PRODIRANJE SLOVENA NA BALKAN

ILLUMINAT

Domaćin
Banovan
Poruka
3.050
Seoba ili veliko pomeranje naroda, koje je počelo uzimati sve većeg maha od drugog veka posle Hrista, beše jedan od najznačajnijih pokreta u historiji Evrope. On je, kako je to lepo primećeno, značio u isto vreme i raspadanje i obnovu. Stari svet, kome je politički bila glavni predstavnik moćna Rimska Imperija, uzmicao je i padao pod neodoljivom navalom svežih i aktivnih plemena, koja su, najpre sa severa a posle i sa istoka, stremila prema njegovim središtima. „Kako za našu državu nastaju već poslednja vremena”, pisao je još Tacit u svojoj Germaniji, „najbolje što nam još sreća može da pokloni, jeste nesloga među neprijateljima.” Uzroci i motivi za ta velika pomeranja čitavih plemena i naroda raznovrsni su i veoma složeni, ali je njihov proces gotovo iz pravila morao dovoditi do sukoba sa Rimljanima. Ovi su daleko istakli svoje državne granice: izazivali su na dosta strana svojim osvajačkim prohtevima reakcije ugroženih; i držali su pod svojom vlašću sve glavne prilaze za srednju i južnu Evropu i njena najplodnija i najpitomija područja. Već krajem drugog veka vode se borbe na dunavskoj liniji između Rimljana i germanskih plemena, koja su u pokretu; a ekspanzivni i mnogobrojni Goti dopiru sve do obala Crnoga Mora, da se u narednom veku, s pojedinim odredima, prebace pustošeći u Malu Aziju i podnožje Kavkaza. Od sredine trećeg veka počinje gotska ofanziva na Balkansko ostrvo, izvođena pretežno iz stare Dakije a današnje Rumunije. Osećajući teškoće održavanja suviše dalekih i rastegnutih granica, Rimljani se rešavaju, pred kraj trećeg veka, da napuste izvesne oblasti, kao na primer istaknutu Dakiju, pa da na prirodno povoljnijim granicama, sa više koncentracije snaga, izvrše bolju organizaciju odbrane. Ali Carevini nije bilo pomoći. Iako je opasnost od nasrtljivih varvara bila očigledna, u Imperiji se ipak, u nekoliko mahova i na nekoliko strana, vode ogorčene borbe raznih pretendenata za carski presto. Nekoliko takvih obračuna svršeno je i na balkanskom području, neki gotovo pred očima spoljašnjih neprijatelja. U mnogo prilika traži se saradnja tuđinaca, i za tu saradnju žrtvuju se krupni državni interesi.
U četvrtom veku jedan čitav niz „ilirskih” careva, čiju seriju malo ranije počinje Dioklecijan, koji su poticali iz raznih mesta Ilirikuma i koji su dolazili na vlast zahvaljujući u glavnom svojim vojničkim sposobnostima, uspeo je, donekle, da izvede izvesne reforme i razviju vojničko samopouzdanje, ali ni on nije mogao da spreči proces raspadanja. Carevina je postala preteška, da bi se mogla u celini održati. Svestan toga, a rukovođen i drugim razlozima, podigao je Konstantin Veliki Carigrad (330. god.) kao novu prestonicu, davši tom naročit značaj Balkanskom Poluostrvu. God. 395. izvedena je i stvarna podela Carstva u istočno i zapadno, iako to možda nije bila prava tendencija tvorca te podele, cara Teodosija.
Krajem četvrtog veka, oko 370. god. pojaviše se hunske gomile na području današnje Rusije. Pod njihovim pritiskom izvesna se plemena toga područja povlače prema zapadu, dok im druga, pokorena, priznaju vlast. Na udaru Hunima behu naročito Goti, vrlo moćni, koji su se još tu razvili u dve velike skupine, istočnu i zapadnu. Dok su istočni dobrim delom priznavali hunsku vlast, zapadni su počeli čitav niz neobičnih pustolovina. Jedan njihov deo spustio se na Balkan, potukao tu jednu carsku vojsku i u smelom zaletu dopro do samog Carigrada; posle tog prvog zaleta, koji je bio suzbijen, oni se pribiraju ponovo i nešto pregovorima i obećanjima a nešto silom i pretnjama postaju upola gospodari na Balkanu. S Balkana prelaze u Italiju, gde 410. god. uzimaju i pljačkaju Rim. Pokorivši i potisnuvši Gote, Huni su nesmetano prodrli do Dunava, povukavši sa sobom delove pregaženih naroda, germanskih i slovenskih. Pojave Slovena u području oko Dunava nesumnjivo su u vezi sa gotskim povlačenjem i hunskim nadiranjem. Mešanje Gota i Huna i sa ovima Bugara na tom području pomeranja ostavilo je traga u našim starim spomenicima; tim se da tumačiti, što neki naši stari pisci, sa Stevanom Prvovenčanim, nazivaju Bugare Gotima. Dosada je pravac pomeranja bio u glavnom od severa prema jugu i jugoistočno, a mnogo manje prema zapadu; s pojavom Huna počinje veliko kretanje masa od istoka prema zapadu i jugozapadu. Doline dunavske postaju poprišta dugih borbi; panonska kotlina je krajnji cilj mnogih seoba, a Vlaška služi za nekoliko stoleća kao neka vrsta područja za prelaz. Već germanskim nadiranjem poremećeni poredak na dunavskoj liniji pretvara se sad u potpun etnički i državni haos. Tu se sručuju i mešaju starinci i došljaci, gonjeni i gonioci, pobeđeni i pobedioci, rase Evrope i Azije, najraznovrsniji tipovi i jezici. Za vremena hunskog gospodara Atile (433-453. god.), „biča gospodnjeg”, koji je zadao strah celoj Evropi i čije su ratničke gomile prelazile duboko u Francusku i u Italiju, stradale su mnogo i severne balkanske pokrajine, naročito područje od Dunava do južne Morave. Posle njegove nagle smrti raspala se hunska država za neobično kratko vreme. Njenim padom koristiše se u glavnom dva germanska Hunima podložna plemena: Goti u Panoniji i Getidi u Dakiji. Gotima je bio gospodar Teodorih, junak epske poezije germanske, čovek od veće vrednosti. On se brzo snašao u hunskom rasulu i postao je, za kratko vreme, jedno od glavnih lica u historiji Balkana i Srednje Evrope. On pokorava i ujedinjuje gotska plemena na području evropskog dela Istočnog Rimskog Carstva. Njegova je moć tolika, da ga car Zenon 484. god. imenuje konzulom, bojeći se da se od saveznika ne prometne u neprijatelja. Kad mu je gotski elemenat postao i suviše sumnjiv, car Teodoriha upućuje, kao svog mandatara, u Italiju, da tamo silom preuzme vlast od Odoakra, koji je 476. srušio Zapadno Rimsko Carstvo. Odazivajući se carevom pozivu Teodorih je 488. god. krenuo sa najvećim delom svojih ljudi na Italiju, ostavivši panonsko područje i dunavsku liniju bez pravog gospodara.
Na plodna područja, koja behu napustili Goti, krenulo je više varvarskih plemena. Severna granica Carevine imala je tu dosta nezaštićenih prelaza, jer car Zenon nije mogao da mesto Gota njihovu odbranu poveri svojoj vojsci. Kao vrlo aktivni javljaju se na toj strani, odmah posle odlaska Gota, hunski Bugari. Bugari su aziskog porekla, hunsko pleme s nešto mešavine, što im i ime kaže (u tursko-mongolskom bulgha znači „mešati”). Pripadaju južno-tatarskoj rasi (čagataj), a po jeziku su najsrodniji čuvaškoj grupi, očuvanoj u istočnoj Rusiji, u oblasti Povoložja. Njih su povukli sa sobom Huni; „stara Bugarska”, kako se u VII veku zove njihova postojbina, bila je pretežno u kubanskoj oblasti. Već 482. god. zvao ih je car Zenon u pomoć protiv Gota. U borbi s Gotima Bugari nisu imali sreće; ali su zato sad, posle njihova odlaska, želeli da se bogato okoriste.
Prodiranju varvara u to doba pomagale su u Istočnom Carstvu i druge prilike. U Vizantiji je iza smrti cara Zenona, 491. nastala borba za presto. Carica njegova, Arijadna, uspela je da proturi za cara jednog od svojih nižih dvorskih činovnika, silencijara Anastasija, koji se četrdeset dana posle smrti muževljeve venčao s njom i postavio je ponovno za caricu. Protiv njih se, sa izvesnom sumnjom za bratovu smrt i sa mnogo ogorčenja, diže brat Zenonov Longin sa svojim zemljacima Izaurima. Longin ubrzo bi uhvaćen u Carigradu, prognan u Egipat i tamo rukopoložen za popa, ali se ustanak, koji je on potaknuo, razbuktao po Izauriji i uzo opasne razmere. Tri godine trebalo je vizantiskoj vojsci, dok je ugušila ustanak i dok joj je uspelo, da dobije glave zadnjih i najopasnijih protivnika. Da bi u nekoliko postao siguran od eventualnih novih pobuna car Anastasije naredi, te se velik deo Izaura raseli s njihovih ognjišta i naseli po Trakiji. Osim toga, bilo je tada velikih verskih borbi radi oštrine vaseljenskog halkedonskog sabora (od 451.) i radi intriga, koje su ga pratile kao i većinu vaseljenskih sabora. Jeretički nazori Nestora i Eutahija nisu bili bez svojih pristalica; sam je Car na užas opozicije simpatisao sa učenjem ovog drugog i dopuštao u Carigradu njegovo slobodno propovedanje. Carigradska patrijaršija, želeći da pojača svoj ugled kao patrijaršija prestonice i da izvede crkveno jedinstvo na istoku, beše rešila da se carigradskom patrijarhu priznaju iste povlastice kakve je imao papa u Rimu za zapad i da carigradski patrijarh bude položajem najstariji od svih istočnih. Nezadovoljstvo je usled toga bilo počelo da dobija antigrčko obeležje. Čitave pokrajine Male Azije i Afrike ustadoše protiv carigradskih odluka i postojala je ne mala opasnost, da pokret sa verskog pređe i na čisto političko polje. Između Rima i Carigrada dođe usled toga čak do stvarnog raskida. Najzad, 502. god., Vizantija se bez potrebe zaplela u rat sa perziskim vladarom Kabadom. Rat taj, koji je trajao tri godine, bez mnogo sreće za obe strane, istrošio je znatno državu i oslabio njenu vojnu snagu, a nije joj doneo nikakvih stvarnih uspeha.
 
Sve su te stvari bez sumnje pratili i varvarski narodi oko Dunava. Nije slučajno, da one iste godine, 493., kad u Carigradu besni buna protiv cara i carice u izauriskom pokretu, varvari prelaze Dunav i upadaju u Trakiju, gde s uspehom vojuju. Anastasije, nemoćan za borbu na više strana, šalje Teodorihu, pobedniku u Italiji, vladalačke znakove poslednjeg rimskog imperatora, da bi bio siguran bar od njega; a na dunavske varvare, među kojima su glavni Bugari, šalje jaku vojsku. Ali god. 499., kod reke Curte, bi ta vojska, koja je imala 15.000 vojnika i 529 ratnih kola, strahovito potučena, izgubivši četiri vođe i više od 4.000 vojnika. Ohrabreni tim uspehom Bugari nastaviše borbu, i 502., ne naišavši ni na kakav otpor vizantiske vojske, opleniše nemilice Trakiju. Nije nemoguće, da su Izauri, koje je Anastasije silom kolonizirao po tim krajevima, možda i namerno, da mu se osvete sudelovali s Bugarima ili im pomagali za razna obaveštavanja. Za to vreme Goti su iz Italije proširili granice svog poseda i na istočnu obalu Jadranskog Mora, zauzevši svu Dalmaciju u rimskom opsegu, sve do Kolubare, i čitav Srem sa Singidunumom (današnjim Beogradom). I područje moravske doline beše nesigurno. God. 505. tu je izveden jedan tako silan napad Bugara i njihovih pomagača na Vizantince kod reke Morave (Marga), da je po rečima savremenika, kod poražene vizantiske vojske sasvim skrhan vojnički duh otpora.
Te borbe i stalni unutrašnji nemiri, naročito u Carigradu, gde su stranke u popularnom cirkusu stvarale česte nerede, iscrpiše u velikoj meri vojne snage u državi. Car se ozbiljno zabrinu o sudbini nekih svojih oblasti, pa čak i samog Carigrada. I s toga se, iz straha prodiranja varvara i njihovih nenadnih prepada, odluči da prestonicu opaše jakim zaštitnim zidom, kako bi je zaštitio od iznenađenja i da bi je u slučaju potrebe mogao lakše da brani. Na tu misao čini se, da je bio došao i njegov prethodnik, car Zenon. „Dugi zid” njegov (το μακρον τειχος), koji je hvatao od Grčkog do Egejskog Mora, u liniji od Selimvrije do Herakleje, bio je dugačak nekih 40 rimskih milja, visok i debeo po 20 stopa i dopunjen kulama za vojnike. Imao je na 600.000 kubnih metara kamena. Osim toga, da bi pešak više bio siguran od napada varvara, car pomaže, po svršetku dugog zida (512.), i naseljavanje, u donjim krajevima oko Dunava, germanskog plemena Herula, koji su se potucali po ovim krajevima Evrope i jednim delom, u V veku, sačinjavali pratnju i pomagače Atilinih Huna u tim predelima, a u ovo doba bili prijatelji i saveznici Istočnih Gota. Kolonizacije tuđinaca za zaštitu državnih granica bila je mera kojom se Vizantija nije samo jednom poslužila, a koliko je ta mera stvarno bila podesna da zaštiti državu i koliko je otkrivala njenu slabost pokazuju najbolje događaji, koji su došli posle toga.
Kraj Anastasijeve vladavine bio je vrlo buran. Ušavši u strasne verske borbe kao eutihijanac on je izazvao protiv sebe gotovo svu hijerarhiju i ogroman deo naroda. Ovo neraspoloženje povećali su još i novi finansijski nameti. Posle jedne bune car pozatvara i poubija mnoge od buntovnika; svrgnu sva tri patrijarha: carigradskog, antiohiskog i jerusalimskog; rastera mnoge episkope i sveštenike i izazva pometenost u crkvenim odnošajima svog doba. Taj metež u državi upotrebi vojvoda Vitilijan, iz Zaldape s Dunava, latinskog porekla koji diže ustanak u Trakiji. Da bi skupio što više vojske, on pozva u pomoć i varvare. Među njima je bilo mnogo Huna i Bugara. S velikom masom on razbi nekolike careve vojske i pljačkajući prodre do samog Carigrada. Odbačen odatle, posle jedne neuspele pomorske bitke, on se povukao u unutrašnjost kao stvarni gospodar Trakije, ne ustručavajući se od akcije u susednim oblastima. Uspeh njegov dolazio je dobrim delom od tog, što se on nije istakao kao prost buntovnik, nego i kao verski protivnik carev. Protiv cara i eutihijanaca izjaviše se na svojim sastancima episkopi Ilirika i Grčke, i posle episkopi Epira pomagani i od trupa toga kraja. Pod utiscima raznih borba i zavera, dočekavši 517. jedan ogorčen upad varvara (do Termopila,) stalno u trzavicama, uporni Anastasije, presvisnuo je jedne olujne noći 518. godine.
Posle Anastasijeve smrti proglasi se za cara neočekivano poglavar njegove telesne garde Justin. Nepismen i prilično prost, ali poduzetan, taj je čovek ostavio svoje rodno selo i krenuo u svet za boljom srećom, pa je, zahvaljujući svojoj upornoj energiji, hrabrosti (u izauriskom ratu stekao je poverenje carevo) i seoskoj lukavosti, došao do najvećeg mesta u državi. Kao ispravan pravoslavac on bi od protivnika eutihijanskih i prošlog cara pozdravljen kao izbavilac i pomagan svim autoritetom crkve. On se izmiri i sa Vitilijanom, domami ga u dvor i imenova magistrom vojnika i konzulom, da ga malo posle smakne i tako kao jedinog opasnog takmaca za uvek skloni s puta.
Pred kraj života car se sve više oslanjao na svog sestrića Justinijana i učini ga najzad u aprilu 527. svojim savladarom, da mu iza smrti, u avgustu te godine, preda obezbeđen i nepreporan presto. Novi car, jedna od najkrupnijih ličnosti vizantiske historije, beše zanimljiva kombinacija nesumnjive bistrine i šireg duha sa upornošću tvrde pameti i neodmerenošću surovih instikata. Obrazovan pažljivo on je imao obimnog enciklopediskog znanja starih filozofa i živ interes za mnoga pitanja savremenog života. Bavio se pesništvom i bogoslovijom (njemu se pripisuje poznata crkvena pesma „Jedinorodni sine”); bio vrlo upućen pravnik i njegova kodifikacija rimskog prava i danas je na ceni (Corpus iuris civilis); a kao sjajan spomenik njegovih visokih ideja stoji slavna Aja Sofija, najveličanstvenija građevina imperatorskog Carigrada. Kao vladar on je, međutim državi doneo samo relativne koristi. Precenjujući i svoje snage i sredstva on je poduzimao poslove, koji su se izvodili sa mnogo napora i žrtava, a završavali često sa vrlo problematičnim vrednostima. Uvukavši Vizantiju u sukobe gotovo sa svim svetom, da bi obnovio stari sjaj i značaj carstva, on je iscrpao sve njene izvore i sokove i doveo je do potpune iznurenosti i finansiske nemoći, što je bilo porazno ne samo za njegove naslednike, nego i za kraj same njegove vladavine.
Iz nešto suviše opštih vesti znademo, da je već delimično tokom Justinove, a s početka Justinijanove vladavine nastalo opet živo kretanje u punoj meri varvarskih plemena u predelima oko Dunava. Svake godine, kazuje jedan savremeni grčki pisac, provaljuju Huni, Anti i Sloveni, Σκλαβηνοι, u vizantiske pokrajine i to kroz Ilirik i čitavu Trakiju, od Jonskog Mora do predgrađa Carigrada. Prve prelaze pokušali su Anti, i nisu dobro prošli; ali njihov prvi neuspeh nije obeshrabrio druge. Car je, zbog tih upada, bio ponekad u osetnoj neprilici. Ušavši u rat sa Perzijom, koji je izbio pred smrt Justinovu, Justinijan nije imao dovoljno vojske, da je baci prema dunavskim napadačima i da ih obuzdava u prohtevima.
Sloveni, koji su živeli, i ako mnogobrojni, nepoznati bliže Evropi i njezinim piscima, sve iza karpatskih gora i od Visle do Azovskog Mora, javljaju se u historiji sa svojim imenom tek u ovo doba, kad su došli na domak grčkih granica, potisnuti iz svoje postojbine od tih raznih naroda u opštem pomeranju tih vremena. Ime Slověninъ dolazi od korena wleu - κλυζω - cluere, i označava ljude, koji žive oko reka; čitav niz imena izvora i potoka očuvan je sve dosad s tim imenom: Slovac, Slovinje, Slovin, Slavnica i dr. Prvi put se spominje to ime u teološkim pitanjima i odgovorima Pseudo-Cezara οι και ΔανουβιοιNazijanskog, οι Σκλαυηνοι και S gornje strane Dunava spominje Φυδωνιτοι, ih u prvoj polovini VI veka savremeni vizantiskiπζοδαγοζευομενοι. pisac Prokopije, koji navodi, da Sloveni zajedno sa jednokrvnim Antilima zauzimaju najveći deo prostora na drugoj obali reke. I svi drugi pisci VI veka poznaju Slovene u tim krajevima U Sedmogradskoj oni su ostavili mnogo toponomastičkog traga, a današnja se Vlaška jedno vreme tada zvala slovenskom zemljom. Znači, dakle, da su tu oni stigli tokom druge polovine V i na početku VI stoleća, zajedno sa hunskim i bugarskim četama, koje su nadirale iz istočnijih krajeva Evrope i potiskivale Slovene imajući ih više kao podložnike nego kao saveznike. Naročito behu na udarcu slovenska plemena iza karpatskih klanaca, od Dnjestra do mora, ona koja spominje savremeni Jordanes (Sclaveni, Sclavani), kuda su najviše i najlakše prolazili nadirači, da bi se spustili u obe dunavske kotline. Radi ovisnosti od tih zavojevačkih naroda slovensko je narodno ime kod mnogih zapadnih pisaca i plemena dovedeno u etimološku vezu sa latinskim nazivom robova: Slověninъ- Sclavanus- Sclavus.
 
