simptomi depresije.
A depresija je stanje hemije u mozgu, i može da nastane kao reakcija na konstantno kinjenje koje doživljavaš.

I najvažnije - depresija se leči, kažu uspešno, samo treba da kreneš. (ja se nadam da nije depresija, ali liči)

Šta je da je, ti večeras izađi i ništa im ne govori, a ako te povređuju, traži pomoć, nikako nemoj da ćutiš i trpiš.
 
Не могу да кажем да сам имала идентичну ситуацију са мојим родитељима, била је значајно боља, али има сличних елемената.
Мене су моји, такође, покушавали да спутавају, што због бриге, што због недостатка поверења ( била сам им мистерија и дан данас сам, прилично одскачем од шаблона који они живе).

Ја сам се сепаратисала, прогласила аутономију, схватила да зависим од њих само материјално и нашла посао који сам могла да радим уз студирање.
Тако сам за себе зарађивала и више ме није било брига имају ли или немају, нити да ли и шта смем , а шта не смем, пошто је једина санкција била укидање џепарца, новца генерално.

Тако сам им доказала да могу сама.

Е сад, да би могла сама у овај подвиг треба да поправиш самопоуздање, пре свега да схватиш да вредиш и да си способна да се бринеш о себи.

Мој савет ти је да лепо одеш код неког психијатра или психолога и да му све то лепо испричаш, као што си и нама овде.
Стручно лице ће те разумети и сигурно адекватно посаветовати.


И какво црно затварање у кућу, живот је леп!


Tacno tako...
.Vrlo bliska drugarica imala je slican problem,samo mi nju nismo napustili kao prijatelji,vec se ona udaljavala od nas-drustva....na sve nacine smo pokusavali da je trgnemo,pomognemo koliko je u nasoj moci...ali ono sto je najvise pomoglo je upravo odlazak kod psihijatra...to nije sramota...tvoj zivot je u pitanju,i najvise zavisi od tebe sta dalje...danas da upoznas moju drugaricu ne bi vjerovala...ona je puna energije,drustvena,uspjesna...ma sve naj,naj...a tada zaboravila je sta je smijeh,kao da je izgubila svaku zelju za zivotom,mislila je da je niko i nista,suvisna,nesposobna,ma sve najgore je mislila o sebi,izgubila svoje ja,samopouzdanje...ona se ishcupala iz svega...i ti ces samo ne gubi vjeru u sebe...cim pises nama ovdje o svemu znaci zelis da se izvuces,i ne cekaj vise,vec se lijepo uputi kod nekog strucnog...poboljsanje nije preko noci,nije lako...skupi snagu i istraj....kasnije sama ces znati sta dalje...vidjeces...:D
 
ne znam....veliki problem za mlade godine....nisam ukapirao da li su joj branili samo noćne izlaske ili sve što je ukljoočivalo drooženje.........misim, ljoodi se droože i bez noćnih kloobova....
 
Prvo, ogromno HVALA na odgovorima. Nema danas puno ljudi koji bi to i preko ovog interneta pročitali i ispisali svoje reči. thanks...

Drugo, puno puta pomislim da li uopšte i želim da se isčupam iz svega ovoga jer ne znam kakve će biti posledice za druge. Prestala sam da mislim kako će biti meni, bitno mi je samo to kako će biti drugima ( kakva je to logika i psiha, pojma nemam ). Ne vidim sebe vrednom ni kad sam u nekom većem društvu, nisam ljubomorna, nisam zavidna, ali stalno gledam druge i maštam o tome da sam neko drugi. I onda kad shvatim da ja to ne mogu tek tako da imam, ja se uvučem u sebe i sklonim. Znači - lako mi je da sklopim neko novo prijateljstvo, početak je uvek super a posle se smorim ( jer ne mogu nekoga dublje da upoznam u sobi ) i počnem da izbegavam tu osobu. Normalno je da ispadnem *****. Bez obzira što kažem da me roditelji ne puštaju da izađem kad želim uveče ( znači, preko dana i ostalo mogu, tada imaju novca, super su i opušteni ali uveče ne ) svima bi to zasmetalo posle, što je normalno. I meni bi smetalo da ne mogu nekoga ko mi znači ili u koga sam zaljubljena da vidim duže od 3 sata ili uveče da se provedemo neeeee daj Bože da prespavam kod nekoga...

