ČOVEK KOJI JE DOŽIVEO TUNGUSKU KATASTROFU 1908.

ILLUMINAT

Domaćin
Banovan
Poruka
3.050
Jurij Volfovič Vladislavski rođen je krajem marta 1880. godine u srednje bogatoj porodici u Rjazanju. Otac mu je bio sitni industrijalac, vlasnik lokalne fabrike obuće, Rus, a majka, Nemica, profesorka klavira iz Kenigsberga. Dete iz mešovitog rusko-nemačkog braka, ne tako retkog u carskoj Rusiji s kraja devetnaestog veka, mladi Jurij nije mogao biti ni pravoslavac niti luteran. Ipak, baba po ocu obećala mu je da će ga voditi na more, na Krim, ako se bude krstio u crkvi. I uprkos tome što je ni manje ni više nego tri puta bežao iz crkve u jednom danu, u osmoj godini postao je pravoslavac.

Pored uticaja preterano pobožne babe, zarađivanjem novca uvek zauzetog oca i majke pijanistkinje, pokupivši od svakog pomalo, Jurij je ponajviše bio svoj. U boga nije verovao, novac mu ništa nije značio, klavir je svirao samo da bi zadovoljio majku... Za razliku od ostale relativno slobodne dece, on je bio vezan za porodicu i zatvoren. Iz tog razloga bio je buntovniji od ostalih vršnjaka.

Jurij je bio najjače dete u svom kraju. Bio je strahovito agresivan. Tukao je decu, i mlađu i stariju od sebe. Bio je zaljubljen u uniforme. Salutirao je svim vojnicima, oficirima i policajcima koje je sretao. Posmatrajući ih, na očevu veliku žalost, zamišljao je sebe kao jednog od njih. Očeve priče, o stalnoj borbi sa radnicima i njihovim sindikatima, o odnosu između proizvodnje i prodaje robe, nisu ga zanimale. Ta ga je želja i odvela prvo u petnaestoj godini u Opštu vojnu školu u Petrogradu, a zatim u devetanestoj i u Konjičku vojnu akademiju u Moskvi. Krajem školovanja upoznao se sa nekim novim društvenim, marksističkim idejama i postao tajni član komunističke partije. (Mladi ljudi su se uvek, pa i u njegovo vreme, bunili protiv vlasti.) Svim kadetima na Vojnoj akademiji skretana je pažnja da se čuvaju od komunista i njihove propagande, čak su bili i proveravani. Budući ruski carski konjički oficir, koji je uskoro trebalo da položi zakletvu caru Nikolaju II i njegovoj vojsci već neko vreme zanosio se idejom o svetskoj socijalističkoj revoluciji i diktaturi proletarijata. Postao je izrazito anacionalan, delom zbog svog porekla, delom zbog ideologije koju je prihvatio.

Početkom februara 1904. godine japanska vojska je iznenadnim napadom na rusku ratnu luku Port Artur u Mandžuriji izazvala prvi veliki rat u dvadesetom veku, za koga se smatralo da će biti vek bez ratova. Napad je usledio iz pravca Koreje, koju su Japanci okupirali još 1895. Jurij se u to vreme nalazio na završnoj godini Akademije i do njega i njegovih kolega stizale su vesti o konstantnim ruskim porazima u Mandžuriji, u borbama na kopnu i na moru. Većina budućih oficira jedva je čekala da ode na front. Jurij nije bio jedan od njih. Za njega su imperijalni ratovi predstavljali samo završnu fazu kapitalizma, iz koga se trebalo preći u pravedan socijalistički poredak u koji je bezgranično verovao.

