Tajne Beograda...

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Psihologue

Buduća legenda
Poruka
37.297
Tajne Beograda..
Sve sto imam u knjigama ili sto nadjem na netu,ispisacu vam o tajnama Beograda..
Tema ce biti, za sada, samo za citanje a kasnije ce te se moci prikljuciti..
Hvala na razumevanju.
 
Nasao sam na netu ovo:

BEOGRAD POD BEOGRADOM

BEOGRAD je jedno od najneobičnijih i najstarijih naselja u Evropi. Po starosti se može meriti sa najstarijim među prestonicama Starog kontinenta, a u odnosu na njegovu nesvakidašnju istoriju Berlin ili Pariz su pravi **gradovi dečaci**.
Bezbrojni vladari ovog grada ostavljali su svojevrsne **potpise** ispod njega, gradeći podzemne objekte, lagume, bunkere, skloništa, kao i tajne prolaze od kojih su mnogi i danas zaboravljeni i skriveni ispod pločnika prestonice. Ovo je bio pokušaj da makar deo od njih pronađemo i opišemo.

Naša ekspedicija, sačinjena od speleologa Kluba **Asak** sa Prirodnomatematičkog fakulteta u Beogradu i eksperata Javnog preduzeća za skloništa, uz savetodavnu pomoć stručnjaka Zavoda za zaštitu spomenika Beograda tražila je način da dopre do svog korena u ovom gradu. Svesni da ga nijedna biljka ne vidi, onako zatrpanog u slojevima zemlje ispod nje, ali da baš iz njega crpe svu svoju energiju, snagu i znanje, jer to je njen najstariji deo.
Uostalom, kada se drvo odvoji od korena i ne postaje drugo nego - običan balvan.

KULE NISU PUŠKARNICE
KADA se prelazi Brankov most sa novobeogradske strane ka starom delu grada, vidi se jedinstvena panorama Beograda, zakriljena Sabornom crkvom. Podzemni prostor ispod ovog **pejzaža**, od samog mosta, pa do Kalemegdana, sakriva lagume, u koje se ulazi iz K-đorđeve ulice, a koji su smešteni ispod jednog od najlepših gradskih delova - Kosančićevog venca. Lagumi su služili kao skloništa tokom savezničkog i nemačkog bombardovanja u Drugom svetskom ratu, a posle ih je prekrio veo tajni, ili bolje je reći - zaborava.
Razlog je bio taj što su lagumi bili predviđeni da se u slučaju ponovne ratne opasnosti u njih sklanjaju kulturna i materijalna dobra. Periodično su ih koristile neke firme, a danas je većina ili u rukama privatnika, ili su zaboravljeni i zapušteni.

Iz K-đorđeve ulice postoje prilazi u 13 takvih laguma, čiji se ulazi nalaze iza nekada dva najvažnija zdanja u gradu. Jedno zdanje je bilo nekada raskošni hotel **Kragujevac**, tik uz Savu, a drugo je bila Đumrukana, carinarnica kroz koju su morali da prođu svi novopridošli u Beograd. Pristanište, koje se nalazilo na mestu današnje Kapetanije, bilo je žila kucavica, jer je, pre nego što je izgrađena železnica, rečni saobraćaj predstavljao jedini kontakt sa svetom. Tada je obala bila na mestu gde danas prolaze tramvajske šine, da bi tek tridesetih godina dvadesetog veka Sava nasipom bila **odgurana** do mesta gde i danas protiče.

Trgovina se razvijala upravo tim putem, da bi se transportovana roba skladištila, bilo je neophodno iskopati lagume, gde je temperatura uvek bila konstantna. Postojali su tuneli za ventilaciju, koji su povezivali otvore na Kosančićevom vencu sa dvadesetak metara dubokim lagumima. Prolaznici koji danas vide male kule pored stepenica koje vode ka ovom vencu misle da su to ostaci puškarnica još od turskih vremena, ali to su upravo otvori kojima je vazduh sprovođen duboko u utrobu zemlje, kako se u magacinima ne bi skupljala buđ, pa žito, namirnice i vino bili su u prostoru koji je uvek imao istu temperaturu.

Svaki lagum ima površinu od nekoliko stotina kvadratnih metara, dok najveći među njima dostiže i svih hiljadu. Taj je i najinteresantniji
 
ENIGMA M. O. 1809.

U NJEMU i danas postoji 17 ogromnih buradi zapremine 10 hektolitara, koja tu čame već decenijama, jer ih je napustila skopska firma **Lozar**, koja se ovde nekada bavila prometom i distribucijom alkoholnih pića. Burad je tu unešena znatno ranije, jer smo na jednom od njih naišli na ugraviranu 1921. godinu, što govori da je ovo mesto bilo i predratni vinski podrum. Istovremeno, svako bure je bilo veće od ulaza u ove velike podzemne odaje. Tako je jasno da su unošena u delovima i da su tek onda sklapana u ovom podzemnom prostoru.

Na zidu, uz sam ulaz, vidi se i natpis **M. O. 1809**, a među istoričarima se razlikuju mišljenja da li su ovo inicijali Miloša Obrenovića, ili možda Milana, knjaževog brata. On je bio trgovac i vrlo obrazovan čovek, a pretpostavka je da ga je u Bukureštu ubio ****đorđe, te iste, 1809. godine. Tako možda i ovaj potpis u lagumu, navodno delo brata kneza Miloša, podseća na opravdanje ondašnjem vladaru za jedno od najupečatljivijih kumoubistava u istoriji Srbije.

Još jedan tajni natpis postoji u lagumu koji se nalazi iza broja 33. NJega je, kao svojevrsno svedočanstvo ostavio jedan ondašnji trgovac koji je napisao: **Ovaj lagum iskopan od Petra Nikolića inače Petrića, vinarskog trgovca 1873.**

Danas su ovi lagumi, uostalom, kao i cela K-đorđeva ulica, nekada najpoznatija i najlepša u Beogradu, uglavnom zapušteni. Ne ulazeći u to da li je upravo ovaj deo mogao da predstavlja neku vrstu beogradskog Monmartra, ostaje očigledno da su nekada najlepša zdanja ovog dela Beograda, baš kao i lagumi koji se podvlače pod samo srce prestonice ostali nevažni za grad koji je od njih mogao da napravi i turističku atrakciju i pravu blagodet na zadovoljstvo svojih žitelja.

DŽINOVSKA PEĆINA
PORED ovih laguma, još jedna pećina je krajnje interesantna, nalazi se u samim obroncima Kalemegdana, u Pariskoj ulici i danas je to moderan klub **Andergraund**. Velika je oko 500 kvadratnih metara i u njoj je Kusturica snimao istoimeni film. Neistraženi deo iza ove pećine danas je urušen, ima dva kraka zatrpana kamenjem, i postoji mogućnost da su tuda Turci pokušali da prodru podzemnim putem, kada su 1440. godine opsedali Beograd. Tada su branioci napravili minu koju su zapalili kad su kopači prišli, pa se sve obrušilo na Turke.

Moguće je da se sve odvijalo u tajnim koridorima iza ovog kluba.

Sve ovo pise Zoran Nikolic...
 
Misterija – Rimski bunar

KADA je filmski genije Alfred Hičkok obilazio Beograd 1964. godine posebno zadovoljstvo, kako je objasnio domaćinima i radoznalim novinarima, predstavljala mu je poseta Rimskom bunaru na Kalemegdanu. Poznati režiser tada je izjavio kako je **takav ambijent za njega oduvek predstavljao pravu poslasticu**. A nije tajna šta je za njega bila **poslastica**.

NJuh velikog filmskog maga ni ovog puta nije omanuo, jer je ovo mesto po mnogo čemu sačinjeno od neobične, i u najmanju ruku čudne i surove istorije.

Onaj ko makar malo želi da oseti neobične i hladne vetrove koji struje iz podzemlja prestonice, svakako bi trebalo da se spusti niz 212 stepenika do nivoa vode, nekoliko desetina metara pod zemljom. Stepenište se sastoji od dva spiralna hodnika, obavijena i upletena niz bunarski cilindar, od kojih se jednim silazi, a drugim penje nazad, ka izlazu iz bunara.

Danas su na ulazu velika metalna vrata iza kojih prvo postoji hodnik dugačak oko dvadeset metara, koji vodi ka bunarskom oknu, opkoljenom sigurnosnom metalnom ogradom. U monografiji **Beogradski vodovod** stručnjaci su precizno zapisali da je bunar **ukupne dubine 60,15, a prečnika 3,40 metara. Tako je do dubine 53,15, gde se sužava na prečnik od dva metra.

SUDBINA 37 ZAVERENIKA

ZVANIČNO, izgradnju bunara okončali su Austrijanci tokom vladavine Beogradom između 1717. i 1739. godine, kada su znatno izmenili lice tadašnje turske kasabe. Bunar je završen 1731. godine, a po nekim tumačenjima ime **Rimski** dobio je po austrijskoj ambiciji da budu nastavljači Rimskog carstva.

Drugi, opet, podsećaju da je još pre dve hiljade godina na mestu današnjeg Kalemegdana postojala rimska tvrđava - Kastrum, do koje su vladari Singidunuma sproveli vodu čak iz mokroluških izvora. Budući da su Rimljani bili i iskusni stratezi i vešti neimari, bilo je logično da pokušaju da iskopaju bunar, kako bi posada bila snabdevena vodom u slučaju opsade, kada je neprijatelj mogao da preseče vodovod, a vojnike ostavi žedne.

Pretpostavke su da se još tada počelo sa kopanjem na mestu današnjeg bunara, ali da su različiti vladari gradom, bez obzira na to koliko truda ulagali da se najzad dokopaju vode, ostajali pred nezavršenim, tamnim cilindrom, potpuno suvim na dnu. Čak su, razočarani, pokušali da se dokopaju rečne, savske vode, pa su posle pedesetak metara krenuli da kopaju tunel u stranu, prema Savi, ali tvrdoća podloge ih je i u tome sprečila već posle dva metra.

Mnogi istoričari kasnije pominju da je bunar služio kao silos za žito, a neko vreme i kao tamnica. Tamo su se desile i neke od najsurovijih egzekucija koje Beograd pamti...
Kako beleži istoričar Marinko Paunović, 1494. godine, u vreme kada je ovaj grad bio najvažnije ugarsko, ali i hrišćansko uporište prema Turskoj, odigrala se zavera u kojoj su hrišćani za veliki novac hteli da prepuste grad Azijatima. Tada je u poslednjem trenutku za zaveru čuo vojskovođa Pavle Kinjiži, koji je sprečio zaveru, oterao Turke već sa bedema, a onda rešio da se osveti zaverenicima.

Preki sud im je brzo presudio, i svih 37 zaverenika konopcima je bilo spušteno na tada suvo dno Rimskog bunara. Tamo su bili ostavljeni da izgladne dok im se um nije pomračio, a onda su im bili bačeni noževi da se međusobno poubijaju i prožderu. Tako je bilo sve dok i poslednji nije izdahnuo u najvećim mukama.

ŠTA SU NAŠLI RONIOCI
KASNIJA istorija beleži da je u ovom bunaru bilo još mnogo žrtava. Na dan krunisanja Milana Obrenovića 1882. godine, na njega su neuspelo pokušale atentat Jelena - Ilka Marković i Lena Knićanin. Obe su bile uhapšene, a uskoro je Ilka Marković pronađena u zatvorskoj ćeliji ugušena peškirom, dok je Lena Knićanin zatvorena u Rimski bunar. Tamo je uskoro pronađena mrtva, zajedno sa ubijenim vojnikom čiji je zadatak bio da je čuva.

Poznati filmski režiser Dušan Makavejev kasnije snima poznati film **LJubavni slučaj poštanske službenice**, inspirisan poznatim događajem, kada je čovek rešio da se odrekne ljubavnice. Tada je odveo da se prošetaju pored bunara, i bacio je u 50 metra dubok bezdan. Zločinac verovatno nikada ne bi bio pronađen, da u njigovom xepu nije pronađna tramvajska karta sa istim ****jskim brojem koji je imala i ona koja je bila u xepu žrtve.