I ja kažem njima " izlazim, rodjendan je, imam novca" ( sestra mi daje a i rodbina jer ne bi pristali na to da radim negde ) i odem i već negde oko 23h ja se vrtim kao budala i šaljem im poruku, oni sve kao okej, vratim se na primer u pola 2,2 i oni su kao okej ali na primer ako te nedelje padnem ispit onda se diže frka i ljutnja. I to više nije vikanje, udaranje vratima itd ( nisu me NIKAD udarili ) nego ona potmula ćutnja, najgora, razočarenje.. Mislim..ne znam. Ja imam poštovanje prema njima i volim ih i oni mene, ali ubija nas što nismo ostvarili kontakt kakav bi trebao da bude kao na primer sa mojim bratom. On kad je počeo da izlazi, pravio je sranja po policiji i bolnicama i nastavljao da izlazi.. A gde smo sestra i ja u tome?

Da, imala sam momke, sve bi bilo super u početku ali kad bi trebalo izaći ili ostvariti nešto intimnije i bolje upoznati osobu sve bi se prekidalo. Isto važi i za prijateljstva osim za tu jednu drugaricu koja je uvek uz mene po tom pitanju.

Pre godinu dana sam bila kući i sama sa sobom vrištala i udarala se i doživela nervni slom. Ja sam sedela i buljila u jednu tačku i bukvalno onako inateći se htela da me odvedu na psihijatriju samo da vidim lica roditelja. A to je strašno i pomisliti na tako nešto.
 
Ja bas ne kontam tvoj problem...po svemu ovome cini mi se da nisu problem samo tvoji roditelji, vec i ti koja zelis da si savrsena za njih...
Moj savet u svakom slucaju: trgni se i uzmi svoj zivot u sopstvene ruke...
 
pa jbte, nije strašno pomisliti tako nešto, ipak su ti oni zagorčali dosta dana i ni malo sluha nemaju za tebe i tvoje potrebe. normalno je da se ljutiš. samo sad još tu ljutnju da iskoristiš u neke konstruktivne svrhe umesto da je usmeriš u pravcu samouništavanja.

i još izbaci iz glavice da sa ljudima možeš da se družiš samo ako izlaziš noću. nije u tome problem kod tebe.

i još, neće oni pomreti ako im se suprotstaviš, što se toliko sekiraš.. a i daješ svojim postupcima veći značaj nego što imaju.. o kakvim posledicama po druge ti govoriš?


e, da, malo terapije vam svima zajedno ne bi loše došlo.
 
Iskreno, ne mogu da verujem. Znas pitam se kako je njima bilo u tvojim godinama?
Oni znaju da brane, da se ljute, ali se zapravo nikada ne sete kako su se oni ponasali u nasim godinama i sta su sve oni hteli u nasim godinama, a veruj mi bili su sigurno gori od nas. Ne mogu da razumem da ne zele razgovorom da steknu poverenje u tebe, da su te godinama ovim mucenjem ubili u pojam. Sto se tice prijateljstva veruj mi vremenom ces shvatiti da je jako malo ljudi koji ti zele dobro u zivotu i da ces svesti svoja prijateljstva na samo par ljudi. Ali oni ga baaaas preterase.

Pa sta zele da postignu to mi nije jasno, da li da te totalno demoralisu i naprave od tebe bezivotnu osobu? Slusaj znam da ih postujes, ali mislim da je red da ti malo kazes i iskazes svoje misljenje. Znam ja da se vi volite, ali bre ej covece pa jel znaju oni gde je granica??????!!!!!! Reci iskreno sve sto mislis, da si bez zivota, motivacije, da nemas zelju ni za cim i da su doslovno receno za sve oni krivi.

Ne znam da li sam ti pomogla, ali znaj da me je potresla tvoja prica, puno te pozdravljam :-)
 
nije strasno, psihijatar je samo doktor
nema u tome nikakve sramote ili tako neceg...
cinjenica je da se, najvjerojatnije, neces moci potpuno sama izvuci iz te situacije

svi mi u sebi nosimo izvjesnu dozu te...asocijalnosti
u mom zivotu, najduzi takav period trajao je 3 mjeseca...
to je bila neka vrsta samoizolacije, koja mi je i pomogla (da se sredim) i odmogla (socijalno...naravno)
medjutim, tvoja je prica mnogo slozenija...
na tvom mjestu, ja bih sebi prvo cestitala na ovom koraku, a onda se psihicki spremila na naredni - potrazila nekog...strucnog da mi malo (vise) pomogne da uhvatim korak sa vlastitom stvarnoscu...