Protiv tih novih dunavskih neprijatelja Justinijan, u oskudici dovoljne vojske, postavi dobre zapovednike: najpre svog sinovca Germana, vešta i srećna u borbama, pa posle Hilvuda (531. god.), poreklom Anta. Ovaj se hrabro borio protiv svojih saplemenika, ali je posle tri pobune i zaglavio od njih. Iza te dvojice ne dođe niko, da ih dostojno zameni i pritisak napadača poče da biva sve teži. U to vreme izbi u Carigradu opasna buna protiv cara, potekla od monofizita i pristalica Anastasijevih potomaka, i to još više omete organizaciju otpora na severnoj strani. Posle, tek što je slavni carev vojvoda Velizar krvavo ugušio bunu, poče novi rat sa Vandalima u Africi, a tri godine docnije, 535. i opasno i dugotrajno vojevanje u Italiji protiv Istočnih Gota. Zauzet na toliko strana car ne dospeva da obrati punu pažnju događajima oko Dunava, niti s početka tome neprijatelju pridaje onu važnost, koju ostalima. Radi toga Sloveni, Anti i Bugari postaju sve slobodniji i sve nasrtljiviji i sve se više učvršćuju na plodnom terenu, na kom su se našli. Jedna borba između Anta i Slovena 533. omela je za neko vreme njihove akcije protiv Carstva, ali za to Bugari iskorišćavaju talijanski rat, provaljuju duboko na Balkan i imaju vrlo ljute borbe sa vizantiskim proređenim posadama. Čak je poglavar Ilirika, Hun Askum, bio zarobljen od Bugara i odveden u njihovu zemlju.
U oskudici svoje vojske zauzete ratove u Italiji, Vizantinci su tražili pomoći i u tih plemena, koja su delomično prelazila Dunav i postajala njihovi podanici. Kad je Gepid Mundo, poglavar Sirmiuma, pristavši uz Vizantince, postao zapovednik Ilirika, on je tu našao „mnoštvo Bugara”, koji sigurno nisu bili samo četnici. U borbama protiv Gota carevom vođi Velizaru, posle zauzeća Pontusa, dolazi pomoć od 1.600 konjanika sa vizantiskim zapovednicima, ali sa vojnicima sastavljenim „najviše” od Huna, Slovena i Anta, i onih, što stanuju s gornje strane Dunava. Njihov vizantiski vođa zna čak i neke navike slovenskog ratovanja. Oni su vešti, saopštava on, da se sakriju za grm ili za kamen i da, iskočivši iznenada, zarobe živa neprijatelja. „Oko Dunava, gde stanuju, tako su uvek napadali Grke i ostale varvare.” U vizantiskoj vojsci protiv Terzije bilo je ne samo slovenskih i antskih vojnika, nego i zapovednika. To zajedničko vojevanje znatno je doprinosilo, da Sloveni poznaju iz bliže grčke vojne običaje i taktiku i da se njima posluže; a slabost romejska, koja je trebala njihove pomoći, davala im je uverenje, da nemaju odviše opasna protivnika.
To saznanje moglo je da se pojačava svaki dan. Dugotrajni rat u Italiji sa svakovrsnim obrtima očevidno je crpao snage carstva i izazivao svojim ekonomskim posledicama ne samo nezadovoljstvo, nego i nove neprijatelje. U skoro pokorenoj Africi izbijali su nemiri i zavere, radi kojih se morala tamo držati i stalno zanavljati jača posada. Oko 540. poče i perziski vladar Hozroje nove napadaje na vizantiske oblasti Male Azije, na ekonomski najrazvijenije i po carstvo najvažnije. Iskorišćavajući tu zaposlenost Vizantije na drugim stranama i Sloveni su, kao i drugi narodi njihova susedstva, prelazili Dunav i išli u pljačku. Hroničari beleže jedan strašan upad Bugara – Huna u to vreme. U Iliriku su bila uzeta 32 grada, a 120.000 zarobljenika odvedeno je preko Dunava. Justinijan je, da umiri bar neke, nudio Slovenima pogodbu. Pod uslovom da brane slična upadanja Hunima – Bugarima, on im je davao stari grad Turis, podignut nekad od cara Trajana, i zemlju oko njega, obećavajući im uz to svaku potporu i dosta novaca. Za Slovene je to bio dokaz više o oslabeloj snazi moćne carevine. Najzad, 542. godine, pošto se i pre javljala na mahove, obuhvati strahovita kuga evropski svet koseći ljudske živote. Naročito postrada od nje u ulice zbijeni, mnogo naseljeni i nekad mnogo higijenski Carigrad – sam Justinijan jedva je preboleo – ali ne beše pošteđena ni provinciska mesta, zajedno s vojničkim posadama.
Kad je rešavao da počne akciju protiv Gota u Italiji car Justinijan se požurio, da im što pre oduzme Dalmaciju, kako bi mu ova mogla poslužiti kao jedna od operacionih baza. Njegova vojska grupisala se, u glavnom, na obalama Dalmacije, suzbijajući gotske pokušaje, da se iskrcaju i povrate izgubljeno. Unutrašnjosti zapadnog Balkana nije se obraćala dovoljna pažnja; tamo su bile ogromne planine, teško prohodne, s velikim šumama i sa putevima nedovoljno pogodnim za veće ekspedicije. To su dobro pratila plemena sa dunavske linije i prema tom su udešavali svoje upade. Kad se vizantiska vojska prebacila u Italiju, nagrnuše Sloveni preko granice u većim gomilama.
Za vreme tog dugog rata u Italiji Sloveni gotovo svake godine upadaju u susedne oblasti Vizantije. Počeše se već pomalo i privikavati, da na desnoj obali reke, često duboko u unutrašnjosti carstva, i prezimljuju i da se poneki tu i nastanjuju. Kad je Velizar uspeo da preotme od Gota Rim, slovenske čete opleniše sav Ilirik, sve do Epidamna (Drača), ubijajući i robeći koga stignu i otimajući čak i same gradove, jer „nije bilo nikog da ih brani”, kako beleži jedan savremenik. Vizantiska vojska od nekih 15.000 ljudi nije smela da se upusti u borbu s njima, što znači da su Sloveni brojem bili znatno jači i opasniji. Romejske stvari uopšte ne idu dobro. Rat u Italiji ne može da se vodi bez dovoljnih sredstava i vojske, i Velizar, nemajući toga moli, da bude opozvan. Gepidi, jedan gotski ogranak zauzeli su grad Sirmij 536. god. i gotovo svu Dakiju, a Langobardima je car ustupio grad Norikum i panonske tvrđave, da bi ih dobio kao saveznike protiv Gota. To ove nije smetalo da, spustivši se do Dunava, blizu Gepida, provaljuju u Dalmaciju i Ilirik i da tamo, tobože kao carevi saveznici, plene i robe. Druga dačka mesta, s nanovo utvrđenim Singidunom ustupio je car Herulima, koji nisu bili mnogo bolji od Langobarda, ali koji su bar išli u vojsku, u redove federata, u neku vrstu „stranih legija”. Njima je car davao i poklone, upravo najam, po koji su dolazili naročiti poslanici, kao što ih je pre davao i Gepidima. Ubrzo su ta varvarska plemena počela međusobnu borbu, posebno Gepidi i Langobardi, i iskrvavila su se, podbadana od carigradske diplomatije, toliko, da nisu za duže vremena bila nikakva ozbiljna opasnost ni za Carigrad, ni za druge susede. Carigrad je i želeo, da ih vidi zavađene i upućene na pomoć i zavisnost od njega i onesposobljene za ma kakvu zajedničku akciju većeg stila.
Ta borba između Gota i Vizantije, između varvara s Dunava i carskih četa, između Gepida, Herula, Langobarda; to gušanje s puno krvi, stvorilo je u tim oblastima od Dunava do mora i na obe obale oko Dunava jedno stanje, u kome se mnogima činilo da je sve moguće. Autoritet vlasti nije se osećao mnogo bolje od zidina pojedinih tvrđava. Kad se Carevina kretala da pokaže svoju snagu, to je bivalo samo na mahove i uvek u lokalnim akcijama na samom Balkanu. U pauzama, posle napora, kuljale bi kroz mnoge prolaze nove čete varvara, uvek spremne za haranje, često sa svežim pridošlicama i vlasti su bile nemoćne da ih spreče. Carska vojska odnosila je ponekad pobede, gde se za njih dala prilika; ali protiv nenadnih upada i prepada i protiv plavljenja severnih granica tuđim elementima, nije moglo biti drugog leka nego da se tamo obrazuje jaka i neprobojna obrana.
Jedan strahovit pohod Slovena u unutrašnjost carstva zabeležen je 548. godine. Jedna njihova četa, ne veća od 3.000 ljudi, prešla je bez zapreke Dunav, pa bez ikakve muke i Maricu, i tu se podelila u dve grupe. Prolazeći u pustošenju Ilirik i Trakiju one su tukle vizantiske odele, s kojima bi se sukobile, iako su ponekad bile slabije brojem. Jedno jako odelenje konjice, koje je bilo u tračkoj tvrđavi Curulu pod zapovedništvom carskog dvorjanina Azbada, pokuša napadaj, ali bi razbijeno „bez ikakve muke” i „poubijano u najsramnijem begu”, a sam Azbad zarobljen. Njemu su napadači najpre skidali remenje s kože na leđima, pa ga onda bacili u vatru. Sloveni su po tom, nesmetano, opsedali i udarali i na tvrđave, stekavši iskustva i ratne veštine; a pre, govori Prokopije, „niti se usuđivahu sići u ravnicu niti boriti se oko gradova”. Tako zauzeše i primorski trački grad Toper, dvanaestak dana hoda od samog Carigrada. Muško stanovništvo u njemu, oko 15.000 poubijaše, a žene i decu sa svim blagom povedoše u roblje. Ovaj slovenski pohod opisan je kao jezovito delo klanja i mrcvarenja, ravno hunskim krvološtvima. Iza njih su kao svirep trag ostajale lešine poubijanih bez obzira na godine, i to posmicanih ne mačem ili strelom, nego pobijenih na kolje ili premlaćenih po glavi, pošto bi im ruke i noge sputali među četiri daske u procep. Druge su, ne mogavši ih sa sobom uz mnogu stoku povesti kućama, ugonili u njihove staje i tamo ih sve zajedno spaljivali. U svoju zemlju poveli su roblja na desetine hiljada.
 
Posle izvlačenja Velizareva u Italiji stvari pođoše sasvim rđavo po Vizantince i gotski kralj Totila imao je da savlada još samo izvesne slabe romejske posade, koje su se hrabro opirale, ali bez pomoći iz otadžbine bile osuđene da propanu. Kad je bila neposredno ugrožena čak i Sicilija i Mesana odluči se Justinijan, da još jednom napne snagu i pokuša sreću. Za vrhovnog vođu postavi svog sinovca Germana i dade mu dovoljno sredstava, da prikupi i organizuje vojsku. Geman je bio čovek jače vrednosti i uživao je dobar glas; naročito su ga se pribojavali Anti i Sloveni, protiv kojih je ranije s uspehom ratovao na Dunavu. Dok je on u Iliriku, u Sardici, opremao vojsku, pređoše Sloveni, u broju kao nikad dotle, u Vizantiju i utaboriše se pred Nišem. Neke od njih, koji su se rasuli po zemlji, da bi pljačkali, uhvate Vizantinci i ispitaju, pa čuvši da nameravaju napasti čak Solun i okolne gradove obaveste odmah o tome cara. Ovaj se zabrinu i naredi Germanu, da odustane od pohoda na Italiju, nego da svakako gleda suzbiti Slovene. Ovi, doznavši za to, i računajući sa Germanovom vojskom, ne usudiše se da prime borbu, nego prešavši ilirske gore spustiše se u Dalmaciju. Kad je minula ta opasnost German naredi da se vojska sprema za Italiju, ali mu, usled nagle smrti, ne bi suđeno da naum izvede. Njegovi zamenici dođoše u Solunu i odluče da tu prezime nalazeći, da bi zbog odmakla vremena bilo teško preduzeti suvim put za Italiju (550). U to vreme pređe preko Dunava nova grupa Slovena i spoji se sa onima, što su već bili na drugoj strani. Već je onda upadalo u oči to prelaženje i navaljivanje Slovena na Vizantiju, kadgod ova poduzima jače akcije protiv Totile i Gota. Nije čudo s toga, što se kod Grka javljalo podozrenje, da to ne biva slučajno i da između Totile i Slovena postoje neke veze. Oni su ih tumačili podmićivanjem od strane Totiline, u glavnom onim sredstvom, kojim su se Vizantinci služili izigravajući susedne narode u svoje svrhe. Karakteristično je, doista, da je Totilino ime ostalo zapamćeno kod Južnih Slovena i da najstarija naša hronika, Dukljanska, stavlja Totilu u slovenske vladare. Što su Sloveni upadali u vizantiske pokrajine obično onda, kad je romejska vojska prelazila u Italiju nije teško razumeti. Oni su imali prilike da se obaveštavaju o tim kretanjima od svojih ljudi, i inače, i znajući da im se, u oskudici vojske, neće moći staviti ozbiljan otpor išli su preko Save i Dunava više u pljačku nego u borbu. Protiv tih novih slovenskih četa car je ovog puta opremio znatnu vojsku. Sukobili su se čak kod Adrijanopolja. Pretovareni plenom, kad su ugledali Grke, Sloveni se povukoše na jednu glavicu čekajući napad; dok je careva vojska s početka oklevala, a kasnije, naterana neraspoloženjem vojnika zbog oskudice u hrani, počela je borbu sa pomešanim osećanjima. Vizantiski poraz bio je potpun; prvi put tom prilikom Sloveni su oteli i njihovu zastavu. Nesmetani, oni su iza tog nastavili plenjenje i opustošili su oblast Astiku, za koju se dotle nije pamtilo da je bila harana i koja je, prema tom, bila retko bogat plen. Ovako pljačkajući slovenske su čete stigle do samog Velikog Zida, nešto malo više nego dan hoda od samog Carigrada. Nova romejska vojska, u poteri, stigla je jednu slovensku četu tih pljačkaša i povratila jedan deo plena i zarobljenika, ali su drugi uspeli da se još uvek s bogatom pljačkom vrate kućama.
Poučeni iskustvom posle tih upada i željni da nesmetano priberu nove čete za definitivan napad protiv Gota, Vizantinci su postavili vrlo pažljive i dovoljne straže na dunavskoj liniji, da sprečavaju prepade s te strane. S toga novi slovenski napadaji, 552., ne idu više u Trakiju, nego znatno zapadnije, preko gepidskog područja, u Ilirik, u zapadnu Srbiju ili istočnu Bosnu. Tako su prošli gotovo nesmetano, pljačkajući i ubijajući. Vizantiska vojska, nesumnjivo brojem slabija, nije smela uopšte da se upusti u borbu s njima, nego je samo napadala pozadinu i hvatala pojedince. Nije čak mogla ni da zada teže udarce Slovenima pri povratku preko samog Dunava. Koliki je bio slovenski plen tog puta vidi se najbolje po tom, što su Gepidima, za prevoz preko Dunava, plaćali po dukat na glavu i uspeli, naravno, da odvuku i čitav plen. Da bi u budućnosti sprečili veze Slovena sa Gepidima, u Carigradu se već mislilo o tom, šta da se ponudi ovim drugima, pa da Slovene ostave osamljene i tim lakše dostupačne osveti. Ali borba, koja uskoro nasta između krvnih neprijatelja, Gepida i Langobarda, dade caru prilike, da jevtinije dođe do rešenja. Da bi kaznio slovenske pomagače on se stavi na stranu Langobarda i pomože im, bez posebnog vojničkog učešća, da dobiju pobedu. U tim borbama Gepide su pomagali Bugari, a za svoje usluge naplaćivali su se sem od njih još i od Vizantije, haranjem njenih pokrajina.
Posle Totilina poraza kod Tagina i njegove pogibije (552.) i posle tim prouzrokovane propasti gotske države, prestaju za neko vreme i upadi Slovena i drugih naroda s Dunava. Uplašila ih je tom prilikom pokazana upornost i energija Carevine i mogućnost, da se ta vojska pobednica obrati sad protiv njih. Prestale su, možda, u isto vreme i sve veze, koje su imali sa Gotima i Totilom. Po svoj prilici, posle pada Italije, mogao je Justinijan u prvi mah da odvoji i nešto više vojske za posade u gradovima unutrašnjosti i da pojača straže oko Dunava, ako nikim drugim a ono Tračanima i Ilirima, koje je u velikom broju bio pokupio za zadnji napad protiv Totile.
Kraj Justinijanove vladavine bio je inače vrlo sumoran. On je ostao pobednik na nekoliko strana, skršio je opasne države i Vandala i Gota, uspeo čak, da zakorači i u Španiju, mučenu unutrašnjim borbama, ali je to sve donelo vrlo male ili gotovo nikakve koristi snaženju matice carstva. Neprestano ratovanje tražilo je silne ljudske žrtve, varvarisalo naravi i rušilo opšta dobra i materijalne i duhovne kulture. Cvetna Italija postala je gomila zgarišta i poprište podivljalih ljudskih čopora. Severna Afrika, od rata i kuge, opustela je gotovo sasvim i stala sve naglije da propada. Finansije državne išle su sve više na gore, i kao posledica došao je s jedne strane pritisak na narod, da se stvore novi izvori prihoda, a s druge opšte padanje vrednosti i poskupljivanje života. Zloupotreba kod nedovoljno plaćene vojske i činovnika postaju javna sablazan. Prve carske uredbe, da se dođe do finansiske ravnoteže, tiču se smanjivanja vojske. Mesto 645.000 ljudi, koliko je trebalo biti u logorima, ostaje jedva 150.000 i to rasutih po svima pokrajinama prostranog carstva, od Male Azije do Španije. Pa i ta tako svedena vojska bila je bedno izdržavana, neuredno plaćana i slabo hranjena; dolazilo je čak dotle, da su vojnici ponekad morali i prositi ili bežati iz legija. Oko 558. napuštaju se mnoga utvrđenja u Meziji i oko Dunava; kod Laza u Aziji vizantiski zapovednici rušili su svojim rukama zidove utvrđenih mesta koja su napuštali, da ne bi poslužila posle neprijatelju. Zamoren i ostareo, car se bavi više crkvenim nego vojničkim poslovima i njegova klonulost osećala se i odražavala i u svim drugim državnim organima.
Pred kraj njegove vladavine opasnost od „varvara” zapretila je neposredno samom Carigradu i očevidno pokazivala zlo, koje, pored svih dalekih uspeha na zapadu, nije moglo da se spreči na kućnjem pragu. Godina 558. bila je vrlo teška. Silan zemljotres u Carigradu oštetio je mnoge zgrade u varoši, a Anastasijev zid, zanemaren i inače, razvalio se na nekoliko mesta. Usled oštre zime Dunav se bio toliko sledio, da su preko njega mogli prelaziti ne samo ljudi, nego i teška kola. Ovu priliku iskoristio je vođa kutrigurskih Bugara Zavergan (Zaver-han), da provali u Vizantiju. Na put mu nije stao niko. Čak se izrično navodi da je našao puste pogranične krajeve i da je bez muke dopro do Trakije. S jednom četom on je, kroz provaljeni Anastasijev zid, došao gotovo do pred samu prestonicu čineći nasilja svake vrste. U Carigradu nasta velik metež dobeglica i neopisan strah. Justinijan dade neke dragocenosti preneti u Malu Aziju, što još više pojača opšte zaprepašćenje. Što je najgore, u samoj prestonici ne beše dovoljno prave vojske za borbu. Carska garda, sholariji, behu više za paradu i nimalo svikli boju, a i oni su jedva dostizali da zaposednu najvažnije tačke na samim gradskim zidinama. U nevolji bi pozvan stari Velizar, da spasava grad. S nešto veterana i slobodnih trupa, s mnogo seljaka, koji su imali da u zgodan čas zahalaču sa svih strana, iskusni Velizar je uspeo da odbije neprijatelja, iskoristivši grabljivost Bugara, koji, raštrkani radi pljačke, behu izgubili sposobnost koncentrisane akcije. Klonulost careva ispoljila se, međutim, i tom prilikom. Zavergan, koji se posle uzmaka ispod Carigrada bio pribrao, jer nije bilo nikog da ga goni, tražio je od Justinijana novčane naknade i dobio ih je, pošto se car ustručavao da oteže pregovore.
 