Bilo kako bilo, i on i njegovi drugovi kadeti početkom proleća upućeni su u rat. Do bojišta su putovali tek izgrađenom transsibirskom železnicom, od Moskve do Vladivostoka. Put je trajao duže od deset dana. U istom vozu sa njima našlo se i desetak od ukupno nekoliko stotina do hiljadu Crnogoraca, ujedno i skroman i maksimalan broj vojnika koji je kao pomoć mogao uputiti crnogorski knez Nikola kao dokaz večnog i nesalomivog savezništva između velike Rusije i male Crne Gore. Bili su to jaki, hrabri i ponosni ljudi koji su verovali u rusku pobedu. Za Japance gotovo da nisu ni čuli. Govorili su da ko napadne Rusiju napada i Crnu Goru i obrnuto. I jedni i drugi znali su da je Rusija najveća zemlja na svetu, ali prolazeći kroz njene krajeve tek izgrađenom železnicom, kroz suve polupeščane predele, zatim kroz nepregledne borove šume, pa kroz led i sneg - shvatili su kolika je zapravo Rusija. Jurij se pitao da li je moguće da Rusima nisu dovoljna tolika prostranstva nego su se okomili i na kosooke azijate. Više je razumevanja imao za japanski imperijalizam kao težnju da se sa malih i tesnih ostrva pređe na ogromna korejska, mandžurska i kineska prostranstva. Nije mu bilo jasno zašto je ruski dvor 1867. godine prodao Aljasku građanskim ratom iscrpljenim Sjedinjenim Američkim Državama ako je želeo da Rusija bude što je moguće veća. On je generalno bio protiv bilo čijeg imperijalizma.

Iz Vladivostoka, maja meseca 1904. godine, upućeni su na bojište u Mandžuriju. Jurij je još kao dete slušao priče o mongolskoj najezdi na Rusiju u trinaestom veku, o tome kako su niski, ružni i fizički slabi Mongoli postajali nepobedivi kad bi seli na konje, i da su na konjima jeli, spavali, čak i vodili ljubav sa ženama. I kao inkarnacija tih ratnika kojima se divio još od malih nogu, pred njegovim očima pojavili su se Japanci, niski, ali veoma hrabri i borbeni ljudi, vojnici koje bi poželela bilo koja vojska na svetu. Na konju ili na sopstvenim nogama, bez obzira, bili su veličanstveni. Bespogovorno su se žrtvovali za svoju vojsku i domovinu. Vatreno krštenje za mladog ruskog kadeta dogodilo se krajem maja meseca, u prvoj bici u kojoj je učestvovao. Zadatak im je bio da se po svaku cenu probiju do Port Artura koga su Japanci već mesecima držali pod opsadom. Letele su ruske i japanske glave, ruke i noge na sve strane, a mrtve trupine padale na krvlju natopljenu obema vojskama stranu mandžursku zemlju. Oko njega su sevali samurajski mačevi i ruske sablje, i leteli kuršumi sa svih strana. Crnogorski dobrovoljci, o čijem je junaštvu u ratovima protiv Turaka odavno čuo, borili su se požrtvovano i srčano, podjednako kao i Japanci, i masovno su ginuli. Kao jahači apokalipse kojima ga je baba nekada plašila čitajući mu jevrejske bajke iz Biblije, naoružani pripadnici ako ne najstarijeg onda svakako jednog od najstarijih naroda na svetu probijali su se kroz brojniju rusku vojsku koseći vojnike kao travu. Svojim očima je video kako japanski vojnik uzima pušku od palog ruskog vojnika i u stavu mirno odaje počast ubijenom neprijatelju. (Pomislio je na Engleze, na suštu suprotnost, koji su imali najviše razbojnika po glavi stanovnika, pa su od tih lupeža formirali najborbenije vojne formacije - okosnicu britanske kolonijalne vojske. Oni su skalpirali leševe ubijenih neprijatelja.) Tada je Jurij prvi put u životu video nasilnu smrt i prvi put je ubio. Bilo mu je pomalo teško da prizna samome sebi da mu se to i svidelo. Lice, ruke do lakata i odeća bile su mu okupane tuđom krvlju. I premda nikada nije verovao u sudbinu, čudilo ga je kako su drugovi oko njega padali mrtvi i ranjeni kao snoplje a da njemu nije falila ni dlaka s glave, kao da ga je čuvala nečija nevidljiva ruka.

I narednih meseci ratna sreća ga je intenzivno pratila. Upoznao se i rastao sa mnogo drugova čiji su leševi ređe bili vraćani kućama a češće bili sahranjivani na licu mesta, dok njega ni komarac nije pošteno ujeo. Smenjivali su se dani i noći, periodi sunčanog vremena sa dosadnim kišama, rovovsko ratovanje sa borbama prsa u prsa, ruski oficiri su za primer drugima bez milosti streljali dezertere, vojnici su kući slali pisma sa nepovoljnim vestima sa bojišta i dobijali pisma sa vestima da je narod nezadovoljan iscrpljujućim imperijalnim ratom, proticali su meseci a da se Rusi nisu ni približili opsednutom Port Arturu... Između ostalog, Jurij je u ovoj nedođiji upoznao nekoliko kosookih devojaka i sa njima doživeo prva ljubavna iskustva.