kad je covjek neprestano sam (sto cesto nema veze s tim da li si okruzen ljudima, fizicki...) odvoji se...i tesko mu je uspostaviti dublji kontakt s nekim...tesko mu je to cak i pozeljeti, a kamoli realizirati...nekako, kao da stojis sa strane, a kad krenes to...ne ide lako?
zato sto si barijeru godinama gradila, sticajem okolnosti...
i bez obzira da li ti je neko u tome "pomogao" (roditelji.,.) rusenje ces morati izvesti manje vise sama...bilo bi pametno da to uradis uz neciju strucnu pomoc

moja vrlo dobra drugarica je u jednom momentu, iz nekih...slicnih razloga, imala
slom zivaca - bila je dovoljno prisebna da sama ode psihijatru;
nakon godinu dana intenzivne terpije (ne mislim na lijekove vec na...razgovor ;) )
njen zivot se postepeno vratio u normalu
danas je u braku sa sjanim covjekom, imaju klinca, radi posao koji voli...

ne postoji nitko ciji zivot povremeno ne zapadne u neku...slijepu ulicu, iz ovih ili
onih razloga
poanta je samo u tome da kod sebe prepoznamo problem (a ti to jesi ucinila) i da ne cekamo, stvari se nikad ne srede same od sebe, vec da potrazimo pomoc (ako je dostupna, a najcesce jeste) i pocnemo bitku s problemom...

mozda, za pocetak da popricas sa Withdrawn Water (pdf zdravlje,ako ne ona sigurno ima neko tko te moze dalje uputiti)...ne znam, samo predlazem;
ako se ne varam, ona je psiholog i mozda ti moze preporuciti nekog od svojih kolega...

u svakom slucaju, zelim ti da uspijes i povratis kontrolu nad svojim zivotom...od srca :)

btw to "optuzivacko cutanje" tvojih roditelja je najobicnija manipulacija...okrutna i nepotrebna, ali je njihov problem, sustinski...koji oni, nikad vjerojatno nece rijesiti, niti im ti u tome (sad) mozes pomoci (mozda jednom, kad sebe sredis ostane...vremena i snage da nesto ucinis za njih...)
vazno je da to shvatis;
ti nisi krivac, niti treba da se tako osjecas zato sto zelis zivjeti vlastiti zivot!!!
 
Poslednja izmena:
Ja bas ne kontam tvoj problem...po svemu ovome cini mi se da nisu problem samo tvoji roditelji, vec i ti koja zelis da si savrsena za njih...
Teško je da shvati bilo ko ko se nije našao u sličnom problemu.

Moj savet u svakom slucaju: trgni se i uzmi svoj zivot u sopstvene ruke...
I kako to sasvim jednostavno zvuči....

Treba dosta snage, želje za životom, prijatelja koji će je razumeti, prihvatiti i podržati... Vidim da je pomenuta i ekonomska nezavisnot - mnogo bitan faktor. I zaista, sve dođe na svoje mesto. Baš sve.

Evo i ovaj virtuelni svet može dosta pomoći. Možemo se dopisivati sa nepoznatim ljudima, razmenjivati iskustva, upoznavati se prvo razmenom mišljenja, a onda ne isključivati mogućnost i stvarnog fizičkog upoznavanja...
Ej, sve dođe na svoje mesto.
 
i još izbaci iz glavice da sa ljudima možeš da se družiš samo ako izlaziš noću.
Naravno. Sa pravim ljudima možeš izlaziti i družiti se u svako doba dana.
A eto prilike da malko promovišem i reklamiram planinarenje. Pridružiš se nekom planinarskom društvu i eto prilike da se steknu novi jako kvalitetni prijatelji.
 
Nije mi teško ovako napisati reči bude mi baš lakše kad vidim da ima ljudi koji to razumeju, a i normalno je da ima ljudi koji ne razumeju moj problem jer u suštini svega i jesmo i roditelji i ja zajedno krivi, svi smo krivi, to znam...