U to vreme dolazi na vizantiske granice još jedno novo azisko pleme, koje će nekoliko vekova biti jedno od najvažnijih u historiji srednje Evrope. To su Avari ili Obri. Tursko-tatarskog porekla oni su ranije stanovali negde iza Kaspiskog Mora. Oblikom, bojom lica i običajima oni su toliko bliski Hunima, da ih mnogi od starijih pisaca ili potpuno mešaju ili svesno identifikuju s njima. Jedan vizantiski pisac, Teofilakt Simokata, koji ima najbolja obaveštenja o njima, tvrdi, da oni i jesu u stvari Huni, a da su avarsko ime uzeli od slavnog i čuvenog plemena Avara, da bi tim imenom stvorili sebi veći ugled. Nomadsko pleme, oni su menjali svoja sedišta, često od volje, a često i prisiljeni. U turskom avar uopšte označava begunca i skitača. Ovog puta (552.) njih su bili potisli Turci i u begu pred njima Avari su, inače kao i svi Huni dobri konjanici, doprli na zapadne obale Crnog Mora. Odatle, njih oko 20.000, bežeći i dalje ostaviše i crnomorske narode, koji su živeli onuda. Taj njihov beg zapamćen je dobro i Vizantinci su im ga docnije češće prebacivali, dok su Turci svakom prilikom naglašavali, da su Avari još uvek njihovi podanici, i da, ma gde bili, ne mogu izbeći maču njihova sultana.
To bežanje Avara i borbe, koje su nastale usled njihova nadiranja prema zapadu, kao i međusobna klanja hunskih plemena iznad Dunava, izazvaše opštu pometenost. Zaplašena plemena tih područja nisu znala šta sve može izići iz tog opšteg neprijateljstva i stoga se, u nevolji, obraćaju Carigradu i nudeći tobože svoje usluge u stvari traže, da otud budu podržani. Car ih sve, usvojivši jednom taktiku mićenja, prima usrdno i otpušta s poklonima. Kao ostali varvari postupaju i Avari. God. 558. oni preko Alana ulaze u veze s Grcima i to na ovaj način. U zemlji Laza bavio se tada Justin, sin Germanov, koga obavestiše Alani o varvarskim željama, a taj to saopšti dalje caru. Na Justinijanov zahtev dođe u prestonicu posebno avarsko poslanstvo. Ono se tu razmetalo snagom svoga plemena i njegovom nepobedivošću i korišću, koju bi moglo imati Carstvo od njihova savezništva, a tražilo je kao cenu za to dostojne darove, stalnu platu i rodnu zemlju za stanovanje. Dosledan svojoj politici Justinijan je pristao na to. Savez je bio sklopljen i nailazio je na odobravanje, jer se Vizantinima činilo, da je glavno da drugi za njih svršavaju poslove, pa svejedno, da li će Avari pobediti ili biti pobeđeni. I odista, oni naskoro počinju napadaje za račun Vizantije i bore se sa Utigurima, Zalima i Sabirima i ljuto nagrđuju Ante. Ali lukavi, oni se u brzo snalaze na novom području, razabiru odnose u susedstvu i već uskoro šire svoj opseg. Oko god. 562. šalju poslanika u Carigrad i traže, da im se odredi zemlja za naselja. Prema predlogu stratiga Justina car im ponudi bivšu postojbinu Herula, takozvanu drugu Panoniju, ali Avari ne primiše te ponude. Justin beše, međutim, poverljivo saznao, da je želja Avara u stvari bila sasvim druga: oni nisu tražili zemlju kao za stalno naselje, nego kao pogodan teren za pljačku i s toga su hteli da pređu na desnu obalu Dunava, i to, radi lakšeg uspeha, sa dozvolom Carevine. Saznavši za to Vizantija s podozrenjem prati rad avarskih ljudi, oduzima im oružje, koje su kupovali na njenom području, sprema odbranu reke i odbija da ispuni postavljene zahteve. To izazva proteste od avarske strane i ubrzo počnu spremanja za otvorena neprijateljstva. Što se nije moglo dobiti lukavstvom trebalo je osvojiti na sablji.
Sukob se zaoštrio još i tim, što je posle smrti Justinijanove (565.) njegov naslednik Justin II iz osnova promenio ujakovu politiku prema varvarima. Poremećene finansije državne i suvišna popustljivost doveli su vladu u vrlo težak položaj i u zemlji se javljala jaka struja protiv široke ruke Justinijanove. Justin smatra da je mićenje varvara bilo loše sredstvo za njihovo smirivanje; oni su to smatrali više znakom slabosti nego nekom državnom mudrošću i usled toga je osetno stradao sam ugled Carevine. Kad su Avari uputili svoje poslanstvo novom caru tražeći ne samo dotadašnje darove, nego i njihovo povećavanje, ukazujući pored svoje velike snage i na zasluge, koje su učinili Carevini prekrativši dotle uobičajena varvarska pljačkanja po Trakiji, Justin im dade odgovor koji je bio pun imperatorske samosvesti i nimalo sklon za pazar. Nisu oni ni potreba ni strah imperije i ovo sve, što se čini za njih više je milost nego obaveza. Odbivši, da im da ono, što su tražili on im je u jednoj rečenici izneo program svoje politike: mesto novca i otkupa, varvare će odbijati od Vizantije strah pred njenom snagom.
Avari, koji su međutim okupili oko sebe ostatke srodnih hunskih plemena, i u istočnoj Evropi i na desnoj obali Dunava, neke milom, a neke silom, kao u međusobnim borbama iskrvavljena bugarska plemena, počeli su bili da se šire prema zapadu i bez pristanka Justinijanova. Konjanici, u širokim poljanama ovih predela oni, kao i Huni Atilina vremena, imaju prostrano poprište za svoje ispade. Ratnici su po zanatu i od potrebe. Dosta brzo poznavaju Panoniju, prelaze u nju i u zaletima iskrsavaju čak na franačkim granicama. Uplašeni donekle odlučnošću novog cara oni ostavljaju na miru vizantijske granice, bar za jedno izvesno vreme, i sve se više obrću prema zapadu. Prva njihova nadiranja su u severozapadnom pravcu prema Tiringiji, gde prisiljavaju franačke vladare na odustajanje od ratova protiv njih. Avarsko probijanje prema jugozapadu došlo je nešto docnije i bilo je izazvano borbama između Gepida i Langobarda. Pomućeni odavno između sebe i krvno zavađeni, i jedno i drugo od tih plemena tražilo je saveznike za strašan i konačan obračun. Langobardi se obraćaju Avarima, nalazeći da su im Vizantici, saveznici Gepida, zajednički neprijatelji. Bajan, poglavica avarski, pristade na savez, ali uz cenu, da njemu pripane osvojena gepidska zemlja, uz druge neke delove. U borbi iza toga Gepidi su bili potučeni i u njihovu zemlju, u dolinu ušća Drave, sve do Fruške Gore, prodreše Avari. Vizantinci su jedva uspeli da za sebe spasu tvrdi grad Sirmij, kao krajnju tačku i kulu na savskoj granici. Ušavši u gepidsko područje Avari se još više pomeraju prema jugu i naročito prema zapadu, a kao Langobardi, osetivši neposredno nezgode avarskog susedstva, iskoristiše promenu uprave u Italiji i krenuše tamo 568. „sa ženama i decom i svim pokućstvom”, zauzeše Avari i njihove zemlje. Zapadni izvori kazuju, da su ih Langobardi sami ustupili Avarima s pogodbom, da ih opet uzmu, ako im bude nužde da se vraćaju. Zanimljivo je, doista, da veze između ta dva plemena i iza toga ostaju dosta srdačne i ako je ovde tako lako pretpostaviti, da su Langobardi na svom terenu više uzmicali, nego što su ga darivali. Tako su se krajem šezdesetih godina VI veka Avari raširili po svoj Panoniji i postali na tom području glavni činilac. Dolazeći kao pobednici oni su tu zagospodarili i svim rasutim slovenskim naseljima, koja su se ovde zatekla od ranijih pohoda, ili su ih dovodili sa sobom, kad su prolazeći njihovim zemljama pomerali slovenska staništa sve od doline Dnjestra i Dnjepra, pa do dunavskog ušća.

Sloveni sa Avarima

Avari su tako, izbegavši direktne veće sukobe s Vizantijom, postigli ipak donekle ono, što su tražili: ali su obuhvatili čitavu dunavsku dolinu i stali sad prema Carevini sa izvesnim pravom na dalju ekspanziju i sa izvesnom afirmacijom svoje snage. Sad se samo nije više radilo o tom, da pređu na desnu obalu Dunava u gornjem toku, nego da pređu sa severne strane na južnu u njegovom donjem toku, odnosno da iz osnova pomere stabilizovanu severnu granicu Carevine. Ta se želja kod njih javlja vrlo brzo i vrlo jasno. Oni glasno traže i hoće stari Sirmij, ne samo kao najvažniji emporij toga kraja, nego više kao opasno uporište vizantiske vojske na području, koje njima ima da bude ishodište. Ali vešti, i u strahu od još neokušane snage careve vojske, oni žele da se nagode i da to dobiju mirnim putem. Car ih uporno odbija u tom zahtevu, no vezan na drugoj strani, ipak pokušava pregovore, ali za veću sigurnost šalje tamo kao glavnog pregovarača vođu dvorske straže i svog docnijeg suvladara Tiberija. Ovaj dolazi do izvesnog sporazuma s njima, ali se caru taj čini suviše popustljiv i on stoga goni na rat kao na najbolje sredstvo da se smire i upamte ti svi uzbesneli došljaci. Ali rat nije ispunio nade careve. Vizantiska vojska, osećajući protivničku nadmoć, uzmicala je pred Avarima i držala se jedino u sirmiskoj tvrđavi. Izgleda čak, da su avarske čete prodrle do Trakije i da su tek, tu suzbijene, pristale na mir. Taj mir, čiji sadržaj nije potpuno poznat, morao je, međutim, svakako voditi računa o tom, da su Avari postali stvarni gospodari čitava područja od Fruške Gore do blizu ušća Dunava, izuzimajući jedino dve carske tvrđave, Sirmij i Singidunum.
 
Za čitavo to vreme o Slovenima nema bližih vesti. Vizantija je više zabavljena Avarima nego njima i ne obraća im pune pažnje. Sloveni, verovatno, sudeluju s Avarima zajedno, kao njihovi podanici na području današnje Vojvodine i s toga ih grčki pisci ne navode naročito. Tek oko 578. god. zabeležen je jedan opasan slovenski pohod protiv Carevine, ali ni taj ne beše izveden od Slovena s avarskog panonskog područja, nego sa donjeg Dunava. U ogromnom broju, sa nekih 100.000 ljudi, provalili su oni u Trakiju da je plene. Vizantiski car beše na nevolji. Zapleten od ranije u dug i vrlo promenljiv rat sa Terzijom, on sad nije imao dovoljno raspoloživih četa, da ih baci protiv Slovena. S toga šalje poslanstvo avarskom poglavaru Bajanu, da mu ovaj pomogne tim, što će napasti Slovene u njihovoj zemlji i tako ih odvući od Vizantije. Avari pristadoše i to, u glavnom, s toga, što su želeli da i nad tim delom slovenskih plemena utvrde svoju vlast. Još pre ovog poziva bio je Bajan pozvao slovenske poglavice i vođu im Davrentija, da ga priznaju kao vrhovnog gospodara i da mu plaćaju danak. Sloveni su dali kratak odgovor. „Kakav je to čovek što se greje sunčanim zracima, koji će učiniti da se pokorimo? Ta mi smo se naučili da vladamo tuđom, a ne drugi našom zemljom. A to drukčije ne može biti dok traje ratova i mačeva.” Na to je došlo do svađe, u kojoj zaglavi avarsko poslanstvo. Bajan je sad našao pogodan čas, da kao mandatar Vizantije osveti uvredu, a i, prema rečima savremenog Menandra Protektora, što se nadao „da će naći zemlju punu bogatstva, pošto su pre Sloveni opljačkali romejsko područje, a njihovo nije niko drugi od ostalih naroda.” Avari, s grčkim izaslanikom, i s vojskom od 60.000 oklopnika, pređoše na romejsko područje i preko današnje severne Srbije i Bugarske, zaobilaznim putem, stigoše na donji Dunav. Prešavši reku u lađama sa po dve krme napadoše odmah slovensko područje i razgrabiše sve, „a da se nigde niko od tamošnjih varvara nije usudio da se s njima upusti u borbu, nego se behu razbegli po šipražju i u gustež šume.” Velik broj vizantiskih zarobljenika, koji se zatekao među Slovenima, bi oslobođen i vraćen kućama. Same Slovene poteraše Avari na obavezu plaćanja danka. Ali čim su se Avari odatle povukli u svoje područje, Sloveni brzo digoše glavu, pa nastaviše prema Grcima dalje upade u Trakiju, a prema Avarima prkosni stav nepokornosti.
Osetivši Bajan sa Avarima, da Vizantija treba njega i da je, prema tom, njena snaga drukčija nego što je on zamišljao, odluči se brzo, da sam, bez imalo obzira, uzme utvrđeni Sirmij. Poslao je, istina, svog čoveka u Carigrad da primi od cara ugovoreni godišnji poklon od 80.000 nomizmata, što je bila posledica zadnjeg mira, i sačekao njegov povratak, pa je onda, obavešten da rat s Perzijom još traje, digao svu vojsku i pao između Sirmija i Singidunuma. Tu se spremao da počne dizati most na Savi, ne samo da bi lakše delovao prema Sirmiju, nego i da bi imao povoljniji prelaz u vizantisko područje. Na grčke proteste odgovarao je, da to podizanje nije upereno protiv njih, nego protiv Slovena, koji ne ispunjavaju prema njemu uzetih obaveza; – ali da će svakog, ko bi pokušao da ga ometa u tom poslu, smatrati kao neprijatelja. Ne mogući mu se odupreti Grci su pasivno posmatrali rad. Kad je most bio gotov Avari su izašli s pravim zahtevom tražeći predaju grada. Svesni da je Sirmij vanredno važno strateško mesto za romejsku vojsku, koja se u njemu može pribrati i iz njega počinjati akcije bez opasnosti prelaza preko reke, oni žele, da to mesto dobiju u svoje ruke i s tim i stvarno jemstvo za svoju sigurnost. Oni znaju vizantisku nepouzdanost prema ranijim narodima na ovom području i, poučeni iskustvom, neće da dožive njihovu sudbinu. U Carigradu se, pored sve nezgode opšteg položaja, nije moglo na to pristati. Pad Sirmija značio bi mnogo više nego pad ma kog drugog grada u unutrašnjosti. Ne samo da se ruši jedna jaka brana carevine, nego, što je još gore, njene slabosti postaju očevidne, gubi se strah od njene snage i severna plemena na granici počeće da idu za avarskim primerom. „Voleo bih mu dati”, kažu da je rekao car Tiberije, „jednu od dve moje kćeri, nego grad Sirmij.” Nemajući vojske, a željan da spase grad, posla nekoliko viših i manjih zapovednika, da iz Ilirika i Dalmacije s tamošnjim posadama pokušaju pomoć. Obratio se i Langobardima. Avari su, međutim, podigli još jedan most s druge strane, i varoš tako potpuno otsekli. Taj drugi most bio je vrlo verovatno podignut na kanalu cara Proba, koji je bio sproveden od Jarka do Kupinova i koji je od Srema pravio neku vrstu ostrva. Grad se hrabro držao, sve dok mu nije počelo nedostajati hrane; a onda, ostavljen bez pomoći, teško namučen glađu, morade da se preda, 582. godine. Sa Sirmijem, „preslavnim gradom”, kako vele savremeni Vizantinci, pala je prednja romejska kula na severnoj granici, najvažniji mostovni branik za prelaz Save, i tim padom stvorena je prva rupa na bedemu carevine.
Slovenska plemena, krenuvši u onako velikom broju u Vizantiju, nisu bila mnogo pometena avarskom akcijom protiv njih. Njihovi glavni odredi čak se ne htedoše ni vraćati dok ne svrše ono, što behu naumili. Ovog puta, u unutrašnjosti ni od kog nesmetani, oni pljačkaju široka vizantiska područja, i to, kako veli savremeni Jovan Efeski, jedan jermenski pisac, „čitavu Heladu, tesalske i tračke pokrajine” i „zauzeše mnoge varoši i gradove”. Važno je, međutim, da oni ne napuštaju odmah zemlju, u koju provale, nego da tu počinju prezimljavati i ostajati „kao u svojoj zemlji”. Isti pisac izrično kazuje, kako Sloveni u Vizantiji „stanuju sasvim slobodno i bez straha, kao na svom vlastitom području;” dalje, da „do današnjeg dana (to je godina 584.) stanuju, sede i počivaju u romejskim pokrajinama, bez brige i straha, pleneći, ubijajući i paleći; obogatili su se; imaju zlata i srebra, ergele konja i mnogo oružja i naučili su ratovati bolje od Romeja.” I ako te reči ne treba uzeti doslovno, jer sam kazuje, da su Sloveni bili i isterivani i da, još uvek priprosti, ne izlaze van šumskih predela i da ne znaju za oružje osim kopalja, ipak one kazuju toliko, da se Sloveni počinju privikavati na vizantiske zemlje i da iza pljačkaških upada ostaju i poneki, koji se tu zadržavaju i delomično nastanjuju. Da je to nastanjivanja bilo u primetnoj meri krajem VI ili početkom VII veka vidi se iz jednog detalja vojničkog strateškog spisa, koji se pripisivao caru Mavrikiju. U opisu Slovena i Anta tamo se kaže, kako su ta plemena slobodoljubiva i nikako voljna da robuju ili da neko njima vlada, „a naročito u vlastitoj zemlji.” U Taktici cara Lava to se mesto precizira: da je njihova zemlja s one strane Dunava. Znači, dakle, da je s njima bilo iskustva i na drugoj strani reke, gde su čuvali svoje osobine, i ako na tuđem tlu.
Kad je umro car Tiberije (582.) i nasledio ga njegov zet i uspešni vojskovođa u Aziji Mavrikije, severna je granica carevine bila veoma rovita. Sva bolja vojska bila je još uvek zauzeta u bogatim i za carstvo vrlo važnim pokrajinama Male Azije. Osećajući to, varvari postaju sve nasrtljiviji. Ne poznavajući još novog cara hagan beše poslao svoje ljude u Carigrad, da za svaki slučaj sklopi mir. Kod Mavrikija to poslanstvo s početka nailazi na lep prijem i on pristaje da prizna stvoreno stanje, ne želeći novih zapleta. Tu predusretljivost Avari shvatiše kao slabost i uviđajući da je mir preči carevini nego njima, hagan ga je naskoro počeo ucenjivati i spremao se, da svoj stečeni posed još bolje zaokruži. Pokloni, koji mu se šalju iz prestonice, nisu mu dovoljno lepi i on ih vraća natrag; traži povišenje godišnjeg dara sa 80.000 na 100.000 zlatnika. Kad mu Mavrikije to odbija, Bajan 584. prekida ugovor i odmah počinje rat. Njegov napadaj na pogranični Singidunum bio je toliko nenadan, da je zatekao građane van grada, pri poljskom radu. Po napred smišljenom planu Avari su napali sve romejske tvrđave na velikoj dunavskoj arteriji, Singidunum, Auguste i Viminacij. U toj navali oni prodreće sve do Anhijala, naišavši na otpor samo kod singidumskih gradskih vrata. Iznenađeni i donekle uplašeni tim naglim prodiranjem varvara, Vizantinci im poslaše dvojicu izaslanika, bivšeg poglavara Sicilije, Elpidija i careva dvorjanika iz telesne straže Komentiola, da pregovaraju o miru. Osećajući svoju snagu hagan je bio ohol i uzimao je preteći stav, i kad se jedan od vizantiskih poslanika, Komentiol, usudio da odgovori ravnom merom, bio je toliko besan, da ih umalo nije oba pogubio. Posle izvesnog vremena pregovori su ipak ponovo nastavljeni i 585. došlo je do mira popuštanjem Vizantije i primanjem poznatih avarskih zahteva.
 