Istraživanja dna Rimskog bunara vodila je pre Drugog svetskog rata i Vojska Kraljevine Jugoslavije i Uprava vodovoda, kada beleže da je ispod dna veliki sloj šljunka ispod koga izvire voda. Predanja kažu i da su Nemci po okupaciji istraživali dno bunara, i da čak dva **čoveka žabe** nikada nisu izronila iz njega.
Tek, kako nam je opisao iskusni speleoronilac i veliki entuzijasta Milutin - Kepa Rudaković, sredinom šezdesetih godina prvi pioniri ovog sporta počinju sa istraživanjem podzemnog Beograda i tada rone na dno bunara. Tada su, prema njegovim sećanjima, pronađena i dva ljudska skeleta, kao i nekoliko životinjskih.
I to nije čudo, jer je i zloglasna OZNA neko vreme imala običaj da koristi ovo zloslutno bunarsko okno.

NEMA PROLAZA
AKO želite da iznervirate beogradske arheologe, pitajte ih da li je Rimski bunar povezan tajnim prolazom sa Zemunom, i Milenijumskom kulom. Jer, to je jedna od najčešće demantovanih teza u istoriji modernog Beograda.
Svi argumenti jasno govore da toga nije bilo, jer bi takva trasa za kopače bila najteža, ne bi mogao da im se dovodi vazduh, a nadsloj vode iznad samog ušća na tom mestu je najveći i najteži. Ali, mašta radoznalih uvek je bila jača od demantija istoričara.
 
BATAL DŽAMIJA

GROBLJA su se prostirala od samog Kalemegdana, duž centralnih delova grada, na skoro svakom mestu današnjeg urbanog beogradskog jezgra. Jedna od rimskih nekropola bila je u današnjoj ulici Tadeuša Košćuška, a jedna od većih prostirala se od Trga Republike duž padina Dorćola. Večna konačišta onog vremena nisu bila u potpunosti nalik današnjim, komunalnim grobljima, već su češće bila postavljana pored puteva.

O veličini groblja na kome su počivali stanovnici Singidunuma kroz više vekova govori i podatak da su sarkofazi pronađeni i u Ulici majke Jevrosime, kao i duž Palmotićeve ulice. Zna se da je rimsko groblje bilo i između Narodnog, i pozorišta **Boško Buha** na Trgu Republike.

U Zavodu za zaštitu spomenika lako je saznati ono što ne spada u opšte obrazovanje Beograđana, i što nam je objasnio arheolog Zoran Simić: **Takozvana Jugoistočna nekropola Singidunuma ogromna je, i prostore se od današnjeg Trga Republike i duž Bulevara revolucije i doseže gotovo do samog Malog Mokrog Luga. Grobovi su raspoređeni sa obe strane Bulevara, a najveća koncentracija im je u prostoru od sadašnjeg Terazijskog tunela i Nušićeve ulice, pa prema Vukovom spomeniku, delom koji ograničavaju Ulica Proleterskih brigada i donje ivice Tašmajdana.**

Turci su imali groblje na mestu današnjeg Studentskog trga, ali i oko svake od džamija, kojih je, tokom njihove vladavine gradom bilo više od 70. Tako je verovatno da je ovo groblje, u sadašnjem Studentskom parku bilo najpoznatije, ali je ogromno bilo i ono kod Batal camije, koja se nalazila na mestu današnje Savezne skupštine. Pošto je ovo bila najveća džamija, saglasno tome bilo je i groblje, koje se prostiralo od današnjeg ulaza u Bulevar revolucije, kod Glavne pošte i Tašmajdana, a dosezalo je sve do mesta gde se sada nalazi zgrada Doma sindikata.

Nešto niže od ovog dela, u pravcu prema dunavskoj obali, u okolini Tašmajdana postojalo je jevrejsko groblje, otprilike na uglu Dalmatinske i Takovske ulice, preko puta Rudarsko geološkog fakulteta. Nešto niže odatle, takođe su postojali grobovi, ovog puta opet prekriveni turskim, muslimanskim mezarima.

BELEG CENTURIONA

U PODRUMU kuće u Siminoj ulici, koju je nekada sagradio srpski ministar finansija Laza Paču, i danas postoji grob rimskog centuriona.

Kako nam je objasnio Pačuov naslednik Aleksandar Vlaškalin, arheolozi su dali svoj sud o autentičnosti ove nadgrobne ploče, jedno se ne zna da li je centurion mogao da uživa i u blagodetima starosti ili je mlad napustio i svoj Singidunum i ovaj svet.
 
Čari zemunskih zemunica


PODZEMLJE Zemuna nije ništa manje interesantno nego ono, sa druge strane reke. Naprotiv, često je bivalo kudikamo zanimljivije. Tamo su se Austrijanci zadržali mnogo duže nego u Beogradu, pa su imali priliku da svoje doktrine o izgranji, podzemnim objektima, ali i njihovom međusobnom povezivanju pokažu u punom sjaju.

Naša ekspedicija počela je u delu koji danas Zemunci zovu Muhar, iako je zvanično ime ovog dela grada Trg Branka Radičevića. Naziv je dobio po kući trgovca Ivana Muhara, čija kuća se nalazi pored završetka Glavne ulice. Sa jedne strane ovog mesta, gledano ka Dunavu, nalazi se Gardoš i groblje na vrhu, dok se sa druge nalazi Ćukovac. Oba brega koja okružuju Muhar prepuna su laguma, koja zadiru duboko u utrobu uzvišenja. Ispod gardoškog brda i groblja postoji nekoliko laguma, gotovo iza svakog broja na adresi u Ulici Branka Radičevića. Najduži ide duboko ispod groblja i da je bio duži još nekoliko metara prodro bi na drugu stranu Gardoša, prema Dunavu, odakle mu **u susret** takođe dolaze veliki lagumi. Ovaj, o kojem pričamo, dugačak je 96 metara.

Odmah preko puta nalazi se Ćukovac, koji je takođe prepun ovih podzemnih koridora, da bi se slični objekti ispod zemlje nalazili i ispod Kalvarije, ali i dalje, duž cele Bežanijske kose. Do kraja 20. veka u evidenciji Javnog preduzeća za skloništa Srbije u Zemunu je ostalo zabeleženo čak 73 velika laguma, a osam sličnih podzemnih građevina nalazi se na teritoriji ovog Beograda.

Najpoznatiji i jedan od najčudnijih laguma je onaj koji se nalazi u Ulici Vasilija Vasilijevića 10, ispod najstarije kuće u Zemunu. Ovo zdanje i danas mnogi zovu **Beli medved**, po kafani koja se nekada nalazila u njemu.

ZAZIDANI HODNICI
ISPOD **Belog medveda** nalazi se podzemni hodnik, dugačak više od 20 metara. Sa njegove bočne strane ulazilo se u veliki vinski podrum, u kome su nekadašnji birtaši čuvali vino. Da bi rajski napitak bio hladan, u vreme kada frižideri nisu postojali, kalfe su u zimsko vreme testerama sekli led sa Dunava i polagali ga na dno podruma. Prekrivali bi ga slamom da bi očuvali što nižu temperaturu, i u ovu prostoriju su ulazili samo jednom dnevno, da natoče onoliko vina koliko procenjuju da će im trebati tog dana. Ovakva mesta Zemunci su zvali **ledenice**.

Međutim, sam završetak hodnika koji je vodio pod Ćukovac naprasno je zazidan, drugačijim materijalom nego što je napravljen sam hodnik. Očigledno je da je neko naprasno prekinuo tok podzemne građevine, ali zašto, danas je nepoznato.

Raspitujući se među starim Zemuncima i istoričarima ovog dela grada, došli smo do dve pretpostavke. Prva, da su česte posleratne inspekcije **narodne vlasti** primoravale trgovce da zalihe sklone daleko od očiju kontrolora, a druga da su ovi prostori ostali veoma opasni još iz doba Drugog svetskog rata.
Sakrivanje robe nije bilo retko, i stariji Zemunci pamte da su vlasnici kafana umeli da skrivaju burad sa vinom u podrume, koje bi kasnije zazidali, ili na neka druga tajna mesta. Opet, kada su se Nemci povlačili posle gubitka Beograda, mnoge prostore su minirali. Tako postoji opasnost da su iza nekih, ovako prekinutih podzemnih prolaza ostale mine još iz Drugog svetskog rata, pa nasilno razvaljivanje ovakvih zidova ne bi ni u kom slučaju bilo poželjno bez eksperata koji bi nadgledali ceo posao.

TONE ĆUKOVAC
LAGUMI u ovom delu grada uglavnom su imali magacinsku namenu, mada su posle Drugog svetskog rata dugo bili u evidenciji stručnjaka nadležnih za sklanjanje stanovništva u slučaju ratne opasnosti. Vremenom su izgubili tu svrhu, jer je sloj zemlje iznad njih bio isuviše tanak za moderne bombe, pa su mnoga od ovih podzemnih zdanja prepuštena vlasnicima kuća koji su ih sada prisvojili i priveli nekoj svojoj nameni.
Koliko je važno znati šta se krije ispod podloge gde nameravate da zidate kuću, najbolje su osetili žitelji koji su sazidali stambene zgrade u okruženju tri zemunske ulice: Ugronovačke, Cetinjske i S. Dukića.
Sve se dešavalo na Ćukovcu, gde su posleratni žitelji počeli nelegalno da zidaju kuće, a da ih niko nije upozorio na opasnost gradnje, odnosno da ispod temelja novonastalih zgrada postoji veliki lagum, čija je površina bila više od 450 kvadratnih metara. Budući da nisu mogli odmah da se priključe na kanalizacionu mrežu, pravili su septičke jame koje su raskvasile podlogu, a oko kuća se skupljala kišnica koja je takođe uticala da tlo postane nestabilno. Kada je opasnost ozbiljno zapretila, moralo je da se reaguje munjevito. Jer, kuće su počele da gube stabilnost, fasade su pucale, a zidovi postajali nestabilni.
Tako su gradske vlasti 1988. godine bile primorane da brzo intervenišu. Pošto se sve dešavalo tako da su tonule kuće u tri ulice, odlučeno je da budu nasute ogromne količine betona u prethodno napravljene otvore na krovnom delu laguma, kako bi tunel potpuno napunili i tako sprečili dalju propast stambenih grada. Kroz 23 bušotine nalivane su tone betona, dok **uzburkano** podzemlje najzad nije postalo stabilno, a ovaj neobičan lagum zauvek izgubljen.
 
Enigma ispod Taša

AKO postoji zagonetno mesto u Beogradu, koje traje dugo koliko i sam grad, i pamti sve njegove dobre i loše periode, a današnjim žiteljima prestonice je uglavnom ostalo nepoznato, onda je to Tašmajdan.
Ispod tašmajdanskog platoa prolazili su tuneli dvomilenijumski starog Rimskog vodovoda, sa ovog mesta je K-đorđe nadgledao oslobađanje grada, Tašmajdan je bio Staro groblje, ovde je pročitan Hatišerif koji je prvi nagovestio slobodu Srbije posle ropstva pod Turcima, tu su, kako povedaju stariji istoričari, bile spaljene mošti Svetog Save, a ne na vračarskom platou, kako danas mnogi misle. Jer, mošti sveca su bile spaljene na Malom Vračaru, a ne ovom, koji mi danas tako zovemo. Taj, Mali Vračar je počinjao upravo pored mesta koje danas okružuju Savezna skupština, početak Bulevara revolucije i Glavna pošta.

RIMSKI MAJDAN
ISPOD tašmajdanskog platoa izvađene su ogromne količine kamena još u rimsko vreme, kada su još u prvom veku od istog kamena zidane građevine Singidunuma. Mnogi sačuvani sarkofazi pronađeni širom Beograda napravljeni su uglavnom od tašmajdanskog kamena. Kamenolom su kasnije nasledili Turci, dajući mu i današnje ime sastavljeno od reči **taš** - kamen i **majdan** - rudnik. U njemu su se skrivali Beograđani tokom Prvog svetskog rata od besomučnog austrougraskog bombardovanja, da bi zjapeće okno rudnika postalo skriveno od očiju posmatrača tek pre Drugog svetskog rata. Tek tada ovo mesto postaje tajna.

Današnji ulaz u tašmajdanske pećine nalazi se iza popularnog restorana **Fratelis**, preko puta zgrade RTS. Stepenište koje vodi u dubinu, ispod velike stene, dugo je bilo daleko od pogleda i pristupa onih koje je radoznalost terala da se zapitaju šta je iza(?). Stoga što je ovaj adaptirani prostor iz Drugog svetskog rata još dugo mogao da ima značajnu vojnu funkciju, ili makar onu za sklanjanje stanovištva.