Pokušavala sam celu mladost da pronađem nešto da me zainteresuje i u čemu ću biti dobra, eto studiram taj turizam večnost celu ali dobro, putovanja me oživljavaju svaki put. Valjda zato jer nisam kući, pa mi je to ventil.. I ne tražim da imam brdo prijatelja po svaku cenu, draže mi je da imam jednog ali vrednog. Samo to spominjem jer se bojim jednog dana kaaasnije da neću imati ni tog jednog i šta onda.

I ovo mi je sad ventil. Započela sam temu u pdf Zdravlje ali je prebačena ovde jer se radi o porodici, ***. Oni su do 18-te godine oba roditelja sedeli kući sa svojim roditeljima i gledali Dnevnik a onda spavanje. I onda su se preselili u Beograd da studiraju i opaaa izlasci ludilo. A prenose na mene ono što su doživljavali do 18-te kao da ja još uvek i imam te godine. Pa skoro i imam jer nemam kako da sazrem.

Hvala vam svima na odgovorima još jednom..
 
Ne znam ima li nekog ko bi te bolje razumeo od mene... Nazalost. S tim sto sam ja, izgleda, imala vise volje i snage od tebe pa sam se izborila za neke stvari. Ustvari nisam se bas izborila s njima... vise sa sobom i shvatila da moram da mislim na sebe i da moram da uradim neke stvari za sebe, bez obzira na njihovu reakciju. A bilo je i pretnji i ucena s njihove strane... i pretnji samoubistvom ako izadjem s deckom i svasta nesto... Ako hoces javi se na pp ;) Prijavljujem se da ti budem net drugarica i duhovni vodja u borbi protiv neprijatelja roditelja :D
Pozdrav.
 
Nije mi teško ovako napisati reči bude mi baš lakše kad vidim da ima ljudi koji to razumeju, a i normalno je da ima ljudi koji ne razumeju moj problem jer u suštini svega i jesmo i roditelji i ja zajedno krivi, svi smo krivi, to znam...

Pokušavala sam celu mladost da pronađem nešto da me zainteresuje i u čemu ću biti dobra, eto studiram taj turizam večnost celu ali dobro, putovanja me oživljavaju svaki put. Valjda zato jer nisam kući, pa mi je to ventil.. I ne tražim da imam brdo prijatelja po svaku cenu, draže mi je da imam jednog ali vrednog. Samo to spominjem jer se bojim jednog dana kaaasnije da neću imati ni tog jednog i šta onda.

I ovo mi je sad ventil. Započela sam temu u pdf Zdravlje ali je prebačena ovde jer se radi o porodici, ***. Oni su do 18-te godine oba roditelja sedeli kući sa svojim roditeljima i gledali Dnevnik a onda spavanje. I onda su se preselili u Beograd da studiraju i opaaa izlasci ludilo. A prenose na mene ono što su doživljavali do 18-te kao da ja još uvek i imam te godine. Pa skoro i imam jer nemam kako da sazrem.

Hvala vam svima na odgovorima još jednom..

Ја бих рекла да је ово суштина проблема. Док си имала 17-18 то је могло бити оправдање, не за њих, него за тебе!
Сада си одрасла особа, ниси више дете... То што те они тако третирају није разлог да се и ти тако понашаш! Прихватиће да си одрасла тек када и ти сама то прихватиш и почнеш да се и према себи и према њима понашаш као одрасла особа!
 
Cekaj stani nesto mi je nejasno: ti studiras, mama itata te izdrzavaju, ti krenes da izadjes uvece kazes ides na rodjendan, imas para i vratis se u dva sata ujutro. Oni ne kazu nista - sve je ok. nda ti sledece nedelje padnes ispit i oni su ljuti i samo cute?
ajd malo razmisli o ovom napisanom. Ili sam ja nesto pogesno shvatila ili.....se tvoji roditelji ponasaju prilico standardno za roditelje 21ogodisnjeg studenta koji izladje do 2 ujutro a zatim padne na ispitu...Tesko da ce oni biti zadovoljni i tesko da nece povezati odgovornost: ako si dovoljno odrasla i odgovorna d aizlazis do 2 ujutro, onda ocekuju da budes dovoljno odgovorna i da polozis ispit nakon toga...? Ili je to nesto neuobicajeno?
a zasto ti ne spavas po celu noc, i zasto ne mozes ni gutlja vode da popijes, i zbog cega se jos nisi javila nekome za pomoc - nespavanje po celu noc sa lupanjem srca i depesijom je apslutno dovoljno da se obratis lekaru. Moze se raditi o nekom ozbiljnom organskom poremecaju tipa poremecaju rada tiroidne zlezde, prema tome treba da se javs lekaru. a sto se tvojih roditelja i tebe tice, mislim da si dala prilicno nejasnu pricu sta se zapravo u tvojoj kuci desava izmedju tebe i roditelja tako da na osnovu nje ja zaista ne mogu da zakljucim da su tvoji roditelji neki sumanuti ljudi koji te psihicki maltretiraju zabranama...Mozda da malo pojasnis sta se zaista desava? Malo mi zvuci nezrelo ova tvoja prica za tvoje godine, ako d aimas 16-17 a ne 21, ali i to je jedan od razloga zasto bi trebalo da se javis nekome strucnom da porazgovarate, da ti pomogne da realno sagledas situaciju i dodjes do zakljucaka kako da se promenis ti i odrastes i kako da promenis svoje odnose sa porodicom. Pozdrav
 