Ali stvarnog mira nije bilo. Videći nemoć carevine ni Sloveni ne htedoše da ostanu bez udela u dobiti. Te iste godine, kad Avari sklapaju mir s Vizantijom, po svoj prilici samo za to da se pripreme za nove pohode, javljaju se i Sloveni sa svojim napadajima. Vizantiski ljudi su držali, da su te napadaje neposredno potakli Avari. Stvar nije nemoguća, i ako je malo neobična iza onih upada avarskih na njihovo područje za račun Vizantije. Objasniti se može ili tako, da su i Avari i Sloveni uvideli, da im je mnogo izdašnije zajednički napadati na oslabelo carstvo, nego se trošiti u uzajamnoj borbi; ili da su Sloveni, pritešnjeni i zaplašeni od avarske sile, primili na se dužnost njihovih prethodnica. Upad Slovena, posle mira sa Avarima, došao je neočekivano i imao je, usled toga, s početka uspeha. Prodrli su duboko čak do Dugog Zida, i u opasnosti za prestonicu sam je car organizovao obranu. Poznati Komentiol je, međutim, s tračke strane pripremao čete i onda, jednog dana kod reke Erginije iznenada izvršio napad i znatno potukao neke pljačkaške odrede. Sloveni su ipak ostali u zemlji i Komentiol ih je morao napasti po drugi put kod Adrijanopolja, blizu tvrđave Ansina, gde su bili pod vođstvom nekog Radogosta. Tek tom drugom pobedom bila je Astika oslobođena od Slovena.
U jesen iste godine, 585., krenu se protiv Vizantije i hagan Bajan sa Avarima, možda u pomoć Slovenima. Izgovor ili možda neposredan povod za napadaj bio je u povređenom ponosu Bajanovom. Jedan skitski sveštenik („bokolabra”) učinio je preljubu s jednom od haganovih žena i na begu u Tursku bio je uhvaćen od Vizantinaca i, mesto Avarima, poslat je u Carigrad. Razdražen tom nepažnjom prema njegovoj časti i ličnosti Bajan je odmah otpočeo neprijateljstva, toliko naglo, da njegov poslanik u prestonici, koji beše došao da primi godišnje poklone, nije imao kad da se vrati. Hagan je opustošio svu dunavsku okolinu i zauzeo s nešto otpora veći deo graničnih tvrđava. Car poveri vrhovno zapovedništvo vojske Komentiolu. Za teške prilike Vizantije na Balkanu nema možda rečitijeg svedočanstva od toga, da je cela ta vojska, pribrana u Anhijalu, iznosila tek 6.000 pravih boraca i da se sa tom šakom ljudi imala braniti čitava dunavska linija i svi balkanski klanci! Pa ipak, izvesni vizantiski odredi držahu se vrlo dobro i kod Tomija umalo ne zarobiše samog hagana. Samo, kad je razmer snaga bio i suviše očevidan i u vođe ušao strah, da pri borbi ne prođu vrlo rđavo, nastala je pometnja i zaređali porazi. Avari prodreše u Trakiju, uzeše mnoge gradove i zaustaviše se pred Adrijanopoljem. Uzbuđena prestonica bila je veoma nezadovoljna čitavom organizacijom obrane i u svojim prekorima i posprdnim pesmama nije štedela ni vojno vodstvo, ni samog cara. Pod utiskom neposredne opasnosti brzo je spremljena nova vojska, koja sa uspehom prima borbu i posle poraza Avara čisti Trakiju od provalnika.
Negde u to vreme pada i prvi slovenski pohod protiv Soluna, dugo zapamćen i u narodnoj i u crkvenoj tradiciji onoga kraja. U legendi o sv. Dimitriju priča se, da su jedne nedelje, 22. septembra 586., osvanuli pred solunskim gradom mnogobrojni Sloveni (i tu se ponavlja broj od 100.000), upućeni tamo od hagana. Zadržali su se najpre oko tvrđavice sv. Matrone, a onda su svom snagom jurnuli na grad noseći već spremljene lestvice, da bi mogli uskočiti na zidove. Gradska posada, i ako iznenađena, hrabro se opirala pomagana od građana. Sloveni su već bili vešti ratnoj veštini pri opsadi gradova; imali su sve opsadne sprave, ogromne baliste i čak takozvane kornjače, koje su radi zaštite bile prekrivene najpre suhim kožama, a posle, da se ne bi zapalile, prevučene ponovo svežim kožama volovskim i kamilskim. Bacali su kamenje na grad, kazuje jedan očevidac, koji su bili kao čitavi mali humčići. Ipak nisu uspeli. Hrabrost branilaca bila je velika, a otpor čvrst i sa mnogo dovitljivosti. Posle jednog ispada, čiju su sreću pripisivali zaštitniku grada sv. Dimitriju, Solunjani prilično potiskuju slovenske napadače. Ne nadajući se takvom otporu Sloveni brzo malaksavaju i sedmi dan napuštaju opsadu, da se od Soluna upute prema Grčkoj, gde su pljačkajući prodrli vrlo duboko i gde se zadržavaju sve do 589. godine.
Kad je 591., usled unutrašnjih kriza u Perziji, Vizantija mogla da uspešno završi poslove na toj strani za jedan duži period godina, car Mavrikije odmah prebacuje svoju vojsku u Evropu, jedva dočekavši, da sa dovoljnom snagom obezbedi severne granice i sa sredstvima dostojnim Carevine istupi pred varvare. Lično, kao nijedan vladalac pre njega, krenuo se Mavrikije na dunavsku liniju, da pregleda stanje zemlje i pograničnih gradova i da osmotri vojsku, koja se pribirala oko Anhijala. Iz tog vremena zabeležen je jedan vrlo zanimljiv podatak. Vizantiski vojnici behu uhvatili i doveli pred cara trojicu Slovena, koji uza se nisu imali ništa od oružja, nego samo svoje muzičke instrumente, neku vrstu kitara. Na carevo pitanje: ko su i šta rade u njegovoj zemlji, oni su odgovorili vrlo uopšteno i nimalo verovatno. Oni su kazivali, da su poreklom Sloveni sa nekog zapadnog okeana. Njima je hagan poslao ljude, s bogatim poklonima za poglavice, da bi i među njima mogli kupiti narod za vojsku. Oni su, vele, primili poklone, ali odbili ponudu, izgovarajući se na tegobe puta. Njih trojica su bili poslani, da to saopšte haganu, a on ih je, ljut radi odgovora, silom zadržavao, ne mareći za utvrđeno pravilo međunarodnih odnosa, da su poslanici nepovredivi. Radi toga su oni, čuvši za romejsku zemlju, dobegli u Trakiju. Nose kitare, jer su se u njihovoj zemlji ne zna za oružje; pevaju samo uz lire, a ne uz bojne trube. Caru su se svidele njihove pesme, a divio se razvijenosti njihovih telesa; pa ih lepo ugosti i uputi u unutrašnjost. To naivno kazivanje s pravom je već odavno tumačeno kao neka vrsta šeretluka; pre će biti, da su ova tri Slovena vršila službu uhoda i unapred bila spremna, da dadu, na oči bezopasni, takav odgovor. Iz saopštenja politički važno bilo bi samo to, da su Avari, spremajući se za borbe, tražili da pojačaju svoju vojsku i da se, u isto vreme, smire sa ostalim protivnicima. Sa Langobardima su se, doista, i nagodili 591. godine. Rat se, prema tome, tokom te godine, spremao na obe strane i moglo se misliti, da će biti i vrlo težak i vrlo krvav.
Neprijateljstva su počela 592. god. Car Mavrikije je odbio haganu povišenje godišnjih plaćanja, što je ovaj, verovatno namerno, udesio kao povod za rat. Sa Avarima ratuju i Sloveni, i to, kako po svemu izgleda, kao njihovi podložnici. U legendi sv. Dimitrija izrično se kaže, da je haganu podložan „ceo narod” Slovena απον). Drugi jedan grčki pisac, (το ινοζ hagan „naredio” Slovenima, da muTeofilakt Simokata, kazuje, da je priprave mnogo lađa, kako bi na njima prešao Dunav. Ovi su počeli svoj posao blizu ušća Save u Dunav. U tom radu ih je, međutim, mnogo ometala singidumska posada, koja je često ispadala iz grada i palila donesenu i pripravljenu građu. Radi toga avarske i slovenske čete opsednu grad. Opsada je trajala kratko vreme; iznenada, sedmi dan, pozvao je hagan svoje ljude da napuste Singidunum. Ovi su naravno, to učinili odmah, ali su naplatili od grada kao cenu za odlazak: 2.000 zlatnika, i jedan zlatom okićen sto i jednu skupocenu haljinu. Pripreme za prelaz Haganove vojske počele su onda na drugom mestu, blizu grada Sirmija, odnosno ispod Mitrovice. Hagan veli, Simokata, „pripremi mnoštvo Slovena da tešu drvo”. Kad su lađe bile gotove, on posla jedno odelenje vojske da ide napred i zadaje strah, a sam krenu dalje na istok, prema Bononiji. Vrhovnu komandu vizantiske vojske imao je vojvoda Prisk. Njegove se čete dobro drže, ali slabije brojem moraju ipak, da uzmiču. Hagan osvaja grad po grad, dok najposle ne stiže i pod Driziperu. Posle opsade od nekoliko dana, usled jednog nenadnog ispada gradske posade, njegova vojska naglo uzmače i umalo ne prsnu u beg. Lakoverni svet Srednjega Veka pripisivao je to nekom čudnom priviđenju. Kad su se, pričalo se, otvorila gradska vrata, učinilo se Avarima da bezbrojne grčke falange silaze iz grada i uplašeni tim varvarski vojnici naglo ustuknuše. Jaka volja haganova povratila je ubrzo potrebnu disciplinu i obezbedila mu nove pobede. Hagan potiskuje Priska sa čitave dunavske linije i progoni ga i u unutrašnjost; sve do dobro utvrđenog grada Curula. Da pomogne svom teško pritešnjenom vojvodi car Mavrikije šalje jedno pismo, upućeno tobože Prisku, ali udešeno da pane u ruke Avarima. Car je kao sokolio Priska da izdrži, dok vizantiska flota, koja je tobože već poslata, ne svrši svoj napadaj na avarsko područje, iza leđa haganove vojske. Dobivši to pismo, avarski vođa poveruje u nj, primi mali otkup od Priska, diže opsadu i krenu odmah natrag, da štiti ugroženi domaći kraj.
 
S proleća iduće godine (593.) posla car Priska ponovo na Dunav, da spreči slovenske upade u Trakiju. Car mu je tom prilikom naglasio, da se neprijatelj sigurno neće smiriti, dok se ne uveri da prema sebi ima opasna protivnika; odnosno, ako se solidnom obranom i utvrđivanjem dunavskih granica ne onemoguće njihovi nasrtaji. Vizantiska vojska dođe do Dorostola potpuno spremna za borbu. Tu stiže Prasku haganovo poslanstvo tražeći obaveštenja, čemu ima da služi taj novi vojni pohod, kad je lanjske godine između njih došlo do mira. Prisk je odgovorio, da se Vizantinci ne spremaju na Avare nego na Slovene i da, prema tome, nema ni govora o povredi mirovnog ugovora. Iza toga, jedne noći, sasvim iznenada, Prisk je prebacio svoje čete preko Dunava i napao slovensku vojsku, koju je vodio Radagost. Napad je bio tako neočekivan, da je sam Radagost jedva izneo živu glavu uskočivši na neosedlana konja. Došavši posle sebi, u sukobu s jednim vizantiskim odelenjem, on je pokušao da im suzbije nalet, ali je i po drugi put morao da se spasava jednim vratolomnim skokom u reku, koju je srećno preplivao. Slovenska zemlja bi poharana, a ljudi razjureni. Dobiveni plen je Prisk uputio u Carigrad, sa pratnjom od 300 vojnika. Na putu, čak na šestom konaku, dakle duboko u unutrašnjosti, napala je na taj karavan jedna jaka slovenska četa i bila bi sigurno ugrabila sav tovar, da nije slučajno došla jedna nova grčka četa prvima u pomoć i tako spasla stvar. Ovaj je slučaj veoma karakterističan za tadašnje prilike na Balkanu i nesigurnost, koja je vladala čak za leđima operativne vojske, u pokrajini najbližoj prestonici; isto kao što je dokaz o slobodi slovenskih četa na vizantiskom tlu i donekle možda o njihovu odomaćivanju.
Prisk je, posle prvog uspeha, nastavio ratovanje. Njegove čete polaze za Slovenima duboko u njihovu unutrašnjost u današnjoj Vlaškoj. Sloveni se povlače u okolne šume i ritove, gde su nameravali navući neprijateljsku vojsku, neveštu tom terenu, i sasvim je satrti. Vizantincima, koji su bili došli u dosta težak položaj, pomože izdaja jednog Gepida. On je doveo Vizantince do položaja jedne slovenske čete i učinio, da su iznenađeni Sloveni morali primiti i izgubiti borbu. Grčki vođa Aleksandar beše udario na teške muke tom prilikom zarobljene Slovene, da bi mu dali potrebne podatke i o ostalim slovenskim odelenjima, ali su mučenici uporno ostajali nemi i nesavitljivi. Gepid, vrlo dobro obavešten o Slovenima, ponudi ponovo svoje usluge. On ode jednom od slovenskih poglavica, nekom Mužoku, obavesti ga o porazu Radogostovom i zamoli ga, da mu dade ljudi i lađa da ih spase. Mužok mu dade 150 čamaca i 300 veslača. S njima Gepid dođe do reke Paspirija, pa ih tu izdade Vizantincima; a odmah za tim sprovede Priskovu vojsku i u Mužokov kraj. Grčka vojska upade tamo onaj dan, kad je Mužok davao daću svom bratu i kad sve zvanice behu izopijane. U samom metežu mnogi od Slovena biše poubijani, a sam Mužok zarobljen.
Car je želeo, da sva ta akcija ne ostane na polovnim merama i s toga neredi, da vojska prezimi na slovenskom području, kako bi odmah s proleća mogla početi ponovo pročišćavanje i leve obale Dunava. Ta naredba izazva pobunu u vojsci. Prisk je i sam mislio, da je mudrije povući se na svoje područje; jedno zbog solidnije ishrane a drugo radi nesigurnosti u tuđoj zemlji, gde su prepadi svaki čas mogući. Mavrikije ga je, radi tih obzira Priskovih prema raspoloženju vojske smenio sa položaja glavnog zapovednika, a na njegovo je mesto postavio svog brata Petra. Haganu je bilo neobično ovo povlačenje vizantiske vojske, pa posla svoje ljude Prisku, da izvide stvar. U isto vreme, on je stao činiti sve pripreme, da on sa svoje strane napane Vizantince; a izdade naredbu i Slovenima da prelaze Dunav. Prisk, obavešten o tom, šalje jednog svog pouzdana čoveka haganu, da ga na svaki način odvrati od te akcije. Hagan je, kao gospodar ovog „celog naroda”, izjavljivao, da je Prisk „stupio na moju zemlju i napao na moje podanike”, pa je – mesto da brani svoje podanike, zatražio udeo u plenu. Prisk je s mukom nagovorio svoje vojnike, da pristanu na to. Haganu je vraćeno 5.000 zarobljenih Slovena, a on je zadovoljan tim pristao, da vizantiska vojska pređe preko njegova područja. Jasno je, prema ovome, ma koliko inače vesti bile nejasne, da su slovenska naselja, i to ne samo ona na zapadu, oko Save, nego i ona u Dakiji, bila u ovisnosti od Avara; samo su ova istočna, zbog udaljenosti, bila u mnogom slobodnija. Primetili smo, u ostalom, već ranije, da je hagan baš tim dačkim Slovenima slao poslanstva sa zahtevom da mu plaćaju danak i da ih je, kad su oni odbijali, prisiljavao na to. Da su oni, kad god su mogli, izbegavali da mu čine po volji i da je hagan, sa svoje strane njih upotrebljavao kao monetu u svojim računima, nije nimalo neobična pojava ni u odnosima savremenih, a kamo li onovremenih naroda. Car je oštro prekorio Priska radi tog postupka. On je dobro video, da će ovo haganovo posredovanje samo pojačati avarski prestiž kod Slovena. U koliko su se Sloveni ranije i opirali Avarima, oni će sad da se drže s njima nešto iz straha od Vizantije, a nešto s toga, što neposredno osećaju stvarnu i respektovanu snagu Haganovu.
Novo ratovanje na dunavskoj liniji nastavljeno je s proleća 596. god. Vizantiska vojska beše prilično pokolebana u disciplini i nezadovoljna s nekim carevim reformama. Sloveni, oporavljeni od prošlih udaraca, postaju ponovo agresivni i njihove pljačke po Trakiji bivaju i opet česta pojava. Zanimljiv je iz tog vremena opis jednog sukoba između njih i vizantiske vojske. Jedna četa od 600 Slovena, opljačkavši neke gradove, gonila je bogat plen i vodila mnogo zarobljenika. Vizantiski zapovednik, onaj poznati Aleksandar, požuri sa 1000 konjanika, da ih stigne i otme plen. Kad opaziše vizantisku vojsku Sloveni počeše ubijati zarobljenike, ostavljajući samo žene i decu. U isti mah, brzo, od kola sa plenom napraviše svoje bedeme. Vizantinci su se ustručavali da ih napanu, jer su slovenske strele dobro gađale u njihove konje. Aleksandar s toga naredi, da vojnici sjašu i da ličnim junaštvom razbiju neprijatelja. Sloveni su, u jarosti, stali seći i ostale zarobljenike, što je veoma uzbudilo napadače i donelo im najposle pobedu. Međutim, ostala romejska vojska ostade dugo neaktivna. U jednom lovu, bežeći od vepra, vojvoda Petar beše se udario o jedno drvo i povredio nogu, pa je duže bolestan potpuno napustio vojne operacije. U prestonici se verovalo, da on namerno izbegava borbu i da njegova ličnost ne daje dovoljnih garancija za sigurnu obranu carevine. Kad je, direktno prekoren od cara, pokušao nešto življu akciju i prelaz preko Dunava imao je velikih gubitaka i više je štetio ugledu carske vojske tim nego svojom pasivnošću.
Jedna njegova izvidnica od dvaestak ljudi beše upućena preko Dunava, da pre Petrova prelaza reke uhodi slovenske položaje i kretanja. Izmorena i nedovoljno oprezna ta je izvidnica zaspala u jednoj šumi i pala u ruke Slovenima. Da bi spasli glave ti ljudi odadoše Slovenima sve što su znali o Petrovim namerama. Tad vođa Slovena, Pirigost, dođe sa svojim četama blizu reke i spremi zasede u šumama. Kad je vojvoda Petar naredio svojoj vojsci prelaz preko Dunava dočekali su Sloveni prvi odred od 1000 ljudi i potpuno ga uništili. Videvši to vojvoda Petar izdade naredbu, da sva vojska pređe odjednom i da, u punoj snazi, primi napadaj. Sloveni iziđoše da sprečavaju prelaz i iskrcavanje. Ali kiša vizantiskih strela obasu njihov tabor i kad pade Pirogost oni ostaviše bojno polje. Nemajući konja Vizantinci ih nisu progonili, nego se zadovoljiše tim, što su tom pobedom postali gospodari nad obe obale Dunava. Kad su, pribravši se, pošli napred u tuđu i nepoznatu zemlju, romejski vojnici naiđoše na teške neprilike. Naročito ih je mučila žeđ u nekom kraju Dobruče, gde na daleko nije bilo tekuće vode ili jačeg izvora. Jedan čovek, koga su našli da ih povede do kakve reke, sprovede ih do neke bliže nepoznate Helivakije. Kad je vojska polegla da se halapljivo napije vode osuše na njih svoje strele Sloveni, sakriveni u šumama protivne obale, verovatno već unapred spremljeni za taj slučaj. Vizantinci pokušaše da ih potisnu, ali videći se prema upornu neprijatelju u nepoznatom kraju, nesigurni za leđa, a u strahu od kakve nove izdaje, oni počeše brzo da se povlače i nisu se dali zaustaviti sve dok nisu pregradili Dunav. Čitavo Petrovo ratovanje završilo je, prema tom, neuspehom i car je s toga bio prisiljen, da mu oduzme vrhovno vođstvo.
 