Međutim, zahvaljujući stručnjacima Javnog preduzeća za skloništa, uspeli smo da uđemo unutra, najzad dospevši u pećinu koja se nalazi na kraju vratolomnog stepeništa. Tamo nas je **čekala** dvorana od nekoliko stotina kvadratnih metara na čijim zidovima se i sada vide tragovi koje su ostavili kopači nekadašnjeg rudnika. Naime, kamene ploče su vađene pravilno, tako da su u zidu ostale pravougaone rupe iz kojih su vađeni blokovi.

Dugačak splet hodnika vodi u drugu pećinu, koja je u Drugom svetskom ratu bila adaptirana tako što joj je betonirana podloga, a kao ojačanje bili su napravljeni betonski lukovi, koji su podupirali gornji svod. Ovde je počinjao najznačajniji podzemni prostor Nemaca tokom rata, jer se upravo tu nalazila tajna podzemna Komanda za jugoistok Vermahtovog generala Fon Lera.

Posebna masivna metalna vrata odvajala su ovaj deo od samog komandnog mesta, kao i podzemnih prostorija u kojima su boravili vojnici. Ovde su bili snabdeveni svim potrepštinama, tako su imali čak i agregate za struju, kao i telefonsku komunikaciju. Ceo podzemni kompleks bio je tako napravljen, da je u slučaju potrebe, ovde moglo da boravi hiljadu vojnika tokom šest meseci, bez potrebe da izlazi napolje.

Da bi sva važna oprema, oružje, ali i namirnice bili dopremani u ovaj podzemni grad, Nemci su imali još jedan, poseban ulaz podno Tašmajdana, bliži samom bazenu, gde su mogli da uđu čak i kamioni.

PODZEMNI LAVIRINT
SPLET hodnika vodi dalje, ka još jednoj od pećina za koju je izvezno da je Vermaht nije koristio, makar ne u onoj meri u kojoj je to radio sa ostalim prostorima. Ova pećina nalazi se gotovo bukvalno ispod restorana **Šansa**. To je ogromna odaja ispod zemlje, iza koje i sada ostaje trag kako se može dalje, i kako ni ona nije kraj podzemnog putovanja za radoznalog istraživača. Očigledno je da odatle vodi put ka još nekoliko podzemnih odaja za koje se pretpostavlja da vode ka novom spletu hodnika, a oni kasnije ka Pravnom fakultetu...

Kako objašnjava jedan od najboljih poznavaoca podzemnih objekata ispod Beograda Mirko Radaković, puna istina je da niko pouzdano ne zna kuda tačno svi tajni prolazi koji polaze iz tašmajdanskih pećina i vode neznano kud. Sada bi sve trebalo temeljno ispitati.

Razgovarajući sa starim Beograđanima koji su zapamtili Tašmajdan iz doba Drugog svetskog rata, kao i sa onima koji su nešto više znali o njegovoj ulozi ali su dugo morali da ćute i čuvaju tajnu, došli smo do zaključka da je izvesno da su Nemci u vreme rata hteli da povežu sve svoje važne objekte sa svojom podzemnom komandom. Zato je izvesno da je jedan kraj odavde vodio ka **Manježu**, drugi ka zgradi **Gestapoa**, na današnjem Trgu Nikole Pašića, a treći prema Dvoru, odnosno današnjoj zgradi gradske vlade.

Onaj krak, prema **Manježu** trebalo je da povezuje najvažnije tajne podzemne koridore, baš zato što je duž Nemanjine ulice bilo najviše takvih trasa. One su spajale važne zgrade u ovoj ulici sa zgradom Železničke stanice. To je bio podzemni sistem za tajnu bezbednu komunikaciju, a ispostavilo se kasnije i povlačenje iz grada. Ovaj krak imao je uprao tu ulogu.

Tako danas do kraja nije jasno kuda vode svi tajni prolazi koji se nastavljaju iz tašmajdanskih pećina, iako je izvesno da oni ne predstavljaju delove tako davne istorije, već su uglavnom plod podzemnih radova iz Drugog svetskog rata.

ZARĐALE MINE
JEDAN od razloga što se svi tajni koridori ispod Tašmajdana ne mogu lako ispitati je i taj što su Nemci prilikom povlačenja minirali mnoge podzemne odaje. A poznato je da su bili vešti u tome. Tako su, posle oslobođenja naši inženjerci imali mnogo posla, a izvesno je da svaki tajni koridor nije do kraja proveren. Međutim, sreća je što su ondašnje mine bile u metalnim košuljicama, koje su vremenom korodirale i uglavnom postale bezopasne. Ali, nikad se ne zna, i oprez mora da bude na prvom mestu.
__________________
 
Lavirint ispod stanice

U BEOGRADU postoji još mnogo podzemnih hodnika koji su građeni tako da budu tajna. Takva im je bila i prvobitna namena, a i sada, kada su postali manje važni ili beznačajni, ostali su isto tako tajnoviti kao što su bili i onda, kada su nešto trebalo da znače.

U Resavskoj ulici, kod broja 38, nalazi se i danas neobično lepa zgrada, čiji veliki luk, na šest pravilno raspoređenih ulaza, govori o tome da je bila nekome i nečemu posebno namenjena. Ovo zdanje napravljeno je pre Drugog svetskog rata, i to od novca ondašnje Mornaričke uprave, a bilo je namenjeno za stanovanje najviših oficira onog doba. Zgrada je i danas izuzetno očuvana, pa zato i sada odaje sjaj vremena kada se gradilo sa velikom stilom.

Ispod nje, već u skladu sa vremenom u kome je zgrada nastala, postojali su podzemni hodnici, koji su vodili ka današnjoj zgradi Generalštaba, srušenoj u bombardovanju 1999. godine.
Ruku na srce, hodnici su tada, u vreme kad su stvoreni, vodili ka drugim zdanjima na istom mestu, ali imali su istu, konspirativnu namenu. Tada nije bilo načina za hitnu evakuaciju važnih ljudi helikopterima ili nekim sličnim prevozom koji bi bio dovoljno munjevit, kao što su to mogli da budu tajni hodnici, baš ovako zamišljeni.

Danas je taj deo ispresecan zidovima koji su naprasno **nastali** baš na ovom mestu posle Drugog svetskog rata, pa tako ni ovaj prostor nije više celovit, niti dovoljno dostupan radoznalom istraživaču. Ostao je **u amanet** stanovnicima ove zgrade, ali sada samo kao podrumski prostor, koji će radoznalije među njima da podseća na tajanstvenu ulogu koju je nekada imao, a u dečjoj mašti će da budi dovoljno prostora za imaginaciju šta je sve baš tu, za vreme rata i posle njega, moglo da se dešava.

KUDA VODI TUNEL
TEK nekoliko stotina metara niže, u pravcu prema zgradi beogradske Železničke stanice, nalazi se još jedno zdanje na koje su Nemci mnogo računali tokom okupacije. To je današnja zgrada ŽTP na uglu Nemanjine i Sarajevske ulice, u kojoj se tokom rata nalazila jedna od brojnih nemačkih vojnih komandi.
U vreme borbi za oslobođenje grada od fašističkih vojnih formacija, ostalo je zapamćeno da su Rusi i partizani upravo pred ovom zgradom, baš kao i u samoj Nemanjinoj ulici, imali ogromne gubitke. Otpor je bio snažan, žrtve mnogobrojne, a zastoj u planiranim operacijama očigledan. Nemci su se vrlo srčano borili, jer su znali da ih u protivnom ne čeka ništa dobro. I danas dovoljno radoznao prolaznik lako može da vidi kako je sama zgrada **prošarana** ostacima kuršuma, koji su nevešto, posle rata, samo zabašureni slojem glet-mase, tako različitim od boje fasade same zgrade. Okrugle fleke, pogotovo oko svakog ulaza u zgradu, samo potvrđuju da su se ovde vodile borbe koje ni napadačima ni braniocima nisu obećavale lako okončanje sukoba u kome su se našli.
Zaprepašćenje je bilo veliko kada je pucnjava najzad prestala, oslobodioci ušli u zgradu, i tamo nisu zatekli nikoga!

Nemci su uspeli nekako da pobegnu, ali ovima nije nikako bilo jasno kuda, na koju stranu. Doduše, i zgrada je velika pa im je mnogo vremena odnelo pažnjivo pretraživanje ostalih praznih prostorija, ali na kraju Nemaca nigde nije bilo.
A njihovi vojnici, ispostavilo se kasnije, izašli su u okolini Železničke stanice, odakle su nastavili dalje povlačenje. Jer, ispod ove dve važne zgrade postoji tunel, kojih ih povezuje, i koji su Nemci prvo držali u najstrožoj tajnosti, da bi ga posle, na kraju rata i iskoristili.

TVRĐAVA POD ZEMLJOM
CEO potez od Nemanjine ulice do Železničke stanice, ostalo je u sećanju svedoka, predstavljao je jedan od najkrvavijih gradskih frontova za vreme oslobađanja Beograda oktobra 1944. godine. Tu je bila možda najveća koncentracija važnih nemačkih uporišta, i baš zato je sve bilo obezbeđeno, kako podzemnim tunelima, tako i niskim bunkerskim punktovima, koji su pretili potencijalnom napadaču gotovo ispred svake od zgrada u ovoj ulici.

Stariji Beograđani pamte da tom ulicom nije mogla ni **muva da proleti** i da je tu, posle bitke, ostalo mnogo olupina ruskih tenkova, jer je i pre početka samih operacija jedino oklopna jedinica mogla da se nada da će probiti ovakvu odbranu.
Ali, isto tako se sećaju da su u danima posle oslobađenja ovakvi ulazi još dugo bili vidljivi. Građeni su da budu iste one sigurnosti i čvrstine, kao i podzemni objekti koje smo sretali na Čukarici, ili na drugoj strani grada, duž Zvezdarske šume, dakle na mestima koja su bila od suštinske važnosti za kontrolu prilaza gradu.
I ovi bunkeri bili su, verovatno, povezani spletom podzemnih prolaza, koji su posadi davali osećaj dodatne sigurnosti, ali i veliku manevarsku moć, pošto bi u toku borbe mogli brzo da se premeste sa jednog mesta na drugo. Najzad, mnogo je korisniji onaj vojnik koji nije uplašen pred mogućnošću da će se naći u bezizlaznoj situaciji, a ovakve podzemne podobnosti su umnogome pomogle Nemcima da se baš tako osećaju. Odstupnica je postojala, i oni su znali za nju.

ZABORAVLJENI PROJEKTILI
OBNAVLJANJA beogradskih saobraćajnica neretko donose graditeljima čudnovate susrete sa prošlošću. Jedan od njih bio je tokom rekonstrukcije Ulice Tadeuša Košćuška, kada je ispod stare kaldrme, koju je najzad trebalo da nasledi asfaltna podloga, pronađena nemačka bomba iz šestoaprilskog bombardovanja 1941. godine.
Ugnezdila se na oko 20 santimetara ispod ulice kojom su svakodnevno prolazila bezbrojna vozila uključujući i teške kamione. Čudo, ili čista sreća, hteli su da paklena naprava ne eksplodira tokom svih tih godina.

Iz neobičnih sećanja direktora Muzeja jugoslovenskog vazduhoplovstva Čedomira Janića, pominjemo ono kada su kopajući temelje za kuću u Ulici Orlovića Pavla meštani pozvali stručnjake, budući da su pronašli neku čudnu granatu. Kasnije se ispostavilo da je tamo, na pola puta između Crvenog krsta i Slavije, ležala 80 godina, puna eksploziva, još iz Prvog svetskog rata.
 
Kule ispod grada

BEOGRAD ima bezbroj hodnika pod zemljom, koji spajaju jedan sa drugim delove grada, ili su doboko zavučeni u podzemlje, a saznanje o njima i o pravcima kojima se prostiru mnogim žiteljima ovog grada predstavljalo bi potpunu senzaciju. Pogotovo onima koji svakodnevno koračaju njihovim trasama ili neposredno pored njih, a da u njima ne postoji ni slutnja da je tako.