Definitivno treba da odes kod lekara i pregledas se,jer ako je stitasta zlezda mozes ozbiljno da se razbolis ako na vreme ne krenes sa terapijama. Meni se cini da si ti ustvari jako depresivna i da to sto osecas moze da se nazove teskoba - i to je jedna vrsta stanja koja moze da predhodi ozbiljnijim poremecajima. To ti govorim iz iskustva.I moji roditelji su bili jako strogi,posebno otac,tako da znam vrlo dobro sta prolazis. Moj ti je savet - sestrinjski da sednes i zavrsis taj faks jer sto vise budes odlagala sve ce veci pritisak da vrse na tebe, a ti ces upadati u sve dublji bunar. Ja sam bezala u knjige,zivela zivotom imaginarnih ljudi jer mi se nije svidjao onaj koji imam. Sto pre dozoves sebe pameti i kazes sebi: sad je dosta samozaljenja, okrecem novi list, pre ces da se izvuces iz zacaranog kruga:ok:. Pitanje je samo dana kad ces da krenes da radis nege druge stvari nebi li im privukla paznju i pokusala da izoves sazaljenje i popustanje uzda8).
Znaci,sto pre zavrsis faks,pre ces da nadjes posao i skines matorce s grbace.Tada nece imati zasta da ti prigovaraju.Veruj mi;).
Zelim ti da sto pre prevazidjes to stanje,jer nije dobro za tvoj psihofizicki razvoj
 
Malo mi zvuci nezrelo ova tvoja prica za tvoje godine

Pa dobro, i? Nisam ni očekivala svima da zvuči zrelo, kad ja to i nisam :)

Zamislite postoji i to, neko sazre i sa 30. ;)

Nemaju baš svi prosečan život da uspeju da sazru za svoje godine. I svoje roditelje nisam nikad nazvala sumanutim niti htela ovim postovima da ih pljujem. Više puta sam napomenula da smo svi u porodici krivi što nemamo dobru komunikaciju. I da izlazim svaki vikend koliko izlaze prosečno ljudi u mojim godinama, da blejim ceo dan negde itd i padnem ispit pa da budu razočarani u mene . Ali ja izađem do 02h jednom u 6 meseci i dogodi se da padnem ispit i oni su ljuti na mene još u narednih 6 meseci. Koliko god pričala sa njima o svemu, ne vredi. I na kraju krajeva, nije mi bitan ni taj izlazak do 2h, bitno mi je kako ću kasnije u životu moći da steknem samostalnost i samopouzdanje i da živim svoj život SA njima, a ne njihov život da proživljavam.

Šta da pojasnim šta se zaista dešava? Nemati komunikaciju i poverenje u porodici (dve najbitnije stvari posle zdravlja ) , imati alkoholičara majku, 21 godinu i utrnulost u duši je sitnica? To što nema tuče i ostalog znači da je moj problem bajka naspram drugih ili mislite da lažem ovde i zezam se? Nisam ovo sve pisala da bih kukala naglas kako mi je život jadan, to već sve znam unazad skoro 10 godina. Samo sam htela da podelim sa ljudima i ispričam i ja svoju priču o lošim odnosima u porodici.
 