S proleća 598. pribrao je novi vrhovni zapovednik, poznati Prisk iz ranijih ratovanja, izmorenu vojsku u Astici i začudio se kad je video koliko je proređena. Obnovivši je i podigavši joj duh, on pređe s njom Dunav i dođe do Nova. Hagan je i opet zatražio objašnjenje radi tog sukoba, a Prisk mu je odgovorio sa starim pretvaranjem, da je došao s toga, što je tu lov dobar i što je mesto s dobrim vodama i zgodno za jahanje. Hagan je primećivao, da je to avarska zemlja i da Romeji krše mir prelazeći u nju; Prisk je, opet, odgovarao, da je zemlja vizantiska i da on s pravom dolazi tu. Avari su, prema ovom, smatrali sebe kao gospodare područja na kom su stanovali Sloveni i ponašali su se, u ovaj mah, kao pozvani da uzmu na se dužnost njihovih zaštitnika. Radi toga na taj vizantiski upad odgovoriše osvajanjem Singidunuma, čije stanovništvo preseliše na svoje područje. Prisk na to požuri da vojsku približi osvojenom gradu i stiže s njom na dunavski otočić Sigu, oko 30 milja udaljen od varoši, a sam potraži hagana u Konstantioli, da govori s njim povodom toga. Hagan je sedeo na obali, a Prisk je sedeo na lađi i tako su nad Dunavom vodili oštar razgovor. Do sporazuma nije došlo; šta više, hagan je, naljućen vizantiskim prebacivanjem, prekinuo razgovor i besno doviknuo, da će tragom Singidunuma naskoro poći i mnogi drugi gradovi. Posle tog uzaludnog sastanka Prisk naredi svom zapovedniku Guduju, da povrati izgubljeni grad. Ovaj s flotom doplovi pod varoš i spremi napadaj. Avari, u obrani, mesto porušenih bedema postaviše niz bedema od kola, kao Sloveni u prošlogodišnjoj izvidničkoj bici, ali ne mogaše odoleti. Kad je Singidunum ponovo došao u vizantiske ruke, oni odmah počeše podizati zidove i utvrde želeći da grad obezbede od kakva novog prepada. To utvrđivanje dade tobože povod haganu, da u svoj formi objavi Vizantiji rat.
Avarska vojska ovog puta nije upala ni u Trakiju ni u Ilirik, nego mnogo zapadnije, u Istru i Dalmaciju. Ovamo je hagan imao više izgleda na plen, jer su krajevi bili ranije neiscrpeni; a možda se ustručavao i da primi borbu s Priskom oko teških balkanskih klanaca, gde su se Grci bili dobro pripremili. Nezaštićena Dalmacija stradala je mnogo; spominje se, da su Avari i Sloveni tom prilikom razorili na 40 gradova i mesta. Prisk nije mogao sa svojom malom vojskom da spreči tu provalu; poslao je samo oprobanog Guduja sa 2.000 vojnika, da izviđa i uznemirava avarske čete. Izbegavajući vojnički put, na kom bi se morao sukobiti sa glavnom vojskom neprijatelja, oprezan Guduj se sa svojim vojnicima verao kroz klance i s uspehom iznenađivao i robio avarske straže i komoru. Jedna takva pobeda nad ovećim jednim odelenjem Slovena i Avara silno je obeselila papu Grgura Velikog, kad ga je, zabrinuta, obavestio o njoj ekzarh Italije.
Pri borbama na zapadu hagan je hteo da ima i saveznika. Našao ih je u svojim starim prijateljima Langobardima, radi kojih je uputio jedno poslanstvo franačkom kralju upozoravajući ga, da bude u miru koliko sa njim lično, toliko i sa njima. Sa Langobardima zajedno slovenske i avarske čete prodiru u Istru, paleći i pustošeći sve. U julu 600. god. papa Grgur Veliki pišući solunskom episkopu Maksimu kaže mu, da se mnogo brine i žalosti povodom toga, što mu ovaj javlja o opasnostima od slovenskog plemena i to tim više, „jer kroz prolaz Istre počeše već ulaziti i u Italiju.” A tešeći ga veli mu sa rezignacijom i sa proricanjem rđave budućnosti, da se ipak ne smućuje sasvim radi toga, „jer oni, koji će živeti posle nas, videće još gora vremena!”
Pred zimu 599., počeo je hagan akciju i na istok. Pošao je na grad Tomi, a Prisk se požurio odmah za njim da grad brani. Ali do veće borbe nije došlo cele te zime. Slabo opskrbljena, romejska je vojska počela da pati od gladi i s proleća, uz časni post, ta njihova nevolja je bila opštepoznata. Iznenađuje, u tom času, jedan retko čovekoljubiv postupak avarskog gospodara. Obavešten o toj junačkoj muci, Hagan je preko Vaskrsa ponudio Vizantincima primirje od pet dana i poslao je gladnoj vojsci dovoljno hrane, da se potkrepi. To je, naravno, znatno delovalo na slabljenje ratničkog raspoloženja. U to vreme poveo je Komentiol drugu vojsku protiv Avara idući prema Nikopolju. Kod grada Jatra dođe do borbe, nenadne po Vizantince i s toga katastrofalne. Komentiol je, izgubivši potpuno glavu u iznenađenju, davao smetene naredbe i znatno je doprineo, da se okrene u beg i ono četa, što je bilo spremno da vodi borbu. U vojsci s toga nasta opšte uverenje, da je on učinio izdaju i namerno upropastio vojsku. U Driziperi mu ne dadoše ući u grad, nego ga dočekaše pogrdama i kamenjem, i on posramljen pobeže u Carigrad. Njegove usplahirene vesti, i izgled begunaca, izazvaše tamo opšte zaprepašćenje. Mnogi, u panici, pomisliše da se spasavaju u Aziju. Car hitno opremi svoju gardu s nešto druge vojske i građana, da čuva Dugi Zid i prestonicu misleći, da će Avari, po staroj navici, dopreti dotle. Oni su doista i bili poterali Komentiola i progoneći ga zauzeli Driziperu, kad odjednom među njima nasta strašan pomor. Samom haganu za jedan dan umre sedmoro dece. To omete i potpuno zaustavi njegovu vojsku.
Carigradski senat odluči da traži mir. Carevo poslanstvo našlo je hagana u Driziperi još teško žalosna, ali sklona za pregovore. Postignut sporazum glasio je da Dunav postane međa između Vizantije i Avara. Hagan je žrtvovao istočne, dačke, Slovene dozvoljavajući Romejima, da u borbi protiv njih mogu prelaziti Dunav. Radi čega je on tako postupio nije danas poznato; ali je vrlo verovatno s toga, što ti Sloveni nisu pokazivali nimalo sklonosti da vrše prema njemu podaničke obaveze. Oni se, očevidno, nisu borili sa Vizantijom za to, da bi primili avarsko gospodstvo; njihova želja bila je uvek da ostanu, koliko mogu, slobodni na sve strane.
Pored svega njegova neuspeha u prošloj borbi i pored svega ogorčenja, koje je vladalo protiv njega i u vojsci i u građanstvu, car i opet imenova Komentiola za vođu na Dunavu. Učinio je to na svoju štetu, jer je sad mržnja sa pobeđenog vojskovođe prenošena i na sama cara. Car je, međutim, učinio to s nadom, da će Komentiol, poučen skupim iskustvom, biti u novim borbama mnogo obazriviji i da će upeti sve svoje sile, da spere ljagu s imena. Mir, koji beše sklopljen sa haganom, car nije hteo da poštuje. Njegova namera beše nepokolebiva, da snažnom ofanzivom odbije varvare što dalje od Carstva i da, osetno kažnjeni, ti narodi iz ruskih stepa zadugo ne pomisle približiti se međama moćne Carevine. U Singidunumu sjedinila se u leto 600. god. Komentiolova vojska sa Priskovom i iz tvrdog Viminacija počela, s ozbiljnim borbama, prelaz preko Dunava. Pod veštim vodstvom Priskovim oni u tri velike bitke ostaše pobedioci; u trećoj i definitivnoj zaglavilo je oko 15.000 varvara zajedno sa nekim od sinova haganovih. Avari uzmakoše u banatske doline prikupljajući nove snage. Prisk pođe i tamo za njima i razbi ih ponovo. Da ih dotuče što jače on posla jedno odelenje od 4.000 ljudi, da pređe čak i reku Tisu i da ih i tamo goni. Taj vizantiski odred naišao je na drugoj obali Tise tri gepidska naselja, u kojima je sve okrenuo pod nož. Uporan, hagan je skupio nove čete ne samo avarske, nego i od drugih podložnih i zastrašenih naroda i plemena, među kojima je bilo mnogo
 
Slovena. I ta nova, na brzu ruku prikupljena, vojska bi razjurena, ostavivši velik broj ljudi kao zarobljenika u napadačevim rukama. U ropstvo pade 8.000 Slovena, 3.000 Avara i 6.200 drugih varvara. Tek tada hagan se reši, da počne moliti carigradskog gospodara za milost prema zarobljenicima i za obzire prema sebi lično. Car Mavrikije primi avarsko poslanstvo i pusti iz Tomija čitavo roblje, a Komentiol se te jeseni vrati s vojne starim i gotovo zaboravljenim Trajanovim putem. Granica je posle toga ostala potpuno mirna.
Za to vreme Carigrad se spremao na strašne krize. Car Mavrikije nije bio nikad mnogo voljen u svojoj prestonici. Već ranije, pri prvom Komentiolovom porazu od Avara, bilo je javnih pogrda protiv njega. Kad je, pred kraj 601. god. nastala u Carigradu glad, car je, pri jednom javnom ophodu, bio napanut ne samo pogrdama, nego i kamenjem. Rat sa Avarima nije bio nimalo popularan. Caru se oštro prebacivalo, da je pristrasan i tvrdica. Publika je protestovala, što on štiti Komentiola, kriva za dva teška romejska poraza, a suviše zapostavlja u stvari zaslužnog Priska. Kad je Mavrikije, posle pobede u Banatu, za glavnog zapovednika vojske mesto Priska postavio svog brata Petra, pod čijim je vodstvom onako ljuto stradala vojska u pohodu protiv Slovena, protesti počeše da uzimaju opasne razmere. Vojska se osećala uvređenom i njena disciplina poče osetno da popušta. Sem svega toga, o Mavrikiju se bio proneo glas, kako nije hteo otkupiti iz avarskog ropstva romejske četnike i kako je hagan, razjaren zbog toga, dao sve poklati.
Smenjivanje Priskovo beše donekle ohrabrilo i utučenog hagana. Čim mu je došao glas, da je opasni protivnik povučen, njegovi ljudi počinju da postaju življi i okupljaju se u području oko Đerdapa. Do Mavrikija dopre glas, kako hagan sprema osvetu i pomišlja čak na jedan pohod na Carigrad. Zabrinut, on naredi Petru, da preduhitri Avare i da ih napane odmah na levoj obali Dunava. Petar se ne usudi da krene ravno protiv Avara, nego uputi jednog svog podzapovednika na avarske podanike Slovene. Guduj, određeni podzapovednik, pređe Dunav i postiže izvesne uspehe. U svom pohodu on je bio pomagan i od Anta, koji se ovog puta javljaju kao saveznici Vizantinaca. I mnogi drugi avarski podanici beže od hagana, više od straha zbog prošle katastrofe, nego zbog novih podviga vizantiskih. Vizantiska vojska, puna nepoverenja prema novom vrhovnom zapovedniku, nije htela sad da prodire dublje u opasne slovenske krajeve i da uopšte ostaje na levoj strani Dunava. Caru se, međutim, činilo, da je preko potrebno iskoristiti prošle uspehe i metež avarskih podanika i naređivao je s toga, da se ofanziva nikako ne prekida i da se ne da daha protivniku. Njegova je naredba glasila, da vojska bezuvetno mora prezimiti na neprijateljskom području i da tim potvrdi uspehe i bude lakše spremna na konačne borbe s proleća. Ali, pokolebana u disciplini, vojska odbi, da se pokori toj naredbi. Na tu upornost vojsku je nagonilo još i to, što zbog gladi nije mogla da se šalje četama hrana iz prestonice, nego im je poručivano, da se snabdevaju plenom od neprijatelja. Na careve ponovne i ozbiljne pozive vojska odgovori tim, što poče otvorenu bunu. Za novog cara među četama bi izvikan jedan od buntovničkih vođa, prosti i surovi Fokas. Pobunu vojske pozdravi nezadovoljna prestonica i odmah se pridruži carevim protivnicima. 23. novembra 602. Fokas bi krunisan, a do malo dana pogibe Mavrikije i pet njegovih sinova. S padom Mavrikijevim napuštena je i njegova ofanzivna politika prema Avarima i Slovenima. On je bio poslednji car Istočne Imperije, koji je na dunavskoj liniji odbijao navale severnih i istočnih plemena, hoteći da državu spase od varvarske najezde.
Novi car, jedan od najobičnijih vojničkih skorojevića, nije imao svoje državne politike, a dobivši vlast putem jednog prevrata svu je svoju snagu trošio samo na to da svoj presto zaštiti od sudbine svog pretšasnika. Kad su se digli Perzijanci tobože da svete Mavrikija, a u stvari da iskoriste trzavice Carstva, nastale na sve strane, „kroz čitav istok, i Kilikiju i Aziju i Palestinu i sve okolne zemlje sve do same carice gradova,” kako kaže Dimitrijeva legenda, Fokas napušta severnu granicu, povisuje danak haganu, a svu vojnu snagu prebacuje iz Evrope u Aziju. Tamo stvari idu sve gore i Perzijanci, u jedan mah, postaju gotovo gospodari severnog maloaziskog područja.
U pometenosti, koja je nastala u Vizantiji prilikom promene na prestolu i povlačenja vojske u Aziju, naročito gledaju da se osvete i okoriste susedna avarska i slovenska plemena. Prvih godina Fokasove vlade pominje se jedan veći upad Avara u Trakiju; a do malo učestaše i pohodi Slovena. Slovenske čete prelaze bez napora preko nezaštićenih granica; silaze u pojedina mesta, zajedno sa ženama i decom; i negde vrše pljačke i palež, a negde se i zadržavaju. Avari, za to vreme, šire svoju moć prema zapadu i od 603-610. god. ratuju i osvajaju po furlanskom i mletačkom području ne nailazeći nigde na otpor, koji bi im slomio zalet. Ovo prodiranje varvara, uspesi Perzijanaca, glad, zaraze i lične opačine Fokasove izazvaše nove bune u Vizantiji, koje, istina, skršiše novog cara, ali ne mogoše popraviti sve one zle posledice, koje beše izazvao protekli metež. Početkom oktobra 610. god. Fokas bi srušen i izmrcvaren, a vlast ugrabi glavni vođa opozicije, zapovednik Afrike i jedan od boljih vojvoda u borbama protiv Perzijanaca, čuveni i posle mnogo hvaljeni Hiraklije.

Slovenska plemena i njihova kultura

Sloveni, čija su najstarija sedišta bila u području današnje istočne i južne Poljske i jugozapadne Rusije, pripadaju indoevropskoj zajednici. Oni predstavljaju krajnju severoistočnu grupu naroda te pripadnosti. Njihova istočna granica prelazi u područje tatarsko-mongolskih naroda. S toga u staroj slovenskoj kulturi, pored indoevropskih nasleđa i veza nailazimo na jak uticaj i tih istočnih suseda. Da to slovensku kulturu čini neobičnijom i više složenom razume se samo po sebi; ali to je ono, što je čini zanimljivom i važnom i za opštu evropsku zajednicu.
Slovenski jezik pismeno je utvrđen na jednom dijalektu tek u IX veku posle Hrista, a sve sigurne vesti, koje imamo o njemu kao i o Slovenima uopšte, nisu starije od VI stoleća. Sa jezicima Istoka i Jugoistoka, jermenskim, albanskim i baltiskim, slovenski pripada grupi satem – jezika. Po srodnosti s tim grupama da se odrediti i njegovo teritorijalno rasprostiranje. Slovenski se na istoku dodirivao sa ariskim ili tačnije iranskim, jer s njim zajedno ima proces prvobitnog s posle i – i u – vokala i glasova k, r. Leksikalno je iransko baga sigurno u vezi sa našim bogъ. S druge strane, slovenski ima vrlo mnogo srodnih crta sa baltiskim jezicima, litvanskim, letskim i izumrlim pruskim. Iz praslovenskog jezika razvile su se u glavnom tri velike slovenske jezičke skupine, prema geografskom širenju pojedinih plemena, prema glasovno-fiziološkim osobinama svojih nosilaca, i prema kulturnom uticaju susednih plemena. Zapadna je grupa češko-poljska, sa kašupskim, lužičko-srpskim i gotovo izumrlim polapskim; istočna je ruska; treća je grupa jugoslovenska.
U samim južnoslovenskim dijalektima ni danas, ni u prošlosti, nije bilo oštrih granica između pojedinih dijalekata, između slovenskih, srpskohrvatskih i bugarskih, nego su svi prelazili jedni u druge. Što se naročito tiče slovenačkih i srpskohrvatskih govora, za njihovu starinu A. Belić daje ovakvo tumačenje: „Pre dolaska njihovih predstavnika na Balkansko Poluostrvo – oni su govorili jednim, zajedničkim jezikom. U granicama tadašnje njihove društvene zajednice dobivane su tri dialekatske nianse: kajkavska, čakavska i štokavska, od kojih su i posle toga čakavski i kajkavski dijalekat razvijali zajedničke crte. Kada su njihovi predstavnici došli na Balkansko Poluostrvo, odnos se među njima promenio u toliko što su sada čakavski i štokavski dialekti počeli da žive opštim životom, a jedan je deo kajkavskog dialekta – hrvatski kajkavski počeo da potpada pod sve jače uticaje štokavskog i čakavskog dialekta, i da se razvija zasebno od slovenačkog kajkavskog.”
Srodnost i sličnost slovenskih jezika vrlo je velika; mnogo veća nego srodnost između romanskih i germanskih. Razloga za to ima više. Prvi je i najodlučniji, što su Sloveni dugo živeli u jednoj neprekinutoj masi, grupisani na terenu nedeljenom velikim morima i sve do X veka neuklinčenom od drugih, tuđih naroda. Drugi, vrlo važan je razlog taj, što slovenski elemenat nije ušao u onakve „amalgamirajuće procese” sa tuđim elementima, u kakve su ulazili na jugu Iliri-Arbanasi, ili Dako-Romani, ili Anglo-Sasi-Normani, nego je, izuzevši donekle Bugare, održao u glavnom svoj etničko-lingvistički karakter čist, u koliko nije sasvim podlegao fizički moćnijem stranom uticaju. Najzad, treći je razlog, što je svest o slovenskoj zajednici bila dosta živa i što su veza između pojedinih plemena i naroda trajale dugo sa uverenjem o etničkoj pripadnosti. „Svi slovenski jezici ili narečja održali su verno i čisto dosada stari zajedničko-slovenski jezički tip, istina sa različnim gubicima ili modifikacijama”, naglašavao je V. Jagić.
 