Tako, samo nekoliko stotina metara iznad Šumarskog fakulteta u Beogradu, u Ulici kneza Višeslava danas postoji niz višespratnica koje ni po čemu ne odaju nekadašnju vojnu važnost ove kote.
U vreme dok je trajao Drugi svetski rat, tu je napravljeno nekoliko neobično važnih podzemnih objekata, koji su Nemcima ulivali sigurnost, ali ne bez razloga, jer su sa tog mesta mogli da kontrolišu veliki deo tada važnih strateških prilaza gradu.

SILAZAK I - MRAK
DANAS mnogi prolaze tim predelom ne znajući šta krije. I zaista, samo običan metalni poklopac na vrhu ulaznog dela i ne obećava da skriva nešto mnogo značajnije od običnog ulaza u kanalizacionu ili vodovodnu mrežu. Možda pažnju privlači jedino metalna kupola, koja se nalazi na blagom uzvišenju, oko dva metra udaljena od šahta, ali ona je danas samo mesto gde se dokoni prolaznik nasloni kada vezuje pertlu, ili se deca baš tu zaigraju, udarajući u metalni obod koji interesantno odzvanja. Sada niko i ne sluti da je baš to bilo smrtonosno mitraljesko gnezdo. To je livena gvozdena puškarnica, sa očuvanim izgledom iz tog vremena, koju je, doduše, počeo da prekriva sloj mahovine, pa je tako nenamerno ostala zabašurena.

Kada se podigne poklopac šahta, otvara se mračan tunel u koji smo se spustili merdevinama ukopanim u beton, oko tri metra u dubinu, i tu se tek vidi umešnost nemačkih graditelja, koji su ovaj prostor vrlo spretno projektovali. Odmah po silasku, niz desetak prečaga koje su ugrađene u zid, ulazi se u hodnik, kojem prethodi dvadesetak stepenika.

Tu se nazire i drugi, rezervni izlaz, sasvim logičan kada se radi ratni podzemni objekat. Uz podzemne prolaze, kojima smo nastavili put, i koji su dugački više od 400 metara, nalaze se minijaturni kanali, čiji zadatak je bio da sprovode vodu u slivnike. To je bila ona voda za koju se očekivalo da bi lako mogla da nastane u podzemlju zbog kondenzacije koju nužno izaziva boravak velikog broja ljudi. Očigledno je da su projektanti o svemu mislili.

Hodnici su spajali delove ove podzemne instalacije sa posebno namenjenim delom za posadu, o čijem se smeštaju takođe posebno vodilo računa. U proširenom delu čekali su ih posebni, rasklapajući kreveti, obešeni o zidove. Oni su se lako podizali i spuštali, otvarajući na taj način dodatni prostor, ukoliko bi bio neophodan. Na izlazu ka površini nalazile su se i po dve topovske i mitraljeske kule, do kojih se prilazilo sa lakoćom, u šta smo se i sami brzo uverili, penjući se ostacima zarđalih, ali i danas jakih metalnih merdevina. Sada su otvori koji su nekada činili topovska gnezda zatrpani kamenom i zapušeni, iako bi možda i sada možda mogli da imaju neku drugačiju svrhu osim da zjape zaboravljeni u mraku.

KOPIJA UTVRĐENJA
CEO ovaj sistem podzemnih hodnika iz Drugog svetskog rata možda nam ne bi privlačio toliku pažnju, da nismo znali da ima **blizanca**, kojeg su Nemci napravili sa istom namenom da kontrolišu važne strateške prilaze Savi. I to pored najelitnijeg čukaričkog stambenog kompleksa, kao i uz sam stadion fudbalskog kluba koji nosi ime ovog dela grada. Sa tom razlikom što u vreme kada je ovaj podzemni bunker bio rađen, verovatno niko nije ni slutio da će beogradska varoš na ovom mestu imati toliko velike i važne stambene zgrade.

Tako je ispod stadiona fudbalskog kluba **Čukarički** po svemu sudeći, ostao deo gotovo istog spleta hodnika koji su povezivali važne nemačke podzemne instalacije. Ulazi u ova mesta kojima se sigurno služio Vermaht, nalaze se tik uz košarkaški teren, neposredno uz fudbalski stadion. Radoznalac će ih lako pronaći, a kada bi posmatrač danas pogledao u pravcu Save, zamišljajući da nema novih zgrada koje su nastale znatno posle Drugog svetskog rata, lako bi zaključio da je ovo mesto bilo strateški izvanredno i da je bilo izuzetno umešno izabrano za poziciju odakle bi se sa lakoćom kontrolisao svako ko pokuša rekom da priđe utvrđenom gradu.

NEDIĆEVO SKLONIŠTE
ĐENERAL Milan Nedić je u sumrak istog rata zapovedio izgradnju velikog skloništa za potrebe stanovnika ovog dela grada, i radovi su bili završeni u roku. Moćno podzemno sklonište bilo je veliko nekoliko stotina kvadratnih metara, i dovoljno bezbedno za ondašnje stanovike ovog dela grada.
Međutim, devedesetih godina prošlog veka, rešeno je da se u ime novih ideja u oblikovanju prestonce, gradske vlasti odreknu ovog podzemnog prostora. Tako je ogromno sklonište jednostavno zazidano, bez obzira na proteste viđenijih urbanista, koji su imali bezbroj ideja kako sklonište sačuvati.
 
TOŠIN BUNAR

Zemun je grad prepun zaboravljenog podzemnog blaga. Kroz njega su se smenjivali različiti vlastodršci i civilizacije, ali je imao sreću da ne bude toliko često do temelja razaran, kao što je to bio slučaj sa Beogradom.

Zato su mnoge istorijske blagodeti u ovoj varoši, ipak bolje, sačuvane od onih sa druge strane reke.
Međutim, neka od zemunskih znamenja, koja su dugo bila marljivo čuvana, kasnije su nestala zarad čiste nemarnosti. Ovo je priča o takvoj istorijskoj zanimljivosti i zabeleška o jednoj od najdužih zemunskih ulica...

Današnje, mlađe generacije, uglavnom ne znaju da su u pravoslavnoj istoriji Zemuna veliku ulogu odigrali Grci. Oni su ovde ugradili i delove svoje kulture, zajedno sa Srbima su ulagali u izgradnju crkava, pa su i njihovi "potpisi" na starinama ovog grada značajni.

Mnogi Grci su, naime, i sami bili izloženi turskom zulumu, pa su spas za sebe i svoje porodice potražili bežeći ka centralnoj Evropi.Prelazeći preko Save, u Zemunu su prvi put nalazili hrišćanski mir, koji ih je i tu zadržao. Budući da su bili manjinsko stanovništvo, mnogi od njih su podlegli asimilaciji: nešto sklapanjem brakova sa Srbima, ili prosto uzimanjem srpskih imena.

Jedan od takvih Grka bio je trgovac Teodoros Apostolos. On je ime promenio u srpsko, pa je ostao zapamćen kao Toša Apostolović. Veoma vičan trgovačkom zanatu, za života je stekao poveliko bogatstvo. Međutim, nije imao sreće sa zdravljem. Mučio je gadne muke sa očima, i ma kakve lekare tražio i koliko novca nudio da se izleči, spasa mu, očigledno nije bilo: slepilo je pretilo da ga potpuno savlada.

Predanje, koje i danas često zaintrigira stanovnike ovog dela Zemuna, govori da je Toša imao veoma neobično snoviđenje koje mu je, najzad, omogućilo da povrati vid.

Kako priča kaže, Toša je usnio san u kome mu se prikazalo kako bi trebalo da se popne na vrh Bežanijske kose i odatle zakotrlja nizbrdo najveće bure koje može da nađe. E, tu se, govorilo je snoviđenje o kome je Toša kasnije mnogo pričao, nalazi vodotok, duboko pod zemljom. Gde se bure zaustavi, znači treba da iskopa bunar i umiva se vodom iz njega, ne bi li njegovim mukama došao kraj.
Nemajući bolji izbor, Toša, tako i uradi. Poznato je da oboleli ljudi traže svaki spas, ne birajući da li je objašnjenje previše logično ili ne. I, gle čuda, navodno beše progledao!

Gde se krije?
I ovaj bunar je, koji po njemu i dobi ime, još dugo postojao. Da Grk ne padne potpuno u zaborav služi današnji naziv ulice koja se nalazi pored nekadašnje građevine, ali mnogi ne znaju ni odakle joj ime, a ponajmanje ko je Toša.

Interesantno je to da stariji Zemunci pamte kako bunar nije nimalo zanemarljiva građevina, kao i to da su se tu dugo organizovali prvomajski uranci i okupljanja mladeži.

Navodno je tek posle Drugog svetskog rata zatrpan, jer su oni koji su dolazili zaključili da im više nije potreban. Jer, to je bilo vreme kada se Novi Beograd širio, pa je u blizini bunara planiran i Studentski grad, a granični deo između stare zemunske periferije i novog betonskog novobeogradskog dela grada nije trpeo "arhaizam" kao što je bio "običan" bunar.

Tako se stari Zemun oprostio od još jedne neobične građevine, odnosno izvora u čiju lekovitost danas više ne možemo da se uverimo. Ostaje da verujemo predanju i sećanju na Tošu Apostolovića, naturalizovanog Grka.
 
Put u srediste Beograda

Nije reč o metafori: beogradsko podzemlje je razgranato i dublje nego što to mnogi misle; ipak, nema tamo ni bauka ni sakrivenog blaga ili duhova, tek poneki beskućnik, prašnjava gajba s (praznim) pivskim flašama, pacovi, paučina i, možda, skeleti stari nekoliko vekova koji u mraku beogradskih laguma i dalje čekaju da budu propisno sahranjeni. Dovoljno da raspali maštu? Reklo bi se da jeste, uprkos uveravanjima arheologa da tamo dole nema ničeg naročito mističnog niti posebno atraktivnog, kako kaže dr Marko Popović sa Instituta za arheologiju.

Beograd je ipak, to je činjenica, potkopan na sve strane. Podzemni hodnici idu kroz Banovo brdo, zemunske brežuljke Ćukovac i Gardoš, Senjak, Tašmajdan naravno i čitav stari deo grada i sa dunavske i sa savske strane, Kalemegdan. Ima ih i u Rakovici, onih najmlađih iz Drugog svetskog rata i na Voždovcu, Vračaru, Zvezdari. Zanimaju nas, međutim, oni stariji. Koliko su stari?

Najdužu istoriju imaju tašmajdanske pećine, ispod današnje Crkve Svetog Marka, odakle se još u rimsko doba, na periferiji ondašnjeg Singidunuma, vadio kamen od koga će biti pravljeni sarkofazi iskopavani dva milenijuma kasnije svuda po Beogradu. Sarkofazi, ali i mnogo šta drugo, pravljeno je od tašmajdanskog kamena, govore za NIN autori knjige "Beograd ispod Beograda", novinar "Večernjih novosti" Zoran Lj. Nikolić i dr Vidoje Golubović.

Hodajući Tašmajdanskim parkom, vrlo često i ne sluteći ništa, Beograđani šetaju po starom beogradskom groblju ali i nad spletom od barem sedam pećina koje su i same u prošlosti bile grobnice. Neke od ovih pećina su prirodne, druge su iskopali i proširili Rimljani i Turci koji su odatle vadili šalitru, kaže arheolog dr Marko Popović. Beograđani su se u njima skrivali od austrijskog bombardovanja u Prvom svetskom ratu, ali posebno zanimljive one postaju u Drugom, kada ih Nemci preuređuju u komandu jugoistoka, uvode struju u podzemlje i grade podzemne komunikacije, "ali taj sistem nije završen", objašnjava dr Popović. Niti je do kraja ispitan, dodaće Zoran Nikolić. Kuda su vodili nemački podzemni prolazi? Pretpostavka je, ka svim važnijim tačkama u gradu, štabu Gestapoa na današnjem Trgu Nikole Pašića, ka Pravnom fakultetu, Manježu a odatle možda i do železničke stanice... Nemačka skloništa i prolazi prešli su po oslobođenju u ruke vojske i tako postali zabranjeni grad za znatiželjne istraživače, koji se sada pitaju i da li su baš sve tašmajdanske prolaze prokopali Nemci. Ili su oni "delo nekih davnih rudara", koji su "nameravali da ovaj deo grada sačuva tajanstvenu, za mnoge skrivenu namenu"?