Poslednja izmena:
Mnogo si se vezala za njih i cini mi se da zivis njihov zivot umesto svoj. Definitivno bi trebalo da odes kod psihologa/psihijatra a to ne moras ni da kazes roditeljima.
Idi preko dana, posle faksa, recimo.
Mislim da i ne treba da ocekujes od njih da se promene nego moras sama da menjas stvari. Ukljuci se u vise stvari koje mozes raditi preko dana - druzenja, sport, idi uci u parku i navikavaj sebe da provodis vise vremena van kuce - zivnuces, veruj mi. Pocni da izlazis uvece jednom u dve nedelje, pa jednom nedeljno. Postepeno ih navikavaj na promene, budi dosledna, nemoj se svadjati ali nemoj ni odustajati. Ako te pitaju ko ce da te doveze, daj im konkretan odgovor - taxi, neki drug, drugarica. Nemoj ih sms-ovati dok si napolju, ti sama moras da se odvojis od njih.
Napravi jasan plan, ne odustaj i nemoj da te grize savest sto se boris za svoj zivot.
 
Pa dobro, i? Nisam ni očekivala svima da zvuči zrelo, kad ja to i nisam :)

Zamislite postoji i to, neko sazre i sa 30. ;)

Nemaju baš svi prosečan život da uspeju da sazru za svoje godine. I svoje roditelje nisam nikad nazvala sumanutim niti htela ovim postovima da ih pljujem. Više puta sam napomenula da smo svi u porodici krivi što nemamo dobru komunikaciju. I da izlazim svaki vikend koliko izlaze prosečno ljudi u mojim godinama, da blejim ceo dan negde itd i padnem ispit pa da budu razočarani u mene . Ali ja izađem do 02h jednom u 6 meseci i dogodi se da padnem ispit i oni su ljuti na mene još u narednih 6 meseci. Koliko god pričala sa njima o svemu, ne vredi. I na kraju krajeva, nije mi bitan ni taj izlazak do 2h, bitno mi je kako ću kasnije u životu moći da steknem samostalnost i samopouzdanje i da živim svoj život SA njima, a ne njihov život da proživljavam.

Šta da pojasnim šta se zaista dešava? Nemati komunikaciju i poverenje u porodici (dve najbitnije stvari posle zdravlja ) , imati alkoholičara majku, 21 godinu i utrnulost u duši je sitnica? To što nema tuče i ostalog znači da je moj problem bajka naspram drugih ili mislite da lažem ovde i zezam se? Nisam ovo sve pisala da bih kukala naglas kako mi je život jadan, to već sve znam unazad skoro 10 godina. Samo sam htela da podelim sa ljudima i ispričam i ja svoju priču o lošim odnosima u porodici.

Ocigledno da ti nista od mog posta shvatila nisi.
Niko te ne krivi sto si nezrela, ali bi bilo dobro da potrazis pomoc da dospes do svojih godina i preuzmes odgovornost za svoj zivot. Nisam rekla da su tvoji roditelji bajni ali ni da su sumanuti (vec da mi ne lice na sumanute zlostavljace). Takodje nisam rekla ni da su tvoji problemi sitnica. Ali ni ti nam nisi rekla sve, niti sve od pocetka, zar ne? Prvo kazes da te ne pustaju nigde i drze u zatvoru maltene, pa onda da te pustaju normalno preko dana ali ne nocu, pa onda da izadjes nocu do 2 i to je njima ok ali se ljute ako sl dan padnes ispit.....i tako dalje.
Kolko se secam, takodje sam rekla da tvje stanje moze da bude organski bazirano (bar sto se telesnih reakcija tice) i u tom smislu opasno, i da ides kod lekara da se to proveri. I takodje, da nam dajes pricu na kasicicu sa svakim postom te da na osnovu tih parcica ne moze da se zakljuci sta se desava u tvojoj kuci. To sto ti je majka alkoholicar je opat sasvim odvojena prica od ove o roditeljskoj strogosti i zabranama, koja se dotice sa njom ali nije njen uzrok.

No, svakako mozes da interpretiras moj post kako god zelis - i ako odlucis da ga interpretiras kao nerazumevanje ili napad, bice to pogresno ali takodje i tvj izbor. Jer ja mislim da si ti sasvim dovoljno odrasla (ako ne zrela) i pametna (sigurna sam) da zapravo shvatas sasvim dobro sta sam ti ja rekla. No ako je cilj da te svi tapsu po ramenu i zale i na taj nacin potkrepe tvoje samosazaljenje - i to je u redu, ali nije ti od pomoci. Od pomoci bi ti bilo da ti neko kaze, kao esperanca na primer, da se suocis sa svojim odgovornostima u svojim godinama, da resis svoje zdravstveno stanje, da potrazis pomoc da se nosis sa alkoholizmom u porodici, da prihvatis i odradis svoje obaveze, i da sagledas koje su to stvari koje ti mozes d auradis - a ne cinis ih - da pomognes sebi u svojoj situaciji: da promenis sebe jer njih ne mozes menjati (ako oni to ne zele) i da na taj nacin pridjes resenju svog problema.