Dolaskom Mađara i stvaranjem njihove države rastrgnuta je neposredna veza između severnih i južnih Slovena, a nadiranjem Nemaca putem niz Dunav gubila se veza između Čeha i zapadnih Južnih Slovena. Ali tragovi pređašnje zajednice još su očevidni. Čakavska akcentacija, koja je kod nas najizrazitiji predstavnik starog tipa, ima dosta dodirnih tačaka sa najzapadnijim ruskim dialektima, kao i slovenačka sa istočnim češkim. Podudaranja ima, isto tako, i u fonetici. Posrednici su bili ponajviše slovački i maloruski dialekti, koji su dugo bili u neposrednom dodiru s južnoslovenskim.
Jezička zajednica i neposredno srodstvo pretpostavlja, prirodno, i jednu zajedničku jezičku i opštu kulturu. Ona se mogla razviti samo na jednom zajedničkom području, na kom su slovenska plemena živela u neposrednom uzajamnom dodiru.
Spomena o starim Slovenima nema ni u jednog pisca do VI veka. Krajevi Istočne Evrope, daleko od državnih ambicija rimskih i od grčkih kolonija na Crnom Moru, bili su za stare pisce neka polumitska naselja i sve vesti o njima bile su ili vrlo opšte, kad su došle po neposrednijem saznanju, ili vrlo legendarne, kad su se prepričavale. Od nekih opštih imena naroda, koja se tamo pominju, kao Skita i Sarmata, ne može se pouzdano utvrditi, da li se i u koliko se odnose na Slovene. S nešto više sigurnosti možemo pratiti, kako se za Slovene javlja ponekad ime Veneta (Veneti, Venedi, Winden, Wender); još u XIX veku neka slovenska plemena nazivaju se Vendima i Vindima. Ali i pri tom treba biti vrlo oprezan, jer je venetsko ime rašireno po svoj Evropi i jer je postojalo vrlo staro italsko pleme Veneta, koje je imalo svoje područje Venetiju, posle Veneciju. Pod venetskim imenom izrično podrazumeva Slovene latinski pisac VI veka, Got Jordanis. On kazuje: „Mnogobrojni narod Veneta stanuje od izvora reka Vistule preko ogromnih područja... Makar što im se imena sad menjaju prema različitim porodicama i mestima, oni se u glavnom ipak nazivaju Sklaveni i Anti.” Njihovo se područje, veli taj pisac, prostire „od grada Novijetunenskog i jezera koje se zove Murzijansko sve do Dnjestra i na sever sve do Visle; oni imaju za naselja močvare i šume. A Anti, koji su od njih najhrabriji, tamo gde se savije Pontisko More, protežu se od Dnjestra sve do Dnjepra. Na tom području, pod istim imenom, postoje i raniji spomeni može biti baš naših plemena, ali se ni kod jednog pisca ne da ovako utvrditi, na koga se neposredno misli. Već Plinije navodi među plemenima što dopiru do Visle, uz Sarmate i Scire, i Venece; a Tacit, nešto opredeljenije, odbija da dovede u zajednicu Venete sa Germanima i Sarmatima, iako su, drži, bliži prvima. Na Pajtingerovoj karti smešteni su Vendi među Dunavom i Dnjestrom. Od Visle do Dnjestra ceo prostor pripada, u glavnom, Slovenima; na tom području oni ostaju kroz čitavo doba historije, šireći se odatle na jug, istok, i na zapad. Kod većine pisaca oni su prikazani kao ”vrlo velik narod„ ili ”kao bezbrojna plemena„.
Karakter i tip jednog naselja najbolje obeležavaju njegovi narodni topografski nazivi. Arapi i Perzijanci, upozorava dobro K. Jireček, imaju bezbroj imena za sve vrste stepa i ravnica; Španjolci za planine, a kod Slovena ”pada u oči bogastvo naziva za tekuće i stajaće vode, za izvore i studence, jezera i brlje, baruštine i močvari, za šume, žbunje i gajeve. Protivno tome retki su zajednički slovenski nazivi za oblik planina, te je lokalna terminologija u Karpatima, istočnim Alpima, u Karstu na Adriji i na Balkanu vrlo različita.„ Znači, dakle, da su Sloveni živeli u nekom kraju punom šuma i voda. I samo ime Sloven, videli smo napred, u vezi je s tim i dolazi od korena kleu- cluere. Poznata narodna fraza ”oslavilo je proleće„ označava pokret dotle zamrzlih voda i buđenje novog života pod suncem. Arapski stari pisci navode, da je ”zemlja Slovena ravnica pokrivena šumom„, a Sloveni da ”žive u šumama„. Put za Kijev ”vodi kroz stepe, besputicom, kroz potoke i velike šume„. Poljski naučenjak Rostafinski upozorio je na činjenicu, da su Sloveni reč bukva dobili od Germana; iz tog izlazi, da u prvoj postojbini Slovena nije bilo toga drveta. Takvo područje postoji, doista, oko srednjeg Dnjepra, u današnjem Polesju; on je s toga sklon verovati, da je baš na tom području i bila prvobitna otadžbina slovenskih plemena.
Sloveni su, doista, bili vrlo vešti u životu na vodi. Oni majstorski grade lađe; sami su odlični brodari, i to i muški i ženske. U jednom strateškom spisu, koji se pripisivao caru Mavrikiju, kazuje se, da naselja Slovena i Anta ”leže uz reke... oko njih su ponajobičnije neposredno šume, ili bare, ili ritovi.„ ”U prelaženju reka veštiji su od svih ljudi. Odlično izdržavaju u vodi, pa često neki od njih iznenađeni kakvom opasnošću u svojim naseljima zagnjure se u dubinu, drže u ustima trske udešene za takvu priliku, duge i potpuno izvrćene, koje dopiru do površine vode, pa ležeći nauznačke u dubini dišu kroz njih i izdržavaju mnogo sati tako.„ Na svojim lađama Sloveni se otiskuju vrlo daleko i dopiru čak do Kikladskih Ostrva.
Za staru postojbinu Srba kazuje Konstantin Porfirogenit u svom važnom spisu O upravljanju državom, da Srbi „potiču od nekrštenih Srba, prozvanih i belih, što stanuju s one strane Turske (tj. Mađarske) na području, koje oni zovu Bojki (Βοϊκι), gde graniči Franačka kao i velika nekrštena Hrvatska, prozvana i Bela”. Beli Hrvati stanuju „uz Franačku”, a „podložni su Otonu, velikom kralju franačkom i saskom, i nekršteni su, a s Turcima se orođavaju i prijateljuju”. Balkanski Hrvati potiču od tih belih Hrvata, koji behu „susedi Slovenima, nepokrštenim Srbima”. Ovde se očevidno misli na Lužičke Srbe, čija lokalizacija tačno odgovara danim granicama. Jedan istočni pisac pominje Srbe kao stanovnike „koji se pružaju prema istoku, a daleko su od zapada”. Jedan anonimni geograf bavarski IX veka navodi opet, da su „Serviani tolika država, da su iz nje nastala sva slovenska plemena i da, kao što tvrde, otud vode poreklo”.
Da li od tih Srba u stvari potiču i naši južni preci? Jezična veza između Srba na jugu i Lužičkih Srba nije takva, da pokazuje neposrednu bližu srodnost, naročito ne srodnost za ovako dosta kasno doba rastanka. Po prirodi svog mesta lužički govor je prelaz od poljskih do čeških osobina i daleko je od karakteristika srpskohrvatskog jezika. Srpsko pleme od Češke (Bojka – terra Boiorum, Bohemia) do „istoka”, ili hrvatsko od Polabja do Dnjepra, u tolikoj rasprostranjenosti, teško da je bilo jedinstvenog tipa. Isto je tako malo verovatno, da su ceo taj široki prostor naseljavali samo pripadnici jednog plemena. Pre će biti istina, da su na tom prostoru živela i druga slovenska plemena, izmešana, usled pomeranja s istoka prema zapadu. Plemenska imena toga vremena veoma su pomerena. Ima Duljeba, na primer, javlja se na Bugu i u Češkoj; ime Anta nalazi se od Kavkaza do Alpa. Ime Hrvata nije uopšte slovenskog nego iransko-sarmatskog porekla, a javlja se kao lično ime u natpisima II i III veka u Tanaisu, i nije izvesno da je s početka imalo etničku oznaku. F. Ramouš ga izvodi od reči haurvatar „čuvar stoke” ili huurvatha „prijatelj”. Ime Franaka, na primer, koje dolazi od francus označavalo je najpre „samo činjenicu političke slobode kretanja za vladajuće klase”. Srpsko i hrvatsko pleme bilo je, po svoj prilici gospodareće pleme, odnosno to su organizovanije plemenske skupine, koje su kao takve došle do jačeg izraza. Ima jedna vest kod Konstantina Porfirogenita, u kojoj se kaže, da su za jedan napadaj u Italiju Dubrovčani na ρωβατουζ και τουζ svojim lađama preveli: τουζ „Hrvate i ostalelolmoυζ Σκλαβαρhονταζ, t.j. slovenske gospodare”. Na području Slovenaca, zapadno od Celovca, oko Mosburga, bilo je središte jedne starije župe, gde su kroz Srednji Vek postojali „kasazi” kao jedna vrsta plemena i slobodnih ljudi, čije se ime još uvek čuva u mnogim mesnim nazivima. Na tom istom području, nešto proširenom, očuvano je u monografiji i hrvatsko ime na više mesta i Lj. Hauptman je sa razlogom mogao izvesti zaključak, „da je kasaz i Hrvat isto”. Važno je utvrditi, da se grad srpskog kralja Čimislava zvao Kesigesburg, t. j. grad Kesiga, odnosno Kasaga. Porfiregenit priča, da se jedan od petoro braće, koji je Hrvate doveo na jug, zvao Kosencis, a drugi Hrvat. Hrvatin je i kod nas u Srednjem Veku često upotrebljavano kao lično ime. Srpsko ime, međutim, nije bilo mnogo u običaju kao lično ime. Narodski, ono je u najstarije vreme glasilo Srьblinь; oblik Srbin docnijeg je porekla. U tuđim spomenicima zovu nas Surbi, Sorabi, Σερβlοι. Etimologija imena još nije utvrđena; ali je, čini se, sličnog kulturnog porekla kao i naziv Slovena (srъbati, sorbere), po našem životu blizu vode.
 
Zanimljivo je i vrlo važno, da je Porfirogenit zabeležio humsko predanje, po kom rod njihovih vladara Vuševića ili Viševića potiče „od nekrštenih stanovnika oko reke Visle”. Po tom bi veza jednog srpskog plemena sa severnim Slovenima današnjeg poljskog područja bila utvrđena na način, kojim se i sada služe ispitivači naselja. Mi ne vidimo nikakva opravdanog razloga zašto se tim predanjima ne bi moglo potpuno verovati. Jezičke razlike, u dialektu, ne mogu biti dovoljan razlog protiv toga. U neposrednom dodiru s drugim, vrlo srodnim slovenskim elementima, razlike su se postepeno gubile; a mešavine je bilo i kod naših saplemenika na jugu, kao i kod onih na severu. Radi oskudice dokumenata sve do X veka nama je danas gotovo nemoguće apsolutno utvrditi sve mene tih procesa, a da su postojala nesumnjiva pretapanja i izjednačavanja da se zaključiti iz pojave, da je mnogo slovenskih plemena, s raznih strana, učestvovalo u kolonizaciji Balkana i pretrpelo, nesumnjivo, mnogo izmena svog prvobitnog tipa. Šta je ostalo u današnjem našem jeziku od dialekta Abodrata, Duljeba ili Smoljana?
Za poreklo naših starih naselja dosta govore i toponomastičke paralele. Poznata je pojava, da se kod odseljenika često javljaju imena njihovih pređašnjih oblasti. S toga, po svoj prilici, nije slučajno što imamo Mlavu kod nas i u Poljskoj; Dunajec u Hercegovini i Dunajec u Galiciji; Odru i kod nas i u Šleskoj; Svitavu u Bosni i Moravskoj, Pšinju u Južnoj Srbiji i Šleskoj; Moravu po celom našem području od severa do juga i sl. U krakovskoj oblasti, pored drugih primera, vredi sravniti: Bronovice i hrvatski Branovec, Njegosavice – Negoslavce, Przibislavice – Pribislavec i sl. Karakteristično je i ime Galič u Galiciji i naš Galič u južnoj Srbiji. U Karpatima, među Slovacima, sretamo nazive: Sitnica, Slivnik, Brusnica, Teplica, Ljubotinja, Plavnica, Strojna, Tvrdošin i dr.; a u Zvoleškom Lesu, u Slovačkoj: Slatina, Kamenica, Štavnice, Krupinica, Strahora i sl. Na nekoliko se samo slovenskih strana sreta naziv Kijev!
Slovenska plemena, koja dolažahu na Balkan, nisu bila uvek istog užeg roda. To se vidi odmah već po tom, što ona nisu silazila na Dunav jednim putem i iz jedne oblasti. Seljenja Slovena imala su, u glavnom, dva pravca. Jedni su silazili uz obale Crnoga Mora, preko Dnjestra i Sereta, u današnju Rumuniju, a odatle na Dunav. To su istočna plemena, kojih je bilo više; po rečima grčkog hroničara Teofana, sedam-osam. Mojsoj Horenski, jermenski geograf VII veka, kazuje da je u Dakiji živelo čak dvadeset i pet slovenskih plemena i da su ona otud, potisnuta Gotima, prešla Dunav i posela ne samo Trakiju i Maćedoniju, nego i Ahaju i Dalmaciju. Drugi su silazili u panonsku dolinu preko Karpata, verovatno krenuti najpre od Huna i usled toga dugo vremena tuđi podložnici. Jedan njihov deo prelazio je Dunav i Savu ponekad iz vlastite inicijative, a ponekad u službi Avara. Prva, ne znamo kad i u kom obimu vršena kretanja izazvala su, posle, nova, ili iz nevolje, radi potiskivanja; ili iz želje za pljačkom; ili po primeru prvih; ili na poziv u savezništvo.
Neka od tih plemena poznata su nam po imenu. Teofan izrično pominje Severce (Σεβερειζ), koje su Bugari premestili iz naselja oko Varne. U takozvanoj Nestorovoj Hronici ima pomena o plemenu Severjana „po Desni, po Sami i po Suli”, daleko na severu, koje je 883. pokorio knez Oleg. Jedan deo ovog plemena dopro je do Grčke, gde u Epiru još uvek postoji uspomena na njih u imenu S⁥vrani (Σεβρανη) – Severjani. Postoji mišljenje, da su oni stanovali i između Tamiša i Čarne i da je po njima dobio ime Severinski Banat, dok mi držimo da je ovo ime došlo od grada Severina i imena cara Septimija Severa. Sedam drugih plemena, koja su bila u njihovoj okolici, pomeriše Bugari prema jugu i prema zapadu do granica avarskih. Teofan ne pominje njihova imena, nego za neka od njih doznajemo s druge strane. Jedni su se, izgleda, zvali Moravci, po reci Moravi, kojoj su dali nov slovenski oblik, mesto starog Margusa. Ime Moravaca (Μωραβων) javlja se tek oko IX veka, a Porfirogenit pominje oblast Morave (Μωραβιαζ). Pleme Timočana, za koje franački hroničar Ajnhard beleži da se 818. god. odvojilo od Bugarske, dobilo je taj naziv po Timoku, u „čijem se području beše naselilo. Sa severa su i Abodriti, naseljeni u Daciji, po kojima je ostao naziv ”bodroške županije„. U Češkoj je postojalo pleme Dečana. Možda se u našem nazivu Dečani očuvao trag jednog plemenskog naziva. Za Srbe (Sorabi) kažu Ajnhardovi Anali 822., da zauzimaju ”velik deo Dalmacije„. Njih Porfirogenit, jedan vek docnije, opisuje kao gospodare i stanovnike područja od Rasa sve do Plive i Cetine. Kad je car Konstantin III 649. god. napao vardarske Slovene i jedan deo njihov silom preselio u Malu Aziju, oni su tamo, po svom imenu, osnovali grad Gordoservon. Srpskih kolonista bilo je i po grčkim oblastima, sudeći po imenima Surpi i Serbohija u Tesaliji, Serbijanika u Korinau, Serbon u Arkadiji i dr. U Maćedoniji je očuvano poviše imena slovenskih plemena. Pleme Drugovića, u južnom delu Maćedonije i oko Pologa, imalo je svoju posebnu episkopiju. Ono se, kao i neka druga plemena pominje u solunskoj legendi Sv. Dimitrija, VII i VIII veka. Pleme ”Dregovića„ navodi, međutim, Kijevska Hronika i u Rusiji među Pripjatom i Dvinom, a ime ”Dragovića„ pominje se X-XII veka i u Altmarku. Ovde je možda ime ne samo plemenski naziv, nego i oznaka zajednice. Sagudati su stanovali između Soluna i Verije, verovatno istočno od Vardara, i nisu, u suštini, čisti Sloveni. Njihovo ime potseća na mađarsko-hunske Sakule, Sakulate, Szekoly. Naziv mesta Sakulevo (u lerinskoj oblasti), čiji starosedeoci imaju predanje da su tu ”od vetko vreme„ i rečica Sakuleva mogu biti ostaci njihovih naselja. Velegeziti su se naselili u Tesaliji, gde se oko zaliva Vola stvorila, provincia Belegezitiae. Vajuniti su se iz Maćedonije pomerili prema Epiru, gde od XIV veka postoji oblast Vagenecija. Da su Vajuni – Babuni, kako neki misle, nije sigurno. Brziti, Brsjaci stanovali su oko Ohridskog i Prespanskog Jezera, dopirući sve do Velesa; i od svih slovenskih plemena na jugu pokazivali su najviše aktivnosti. Bez bliže oznake naziva u Dimitrijevoj legendi navode se slovenska plemena s Righina i sa Strume. Ovi s Righina, pomešani s vlaškim elementima, prodrli su u VIII veku i u Svetu Goru i širili se po tim krajevima. Pored njih izvori od VIII-XIII veka spominju i jedno pleme Smoljana i ”smoljansku temu„, zajedno s njihovom episkopijom. Bili su se naselili na srednjoj i gornjoj Mesti i dopirali su do Arde. Kijevska Hronika kazuje, da je veliko pleme Krivića podiglo grad Smolensk; a zna i za rusko pleme Smoljane. U Hercegovini, na desnoj obali Neretve, postoji vrlo jako brastvo Smoljana. Okolina Soluna bila je puna slovenskih naselja. Sami Grci nazivaju taj kraj jedno vreme ”Slovenskom„ (Σκλαβινια). Domalo u tom važnom trgovačkom gradu slovenski jezik dolazi znatno do izraza. U starom Žitiju Sv. Metodija čak se priča, kako je vizantiski car Mihajlo nagovarao Sv. Ćirila da se primi teške dužnosti pokrštavanja Slovena, pošto zna njihov jezik. ”Vi ste Solunjani„, veli se da je on govorio, ”a Solunjani svi čisto slovenski govore”.

Na jugu Balkanskoga Poluostrva doprli su Sloveni sa svojim većim naseljima čak do Peloponeza. Porfirogenit s uzdahom beleži da je sva zemlja izgubila grčki karakter i postala varvarska. U IX veku oni su tu čak osnovali slobodnu svoju oblast. Od tih slovenskih plemena izrično se pominju na jugu, u Lakademoniji i na Helosu, Milinci i Jezerci. U oblasti Cakona slovenski je elemenat bio toliko jak, da se u jednom spomeniku iz 1485. govori o „krajevima Cakonije ili Slavonije”. U tim slovenskim grupama, koje su silazile tako daleko na jug, bilo je mnogo Srba i Hrvata i u toponomastici cele Grčke očuvano je dosta tragova njihovih sve do danas. Srpska imena spomenusmo malo ranije, a ime Horvata nalazi se u Atici, Tesaliji i Argolidi. Na Balkanu se nalazi i nešto tragova velikog plemena Duljeba, koje je imalo svojih saplemenika oko reke Buga. Njih su Huni i Avari razvejali na više strana, a velik deo njihov doveli su kao roblje u Panoniju, gde su ih strašno mučili. Na Balkanu, u Epiru, pomenuli smo Justinijanovu tvrđavu Dolebin. Ime Duljebi srećemo u Sopoćanskom Pomeniku, Dulibi u Bosni, a Dulibiće u Dalmaciji.
Veliko slovensko pleme behu i Hrvati. Oni su naselili zapadni deo Balkanskog Poluostrva do Plive i Livna i postepeno do Neretve, a na severu su daleko premašili Savu i preko njenog izvora. Vrlo bliski Srbima, oni su kod starih pisaca zamenjivani u više mahova; kod grčkih pisaca XI i XII veka nalaze se izrično ovakve rečenice: „Narod Srba, koje zovu i Hrvatima” (Skilica) ili „Narod Hrvata, koje neki zovu i Srbima” (Zonara). Stara hrvatska naselja nalaze se u toponomastici po Kranjskoj, Štajerskoj i u južnoj Austriji.
 