U poznu jesen Jurija je na trenutak napustila ratna sreća; ili se jednostavno i suviše opustio. Jašući na konju, sa sabljom u ruci, probijao se kroz nadiruću japansku pešadiju. Izrazi njihovih oštrih lica bili su zastrašujući. Pored fanatične želje za borbom na njima je video i odlučnost da se odbije iznenadni ruski napad. Poučeni negativnim iskustvima iz prvih bitaka, kada su nosili paradnu uniformu sa ptičjim perjem na kapama i tako bili lake mete za precizne japanske strelce, kadeti i oficiri nosili su ratne uniforme. Ali ipak su se razlikovali od vojnika. Jurij je već bio poručnik i komandovao je jednim konjičkim vodom. Masakrirao je Japance pored kojih je projahivao nemilosrdno ih udarajući sabljom, sve dok na pedesetak metara od sebe nije ugledao jednog oniskog vojnika kako nišani pravo u njega. Svi zvuci koje je čuo slili su se u predstojeći pucanj. Jurijev konj je bolno zarzao, zaneo se i pao u prašinu zbacivši ga sa sebe. U trenutku se pokajao što nije pešadinac. Znao je da je to najgori rod vojske i da u borbama prsa u prsa, ako se bore bajonetima, pešadinci mogu da ubiju u proseku po pet do šest vojnika, dok ne dođu na red u toj opštoj klanici, zavisno od toga gde ih ubodu bajonetom. Ako bi neprijateljskom vojniku zario bajonet u grudi i probio mu srce - ubio bi ga na licu mesta, ali bi se posle toga mučio da izvadi bajonet iz tela i prilično bi se umorio. Ako bi mu ga pak zario u stomak - ostavio bi ga da umre u teškim mukama, brzo bi ga izvadio iz tela i ne bi se toliko umorio. Sve mu je ovo prostrujalo kroz glavu u deliću sekunde. Izvadio je oficirski pištolj, ali najbliži japanski pešadinac bio je brži od njega: uboo ga je bajonetom u stomak i nastavio dalje. Osetio je oštar bol. Pred očima su mu zaigrale zvezdice. Jedno vreme imao je osećaj kako lebdi u vazduhu, sve dok ga jedan njegov vojnik nije digao na svog konja. Poslednje čega se seća pre nego što je počeo da gubi svest bio je dim koji se uzdizao iznad bojišta. Za njega je bila završena i bitka i rat.
 
Iz poljske ambulante, gde mu je ukazana prva pomoć, vraćen je u pozadinu. Operisan je i prebačen u vojnu bolnicu u Irkutsku. Tu je, u atmosferi bespomoćnosti, okružen defetistički raspoloženim ranjenicima, dočekao Novu 1905. godinu. Nekoliko dana kasnije saznao je da su Japanci zauzeli krajnju tačku na mandžurskoj železnici - Port Artur. Nezadovoljstvo ranjenika, osoblja bolnice i celog ruskog naroda dostiglo je visoku tačku i kulminiralo je već devetog januara kada je carska policija pucala na demonstrante u Petrogradu ubivši tom prilikom puno ljudi. Rusiju je potresala revolucija dok se Jurij oporavljao u okolini Bajkalskog jezera. U maju mesecu je već mogao da stane na noge i da se kupa u hladnoj reci Angari. Baš tada je ruska carska vojska doživela poraz i na moru, u bici kod Cušime, gde je praktično izgubila celu dalekoistočnu flotu. Jurij uskoro dobija zadatak da učestvuje u gušenju ustanka sedamdeset hiljada tekstilnih radnika u Ivanovo-Voznesensku, gde su socijaldemokrati i komunisti obrazovali Sovjet radničkih deputata. Ali on bez razmišljanja odbija da puca na svoj narod govoreći da svaki režim postaje bedan kada doživi poraz od spoljnog neprijatelja a onda nasrne na sopstvene građane. Već u toku tog dana po njega su došli agenti neke tajne državne službe sa pitanjem gde je taj mladi poručnik koji podbunjuje vojsku. Brzinom munje sproveden je u najbliži vojni zatvor, gde je zadržan sve do 1907. godine, dokle je potrajala revolucija. Na robiji je saznao da se rat protiv Japana završio ruskim porazom početkom septembra 1905. godine. Za to vreme oduzeta su mu sva prava i sve privilegije. Porodici je javljeno da je izdajnik, tako da ga više nisu ni videli. Oduzet mu je orden za hrabrost koji je stekao u ratu i pravo da ikada više radi u vojsci. I kao kruna svega, po završetku revolucije prognan je u Sibir na deset godina.