Austrijski ili rimski vodovod
Prvi hodnici i podzemni prolazi ispod beogradskih ulica pojavljuju se tek u tursko doba, stav je zvanične arheologije. Dr Popović govori da su u starom delu grada nađeni ostaci turskih vodovodnih kanala, visokih 80-90 santimetara, širokih oko 60. Više i solidnije vodovodne tunele, osmišljene da obezbede cevi od izvora u Malom Mokrom Lugu do Kalemegdanske tvrđave, sagradili su Austrijanci u 18. veku u okviru velike barokne rekonstrukcije Beograda. "Deo toga doživljava se kao misterija," kaže arheolog Popović, aludirajući na tvrdnje koje prenose Nikolić i Golubović, da su još stari Rimljani sagradili ove vodovodne kanale. Kažu, Srbi i ostali kasniji stanovnici Beograda umeli su da se koriste ovim antičkim nasleđem pa su Turci mnoge od njih, kada su 1521. godine konačno zauzeli grad, deportovali u Carigrad ne bi li osposobili tamošnji Konstantinov vodovod.

Marko Popović, pak, kaže da su ostaci rimskog vodovoda nađeni na samo dva mesta, u Studentskom parku i nedaleko odatle, u Rimskoj dvorani današnje Gradske biblioteke, a i to su samo vodovodne cevi ali ne i hodnici.

Tek, ovi podzemni prolazi, bili oni austrijski ili rimski svejedno, imali su u jednom trenutku i interesantniju namenu - bilo je to 1801. godine, kada su se zloglasne dahije kroz njih ušunjale unutar gradskih bedema i otele Beograd od Hadži Mustafa-paše.

Osvajanja i osvajački pokušaji ostavili su Beogradu još tunela i pećina. Istoričari beleže da su Turci 1440. godine, kada je sultan Murat II opsedao Beograd, negde u okolini današnje Pariske ulice iskopali lagum ne bi li se provukli ispod bedema i braniocima došli iza leđa; bili su otkriveni, posada grada je sa suprotne strane takođe prokopala prolaz, minirala turski, i nesuđeni osvajači ostali su da leže ispod Beograda do danas. Sličan pokušaj uspeo je, međutim, 1521. godine, kada su u Donji grad ušli sa dunavske strane i Beograd konačno prešao u turske ruke.

U neposrednoj blizini onih laguma iz 15. veka, inače, nalazi se deo beogradskog podzemlja koji je tokom devedesetih godina prošlog veka dobio celishodniju namenu, nakon što su iz njih iseljene romske porodice. To su mesta gde su danas klubovi "Lagum" i "Andergraund", koja su Turci, a zatim i Austrijanci (uz današnju "Barutanu", koja je tako i dobila ime) koristili kao skladišta baruta. Iz "Andergraunda", priča Zoran Nikolić, vode urušeni tuneli za koje se pretpostavlja da vode ka spomeniku Pobednik i na drugu stranu, ka francuskoj ambasadi. Dr Marko Popović govori i da postoji još jedan podzemni hodnik ispod Kalemegdanske tvrđave, koji je ostao neistražen. "Potiče iz 15. veka a otkriven je 1965. godine. Ne zna se pouzdano kuda vodi, ali jasno je da nije reč o vodovodnom tunelu, već da je to bila komunikacija. O tome svedoči i visina ovog tunela od 160 santimetara", kaže Popović.
Od Gardoša do Kalemegdana

Ovaj i ovakvi neistraženi tuneli podstakli su, naravno, širenje priča a jedna od najzanimljivijih jeste ona da su beogradski lagumi bili povezani čak sa onima u Zemunu. Jedan od takvih laguma "povezivao" je (u priči) Rimski bunar na Kalemegdanu sa zemunskim brdom Gardoš na suprotnoj strani ušća Save u Dunav. Ali, kaže dr Popović, Rimski bunar "niti je rimski, niti je uopšte bunar", iako je nastao tokom austrijskih nastojanja u 18. veku da reše problem vodosnabdevanja. Njegovo dno je 14 metara ispod nivoa Save. Međutim, on je dugo bio suv pošto se završava u čvrstoj steni. Voda kojom je ispunjen, sliva se u njega odozgo.

Daleko je misteriozniji i nejasniji - priznaje i dr Popović - drugi bunar pronađen u centru današnjeg Beograda, kod Vukovog spomenika prilikom kopanja metro-stanice. Zna se da su i njega sagradili Austrijanci u 18. veku, potvrdili su to i predmeti pronađeni na dnu, ali je "neobično što je tolika konstrukcija napravljena tako daleko na periferiji tadašnjeg Beograda". "Nije jasno ni čemu je taj bunar služio, jer nisu pronađene vodovodne cevi. Moguće da nije dovršen", navodi naš sagovornik, i dodaje da od bunara vodi jedan zasvođeni hodnik; kuda on vodi, takođe je nepoznato, jer ni on nije istražen. Uz to, kaže Popović, ni u "obimnoj građi u Vojnom arhivu u Beču o ovoj konstrukciji nema ni reči" premda, istini za volju, ni ova arhivska građa nije do kraja proučena. Daleko manje romantično i mistično poreklo imaju mračni lagumi u ****đorđevoj ulici - ukupno 13 - i oni njima slični u Zemunu. Slični, jer su izgrađeni iz istih, "čisto utilitarnih razloga", da budu magacini i skladišta. Kopanje su, ponovo, započeli Austrijanci u 18. veku a nastavljeno je ono i u devetnaestom. Na zidu najvećeg među ovim lagumima urezan je monogram "M. O. 1809", za koga Nikolić i Golubović tvrde da se odnosio na Milana Obrenovića, Miloševog brata. Uzgred, spominje se u knjizi "Beograd ispod Beograda", iako nema mnogo veze sa ovom pričom, nagoveštaj da je Milana Obrenovića baš te 1809. godine u Bukureštu ubio K-đorđe. U svakom slučaju, i Milanov i ostali lagumi zadržali su do danas prvobitnu namenu, a u najvećem od njih, koji je potpuno zapušten, ostalo je još s početka prošlog veka da leži 17 ogromnih buradi za vino od po nekoliko hektolitara.U ostalima su danas, gajbe piva i kojekakav krš koji sakriva i uspomenu na ideju da se, počev baš od ovih laguma, još 1883. godine ispod Beograda prokopa metro...
 
Tajna bežanijskog brega


LESNA zaravan, koja počinje od Gardoša, a prostire se, kasnije, duž Kalvarije i Bežanijske kose, sadrži u sebi brojne lagume, na koje se nailazi sve do oboda pored nekadašnjeg Starog aerodroma.
Mnoge od njih, stariji Zemunci zvali su **vojnim**, što na slikovit način podseća na njihovu nekadašnju namenu. Opravdanje za ovakvo ime postoji pogotovo kada pričamo o građevini ispod zemlje koja se nalazi kod železničke stanice **Tošin bunar**. Verovatno je tu nekada bio jedan od austrijskih laguma, međutim, njegov izgled, u vreme koje je prethodilo Drugom svetskom ratu, bio je dramatično izmenjen. Upravo to mesto izabrala je vojska ondašnje Kraljevine Jugoslavije za podzemnu bazu odakle bi se komandovalo operacijama odbrane grada tokom rata koji je otpočeo 6. aprila 1941. godine.

Tako je lagum posebno ojačan i u njemu su bili odrađeni svi radovi koji su kasnije garantovali bezbednost visokog vazduhoplovnog vojnog vrha koji je trebalo da rukovodi operacijama odbrane grada. Međutim, **pasija** jugoslovenstva, koje nikada nije bilo dovoljno jedinstveno onda kada je to za državu bilo najpotrebnije, pokazala se, nažalost, i ovde.

DVE IZDAJE
LJUBAZNOŠĆU direktora Muzeja jugoslovenskog vazduhoplovstva Čedomira Janića, došli smo do podataka iz neobjavljenog rukopisa šefa Operativnog odseka Komande vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije Andrije Pavlovića, koji je zabeležio da komandant Prve vazduhoplovne brigade, pukovnik Dragutin Rupčić, **nije lično rukovodio u komandovanju i manevrisanju vazduhoplova, već se uglavnom skrivao u bežanijskim lagumima**. Kasniji podaci u koje nas Janić upućuje, još jasnije govore o tome, s obzirom da je taj isti Rupčić nedugo zatim prebegao u Nezavisnu Državu Hrvatsku, i tamo bio tzv. **general-vitez** u vazduhoplovstvu NDH.

O istoj, tajnoj zemunskoj komandi, u vreme šestoaprilskog rata mnogo je znao i komandant Drugog lovačkog puka, tada pukovnik, Pirc. Kako nas upućuje Janić, plan je bio da Beograd brani Šesti lovački puk, dok je ova jedinica, pod Pircovom komandom, bila zadužena za akcije nad celom teritorijom Srbije. Pukovnik je, prebegavši iz Jugoslovenske vojske, već 10. aprila 1941. godine bio u Hrvatskoj, ali već 1943. godine, eto ga u partizanima, i to na mestu komandanta Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva. Posle rata, međutim, biva ražalovan. Pirc ni tada nije pokazao šta sve zna da isposluje u svojoj neobičnoj karijeri, već uskoro postaje imenovan za ambasadora Jugoslavije u Argentini. Ne lezi vraže, tamo obnavlja kontakte sa ustašama, ali istovremeno kontaktira sa Informbiroom.

Repriza **Pirc** desila se početkom rata koji je prethodio raspadu sledeće Jugoslavije, kada je na čelu vazduhoplovstva bio general Antun Tus. Ovaj, doduše, nije komandovao iz bežanijskih laguma, ali je uradio isto što i njegovi prethodnici, pošto je na samom početku rata prebegao u Hrvatsku, preuzevši tamošnje vazduhoplovne snage.

Zbog svega toga lagumi u bežanijskoj padini nisu nimalo zanemarljivi za istoriju države, čije će ime, veoma je moguće, postati samo istorijska kategorija. Deo propasti države južnih Slovena, odvijao se bgaš tu, gde je bilo središte ratnih vazduhoplovnih snaga, pokazaće se kasnije, najvažnije sile koju svaka država može da ima.

HUMKE U MULJU
RANI prolećni dani 1941. godine i nemački bombarderski napad na Kraljevinu Jugoslaviju odneli su tačno 137 života naših najboljih pilota. Ni jedan od ovih vazduhoplovaca koji su bili svesni da ono što rade neće mnogo promeniti odnose snaga u nastupajućem ratu, ali da će im makar ponos, baš kao i smrt ostati večiti, posle rata nije proglašen narodnim herojem.

Šta više, moguće je da se i danas pod dunavskim muljem nalaze ostaci nekadašnjih aviona, ali i vazduhoplovaca u njima. Ovo istraživanje započeo je prvo Antun - Braca Benčević, da bi ga nastavio istoričar Petar Bosnić, koji i danas gaji nadu da će jednog od nesrećnih pilota, odnosno makar deo njegove letelice ipak izvući na površinu.

To je bio narednik Milutin Petrov, rođen 1908. godine, koji je zvanje pilota dobio 1937. godine, a kurs noćnog letenja završio je godinu dana kasnije. Kobnog, 6. aprila uzletao je čak tri puta, oborio nekoliko nemačkih pilota, a onda je i njegov **meseršmit** oboren. Prema podacima do kojih su došli Benčević i Bosnić, to se desilo preko puta Zemuna, u okolini ekonomije pored mesta Crvenka.

Istraživačka strast požrtvovanog Bosnića nije napustila tokom nekoliko proteklih decenija, pa tako 1986. godine prvo uspeva da zainteresuje stručnjake ljubljanskog univerziteta, a ovi, potom, i kolege iz Bratforda u Velikoj Britaniji, koji su već tada ovladali tehnikama magnetometrijskog ispitivanja. I zaista, na istom mestu koje je označio Bosnić, prva ispitivanja su naslutila da postoje metalni ostaci, koji bi mogli da dostižu oko 750 kilograma. A motor aviona kojim je Petrov upravljao bio je težak oko 750. Već kada je bio na pragu otkrića, Bosnića su u tome prekinule nove ratne operacije, koje su protekle raspadu prošle Jugoslavije.

Petar Bosnić se i danas nada da će narednika pilota Milutina Petrova ipak neko dostojanstveno sahraniti, onako kako je zaslužio.