Slovensku rasutost tumači dovoljno njihov način života. Bez čvrste, povezane unutrašnje organizacije oni su živeli plemenski podeljeni, ne priznavajući vlast jedne vrhovne uprave. Ova su plemena, iako zahvaćena jednom opštom bujicom, ipak nastavljala da žive svojim zasebnim životom, vezujući se za srodne susede po nuždi. „Ovim plemenima, Sklavinima i Antima”, veli Prokopije, „ne vlada jedan čovek, nego od starine žive u demokratiji.” „Žive bez vlasti”, govori Pseudo-Mavrikije, „u međusobnoj mržnji, i ne poznaju reda... Kod njih vlada razlika shvatanja, pa ili se ne slože ili ako se i slože ipak drugi prekoračuju brzo ono, što se odredi, pošto su svi strasno jedni protiv drugih i pošto niko nije voljan da ustupi drugom”. Takva plemenska podvojenost i otsustvo vrhovne vlasti i discipline imali su kao posledicu nemoć inače mnogobrojnih Slovena da za dugo ne stvore prave organizovane države i njihovu oskudicu sposobnosti za organizovan otpor. Ustanak i borbu protiv Avara sprema tek franački trgovac Samo. Malo naivno, ali verovatno tačno kazuje Kijevska Hronika, kako su Sloveni, posle međusobnih borbi, sami pristali da u Rusiji od Varega prime gospodara. „Zemlja je naša velika i obimna, a nema u njoj naroda, nego dođite da knezujete i vladate nama”. Tako je, vele, glasila njihova poruka. Samo oskudicom sposobnosti za organizaciju da se tumačiti i pojava, da su i Huni, i Avari, i Bugari, brojem nesumnjivo slabiji od njih, mogli da im se nature kao gospodari, i to ne samo u prvim godinama prepada, nego za čitava deset stoleća.
S druge strane, takav način života i uprave, sa ličnim izražajem pojedinaca i brastava u svakoj akciji, izazivao je ljubav za ličnom i narodnom slobodom. Tu crtu Slovena zapažaju mnogi stari pisci, nesumnjivo po primerima ličnog pregalaštva, a što ona nije dala uvek željene rezultate bio je ponajglavniji razlog u tom, u čem je bio i uzrok te ljubavi. Poznat je ponosni slovenski odgovor haganovim poslanicima: „Kakav je to čovek koga greju sunčani zraci, koji će učiniti da se mi pokorimo?” Pseudo-Mavrikijev spis izrično navodi kako se Sloveni „nikako ne daju u ropstvo ili podaništvo, a naročito u svojoj zemlji”.
Demokratske osobine uređenja primitivnih organizacija pretežno su karakteristika zemljoradničkih elemenata, dok se kod stočara lakše razvija razlika poseda i po tom lični uticaj u njihovoj sredini. Kako je to tačno istakao H. Hirt, nema staleža koji je toliko upućen na uzajamnu pomoć kao zemljoradnik. Stočari, međutim, nisu u toj meri zavisni jedni od drugih; oni do svog blagostanja ne dolaze isključivo svojim trudom i otud kod njih psihološke sklonosti da prisvoje tuđe bolje. Kod zemljoradnika je razumljiva i ljubav za zemlju hraniteljku. Zemljoradnik je vezan za zemlju koju obrađuje i godinama priprema za bolji rod; dok stočar, radi potreba paše, koja se menja po vremenima godine, ima više nomadskih sklonosti. Otud je lakše pokretan i manje spreman da za odbranu zemlje, odnosno njenog slobodnog poseda i s tim u vezi pojma slobode uopšte, žrtvuje život.
Antropološki tip starih Slovena nije sasvim pouzdano utvrđen. Sigurno je samo, da smo u većini ranije bili dolihokefali i da smo imali pretežne osobine nordiske rase. Za tačnije podatke nedostaje pouzdan materijal starih slovenskih grobova i iskopavanja uopšte. Dunavske Slovene opisuju vizantiski pisci kao visoke i jake ljude; sam car Mavrikije čudio se jednom prilikom veličini njihovih telesa i razvijenosti udova. Prokopije veli za njih, da im je boja kose bila riđa. To potvrđuju i neki arapski pisci, koji Slovene uopšte prikazuju kao rumene i sa rusom kosom. Jedan arapski pisac bio je čak i sam prozvan Slovenom, što je bio izrastao, svetle kose i modrih očiju. Plavi tip ljudi, međutim, nije samo karakteristika Slovena, nego severnih naroda uopšte. Zanimljivo je, da Ilijada izvesne grčke junake, kao Ahila i Menelaja, prikazuje isto kao plave ljude. Mešanja s drugim narodima, koji su prelazili kao manje ili više stalni elemenat preko Balkana, izmenila su znatno antropološka obeležja starijih rasa i učinila i njih , kao i u ostalom i sve druge narode u Evropi, zanimljivom smesom njihova fizičkog prometa. Naši krajevi nisu dovoljno i sistematski ispitivani u pogledu antropoloških osobina, ali se na osnovu dosadašnjih proučavanja dade nesumnjivo utvrditi, da je danas u mnogim oblastima kod nas plavi, odnosno svetli, tip manje zastupljen od tamnog. Za Hercegovinu, na primer, dolazi samo 6.11% sa svetlom bojom lica, a 42.22% sa svetlom bojom očiju; u Boki 5.99% sa svetlom bojom kose, a 32.71% sa očima ugasite boje. Međutim, na osnovu proučavanja u Antropološkoj sekciji zagrebačkog Sociološkog Društva (istina, na malom broju lica) nalazi B. Zarnik, da među decom slovenačkog porekla „sasvim tamne pigmentacije uopće nema, a svjetlokosih i modrookih ima 48% (Hrvati 33.7%). Lokalni uticaji i veze sa stanovništvom neposrednih susednih oblasti učinili su da se raniji naš tip asimilovao novim na Balkanu specijalno dinarsko-jablanskim. Slovenačke lobanje, opet, s obzirom na njihov potiljak, bliže su tirolskim alpsko-germanskim nego češkim, isto kao i s obzirom na njihovu brahikefaliju (53.4% kod Slovenaca, 53.5% kod Tirolaca). Po proučavanjima V. Lebceltera svetle oči među Slovencima uopšte prevlađuju; procenat njihov iznosi 52-58%. U Srbiji je procenat 48.5%, u Hrvatskoj 49.2%. Tamna kompleksija prevlađuje u zapadnoj Bosni i Hercegovini sa 52-55%, a u dalmatinskom Zagorju iznosi čak 63%. K. Drončilov tvrdi za maćedonske Slovene, da su 54.8% tamnih očiju, 55.6% tamno-kestenjave boje, a da je ljudi riđe kose samo 0.6%. J. Erdeljanović nalazi, da je kod Južnih Slovena najmnogobrojnije zastupljena istočno-evropska rasa, sa plavom kompleksijom, danas brahikefalnim oblikom glave, okruglim licem, podebelim (često malo ugnutim) nosom i sa osrednjim rastom. ”Ima kod Južnih Slovena celih oaza, u kojima je stanovništvo još većinom održalo plavu i otvoreno-smeđu kompleksiju i pripada najviše istočno-evropskoj a manjim delom nordoidnoj i nordiskoj rasi. Takve sam oaze nalazio u severoistočnoj Srbiji, u Povardarju i kod Hrvata u Zagorju i u Turopolju.„ Druga, veoma mnogobrojna rasa kod Južnih Slovena jeste dinarska ili jadranska. Njeni pripadnici imaju crnomanjastu boju, visoku lubanju ”sa gotovo strmim potiljkom„, brahikefali su; karakteriše ih još dugo, usko ili ovalno, lice, povijen, orlovski nos, okoštost i visok stas. ”Pomenuti jako izduženi oblici glave i tela čisto nam nehotično izazivaju utisak, da je ova rasa postala u nekim vrlo visokim planinskim predelima, gde je vekovno naporno penjanje i silaženje po strmim stranama primoravalo mišiće na jake pokrete. Ona je zaista i danas u Evropi rasprostranjena poglavito po planinskim predelima. Smatra se da je najčistija u Bosni sa Hercegovinom, u Crnoj Gori, u Dalmaciji i u Hrvatskoj, i da je ima i među Slovencima.„ Mongoloidni elementi uneseni su u naš narod preko mnogih hunsko-mongolskih plemena, koja su živela među Slovenima, kao što behu Huni, Obri, Bugari, Mađari, Kumani, Pečenjezi, Tatari i Turci.
U svojim privremenim staništima oko Dunava, u ona nesigurna vremena, pri čestim pomeranjima i ugrožavanjima, Sloveni su ponekad davali utisak kao da su nomadska plemena. Prokopije kazuje za njih da ”stanuju u bednim kolibama, udaljeni znatno jedni od drugih, a menjajući svi često mesto naselja„. Ali, čim se malo smire, Sloveni se dobrim delom odaju zemljoradnji, kojom su se bavili i u staroj postojbini. Strategikon ističe bogatstvo njihovih ambara, naročito u žitu i prosu, u Dunavskoj dolini. Ibrahim ibn Jakub je govorio za proso da je glavni produkt slovenskog žitarstva. Menander, u VI veku, spominje vizantijsko paljenje slovenskih polja, nesumnjivo obrađenih ili sa žetvom. Uostalom, da su stari Sloveni, kao dobri zemljoradnici, poznavali više vrsta žita svedoče njihovi zajednički nazivi: žito, vlat, klas, zrno, pšenica, ovas, ječam, proso, raž i naziv gumno. Njihovo ralo preuzeli su Nemci (u nemačkom Arl), a možda i reč plug. ”Izuzevši opće riječi, kao orati itd.„, naglašava P. Skok, ”čitava poljoprivredna terminologija rumunska slovenskoga je porijekla. Isto tako i arbanaska. Arbanasi kao gorštaci nemaju, na primjer, svoga izraza za kositi. Oni govore za ovaj pojam slovenski izraz (me kosit). U oblasti grčkoga jezika konstatovani su slovenski poljoprivredni izrazi čak u Peloponezu. Kozja vuna zove se tu, na primjer, slovenskim adjektivom kozna”.
 
Slovenska spoljašnjost nije uvek bila mnogo pohvalna. Kazuje se, verovatno za one koji stanuju oko vode, da na sebi od odela nemaju ništa sem gaća. Gaće su zaista opšta slovenska reč. Inače je oblačenje u slovenskim jezicima i kulturi poznata stvar, (oděti, obъlěti). Istina, za glavne delove odela imaju tuđe nazive: košulja dolazi od latinskog casula, gunj od gunna i kapa od cappa. Saj, saja, šajak, dolazi od latinskog sagum. Slovenske reči su, međutim, za odela od koža, kao kožuh i šuba (šubara), šapka. Krzno se na zapadu uopšte zvalo „sclavina”, francuski „esclavine”.
„Žive teško i ubogo kao Masageti”, piše Prokopije, „i kao i oni puni su uvek nečistoće.” Ovaj njegov podatak izgleda malo čudnovat i, po svoj prilici, tiče se nekog planinskog slovenskog plemena, jer znamo sigurno da su Sloveni rado i često išli u vodu i da su, pri jednoj opsadi Soluna, neki od njih bili iznenađeni pri kupanju. Da su se brijali vidi se po tome, što je glagol briti opšteslovenski; ne zna se samo da li su brijali glavu ili samo bradu.
Naročito se hvali njihova izdržljivost. Nesvikli na neko naročito blagostanje oni, po Strategikonu, „lako podnose i vrućinu i studen i mokrinu i golotinju tela i oskudicu namirnica”. Kao svi varvari, naročito kao njihovi trački susedi, vole da piju i pijući bez mere često se opijaju i stradaju zbog toga. Svima Slovenima dobro je poznata reč pir.
Moralne njihove osobine pokazuju, da je kod njih bilo, pored surovosti primitivaca, dosta često i osobina višeg stepena. Prokopije s toga i kazuje za njih, da nisu, „rđavi ni zlikovci ni najmanje”, nego samo da su prosti. I Menander ih opisuje, isto tako, kao varvarski proste i naprasite, koji u srdžbi ubijaju čak i inače nepovredive tuđe poslanike. Jovan Efeski piše, kako su „prosti ljudi, koji se ne usuđuju izići van šuma u predele bez drveta; ne znaju šta je oružje, osim dve tri lonkadije, t.j. koplja.” Pseudo Mavrikije naročito podvlači njihovu pažnju prema strancima „Čuvajući provode ih iz mesta u mesto gde im ustreba, pa, ako se nebrižljivošću ugostitelja dogodi da stranac nastrada, napane na ugostitelja onaj što mu ga je predao, po dužnom običaju da osveti stranca”. Pradeda historičara Pavla Zakona, negde u VI veku, na begu u otadžbinu spasla je milostiva jedna starica Slovenka sakrivši ga od potere, a hraneći ga, potpuno izgladnelog, postepenim povećavanjem obroka, „da ne bi, kad bi mu dala hrane da se zasiti, odmah i umro”. Ni zarobljenike ne drže sve vreme kao roblje. Posle izvesnog vremena, kazuje jedan vojni grčki pisac, oni ostavljaju na volju tim zarobljenicima da se odluče „da li se hoće vratiti u svoju zemlju, uz neki otkup, ili ostati onde slobodni i kao prijatelji”.
Kao varvari, nisu mnogo pouzdani i ne cene uvek ugovore, ali je zanimljivo, da im se taj nedostatak pripisuje više strahu nego gramžljivosti. To je došlo možda delimično i iz iskustva, jer su, iz lakovernosti, ponekad puno stradali. Bilo je, naravno, i pohlepe. Kao svi primitivni ljudi, vole da prisvoje tuđe i s toga, piše Strategikon „svoje nužne stvari potajno zatrpavaju ne posedujući javno ničeg preko mere”. U društvu i ropstvu aziskih naroda, a i sami još sirovi, oni su ponekad bili vrlo svirepi; nabijanje na kolac, bacanje živih ljudi u vatru, i deranje kože s leđa nisu retki slučajevi, koji se pripisuju pljačkaškim slovenskim četama.
I u porodičnom životu njihovom bilo je dosta primitivnosti. Kao stare galske poglavice i kao Germani, koji imaju po više žena, tako se i za stare slovenske knezove zna, da su živeli u poligamiji. Vladar Samo imao je dvanaest žena „vinidskog porekla”; u poligamiji je živeo i ruski knez Vladimir. Kijevska Hronika naročito ističe nevaljalstvo ruskih plemena Radimiraca, Vjatiča i Severa, koji se razlikuju od ostalih čineći javno blud pred očevima i snahama i držeći po dve i po tri žene. Pravog braka nije bilo, i mi znamo da je Sv. Sava još u XIII veku među Srbima naročito delovao, da ih privede „zakonitom blagoslovu”. Za vreme Ćirila i Metodija bilo je po Moravskoj mnogo „ženidaba beščasnih”. U Rusiji prost svet za dugo je izbegavao crkveni brak, a sve do XVII veka nalazi se osuda onih, koji imaju po nekoliko žena. Muž je bio onaj, koji je imao više prava; on je žene kupovao, otimao, uzimao i puštao; žene su bile pasivne i gotovo bespravne. „Žena je bila nešto, što se je malo razlikovalo od jednog predmeta muževlje svojine”. Za slovenske žene kazuje Pseudo Mavrikije, da su čestite „preko svakog ljudskog načina” i da često puta idu dobrovoljno u smrt za svojim mužem, „ne hoteći provoditi život ”kao udovice„. K. Kadlec lepo primećava, da je za to bilo i drugih razloga. ”Sloveni su verovali u život posle smrti i zbog toga su pokojnicima polagali u grob sve, što im je trebalo za život. Kao takvu stvar su smatrali i ženu„.
Unutrašnje uređenje Slovena bilo je plemensko; i to, kako smo videli, bez jače organizacije. ”Žive bez vlasti, u međusobnoj mržnji, i ne poznaju reda, kazuje za njih Strategikon. „Sloveni su neustrašivi i ratoborni”, piše Ibrahim Ibn Jakub, „i kad međusobno ne bi bili nesložni radi mnogostrukog razgranjivanja njihovih plemena i rascepkanosti njihovih brastava, ne bi se nijedan narod na zemlji mogao s njima meriti po snazi”. U opisu Pseudo-Cezarija kaže se za Slovene oko Dunava, da su „drski, samovlasni i bez vođa”. Međutim, nije tačno da su Sloveni bili bez ikakvih vođa i vlasti. Oni nisu imali jednog zajedničkog vođe ili poglavara nad više plemena, a da su pojedina manja plemena imala svoje poglavice o tom nema sumnje. Isti vojni spis izrično beleži: „kako je među Slovenima mnogo poglavara, pa su nesložni među sobom, nije neumesno neke od njih premamiti ili rečima ili poklonima”. I Menander spominje jednog slovenskog poglavara Davrentija i narodne vođe s njim. Kod Teofilakta Simokate uhvaćeni Sloveni izjavljuju, da je hagan poslao ljude s bogatim darovima da časte njihove poglavice. U tog pisca navodi se, s one strane Dunava, neki slovenski poglavar Mužok čak s nekom većom vlašću. Zanimljivo je, da arapski pisac X veka, Masudi, pominje veliki ugled slovenskog plemena Volinjana i njihova poglavara, koji se zove Mažak, a koji beše ujedno i vrhovni poglavar ostalih vladara. Narodno ime za te poglavice nije poznato u to doba, ali se dosta rano javlja reč župan, kao poglavar župe. Reč je po svoj prilici hunskog porekla, jer se javlja oko IV veka u napisima u Nađi Sent Muklošu, po tragu Atilinom. Reč je rano ušla u opšti slovenski promet; od nje je češko i poljsko hpan i pan i posle mađarsko ispan. I drugi nazivi za poglavice stranog su porekla; ban je došlo od avarskog hagana Bajana, a knez (kъnÓ zь) je od germanske reči Kuningiaz. Reč kralj postala je metatezom od Karl, po Karlu Velikom.
Sloveni nisu bili naročita ratnička rasa. Inicijativa za borbe i napade u većem stilu dolazila je stalno od drugih, Huna, Gota, Bugara i Avara; oni sami imali su stalno nečeg pasivnog. Njihovo oružje bilo je oskudno, a način ratovanja vrlo primitivan. Nisu bili konjanici kao Huni i Avari, nego u glavnom pešaci i pomorci. Tek u zajednici s Hunima oni su se svikli na konje. Kao pešaci nisu imali oklopa, nego su išli u borbu sa kopljima i malim štitovima. Kao takve poznaju ih Prokopije i Jovan Efeski, koji posle dodaje, da su se Sloveni u borbama po Vizantiji znatno izveštili. „Obogatili su se”, veli ovaj drugi, „i imaju zlata i srebra, ergele konja i mnogo oružja i naučili su se ratovati više nego Romeji”. Vojni spisi grčki dosta podrobno opisuju bojnu taktiku Slovena. Nesvikli na borbe s dobro uvežbanom redovnom vojskom, oni u glavnom nastoje da iskoriste pogodnosti svog terena, koji odlično poznaju. Obično kušaju da navuku protivnika u gustež svojih šuma, u klance i opasna mesta, gde ovi ne znaju da se snađu i gde ne mogu da se razviju. „Služe se vešto zasedama, prepadima i podvalama, po danu i po noći, udešavajući mnogostruke načine”. Nemaju noževa, nego nose „po dva mala koplja”, a „poneki od njih” idu „i sa štitovima dobrim ali teškim”. Služe se uz to drvenim lukovima i vrlo opasnim malim strelicama, natopljenim jakim otrovom. „Kad se dogodi da se usude upustiti u pravu bitku, zajedno vičući krenu se malo napred, pa ako se protivnici poplaše od njihove vike napadaju svom žestinom. A ako ne, beže natrag, ne žureći da se iz bliza sukobe sa snagom svog neprijatelja”. Vizantiski taktičar preporučuje radi svega toga, da pohodi protiv Slovena bivaju u zimsko doba, kad se zamrznu reke i postanu zgodne za prelaz, kad ogoli šuma i kad nastanu tegobe za ishranu i snabdevanje kod slovenskih porodica. Te svoje osobine vešta prepada Sloveni su izvodili i u vizantiskoj vojsci, u koju, zajedno sa Antima, počinju da stupaju već u prvoj polovini VI veka. U pohodima na Balkan ponajviše su se držali gorskih kosa, namerno izbegavajući doline i opasnosti, koje im je tamo mogla stvoriti redovna vojska. Zanimljivo je, da su u pljačkaškim četama i na većim ekspedicijama sa Slovenima išle i njihove žene, negde radi plena, negde da odmah prisvoje tuđe kuće, a negde i sa planom, da pomažu muške u borbi, kao, na primer, pri napadu na Carigrad 626. god.
 