Obreo se u reonu Nižnaja Karelinskaja, u selu Vanavara, u Tunguziji. Krajem leta sagradio je kolibu pored obližnje reke Podkamenaja Tunguska. Tu je trebalo da živi gotovo kao Robinson Kruso, glavni junak njegovog omiljenog avanturističkog romana iz detinjstva i rane mladosti, čija je iskustva koristio kako bi opstao u surovoj sibirskoj nedođiji, sve do 1917. godine. Lovio je divljač u okolnim borovim šumama, pecao ribu na rekama Makirti, Čambo, Kušmo, Čunji i Tajmuri, koje su se ulivale u Podkamenaju Tungusku, sve dok se ne bi zaledile, ili skupljao plodove dok bi trajali kratki intervali lepog vremena. Družio se sa lokalnim tunguskim lovcima, prostodušnim prirodnim ljudima sa čijim je kćerkama doživljavao uglavnom kratkotrajne ljubavne avanture. Družio se i sa Rusima prognanim iz civilizacije zbog svojih političkih uverenja. Živeo je kao životinja. Celokupan život svodio mu se na zadovoljavanje telesnih potreba. Preživeo je zimu 1907. na 1908. godinu i junački izdržao višemesečne temperature niže od trideset stepeni Celzijusove skale. Bio je prinuđen da po najgoroj zimi ide u lov i da lovinu deli sa gladnim sibirskim vukovima s kojima se sprijateljio i koje je voleo više od ljudi. Jurij nije posedovao ni časovnik niti kalendar, ali je nekako računao vreme koristeći malo papira koga je doneo sa sobom. Dočekao je i relativno lepo vreme za Sibir, proleće, otapanje snega i oblake komaraca koji su mu zagorčavali život početkom leta.

Osvanulo je i rano jutro tridesetog juna 1908. godine. Jurij je ustao pre izlaska sunca, okupao se, bacio mreže u reku, da bi pre doručka otišao u šumu da ubere pečurke. Nešto kasnije vratio se kući sa pune dve korpe, doručkovao sušenu ribu, zalihe od prošle jeseni, a potom pristupio sečenju pečuraka na režnjeve.

U tom trenutku, u Zemljinoj orbiti, na svemirskom brodu Enkaja, praoca čovečanstva, nastao je veći mehanički kvar. Celo osoblje letelice u obliku izduženog valjka bacilo se na rešavanje problema. Letelica se iznenada nagnula za nekoliko stepeni u odnosu na svoju viševekovnu putanju i uletela u atmosferu. Shvativši izvesnost situacije, a našavši se iznad kineskog zida koji se vidi i sa Meseca, Enkaj odluči da aterira severno od njega, u nepregledne sibirske šume, kako bi ga niko ili malo ko video. Svestan da će mu ovo biti kraj, zapitao se samo koliku će eksploziju izazvati nuklearni reaktor njegove nebeske lađe i ne malo nuklearno gorivo.

Jurij je sekao pečurke kad ga je uplašila potmula tutnjava koja je dopirala s neba. Okrenuo se i na visini od nekoliko kilometara ugledao leteći objekat u obliku cigarete, koji je ispuštao slabu svetlo-plavu svetlost, bez ikakve sumnje građen nečijom rukom, kako se munjevitom brzinom spušta prema šumi severno od njegove kolibe. U prvi mah zatečen i zbunjen, ali priseban i bez imalo straha, nepomično je posmatrao njegovo kretanje. Letelica je s vremena na vreme menjala pravac, što je bilo dokaz više da je njom neko upravljao. Nedugo zatim pretvorila se u vatrenu loptu četiri puta veću od Sunca viđenog golim okom, na nekoliko kilometara od Zemlje, iza čega je usledila gromoglasna eksplozija čija ga je detonacija odbacila nekoliko metara unazad i skinula mu krov sa ionako trošne kuće. Na kraju ga je zapljusnuo veoma vreo vazduh. Vruć vetar je u talasima duvao neko vreme, što nije sprečilo Jurija da ustane i posmatra veličanstven prizor: na mestu eksplozije uzdigla se ogromna pečurka od dima čiji je vrh dotakao gornje slojeve atmosfere. Glavnu eksploziju pratilo je još par eksplozija, ali ovog puta sa tla, iz ne baš tako daleke šume, što je izazvalo kratkotrajne potrese.