SAVEZNIČKI **LIBERATOR**
PREMA podacima kojima raspolaže Petar Bosnić, Petrov nije jedini pilot koji je ostao na dnu reke. Svoje večno konačište tamo je našao i Branislav Todorović, u mutnim vodama pored Ade huje. Kako opisuje ovaj istraživač, **male su šanse da njegov avion, ali i njegove kosti ikada budu izvučene sa dna reke**.
Slično je prošao i saveznički avion **liberator**, koje je oboren 1944. godine i **zaronio je** pored Ade čibuklije. Kako objašnjava Čedomir Janić, stručnjaci Muzeja vazduhoplovstva su sa njega uspeli da izvuku samo elisu i motor. Tako je sigurno da je i eksplozivni tovar i sada sa njim, na dnu.
Ranijih hodina, u vreme kada bi nivo Dunava opadao, letelicu je bilo moguće videti, ali je sada, godinama nakon obaranja, ipak počela da tone, prepuštena nanosima dunavskog peska.
 
LAGUMI ISPOD KOSANČIĆEVOG VENCA

Kada se krene Brankovim mostom od novobeogradske strane ka starom delu grada, pred očima "puca" jedinstvena panorama Beograda, zakriljena Sabornom crkvom. Taj prizor je već dugo pojam prepoznatljivosti naše prestonice i najčešća inspiracija mnogim umetnicima, slikarima, rezbarima i fotografima koji su na sebe "uzeli" misiju da zabeleže izgled grada i tako "ukradu" od vremena trenutak njegovog postojanja i sačuvaju ga za one koji će tek biti rođeni.

Malo njih zna da podzemni prostor ispod ovog "pejzaža", od mosta pa do Kalemegdana, sakriva lagume u koje se ulazi iz K-đorđeve ulice, a koji su smešteni ispod jednog od najlepših i najromantičnijih delova grada - Kosančićevog venca.

Zaštita od ratne stihije
O njima se dugo nije govorilo ni znalo, a javnost posle Drugog svetskog rata o njima nije ni smela da bude obaveštena. To je stoga što su oni tada bili predodređeni kao mesta gde bi, u slučaju velike potrebe, bivala sklanjana i sakrivena kulturna i materijalna dobra prestonice u danima rata, odnosno potencijalno vojnih operacija, ukoliko namenska skloništa ne bi bila dovoljna. Uostalom ovi lagumi su i služili kao skloništa, doduše za stanovništvo, za vreme nemačkog i savezničkog bombardovanja Beograda 1941. i 1944. godine. Mnogi današnji Beograđani pamte te ratne dane kada su kao mališani, uz brižan nadzor roditelja odlazili tamo, tražeći spas od nemačkih "štuka" i savezničkih bombardera.
Međutim kako su godine prolazile postojalo je jasno da je ta lokacija krajnje nesretno rešenje za ovu namenu. Makar kada je reč o sklanjanju ljudstva. Jer, sloj zemlje, odnosno stenovita podloga, dakle zaštitni sloj iznad laguma postao je isuviše tanak i neotporan za savremena vojna sredstva i bombe velike prodornosti, a novu ulogu niko od potonjih gradskih vlasti nije dovoljno "doumio". I tako je do današnjih dana. Tako lagumi ostadoše tamo gde su, a sve se menjalo oko njih, osim same zapuštenosti, koja je jedino ostala trajna.
 
Ulazi iz K-đorđeve ulice

Iz K-đorđeve ulice postoje ulazi u 13 velikih laguma. Koliko su tu dugo, veliko je pitanje i za većinu Beograđana, mada ih oni najstariji pamte odvajkada. Nalazili su se iza zdanja koja su nekada bila ponos Beograda, kao što su hotel "Kragujevac" i dabome, nekadašnja carinarnica koju su zvali Đumrukana (po turskom "đumruk" - carina).

Svojevremeno je ovo bilo ubedljivo najvažniji, ali i najlepši deo Beograda. To je bila i trgovačka žila kucavica prestonog grada, jer je najviše robe u Beograd i iz njega bilo dopremano rekom, odnosno brodovima. Tada je drumski saobraćaj bio nerazvijen i nesiguran, a železnica još nije postojala, pa je rečni transport bio ubedljivo najvažniji.

Istovremeno, bilo je neobično važno da se pristigla roba lageruje kako se ne bi ukvarila, a u vreme kada nisu postojale hladnjače i frižideri takav zadatak nije bilo ni malo lako rešiti. Tako su kopani lagumi, veštačke pećine koje su se nalazile blizu luke da bi se u njih lakše smestila roba, a istovremeno su to bila mesta u kojima je temperatura bila stabilna i niska i leti i zimi. Da se ispod zemlje ne bi pojavila buđ i vlaga, kopani su posebni otvori za ventilaciju, pa su ove podzemne prostorije uvek bile provetrene i suve.

I danas prolaznici koji idu ka Kosančićevom vencu pored stepeništa vide male kule, za koje misle da su nekakve puškarnice ili ostaci nekadašnje tvrđave. Međutim, istina je da su to gornji otvori ventilacionih tunela, koji se spuštaju ka unutrašnjosti laguma, dvadesetak metara u dubinu.

Najveći lagum ima dva ulaza, nalazi se upravo pored bivšeg hotela i ima oko hiljadu kvadratnih metara površine. Danas je to zapušten prostor u kome se nalaze prazne bačve veličine garsonjere i bezbrojne, razbacane gajbe iz sredine prošlog veka, koje izgledaju kao da su ih zaboravili stari Rimljani, a ne neki varošani od pre pedesetak godina. Tamo je nekada poslovalo skopsko preduzeće za promet alkoholnih pića "Lazar", kome su ondašnje vlasti dale ovaj prostor na korišćenje. Zaostala burad imaju zapreminu od po deset hektolitara, a osim debelim slojem koji je stvorilo kapanje sa gornje ploče laguma, prekrivena su prašinom koja dugo ostaje na prstima kada se dodirne.

Na jednom od najvećih buradi videli smo ugraviranu 1921. godinu. kao datum kada je napravljeno. Interesantno je i to da su burad veća od ulaza u lagum, pa je jasno da su u njega unošena deo po deo, a tek onda sklapana. To je bio posao ondašnjih zanatlija koji su se zvali pinteri. Međutim, kada je skopsko preduzeće napustilo ovaj prostor burad su ostala neiskorišćena a ovaj lagum zaboravljen, sve do današnjih dana, kada smo se opet "uvukli" u njega, neprijatno iznenađeni činjenicom koliko i kako Beograd brzo zaboravlja svoje blagodeti.

Od ulaza u lagume do tadašnje luke vodio je i minijaturni železnički kolosek, kojim je prevožena roba od brodova do ovih magacina, i to vagonetima nalik onim rudarskim. To nas vraća u još jednu važnu priču vezanu za stari Beograd i prvu ideju da se u njemu stvori neka vrsta metroa.
Naime, još 1883. godine dvojica građana, po imenu Gugla i Gal, od opštine Beogradske tražili su koncesiju kako bi u praksi sproveli jednu nesvakidašnju ideju. Oni su hteli da iz ulice Kneza Mihaila do stovarišta savskog prokopaju "podzemnu železnicu za prevoz espapa i putnika i da kroz nju sprovedu i vodovod". Tako je u Beogradu na pomolu bio prvi svetski metro. U knjizi "Česme i fontane Beograda" ovo je pedantno zabeležio publicista Vladimir Bunjac, koji je napomenuo i to kako su Gugla i Gal hteli da se obezbede, pa su molili za obećanje da opština do kraja godine neće nikome drugome dati takvu koncesiju. Na sednici odbora od 14. maja 1883. godine, takvo obećanje im je bilo dato.
Ne zna se zašto se Gugla i Gal više nikada nisu javili, i zašto njihova ideja nikada nije sprovedena u delo, ali je sigurno da bi tako Beograd postao jedna od prvih svetskih prestonica sa metroom.
Ta prilika je bila propuštena. I tako do dana današnjeg.
 
Kristina Vlahović

Ovako piše ona o Beogradu..

.U doba antike rimski kostum, stalni vojni logor IV Flavijeve legije koji se nalazio na platou Gornjeg grada i prostoru parka Kalemegdan, bio je povezan vodovodom sa udaljenog izvorišta u Malom Mokrom Lugu. Deo te antičke vodovodne linije s velikom olovnom cevi je otkriven na samom ulazu u Bedem, ispod sadašnje Biblioteke grada i može se videti u Rimskoj dvorani.

Prve podatke o jednom takvom bunaru u gornjem gradu Beogradske tvrđave, odnosno u starom despotskom zamku, zabeležio je poznati turski putopisac Evlija Čelebi, koji je u Beogradu boravio 1660 godine.

Prema njegovom pisanju ovom utvrđenju nalazio se jedan stari bunar, još iz vremena pre turskog osvajanja grada. Kako je Čelbi, bio poznat po preterivanju, bunar je bio dubok 50 hvati ili oko 85 metara i navodno bio je spojen tunelom sa rekom Savom. U vreme kada je on boravio u tvrđavi, bunar nije korišćen za vodu već se tu "čuvalo" žito. Sudeći po tome ono što je video znameniti tuski putopisac nije bilo bunar već dublja cisterna ili "žitnica".

Ime "Rimski" je novijeg porekla i prvi put je zabeležno u 19 veku. Sadašnji Rimski bunar izgrađen je u toku velike barokne rekonstrukcije Beogradske tvrđave u vreme austrijske okupacije 1717 - 1739. godine. Izgradnja bunara je trajala oko desetak godina i završena je 1731. godine. Na starim planovima tvrđave iz toga vremena ali i onim kasnije, ovo zdanje je uvek bilo označeno kao "Veliki bunar". Rimski bunar nije antička tvorevina uprkos imenu koje su mu Beograđani dali pre dva veka.

Nalazi se ukopan u stenovito tlo ispod sadašnjeg platoa Gornjeg grada. Za prilaz se koristi put koji vodi prema Kralj kapiji. Unutra se ulazi za svedenim hodnikom širine 2,15 i dužine 15 metara. U levom zidu hodnika nalaze se tri polukružne niše koje su nekada služile za postavljanje svetiljki. U desnom zidu se nalazi prostorija koja je po svemu sudeći nekada služila kao rezervoar izvađene vode iz bunara jer su tu bile i tri česme.

Sam bunar se nalazi u sredini centralnog prostora i prečnika je 3,40 metara. Prema najnovijim merenjima dubok je oko 51 metar, što znači da mu je dno nešto niže od dna reke Save. Oko zida se nalaze dva spiralna zasvedena stepeništa kojima se silazi u bunar do dubine 35,30 metara, što je gornji nivo vode u bunaru.

- Do sada je bilo nekoliko pokušaja istraživanja Bunara. Prvi put je detaljno istražen 1940. godine. Posle Drugog svetskog rata, tačnije pedeset i neke godine, kažu dogodilo se neko ubistvo, gde je muž bacio ženu u vodu zbog čega je bunar bio zatvoren. Tako je 1959. godine počela i rekonstrukcija da bi tek sedamdeset i neke bio ponovo otvoren za posetioce - kažu u Zavodu za zaštitu spomenika kulture grada.

Bunar ne preseca nijedno izvorište sa koga bi se snabdevao. Voda se skuplja sa površine, koja se sa platoa Gornjeg grada sliva kroz propusno tlo i akumulira. Tako da je to pre cisterna nego bunar. - Od bombardovanja, skoro već dve godine, Rimski bunar je zatvoren za posetioce. U ovom momentu nedostaju sredstva za neophodne popravke i radna mesta kustosa vodiča - objašnjava Zoran Tucić, zašto su zaključana vrata ovog zdanja.

Stepeništa
Spiralnim stepeništima se prilazi iz obimnog hodnika kroz zasvedene otvore između stubaca. Oba ova stepenišna hodnika u vidu dvojne spirale, spuštaju se jedno iznad drugog, praveći svaki po četiri i po zavoja. Do dna svakog od hodnika vodi po 208 stepenika. Posle svakih devet stepenika nalazi se odmorište sa pojedinom polukružnom nišom, naspram koje je prozor u zidu između stepeništa i samog prostora bunara.
 
Zoran Nikolić

TAJANSTVO ILI ZBILJA - ŠTA KRIJE VILA VUKOJČIĆA

Zemun predstavlja pravu "izložbu" podzemnih građevina koje umnogome pamte i "čuvaju" njegovu istoriju, pogotovu njene zaboravljene segmente.