Zao mi je sto se lose osecas, to nisu sitnice, naravno, ali mozda mozes da dobijes konkretniju pomoc od prolivanja gorcine nad tvojom sudbinom. Znam da mozes. I to ti i kazem - da postoje konkretni koraci koje mozes da preduzmes. Ako hoces. A mozes i da samosazaljevas svoju mucnu sudbinu (sto je isto ok, do odredjene granice). IZbor je naravno samo tvoj.
 
Ocigledno da ti nista od mog posta shvatila nisi.
Niko te ne krivi sto si nezrela, ali bi bilo dobro da potrazis pomoc da dospes do svojih godina i preuzmes odgovornost za svoj zivot. Nisam rekla da su tvoji roditelji bajni ali ni da su sumanuti (vec da mi ne lice na sumanute zlostavljace). Takodje nisam rekla ni da su tvoji problemi sitnica. Ali ni ti nam nisi rekla sve, niti sve od pocetka, zar ne? Prvo kazes da te ne pustaju nigde i drze u zatvoru maltene, pa onda da te pustaju normalno preko dana ali ne nocu, pa onda da izadjes nocu do 2 i to je njima ok ali se ljute ako sl dan padnes ispit.....i tako dalje.
Kolko se secam, takodje sam rekla da tvje stanje moze da bude organski bazirano (bar sto se telesnih reakcija tice) i u tom smislu opasno, i da ides kod lekara da se to proveri. I takodje, da nam dajes pricu na kasicicu sa svakim postom te da na osnovu tih parcica ne moze da se zakljuci sta se desava u tvojoj kuci. To sto ti je majka alkoholicar je opat sasvim odvojena prica od ove o roditeljskoj strogosti i zabranama, koja se dotice sa njom ali nije njen uzrok.

No, svakako mozes da interpretiras moj post kako god zelis - i ako odlucis da ga interpretiras kao nerazumevanje ili napad, bice to pogresno ali takodje i tvj izbor. Jer ja mislim da si ti sasvim dovoljno odrasla (ako ne zrela) i pametna (sigurna sam) da zapravo shvatas sasvim dobro sta sam ti ja rekla. No ako je cilj da te svi tapsu po ramenu i zale i na taj nacin potkrepe tvoje samosazaljenje - i to je u redu, ali nije ti od pomoci. Od pomoci bi ti bilo da ti neko kaze, kao esperanca na primer, da se suocis sa svojim odgovornostima u svojim godinama, da resis svoje zdravstveno stanje, da potrazis pomoc da se nosis sa alkoholizmom u porodici, da prihvatis i odradis svoje obaveze, i da sagledas koje su to stvari koje ti mozes d auradis - a ne cinis ih - da pomognes sebi u svojoj situaciji: da promenis sebe jer njih ne mozes menjati (ako oni to ne zele) i da na taj nacin pridjes resenju svog problema.

Zao mi je sto se lose osecas, to nisu sitnice, naravno, ali mozda mozes da dobijes konkretniju pomoc od prolivanja gorcine nad tvojom sudbinom. Znam da mozes. I to ti i kazem - da postoje konkretni koraci koje mozes da preduzmes. Ako hoces. A mozes i da samosazaljevas svoju mucnu sudbinu (sto je isto ok, do odredjene granice). IZbor je naravno samo tvoj.

Ок, хоћеш да помогнеш, али чему прва реченица у посту?
Је л' тако комуницираш са свим пацијентима?

Чему потреба да се постављаш супериорном тиме што неком пишеш да ''из твог поста НИШТА схватио није'' ?

Објасни и пет пута, али не етикетирај!
Јеси се запитала да ти можда њу нешто ниси разумела или да није успела да напише све како треба да би звучало као логична прича?

п.с. могу да разумем само у случају да је у питању неки посебан прилаз ( психијатријски), у супротном, мноооого је ружно
 
Poslednja izmena:

Back
Top