Ja sam oduvek imala pse, mada su bili u dvoristu, nikad u kuci, ali i bar po jednu macku. A onda je dosao ON. Moj sijamac. Bio je krivonog, zrikav i imao je slomljen rep kad je dosao kod nas. Zavolela sam ga vise nego sto sam mislila da je moguce. Uveseljavao me je pune cetiri godine. A onda je nazalost uginuo od neke komplikacije sa bubrezima.
Zasto to pisem? Zato sto sam oduvek bila ljubitelj pasa, a jedna macka mi je pomrsila konce.
I da, u neku ruku smo odabrali jedno drugo, koliko god to cudno zvucalo.
I pored njega sam imala uvek bar jos jednu macku u dvoristu (on je, jelte, bio u kuci), ali su sve one imale neki glup pogled, kao obicne zivotinje, a on me je gledao kao ljudsko bice, i sve je razumevao.
Problem je sto od tada ne mogu da se opredelim za novog ljubimca. Htela sam ponovo sijamca, ali u dusi znam da cu ga uporedjivati s njim i da cu biti jako razocarana kod ne bude bio kao on. A znam da nijedan nece biti.
Zato sam skoro pa odlucila da uzmem psa, mada jos nisam nacisto kakvog. Htela bih nesto malo, da bude u kuci, da nema miris i da se bas ne linja preterano.
Trenutno su mi toj pudla, mops, civava i italijanski hrt neko razmisljanje. Nekako mislim da bih se najbolje "nasla" s njma.
Eto, htela sam to da podelim s vama...