Pa ipak, što god da pričamo ili koje god mesto, koje privlači veliku pažnju, da opišemo, a da je ono deo podzemlja Zemuna, ono najtajanstvenije u ovom gradu je sasvim sigurno vila "Vukojčić". Za ovu zgradu vezana su najmisterioznija predanja, doduše iz novije istorije, koja su iz decenije u deceniju "narastala i bubrila", da bi danas postala gotovo epski neverovatna.

Pa ipak, izvesno je da "gde ima dima ima i vatre" i da sve ove priče vezane za čudnovatu kuću na periferiji Zemuna nisu nastale ni malo slučajno. Naprotiv...

Vila "Vukojčić" je nastala kao zdanje koje je napravio predratni industrijalac Vukojčić, po čijem prezimenu je i do danas ostala poznata. Malazi se pored Batajničkog puta, preko puta Elektronske industrije,na strani bližoj Dunavu.

Očigledno da joj vlasnik nije uzalud izabrao takvo mesto, jer je zaista tako postavljena da putniku namerniku nije daleko da dođe do nje, ali istovremeno, naizgled, dovoljno zabačena da vas tamo niko ne bi tražio, ukoliko hoćete da se sklonite od radoznalih pogleda.
I danas zgrada izgleda prelepo; iako oronula, još nosi očigledne znake gospodstva "stare dame". Građena je kao glamurozno zdanje, ali sa mnogo ukusa, pa su tragovi raskoši na njoj i sada jasno vidljivi.

Da bismo proverili priče o ovoj zgradi poveli smo u "akciju" i speleologa Željka Latasa, člana Akademskog speleološkog kluba "ASAK" sa Prirodno-matematičkog fakulteta u Beogradu. Kao i tokom svih istraživanja po podzemlju Beograda i ovoga puta su stručnjaci ASAK-a bili uz nas. A ono što je najinteresantnije, oni su tipični entuzijasti, jer sve akcije prave o svom trošku, a okupljeni su samo zarad ljubavi prema onome što rade. Svi su intelektualci, pa je tako Latas kontrolor leta, ali ih u klubu ima iz svih branši.

Budući da nam je Latasovo prisustvo ulilo sigurnost, bili smo spremni za akciju, a tome su znatno doprineli naši domaćini Mihajlo Oluić, nadzornik obližnjeg autokampa i Slobodan Bujagić, veliki poznavalac važnih zemunskih objekata. Ali, bolje da vas uputimo redom u razloge zašto smo ovde...
O ovoj vili se tako dugo raspredaju neobične priče da su mnoge već postale legendarne. Hteli smo da proverimo koliko im se može verovati. Naime, oni upućeniji kažu da se ispod zgrade nalazi splet mnogobrojnih hodnika koji, najverovatnije potiču iz perioda Drugog svetskog rata. Očigledno je da je tada mudri industrijalac shvatio da mu predstojeći rat, a pogotovo nastupajući komunizam mogu doneti nesreću.

Moguće je i to da ovaj splet podzemnih koridora nema mnogo veze sa ostalim lagumima i podzemnim prolazima u Zemunu, jer je verovatno znatno mlađi od njih.

Različite priče su raspredane o ovoj kući i oko nje zato što je zdanje, posle Drugog svetskog rata, dugo vremena bilo i restoran preduzeća "Central". To je bila ekskluzivna kafana, koja "pamti" i bezbroj svadbenih ručkova i različitih slavlja, pa nije neobično da su se, u masi koja se u nju slivala, nalazili i oni koji su znali malo više o istoriji samog zdanja.

Dakle, najverovatnije je vilu još tridesetih godina prošlog veka podigao Živojin Vukojčić, ondašnji tekstilni industrijalac. Kažu da je splet podzemnih hodnika kasnije napravio njegov sin, Dragi Vukojčić, verovatno 1943. godine, kako bi pod zemlju spustio tadašnju fabriku tekstila, ne bi li je na taj način sklonio od očiju javnosti, ali i zaštitio od eventualnog bombardovanja. Poznato je i da je imao ideju da dole napravi tajne magacine u kojima bi držao bale sa tkaninama. Vrlo je moguće da mu je osnovna zamisao bila da važne stvari smesti daleko od očiju partizana, jer je njihov dolazak tada postao izvestan a on, sa razlogom zabrinut.

Tako se krajem rata, i zbila najdramatičnija priča vezana za ovo mesto. Dragi Vukojčić je uspeo da pobegne partizanima i da se na kraju domogne Južne Amerike, ali na zaista spektakularan način, dostojan najboljih trilera.

Naime, krajem rata ispred vile se zaustavio vod vojske, sa zadatkom da privede vlasnike kuće. Navodno su ga pozvali i kada se pojavio na otškrinutim vratima, naredili su mu da se spremi, kako bi mogao da pođe sa njima. Za svaki slučaj, za njim je unutra ušao i komandir voda, dok su ostali vojnici opkolili kuću.

I tada je famozni splet hodnika odigrao ključnu ulogu u daljem raspletu i time potvrdio da ima i te kako mnogo razloga što postoji.
Vojnici su dugo čekali, a iz vile nije izlazio ni njihov starešina ni očekivani zarobljenik. Već uveliko nervozni, otvorili su vrata i ušli unutra da provere šta se tamo dešava, ali su, na svoje ogromno razočarenje, zatekli samo mrtvo telo svog komandanta, koji je bio razoružan, dok od Dragog Vukojčića nije bilo ni traga ni glasa. Očigledno je imao prigušivač, pa je uspeo da ubije partizanskog starešinu tako da pucanj ne privuče pažnju onih što su ga čekali ispred, i da tako dobije dovoljno vremena da se tajnim hodnicima iskrade ka Dunavu.

Ulaz u podzemne koridore Vukojčić je dobro maskirao, pa su vojnici još dugo tražili put kojim je pobegao. Kada su najzad, iza kuhinje, pronašli skriveno stepenište koje je vodilo ka podzemlju zgrade. Dragi Vukićević se već domogao reke i dao se u bekstvo. Ovog puta zauvek. Iz zemlje koju je voleo i iz kuće u koju je mnogo uložio. Nekoliko meseci kasnije obreo se u Brazilu.
 
II deo TAJNA VILE VUKOJČIĆA

Vlasnik vile Vukojčić u Zemunu zaista je na spektakularan način uspeo da pobegne od partizana koji su došli na njegov kućni orag da ga uhapse: uspeo je da ubije jednog od njih, uvukao se u trajni podzemni prolaz koji je prethodno naravno napravio i pobegao do dunavske obale.

Tamo ga je čekao čamac spreman u potaji, kojim je pobegao dalje. Ni jedna priča o tome kako se iskobeljao od potere nije do kraja sigurna, ali po jednoj, pobegao je preko Dunava na banatsku stranu gde su ga jataci brižno čuvali, dok nije dočekao priliku da se prebaci preko granice, a kasnije put Južne Amerike.

Druga varijanta govori o tome da je čamcem, koji ga je čekao na kraju tunela, uz još dva pratioca, krenuo da beži ka današnjem Novom Beogradu. To su, izgleda, progonitelji naslutili, pa su napravili zasedu, otprilike, na mestu gde se danas nalazi zgrada Savezne vlade, na Ušću.
Navodno, tada je izbilo puškaranje pri kome su oba Vukojčićeva pratioca poginula, dok je on i tom prilikom imao sreće. Uspeo je da umakne ka Starom aerodromu, pored današnjeg Tošinog bunara. Tako je, kažu, pobegao iz Jugoslavije jednim od poslednjih letova sa ovog letilišta.

Predanje kasnije kaže kako je, otišavši u Brazil, ponovo rešio da se bavi onim što je najbolje znao, a to je bila trgovina i biznis sa tekstilom. I tamo je stekao veliki imetak mada je, verovatno, jedan deo novca poneo i odavde.

U svakom slučaju, interesantno je i da je još dugo vremena iz Brazila slao razglednice adresirane na svoju kuću. Kako su nam pomenuli zaposleni u "Centralu", to je radio o Božiću, a umesto imena naslovio bi kartu rečima: "Onome ko stanuje u mojoj kući".

A šta dalje?
Kada smo ušli u vilu, dočekali su nas ljubazni radnici "Centrala" koji su otpočeli radove na rekonstrukciji ove kuće. Nadaju se, kažu, da će nakon toga ona povratiti onaj stari sjaj i da će opet okupljati mnoštvo gostiju.

Unutrašnjost još podseća na to koliko je zgrada bila lepa, uz delimično očuvane raskošne lustere, prelepu drvenariju i raskošne stepenice koje su vodile ka gornjem spratu.
Nas je privlačilo prizemlje i deo iza kuhinje, gde se ulazilo u Vukojčićev tajni prolaz. Tamo su nas pažljivo uveli, uz škiljava svetla baterijskih lampi. Jedan od njih je, pokazujući na zjapeću rupu u kojoj se nazirao samo početak spiralnih stepenica, rekao: "Ja tamo nikada ne bih smeo da siđem". E, pa tako nam i nije baš "podigao" raspoloženje, ali znali smo da sada nema odustajanja. Dok nas je budno pratio nadzornik Mihajlo Olujić, prvi je krenuo speleolog Željko Latas.

Važno je i to da u speleologiji postoje zakonitosti kako se u pećine ulazi i iz njih izlazi, odnosno kako se u njima ponaša. Međutim, kada se uputite u ovakvu avanturu ispod površine zemlje, u prostoriju koju je gradila ljudska ruka, onda je obazrivost mnogo veća, jer postoji rizik i od urušavanja, kao i od toga da popuste, na primer, metalne stepenice, izložene decenijama zubu korozije.

Krenuli smo stepenicama za koje smo znali da vode, otprilike, oko 25 metara ispod kuće. Silazili smo jedan po jedan, kako se istovremeno ne bi svi našli na stepeništu i na taj način ga bezrazložno opteretili. Duž cilindra kojim smo se spuštali u podzemlje već su postojali tragovi obrušavanja, pa nas je to upozoravalo na opasnost.

Na žalost, kada smo se spustili u prostoriju koja se nalazi ispod stepeništa, naš put je bio gotovo okončan. Jer, ispred nas se našao ozidan tunel koji je vodio još samo nekoliko metara ali na mestu gde je počinjao da se spušta postojali su ogromni nanosi zemlje, i dalje se nije moglo. Željko Latas je samo bio u prilici da, uz ogroman napor, skloni deo nabacane zemlje i tako pokuša, puzeći, da makar malo nastavi put, ali i to ne zadugo.

Jer, tunel se okomito spuštao dalje, a zemlja je bila sve tvrđa. Najzad, bilo je važno ono što je video, a to je da se na desetak metara od mesta gde se smo se mi nalazili hodnik račvao u dva pravca. Dakle, očigledno je bilo da smo se nalazili na samom početku, a da misterija ostaje pred nama. I to, čini se, zauvek.

Kako se priča završava
Kada smo izašli na svetlo dana, a da bismo završili priču, odnosno makar naslutili njen epilog, potražili smo svedoke, odnosno ljude koji bi mogli da je upotpune.
I zaista, dokaz da smo bili tek na početku puta, vrlo brzo nam je dao Mihajlo Olujić. Jer, kako kaže, pre nekoliko godina je pukla betonska ploča na kojoj se nalazila bašta ispred vile, a ispod se otvorio ambis. Tada je čak 13 kamiona punih zemlje izručilo svoj sadržaj u novonastalu provaliju.
Tako je jasno na koji način smo i mi naišli na prepreku i koliko bi bilo teško i skupo danas pokušati proći istim putem kojim je pobegao Dragi Vukojčić. Ali zaključak koji se sam nameće jeste da je ispod vile Vukojčić zaista postojao ogroman prostor, i da je tamo očigledno moglo da se sakrije mnogo dragocenosti. Jer, čak 13 kamiona je moralo da zatrpava ogromnu prostoriju, koja je građevinare iznenadila ispod zemlje. Najzad, nameće se i pitanje koliko je bilo teško ondašnjem vlasniku zgrade da krišom iskopa i iznese toliko mnogo materijala, a da sve ostane neprimećeno i dovoljno velika tajna da je partizani nisu naslutili.
 
Miris starog Rima

MNOGI građevinari koji u srcu Beograda počinju sa ostvarenjem različitih urbanističkih ideja bivaju ometeni na samom početku. I tada su uzaludni vapaji finansijera ili projektanata da radovi moraju biti okončani u roku. Razlozi da tako ne bude su ili ostaci nekadašnjih, davno zaboravljenih građevina, ili opet, podzemne vode.