Iza podneva se skoro sve stišalo, ako se ne računa dim iz tajge koji je poticao od preostalih šumskih požara. Šuma je gorela celu narednu noć. Uplašeni sujeverni seljaci sutradan su ispredali svakojake priče. Lokalni tunguski vrač je tvrdio da je ova eksplozija delo njihovog vrhovnog plemenskog boga, čije bedno ime nije zapamtio jer ga nije zanimalo, i savetovao svoje sunarodnike da ni za živu glavu ne idu u tajgu “u koju se spustilo Sunce”. Malobrojni ruski seljaci pričali su o čitavim krdima irvasa koja su izgorela u deliću sekunde. Ono što je najzanimljivije - niko nije prijavio nestanak nekog člana porodice. Po svemu sudeći ljudskih žrtava nije ni bilo. Jurij je duboko verovao da iza ovoga stoji neko ko ume da razmišlja. Sama mogućnost da nekakav bog baci na Zemlju leteću metalnu “posudu“ koja eksplodira bila je više nego smešna. Dok je živeo u civilizaciji video je avione i znao je da će oni biti oružje budućnosti. Ali ni u najmračnijim snovima nije mogao predvideti da bi oni mogli evoluirati u ovakve letelice i učiniti ovako nešto. Da li su Japanci ovo uradili? Ili je ovo neko tajno oružje ruske carske vojske? Jurij je o ovome mogao samo da nagađa dok je lečio opekotine na licu.

Mesec dana kasnije, usred sibirskog leta, odvažio se da obiđe mesto katastrofe. Nakon jednog dana hoda pred njim se ukazao stravičan prizor: kilometri i kilometri šume bili su oboreni radijalno od centra eksplozije. Stabla su bila nagorela samo sa one strane odakle je došao vruć vetar, dok su sa druge strane izgledala normalno. Satima je gazio po nagorelom i poslaganom drveću prešavši više od deset kilometara, dok nije došao do centra tog velikog kružnog groblja borove šume, u kome su stabla u pojasu debelom ne više od pet kilometara ostala uspravno, istina sa spaljenim krošnjama. Ceo kraj bio je potpuno mrtav. Nije primetio ni muvu ni komarca. Na tom mirnom mestu proveo je dva dana i dve noći u šatoru koji je poneo sa sobom. Napustio je to mesto sa istom količinom neznanja sa kojom je došao na njega.

Narednih godina ceo ovaj događaj pao je u zaborav, osim što su lokalni žitelji izbegavali mesto misteriozne eksplozije. Nekoliko godina kasnije, pre zvaničnog isteka Jurijevog progonstva, on je ponovo primljen u vojsku. Carskoj Rusiji bio je potreban svaki čovek sa ratnim iskustvom. Sredinom 1915. godine vratio se u civilizaciju, koju je potresao svetski rat za koga nije ni čuo boraveći u sibirskoj tajgi, između Nemačke i Austro-Ugarske s jedne i ostalih zemalja i njihovih kolonija s druge strane. Nerado se vratio pokolju koji je već postao sastavni deo njegovog života. Za manje od dve godine poginuli su milioni Nemaca i Rusa, a ratne operacije prenele su se duboko u Rusku teritoriju. Njegova domovina, na koju su kidisali sunarodnici njegove majke, do kraja 1917. kada je narod zbacio cara Nikolaja II Romanova, bila je potučena do nogu. Naredne 1918. godine Jurij je postao oficir revolucionarne Crvene Armije. Rusija je sredinom marta poražena i ponižena izašla iz Svetskog rata, koga je Nemačka izgubila krajem godine od Zapadnih Saveznika, da bi se ugušila u četvorogodišnjem ratu između komunista i monarhista. Jurij Volfovič Vladislavski je jedan od miliona žrtava krvavog građanskog rata. Poginuo je 1921. kao major Crvene Armije. Sahranjen je na mestu pogibije, negde na padinama Urala, ne dočekavši pobedu prve socijalističke revolucije, koja se ubrzo nakon smrti njenog vođe Lenjina degenerisala u najgori politički poredak u ljudskoj istoriji progutavši većinu onih koji su se borili za nju.
 
