Sunčev disk ili točak simbol boga Atona.
Na dvoru Amenofisa III javlja se struja kojoj je pripadala njegova žena Teje, koja iznosi kult Haraktija, božanstva izlazećeg Sunca. To je ustvari sama sunčana ploča-Aton. To poštovanje Atona, na dvoru postaje nekom vrstom filozofije, a još više znakom borbe protiv svemoćnog Amonovog sveštenstva. To dovodi do velike verske revolucije Amenofisa IV.
Njegova majka Teje, i njegov stric Inen, veliki sveštenik, delovali su na mladog Amenofisa IV, usadivši u njega kult Sunca. On je bio oduševljen tim novim učenjem. Smatrao je da su Amonovi sveštenici, koji su stekli za vreme njegovih prethodnika ogromna bogatstva, izopačili veru ispraznim ceremonijama. On, kao vladar i sin boga, mora Egiptu dati čistu veru. Shvatio je da se to može postići samo kroz monoteizam. Zato je zabranio sve ostale bogove, a posebno Amona, naredivši da se natpisi sa njegovim imenom obrišu odasvud. Zatvorio je sve hramove i naredio da se mora poštovati samo jedan jedini bog- Aton (sunčev disk).Po čitavom Egiptu gradi hramove Atonu. Otpor prema Amonu pokazuje odmah pri krunisanju, krunišući se ne u Tebi, gradu Amona, već u Hermopolisu u hramu Ra.
Na mestu današnje Tel el Amarne gradi novu prestonicu Akhetaton tj. “horizont Atona”, a dotadašnje ime Amenofis (“Amon počiva”) menja u Ehnaton (“pokoran Atonu”), a svoju ženu Nefertitu nazive Nefernefruaton tj. “najlepše od najlepšeg je Aton”. U Ahetatonu gradi tri hrama Atonu i oko njih palate. Ehnaton je hramovima oduzeo sav imetak, te su sveštenici morali da se prihvate drugog posla. Nezadovoljni podigli su ustanak, koji je brzo savladan. Oslanjajući se na vojsku sastavljenu od Libijaca, Sirijaca i Crnaca, Ehnaton je počeo nemilosrdno da progoni kult Amona. Hramovi Amona su napušteni i propadali su. Slično se dešavalo i sa ostalim božanstivima.
Aton kao božanstvo bio je različit od svih drugih. On nije samo otac Egipćana, već otac svih ljudi. O tome najviše možemo saznati iz jedne himne Suncu, u kojoj Ehnaton iznosi monoteističko učenje o jednakosti, bez obzira na narodnost i rasu.
“Kako su različita tvoja dela!
U tvoje namere mi ne možemo prodreti.
O ti jedini bože, koji imaš moć kao niko drugi.
Ti si stvorio zemlju prema svojom želji, budući da si bio sam:
ljude, sve životinje male i velike,
sva bića koja žive na zemlji
i koja koračaju svojim nogama,
sve one koje žive u vazduhu
i lete svojim krilima,
provincije Sirije i Nubije,
Egipatsku zemlju.
Ti si označio mesta svim ljudima,
ti se brineš za sve njihove potrebe,
svatko ima ono što mu pripada,
i račun je njegovih dana učinjen.
Njihovi su jezici različiti kao i njihovi
oblici i boja njihove kože.
Jer si ti podelio, ti si odelio narode.
..............
Aton je vrhovni bog, stvaralac sveta. Bio je sveprisutan tako da nije trebao biti prikazovan u obliku statue. Njegovo svetilište je bilo dvorište bez nastrešnice, što je omogućilo onima koji su mu prinosili žrtve da se sunčaju na njegovim zracima svetlosti. Kralj je uz pomoć svoje kraljice Nefertite, bio Atonov prorok.
Međutim, takva vera nije mogla uhvatiti korene, jer je narod bio isuviše obuzet praznoverjem, magijom i starim božanstvima. Reforma je lišila sveštenike dotadašljih privilegija, pa se veoma kratko održala nakon Ehnatonove smrti. Ovo učenje je nestalo kao da nikad nije ni bilo. Reakcija koju je poveo Horemheb je u potpunosti izbrisala sve što je Ehnaton uveo. Moć Amonovih sveštenika je još više porasla, te je pri kraju XX dinastije veliki sveštenik Herihor, za vreme Ramzesa XI, proglasio sebe faraonom. Ova revolucija je ujedno i jedini izuzetak u razvoju egipatske religije, jer se sve do tada smatralo da su bogovi srećni što žive jedni uz druge, čak i kad je dolazilo do suprotstavljanja njihovih mišljenja. Nakon Ehnatonove smrti i kratke vladavine Sakerea, na vlast dolazi Tutankaton, još uvek dete. Pristalice stare vere su tu videle povljnu priliku i primoraše faraona da vrati kult Amona i vrati prestonicu u Tebu. Atonov kult je napušten. Atonov hram je razoren, svuda je zaveden kult starih bogova, a ime i slike Ehnatona brisane su i uništavane. Tutankaton je promenio ime u Tutankamon. Sa ovom reakcijom nestaje zaostavštvina Ehnatonove reforme.
U vreme stranih osvajanja u egipatsku religiju uvlači se veliki broj stranih božanstava, što izaziva potpunu pometnju. Međutim, sa osnivanjem Saiskog carstva strana božanstva se gube, no i pored toga kult Amona nije dostigao onu snagu koju je imao ranije. Umesto toga javlja se neki oblik lične religije,koji nije postojao pre XX dinastije (pre je to bila privilegija faraona). Ugled faraona i njihov božanski položaj opada. Javljaju se različite tajne misterije i udruženja, koja izdižu verovanje i legendu o Izis i Ozirisu na neki filozofski stepen. Veliki zamah ova udruženja dostižu u helenističko doba. Magija i sujeverje doživljavaju svoj vrhunac. Takvo stanje, održalo se sve do uvođenja hrišćanstva.