Tako se događalo da u okolini Cvetkove pijace, ili pored Slavije ili Bulevara revolucije, još dok kopaju temelje, radnici ulete u podzemne tunele u kojima teče voda, a mnoga zdanja koja su danas obeležja ovog grada napravljena su nad vodotocima. Bolje je redom.

Najstariji vodovod je do današnjeg Kalemegdana dovodio vodu iz Malog Mokrog Luga. Celu njegovu putanju napravili su Rimljani, i sve se događalo pre bezmalo dve hiljade godina, 85. godine nove ere. Kanal je bio visok od 140 do 160 santimetara, na dnu su mu bile polegnute keramičke cevi kroz koje je tekla voda, a bili su ostavljeni posebni otvori da bi u tunel ozidan opekom mogli da uđu majstori i otklone eventualni kvar.

Kanal je dugo postojao i čak je bilo zabeleženo da je tek izgradnjom Beograda između 1860 i 1870. godine presečen na samom početku današnjeg Bulevara revolucije, u blizini Tašmajdana. I tada je još ovaj vodovod snabdevao Fišeklijsku čaršiju i delimično dvor, a sadašnji Pionirski park.


SPLET HODNIKAŽELJNI da pronađemo ostatke rimskog vodovoda i vidimo kako njegovi ostaci danas izgledaju, uputili smo se trasom koju su nekada davno opisali naši prethodnici. Kada smo se obraćali stanovnicima u okolini Cvetkove pijace često smo slušali kako postoji neki čudan hodnik, sagrađen od izuzetno tvrdog materijala, na koji su nailazili mnogi u komšiluku.
I, zaista, uskoro smo upoznali Zorana Lekića, vlasnika kuće koja se nalazi na raskršću ulica Paje Jovanovića i Svetog Klimentija. Ispod temelja se nalazi tunel koji gazda nije hteo da zazida, iako je njegovoj porodici pravio silne muke kada su započeli gradnju. Naime, zid je bio vraški tvrd, a razlog je što su Rimljani za zidanje, odnosno vezivanje opeke koristili, pored ostalog, i negašeni kreč, koji još dugo **radi**, i čini svod ekstremno tvrdim.

Danas je ostao deo tunela dugačak oko 20 metara, a na njegovom kraju se već oseća nedostatak vazduha. Svod je ozidan tipičnom rimskom opekom, koja je visoka oko četiri santimetra, da bi joj jedna stranica bila oko 15, a najduža između 30 i 40 santimetara.

Udahnuli smo miris starog Rima koji je ostavio tragove duboko ispod grada. Svako ko je ovde živeo umeo je da ceni vodu. Tek danas, kada razgovarate sa stručnjacima **Beogradskog vodovoda**, vidite da nije baš uvek tako, i da smo mi, poslednji vladari grada, prekršili to sveto pravilo...
Beograd je grad koji živi na podzemnim vodama, ima bezbroj izvora, reka i rečica čiji vodotokovi su sada uglavnom sprovedeni u kanalizaciju. Današnjim najvažnijim ulicama grada nekada su tekle reke, pa je tako sa Nemanjinom, Kumodraškom, Rimskom... Da smo poslušali ideje inženjera Mihajla Lujanovića, jednog od najcenjenijih eksperata **Bodovoda**, danas sva ta voda ne bi bila nedostupna žiteljima prestonice, već smo mogli da budemo, poput Ciriha, varoš sa nekoliko stotina fontana iz kojih teče čista, izvorska voda.

UPRAVNIK U ČAMCU
SVE kapitalne građevine u srcu grada su **lađe** na podzemnim vodama. Iste muke imali su građevinci koji su pravili Hotel **Moskvu**, kao i oni koji su kopali temelje Palate **Albanija**. Grdno su se namučili i graditelji **Slavije**, kao i **Parka**. Kada je građena **Beograđanka** desetak jakih izvora sprovedeno je u kanalizaciju, a kada je pokušao da **spase** Pozorište na Terazijama od nabujalih podzemnih voda, upravnik Svetislav - Bule Goncić održao je konferenciju za štampu u - čamcu.

Kada smo obilazili podzemne objekte ispod Tašmajdana bacili smo kamen kroz jedan od brojnih otvora i posle nekoliko sekundi čuli kako je pao u vodu, dok je ostala zabeležena i anegdota prilikom rekonstrukcije restorana u zdanju Savezne skupštine, kada se otvorio put u koji je takođe bačen kamen koji je posle dugog putovanja takođe pao u vodu.

Istoričari beleže i veliku paniku koja je zahvatila Beograđane u predratno vreme kada je bila građena **Albanija**, tada najviša zgrada na Balkanu, čiji su radovi bili zaustavljeni zbog obilja podzemnih voda na koje su kopači naleteli.

**Albanija će se srušiti...** kružilo je gradom, a ostale su zapamćene i anegdote da su mnogi u širokom luku zaobilazili gradilište, u strahu da se na njih ne obruši zgrada. Ipak, građevinci su dobro odradili posao, pa čak ni nemačke i savezničke bombe kojima su pokušali 1944. da sruše ovu zgradu, u čijem podzemlju su se nalazile prostorije u kojima su se skrivali nemački oficiri, nisu uspeli da joj naude.

Tek šezdesetih godina ponovo počinju urbanističke muke u ovom delu grada, jer kada su otpočeti radovi na kopanju podzemnog prolaza, ponovo nastupa nevolja i opet su **krivac** podzemne vode. Eksperti **Vodovoda** zatvorili su sve ventile u okolini, međutim, postalo je jasno da pokuljala voda nije iz vodovoda, iako je bila veoma obilna. Tada su naišli na tunel prečnika oko jednog metra iz kojeg je voda kuljala. Nisu imali vremena da ga temeljnije ispitaju, rokovi za završetak radova bili su neumitni. Zabetonirali su ga, na taj način obezbedivši gradilište, ali kuda je posle sva ta voda otišla, niko ni danas ne zna...

MOKROLUŠKA REKA
JEDNA od nekada najvećih reka bila je Mokroluška reka koja se slivala od Malog Mokrog Luka ka današnjem Mostaru. Zato je ova dolina, kojom prolazi autoput Beograd - Niš i danas puna podzemnih voda. U posleratnom periodu ovde je napravljen ogroman kolektor, dimenzija 5,5 sa 5,5 metara, pa danas ta reka teče doslovce ispod autoputa i uliva se u Savu kod Mostarske petlje.
 
Tvrđava – kolevka grada

Piše: Zoran Nikolić

Beograd je **rođen** na Kalemegdanu, tu je uvek započinjalo i okončavalo se ono što je uobličavalo bitisanje njegovih stanovnika. Mi smo obišli deo njegovih podzemnih odaja, jednom davno napravljenih sa potpuno drugačijom namenom nego što je to danas.
Zato smo posebno bili radoznali obilazeći nekadašnji veliki barutni magacin **Pećine**, kakav je pun naziv mesta koje se danas jednostavno zove **Barutana**, kao i depoe ispod Vojnog muzeja.
Kalemegdan je i danas prepun ostataka nekadašnjih skladišta i prolaza koji su davno povezivali zidine i bastione, ali koji su sada dobili tužnu namenu, pa se tu skrivaju beskućnici, dovoljno srećni zbog činjenice da nisu pod vedrim nebom.
Ipak, najveći podzemni prostor ispod Kalemegdana je **Barutana**. Sastoji se od ogromnog hodnika koji povezuje dve velike pećine.

KLESANE PORUKE
Jedan od razloga što su Austrijanci pobedili Turke u velikoj bici za Beograd 1717. godine je bila eksplozija turske municije, koja je bila nedovoljno zaštićena i koju je zapalio jedan austrijski projektil. Barut se nalazio u jednoj od zgrada u donjem kalemegdanskom gradu, a silina eksplozije je razorila i deo odbrambenih bedema, znatno olakšavajući posao nadirućim Austrijancima.
Zato je jedan od prvih poslova koje su sebi pobednici dali u zadatak bio da naprave sigurno mesto gde će se ubuduće čuvati barut, i radovi počinju 1718, a traju naredne tri godine.
Tako su nastale ove velike veštačke pećine, koje su, kako kažu stručnjaci, uklesane u stenu. Sastoje se od hodnika dugačkog 41 metar, čija je širina 2,7 metara, i dve pećine, dimenzija 19,5 sa 17,5, odnosno 17,4 sa 17,2 metra. Debljina zidova je između četiri i pet metara, a iznad svodova ovih sala nalazi se debeo sloj zemlje čiji je zadatak bio da ublaži eventualne udare.
Unutar hodnika koji spaja ove dve velike podzemne hale, nekadašnja skladišta, poređani su sarkofazi pronađeni na ostacima nekadašnjeg groblja u Beogradu. Odnosno, biće da je pametnije reći Singidunumu, jer su oni svoj život živeli u onom, a ne ovom gradu. Danas su ti sarkofazi - napravljeni uglavnom od tašmajdanskog kamena - prazni. U prvoj pećini nalazi se lapidarijum, mesto gde se nalaze nadgrobne ploče, mnoge od njih izuzetno očuvane, na kojima su i sada jasno čitljiva imena pokojnika i poslednje poruke koje su na njima isklesali njihovi savremenici.
Nije na nama da sudimo da li je mesto ovim spomenicima u klubu gde se sluša glasna muzika, ali makar iz pijeteta prema onima koji su tu vekovima konačili, valjda bi bio red da kamene grobne kutije ne služe kao mesta na koja bi se naslanjale barske stolice i na njima držale čaše sa pićem.
Ali, kao da je to jedina beogradska nelogičnost...

VRATA PROŠLOSTI
Tokom prošlih decenija u Beogradu je postojala jedna posebna, svečana ceremonija, kada je otac sinu davao prve znake da ga uvažava kao budućeg muškarca. To je bio odlazak u Vojni muzej na Kalemegdanu. Među sablje, zastave, puške i ostalo znamenje starih ratnika.
Kalemegdanski muzej je po mnogo čemu specifičan i poseban. Ubistvene naprave koje su ispred njega izložene na otvorenom, govore o tome kolike je ljudskih života uloženo da bi one opravdale svoje postojanje. Tu, pored eksponata koji su pred posetiocima u svako doba godine, i po snegu i i na letnjem suncu, **skriva** se još jedno značajno mesto, a to je sama unutrašnjost kalemegdanskih kazamata. To su stotine kvadratnih metara podzemnog prostora koje trenutno dele depoi Vojnog muzeja, sa jedne strane, i svlačionice kalemegdanskih košarkaša, sa druge.
Vrata koja vode unutar zidina zatvorena su za posetioce, pa radoznali posmatrači mogu da vide samo eksponate izložene napolju. LJubaznošću ljudi iz Vojnog muzeja mi smo mogli da obiđemo i ovaj prostor, koji je kroz istoriju često menjao namenu. Tu su bile i konjušnjice, tamnice, skloništa i skladišta...Ispod tog dela tvrđave, koji prethodi Stambol-kapiji i Sahat-kuli, nalazi se po osam prostorija sa svake strane, gledano sa drvenog mosta koji vodi do njih. One najudaljenije od ulaza u taj deo tvrđave **produžene** su tako da njihove dodatne odaje duboko zadiru u bočne bedeme, odnosno okružuju sa jedne strane košarkaške terene, a sa druge samo podnožje muzeja. Sada u delu koji pripada Vojnom muzeju nema mnogo eksponata, ali jedan privlači posebnu pažnju...
Kada smo videli motor koji se nalazio na fotografijama iz svih uxbenika istorije koji su opisivali 27. mart 1941. godine, osećali smo se kao da smo pronašli svoj lični **vremeplov**. Isti motocikl sa prikolicom, na kojem se nalazio čovek sa zastavom u ruci, i sada postoji. Nalazi se u depoima muzeja, a stručnjaci ove kuće požrtvovano se trude da pronađu sve delove koji nedostaju, pa da mašina bude potpuno ista, kao što je izgledala pre bezmalo 60 godina, u sumrak Drugog svetskog rata.
Ne ulazeći ko je stajao iza ovog važnog istorijskog događaja, koji je uvukao i Jugoslaviju u najveći ratni sukob u istoriji, imali smo prelep osećaj da smo dotakli prošlost samu...
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top