Да је објекат био привидне величине сунца његова стварна величина била би:

Полупречник сунца – 700.000 км
Удаљеност сунца – 150.000.000 км
Удаљеност објекта ~ 4 км

Х / 700.000 = 4 / 150.000.000
Х = 0,018 км = 18 м

Пошто је привидна величина објекта четири сунца, онда је
18 х 4 = 72 м
Објекат је 72м у пречнику.
Молићу лепо.
 
Молићу лепо. Ја сам израчунао колики је стварни пречник ватреног објекта виђен са даљине од 4км. – 72м. Може да буде оптичка варка, да је раздаљина мања, рецимо, само један километар, онда би и величина предмета била четири пута мања – 18м.
Узгред, нисам физичар ни математичар. :)
 
Eksplozija nuklearnog reaktora svemirskog broda annunakija osam kilometara iznad tla. Drveće u krugu (pojasu) oko pet kilometara od epicentra eksplozije ostalo je da stoji uspravno, sa spaljenim krošnjama, kao u Hirošimi i Nagasakiju 1945. Drugi pojas drveća, oko 25 kilometara daleko od centra eksplozije, radijalno je porušen, a drveće do 200 kilometara od epicentra eksplozije spaljeno je jačinom od 20 kilojula po cm2, što odgovara isijavanju svetlosti pri atomskoj eksploziji. Dalje, u Moskvi su se tresli prozori, a u Londonu se u ponoć videlo kao po danu. Kratera nema, dakle nije meteor.
 
Evo nam pokvarenog gramofona sa pokvarenom gramofonskom pločom. Kometa pravi krater na tlu kao i meteor, a kratera nema, niti će ga biti.

ne pravi ako eksplodira u atmosferi - izjave ocevidaca ovo potvrdjuju.

Kometa ne izaziva nuklearnu eksploziju i radijaciju u tlu, koje u Tunguziji ima.

nema.
ako ima, daj neki dokaz za ovu tvrdnju.
 
izjava Valerij Uvanova predstavnika ruske Akademije za Nacionalnu bezbednost. : Naravno. Mi sa sigurnošću znamo šta je bio uzrok. Radilo se o meteoru, međutim, taj meteor je bio pogođen … recimo…nekom vrstom projektila. Taj projektil je bio ispaljen iz jedne instalacije, to jest tajne baze. Mi ne znamo ko je tu bazu sagradio ali ona je sagrađena veoma, veoma davno i nalazi se u području Sibira, nekoliko stotina kilometara sjeverno od Tunguske pokrajine.Ovo mogu sa sigurnošću da tvrdim jer pouzdano znamo da se u tom regionu dogodilo nekoliko zagonetnih eksplozija. Reći ću vam i ovo, posljednji put kad je iz ove instalacije ispaljen projektil i pogođen meteor, bilo je u ponoć između 24. i 25. septembra 2004. godine. To je poznato i nekim američkim vojnim krugovima, koji su pratili ovaj događaj.Kada na geografskoj karti pronađete mjesto u Tunguskoj gdje se 1908. godine dogodila eksplozija, na jugoistoku ćete vidjeti poznato Bajkalsko jezero. Iza njega se prema sjeveru proteže ogromna pustara veličine nekih 100 000 kvadratnih kilometara To je područje veoma slabo naseljeno, nema ni gradova, ni sela, ni sibirskih nomada… Tamo smo locirali tu bazu.Sada ću da budem potpuno otvoren… Ova baza ima i neku vrstu vlastitog energetskog sistema, kojeg smo mi uspjeli da lociramo. Za vrijeme sukoba u bivšoj Jugoslaviji po prvi put smo primjetili pojačanu emisiju energije iz tog postrojenja, odnosno, baze. Za nas je ovo bilo nevjerovatno otkriće, mada već od prije pouzdano znamo da je ta baza u nekoj vrsti interakcije sa socijalnim previranjima i ratovima u svijetu.
Da, sigurno. I još ću nešto da vam kažem u vezi Tunguske eksplozije, što vjerovatno nikada prije niste imali priliku da čujete. Nešto se zaista čudno dešavalo tih dana. Sva živa bića su već bila napustila region Tunguske dva mjeseca prije nego što se eksplozija dogodila!…


http://www.bosnic.com/index.asp?sto...cio_katastrofu!&RID=3&TID=13&PID=5&SID=188863
 

Back
Top