Slovenski upadi u Vizantiju bili su raznoga tipa. Ponekad, kad su išli u većem broju i kad su bili s vođama od pouzdanja, ili možda u zajednici s iskusnijima u borbi, oni su upotrebljavali stare rimske puteve s Dunava na Niš, ili niz Vardar do Soluna. Držeći se u zajednici, oni su tad imali i neke svoje „tabore”. Ali, grčki pisci ističu i to, kako su oni ponekad zazirali od puteva i dolina i držali se gora i klanaca. No i tamo su imali neke tabore, u kojima su se zbirali. Njihovi odredi nemaju dovoljno izdržljivosti, veštine i discipline da se bore s pravom vojskom; u gorama oni su slobodniji, jer tamo redovne čete, naročito konjaničke, teže manevrišu, a i inicijativa za borbu uslovljena je više od prisebnosti pojedinaca.
U bojnoj veštini Sloveni su se tokom borbi znatno uvežbali. Već u drugoj polovini VI veka oni znaju za ubojne sprave, pri opsadi gradova, nose „kornjače” i sprave za bacanje kamena i služe se lestvicama da se ispnu na gradske bedeme. U Dimitrijevoj legendi ističe se čak i njihova dovitljivost posle izvesnog ratnog iskustva. Da bi sačuvali svoje veslače od kamenja i strela, koje na njih bacaju branioci sa zidova, Sloveni su svoje lađe pokrivali daskama i oguljenim svežim kožama, štiteći u isti mah svoje ljude od vatre, koja je bacana na njih. U borbe nisu išli sasvim rastureni, nego su imali svoje vojvode.
Glavne vrste oružja primili su Sloveni od svojih germanskih suseda. Mač, meč (mьčь) dolazi od gotskog mekja, šlem od staronemačkog helma; čak je i strěla u vezi sa staronemačkim Strala. Iz nemačkog je i reč vitez (vitÓ zь) od Vithungi. Iz iranskog je, međutim, topor – sekira, a samo ime sekira je u vezi sa skitskim sagaris. Tesla, treći naziv za isto oružje, jeste nemačka dehsala. Oklop brьnih, brnja, brnje, za koji se znalo da kod Slovena dugo nije bio u upotrebi, uzet je od gotskog brunjo. Slovensko je koyih – koplje i štit. Nož je posle došao u vojničku upotrebu.
I inače su bile vrlo tesne veze između Germana i Slovena na čitavoj zapadnoj granici starih i novih naselja. Germanskog su porekla kod Slovena mnoge reči Zapadne kulture. Izba – istъba doљla je od latinske reči stuba germanskim posredovanjem; hiža, hьіzъ potiče od gotskog hus; kuhinja od staronemačkog kuchina. Čak i reč crьkьі – crkva dolazi od staronemačkog chirihha, odnosno kyrko, a krьstь od staronemačkog krist. Naročito je velik uticaj nordiskih elemenata u pogledu kućne kulture kod Rusa. Reči kao , trpeza, banja i sl., kao izraz visoke kulture, potiču iz grčkog (παιατιον, παιατα, τροπεζπ, βανεια). I druge neke reči materijalnog prometa došle su Slovenima preko Germana i u vezi sa njima. Reč kupiti, na primer, germanskog je porekla (kaupian); Sloveni su dotle vršili trgovinu obično zamenom. Germans ke su oznake i za novac: pěnÓ zъ – penjez od phenningos i stяlazь od skillings. Reč mяto, plata, carina u vezi je sa staronemačkim mьta. Od Slovena primali su opet Nemci naročito mnoge reči za oznaku krzna, kojima su Sloveni bili bogati. Od Slovena oni doznaju i za azisku, odnosno vizantisku svilu: selecho – silcho – šelkъ. Ime velikog slovenskog plemena Rusa došlo je od nordiskog Rus, koje je uzeto iz finske oznake Šveda. Za oznaku tih germanskih stranaca, tuđina, uzeli su stari Sloveni čak njihov naziv Izinda kao čouždv i touždv. Čak i pojam pismenosti došao je delimično otud. Reč boukьі potiče od bcka, bcv, odakle je došla reč bouch i Buch.
Neke od stranih naroda poznali su Sloveni još za vreme svoje zajednice. Tako Hune, za koje je najstariji oblik Hяnъ, pa Gote (Gъginъ). Sasь, Sasinь označava Sakse u svima slovenskim jezicima. Narod Spala, koji je živeo negde oko Visle, ostao je u slovenskom predanju kao neko silnije ljudsko biće u pojmu Spolin, Ispolin. Isto je tako kao neko silnije stvorenje zapamćen i Obrun, koji je izvesnim slovenskim jezicima označava diva (češ. obr, poljski obrzym). Kod nas ostao je pomen Obara (Abara, Avara) dosta živ u toponomastici, naročito u zapadnom delu našeg područja. Od Blatnog Jezera do bečke šume celo područje zvalo se u VII-VIII veku ,Avaria’ i ,terra Avarorum’; jedno vreme, njihova odelenja behu se grupisala u današnjoj Lici. Između Vrbasa i Nina, Zrmanje i Kapele ima sedam mesta s nazivom Obrovac i Obarska. Reč obarski označava tačno nešto plahovito i surovo (n. pr. „vikati obarski”). Po toj življoj uspomeni na Avare i po izvesnim njihovim tradicijama (n. pr. naziv bana od Bajana) može se reći, da je uticaj Avara bio pretežniji na zapadu, među Slovencima i Hrvatima, nego na istoku. Tek posle primanja hrišćanstva postao je za stare Slovene naziv Jelini identičan sa ,pagani’ i nevernici. Ime Šeremet, često kod Rusa i kod nas, označava verovatno Sarmate.
U staroj postojbini Sloveni su imali svoja sela zvana vьsь, očuvana u toponomastičkim nazivima po svim slovenskim zemljama kao ves i vas. Opšte je poznat i naziv selo, istina prvobitno samo u pojmu nestalnog ili pojedinačnog naselja. Kuća je bila u upotrebi kod svih Slovena, a posebno je u njoj nazvano ognjište. Reč dom je isto tako opštepoznata. Grad je bilo prvobitno samo ograđeno mesto za sklonište; posle se razvio u središte župe. Ima dosta u Slovena Višegrada, tj. gradova na brežuljcima; zatim Beograda i Biograda sa beljenim gradskim platnima; neki gradovi se zovu Zemljen (Zemun) i Crni Grad, jer su pravljeni od zemlje. Zanimljivi su gradovi u močvarnim predelima kao Blatograd, Blatno na Blatnom Jezeru i Mozaburg u Koruškoj. Sastavni delovi kuće, tj. krov, streha, sleme, klet, stena, prag, dveri, vrata, pa čak i okno, opšte su slovenske oznake, iako neke od njih (n. pr. krov prema staronor. hrof i stěna got. stains) nisu domaćeg porekla. Svi su Sloveni znali i za peć. Jedan, nešto docniji, izvor kazuje zašto su stare slovenske kuće bile uboge, podizane prostim lepom na pleter ili obične svima poznate zemunice. Kad dođe neprijatelj, objašnjava se tamo, gubitak takvih kućica mogao se laka srca prežaliti, a sem toga takve kuće nisu mogle biti ni mamac za plen.
Da je među njima bilo i drugih zanimanja osim stočarstva i zemljoradnje svedoče pojmovi za zanatliju remeslo. Žene su radile kućne poslove, a znale su sve: plesti, presti (s tim u vezi opšte su slovenske reči vreteno, nit, povesmo, kudelja) i tkati. Opšte su slovenske reči platno, sukno, tkanica. Znali su i za lan. Od obuće, Konstantin Porfirogenit spominje kod Srba njihove crevlje, po svoj prilici jednu vrstu opanaka, napominjući da su „bedne i jeftine”. Živeći u šumama, oni su znali ne samo za prostu seču drveta, nego i za tesanje. Videli smo, da su oni služili Avarima kao glavni majstori za pravljenje lađa i mostova. Upadljiv je kod nas velik broj oznaka za razne vrste lađa, kao brod, plav, lađa, pram, čun, i iz grčkog rano pozajmljeni korablj (καραβοζ).
Od domaćih životinja stari Sloveni znali su goveda, čak i bika i bivola; ovcu, barana, brava (koji je najpre označavao uškopljenu životinju), kozu, svinju, konja, orla, psa. Franački hroničar Fredegar priča, da su Sloveni bili „bifulci” Avarima. K. Kadlec lepo tumači, da je ,bifulcus’ „modifikacija klasične reči bubulcus, koja je prvobitno značila: volar, tj. čovek, koji čuva i pase volove, dakle pastir, uopšte momak u gazdinstvu; docnije je dobila svoj značaj: ratar, zemljoradnik”. Pojam skotъ označavao je stoku, ali u isto vreme i novac kao njenu vrednost. Pod aziskim uticajem izvesni slovenski i estonski knezovi pili su kobilje mleko, odnosno kumis. Pseudo-Cezar spominje čak, kako Sloveni rado jedu ne samo ženske dojke „jer su pune mleka”, nego, šta više, i lisice i divlje mačke i svinje. Ovaj navod ne potvrđuje nijedno drugo vrelo; on je, pored tolikog obilja domaće stoke i bogastva riba u njihovim vodama, i inače malo verovatan. Kao dokaz za ribarsko zanimanje može poslužiti reč mreža, zajednička svim Slovenima.
Hrana slovenska bila je dosta raznovrsna. Žito su mleli na kamene ručne žrvnje ili na vodeni mlin, da dobiju brašno, muku. Hleb (u vezi s gotskim hlaiba) je bio poznat svim slovenskim plemenima. Od povrća znali su svi za repu, sočivo, grah, leću, bob, luk, pa čak i za mak. Služili su se i solju. Mleko i od njega sir opšte su poznata stvar. Od voća su poznavali jabuku, krušku, višnju, trešnju (črěšьnh), slivu, prasku i orah. Znali su, sem toga, i za dinju i tikvu. Čela je bila pažena kod svih naših plemena i njen med cenjen je i kod stranaca. Starim bavarskim manastirima dodeljivani su uvek slovenski čelari kao najveštiji. Od meda se pravilo kao opojno piće i danas voljena medovina. Vino je rano ušlo u običaj kod svih Slovena, a biće i da se proizvodilo u južnim delovima stare postojbine. U novoj ga je otadžbini, na Balkanu, bilo dosta.
Kod Slovena se dosta puta spominje ljubav za muziku. Znamo od Simokate za onu trojicu Slovena, što su bili uhvaćeni sa samim kitarama, a bez ikakva oružja, i za njihove reči, da im je „rat bio nepoznat i da su im, prirodno, milija vežbanja u muzici”. Jednom prilikom, kad je poopijane Slovene imao da prevari, u nekoj zasedi, jedan Gepid im se približavao na prijateljsku „pevajući avarske pesme”, njima sigurno poznate. Arapski pisci spominju, kako Sloveni poznaju više vrsta instrumenata i sa strunama i za duvanje. Zajednički je izraz svima pěti i odatle pěsnь, a opšte je poznata svirala. Grčka reč κιθαρα prevodi se u nas sa gusle, pa posle i ψαλτβριον, a glagol κιθαριζειν sa gÓ sti – gusti. Ta vrsta instrumenta i sva tradicija uz nj postali su najbitniji elemenat duhovne kulture našeg naroda.
 
U religioznom pogledu život starih Slovena bio je dosta jednostavan i daleko od bogatstva mita i živopisnosti ne samo grčke, nego i polumračne germanske mitologije. I tu, kao i u opštim obaveštenjima o nama, nedostaju epovi teogoniskih osobina, kakve imaju Indi, Grci ili Germani. Narod je bio u osnovi monoteističan; dve vrlo važne vesti prikazuju ga apsolutno u tim shvatanjima. „Veruju da postoji samo jedan bog, tvorac munje”, kazuje Prokopije, „i da je on jedini gospodar svega i žrtvuju mu goveda i sve žrtve. Usuda niti poznaju niti inače priznaju da ima kakva uticaja na ljude, ali kad im je već smrt na domak, ili ih svlada bolest ili su u ratu, zavetuju se, ako izbegnu, da će odmah za dušu žrtvovati bogu i spasavši se žrtvuju, kao što su obećali, i misle da su otkupili svoj spas tom žrtvom. Štuju uz to i reke i nimfe i druga neka božanstva i žrtvuju im svima i vračaju po tim žrtvama”. Helmold, jedan hroničar severnih Slovena, kazuje, da i oni veruju u jednog boga, koji je na nebu, gospodar i Tvorac svega. To shvatanje, nastalo prema patriarhalnoj porodično-plemenskoj organizaciji, nije potpuno monoteističko kao u Starom Zavetu, ali mu je u mnogom vrlo blisko; bliže nego shvatanje starih Grka, kod kojih je Zevs, stanujući na nebu, „otac ljudi i bogova”, ali ponekad i zavisan od njih.
Božanstva, koja se pominju kod severnih Slovena, nisu uvek utvrđena i kod južnih. Nesumnjivo je opštepoznat Perun, bog silnog udara i groma. Njega su smatrali stari da odgovara Zevsu i u jednom prevodu XII-XIII veka preveli ga tako. Zakletve u staroj ruskoj državi činjene su u ime Boga i Peruna. Kod Južnih Slovena ime Perunovo očuvano je naročito u toponomastici, i to ponajčešće za imena visova i brda, i možda u vatrenom cvetu perunici, koji u Dubrovniku zovu još i bogiša. Bog Svarog, za koga jedan izvor polapskih Slovena kaže da se „časti i štuje mimo druge” i da je prvi među bogovima, poznat i pod imenom Svarožić, zamenio je u jednom starom prevodu, nastalom možda kod bugarskih Slovena, grčkog boga Hefaista. On je, prema tom, bog ognja, a njegov sin Dažbog bog je sunca. Ovo božanstvo inače nije poznato kod Južnih Slovena po drugim izvorima. Dabog se spominje samo u dve narodne pripovetke kod Srba, i to kao protivnik hrišćanskog boga.
Od nižih božanstava održale su se u narodnom verovanju sve do danas vile. Narodne pesme znaju za vile brodarice, neku vrstu rusaljki, i za vile nagorkinje. Prve se nalaze uz vode i jezera i vrlo su opake; druge su vile gorske, neobično lepe i vanredne pevačice. One potsećaju na muze na Helikonu, koje po vedroj slici u Heziodovoj Teogoniji, igraju i pevaju u planini oko izvora. One su vidovite, imaju proročki dar; znaju sva gorska vrela i sve trave. Često pomažu dobrim junacima i sestrime se s njima; ponekad se i udaju za junake, ali na silu. Međutim, surovnjive su, ćudljive, i vrlo opasne, kad čovek nagazi na njihovo kolo, ili kad je suviše indiskretan. Izrično je zabeleženo narodno verovanje, da „nije svakom dato da ih mora videti. Ponekad je vila zamišljana i uopšteno kao neka demonska sila, koju treba ublažiti posebnim žrtvama (n. pr. u narodnoj pesmi Zidanje Skadra). Brodarice su još gore, one kod voda traže brodarinu:

Od junaka oba oka crna
A od konja dvije noge prve,
A od tiče iz ramena krila.

U južnoj Srbiji i u Bugarskoj čest je spomen samovila, i to i u jednoj i u drugoj vezi. Pored tih vila narod još veruje u rođenice i suđaje, suđenice, koje određuju ljudsku sudbinu.
Kao ovi stariji narodi, i Sloveni su bili puni praznoverica. Već Herodot, u opisu Skitije, priča za jedno, verovatno slovensko, pleme Nure-Neure, kako se kod njih „svake godine jedan put svako za nekoliko dana pretvori u vuka, pa se opet vraćaju u staro obličje”. Odatle je došlo i čudno ime vukodlak. Kod Grka to je λυκανξωηοζ , u Rimljana versipellis, kod Germana Werewolf. Danas se kod nas vukodlak izjednačio s pojmom vampira, a zamena je došla usled toga, što se, kao u starim germanskim skaskama, verovalo, da umrli ljudi uzimaju vučji oblik. Isto je tako opšte verovanje svih starijih naroda i u veštice. U narodu se ponekad i vukodlak i veštica nazivaju lepir. To dolazi iz opšteg narodnog verovanja, da se duša često pojavljuje u obliku lepira (u grčkom, na primer Ψυγη označava i dušu i lepira). Protiv veštica i tuđih zlih demona zaštitnik svoje oblasti je vedogonja ili zduhać. To je, po narodnom verovanju, čovek čiji duh, ostavivši telo, luta u obliku tiče, pa ili sam ili u društvu s drugima vodi borbu „o carstvo nad morem i nad zemljom”. Verovanje to vrlo je živo u Albaniji i Crnoj Gori, gde su borbe prirodnih elemenata strahovito potencirane, i gde je glavna briga, da li će prevladati primorska nepogoda sa planinskima, ili njihova dobra sreća. Borbe se između tih zduhaća vode svačim; kamenjem, gredama, lišćem, mlinskim kolima, vodenijem kapima, drvljem, kladama, korijenjem i Bog te pita čim li ne još„. Isto je tako veoma rašireno verovanje u domaće zaštitnike duhove, sjene ili sjenovike, koji mogu biti i ljudi i životinje, a naročito zmije kućnice. Kod Litavaca, Poljaka, Čeha, Srba i Hrvata to štovanje kućne zmije bila je gotovo opšta pojava; ubiti nju značilo je ne samo nesreću za čitavu porodicu, nego i samu smrt domaćinovu. Moj ded, Sima Milutinović u Mostaru, umro je, kažu, na prečac s toga, što je ubio domaću zmiju. Svoje zaštitne duhove imaju i jezera, planine i šume i stoga se ponekad događa, da izvesni ljudi, od straha pred njima, ne smeju da diraju i njihova područja.
Kao prirodni narodi Sloveni su štovali naročito nebeska tela. Još iz XV veka postoje crkvena zabrana protiv onih, koji bi se klanjali suncu i mesecu. Tragove obožavanja ognja ostalo je još i sad; i preskakanje preko ivanjdanskih vatara, što treba da ponese zdravlje, neposredan je dokaz za to.
Žrtvovanja radi pomoći izvesnog božanstva ili iz zahvalnosti zbog spasa i danas su u običaju kod svega našeg naroda, pored nesvesnih žrtava održavanih iz predanja. Isto su tako u običaju ”zavetovanja„ za žrtve, odnosno za neko pregaranje, kad se ljudi nalaze u nevolji ili opasnosti. Videli smo iz napred navedenih Prokopijevih reči, da je ta crta kod Slovena vrlo stara; hrišćanstvo je docnije pojačalo, ali je zadržalo kod njih verovanja osnovne paganske osobine. Narod bira pojedine svece kao svoje zaštitnike, kao nekad bogove, i obraća se njima kao pravom božanstvu. Primorske crkve pune su raznovrsnih priloga, koje spašeni mornari prinose svecima, naročito Sv. Nikoli, koje su zazvali u nevolji i kod kojih su se kao obavezali. Poznati su u Hercegovini i Crnoj Gori zavetovanja Sv. Vasiliju Ostroškom, u istočnoj Bosni Čajničkoj Krasnici, a u Hrvatskoj Mariji Bistričkoj. Neposredni primer starih prazničnih žrtvovanja kod nas očuvan je u običaju badnjaka i božićne veselice ili pečenice. S. Trojanović, koji je opisivao srpske žrtvene običaje, naglašava, da se za ljudske i stočne bolesti ”uvek žrtvuje životinja, a nikad biljka ili što od nje„. Dok se za Severne Slovene kazuje, da su jedno vreme prinosili i ljudske žrtve, za Južne Slovene nema o tom nigde pravog spomena. U narodnim pesmama samo pričaju se slučajevi, da se ne može podići neki grad ili most bez ljudske žrtve. U narodu postoji i verovanje, da se u neku veću građevinu mora uzidati bar nečija senka, ako građevina treba da se održi, kad već nije moguće uzidati čoveka. Na temenima građevina gotovo je obavezna još uvek životinjska žrtva.
Jedan izvor za Severne Slovene, episkop Titmar, navodi, da oni nisu verovali u zagrobni život. ”Sloveni drže da se sa vremenskom smrću sve završava„. Tvrdnja ta izgleda, međutim, preterana, bar s obzirom na običaj da se mrtvima nosi hrana i da se oni javljaju ma i u nakaznom obliku vampira ili tenaca. Mrtvaci su kod Slovena ponekad spaljivani, naročito se taj običaj održavao kod Rusa i Litavaca. Spaljeni su bili, možda zbog žurbe, i izginuli Sloveni pod Carigradom 626. godine. Sahranjivanje je ušlo u običaj naročito uticajem hrišćanstva, ali ga je bilo i ranije, sudeći po ostacima starih grobljišta. Reč grob poznata je svima Slovenima. Šta je bivalo s dušom posle smrti nije jasno, ali je njeno postojanje bilo van sumnje, sudeći po izvesnim čaranjima s njom u vezi.
Mrtvima su se davale daće. Teofilakt Simokata navodi, kako je slovenski knez Mužok davao daću svom pokojnom bratu i kako su se svi tom prilikom poopijali. U starom jeziku poznate su te posmrtne gozbe pod imenom trizna. Jedan istočni pisac spominje, da se tom prilikom deli sve imanje umrlog na tri dela; jedan od njih ide na to, da se za nj pije za dušu umrlog. To potseća na narodnu tradiciju o smrti Kraljevića Marka, koji isto tako, svoje imanje deli na troje, a jedan deo daje ”kljastu i slijepu„, ”da pjevaju i spominju Marka„. Uz mrtvaca se često sahranjivalo i njegovo oružje. Trizni slična je i strava, koja se pominje kod Huna u V veku, a koja je gotskog porekla. Reč je danas poznata kod svih severnih Slovena, a zanimljivo je, da je nema kod južnih, gde bi se mogla očekivati najprirodnije.
 
Najvažnije svetkovine kod našeg naroda, krsno ime ili slava, Božić i hrišćanske zadušnice u vezi su sa kultom mrtvih. Na te praznike sprema se koljivo ili pšenica i pale se sveće. Na slavi se upotrebljava vino, koje se zove punje (romansko-umbrisko: pune, pone) a označava samo sakralno piće. Primanje ubogih, božjaka i prokaženih tih dana u svoj dom i njihovo gošćenje u vezi je s narodnim verovanjem, da su ta lica u stvari njihovi preci. ”Poljska reč uboze znači isto što i manes„. ”S obzirom na visok značaj koji kult predaka ima u religiji svih Slovena„, kaže V. Čajkanović, ”ni najmanje nas ne čudi što oni pretke smatraju za božanstva par excellence, i što u prosjaku, koji treba da bude prerušeno božanstvo, gledaju baš olicetvorenog pretka„.
Izvestan niz narodnih običaja doneli su naši preci verovatno iz stare postojbine, kao n. pr. svetkovanje proleća o Đurđev-danu, ali su dobar deo primili i razvili i ovde na Balkanu. Rusalje su romanske svetkovine Rosaria, odn. Rosalia, kao i koledanje što odgovara rimskim Calendae. Običaj dodola poznat je i Arnautima pod imenom dordoletse; i H. Barić tvrdi, da je reč iz arbanaškog ušla u srpski. Isto tako svi balkanski narodi znadu i za prporuše. Međutim, ekonomski običaji, kao moba, molba, zamanica, sprega, pozajmica i sl. čisto su narodnog imena i narodnog porekla. Starija reč bedba za mobu izgleda da je u vezi sa nemačkom Bede.
U boljevačkom srezu u Srbiji i u jednom delu Bugarske postoji običaj, da se na dan Sv. Jovana ili Bogojavljenje ikone i krstovi nose na reku ili kladenac i da se tu peru. V. Čajkanović sa razlogom vidi u tom ostatak starog običaja kupanja idola, poznat pod latinskim nazivom lavatio, pošto se to vrši određenog dana i na određenom mestu. Rok kupanja je vrlo karakterističan. O Bogojavljenju se završava niz ”nekrštenih dana„, posle koga je potrebno ritualsko čišćenje. Takav običaj, očevidno, Srbi nisu mogli primiti iz hrišćanstva; on rečito govori za to, da su ikone zamenile ranije idole, koji su se zvali balvani, pošto to značenje ova reč ima i danas u ruskom i u nekim srpskim krajevima. Dobro poznati običaj ”nošenja krsta„ nije hrišćanskog porekla; neko je, iz svešteničkih krugova uradio, da sa krstovima zameni stari običaj nošenja idola – balvana.
Jezička kultura i opšti stepen slovenske civilizacije u doba oko VIII veka behu već prilično razvijeni. Postojale su reči i izrazi za dosta suptilne pojmove. Najbolji dokaz je za to taj, da je prevod Svetog Pisma u IX veku bio potpuno moguć na tom jeziku i da se, izuzimajući izvesne tananosti kojima je obilovao najkulturniji jezik toga vremena, dao gotovo sav grčki leksikalni, pa čak i frazeološki, izraziti slovenski. Slovenski došljaci bili su kulturno aktivniji i individualniji od izvesnih plemena koja su zatekli na Balkanu, na primer Albaneza, i pokazali već tim da su elemenat koji će novoj sredini i hteti i moći dati izvesna obeležja svojih osobina.
 
Да вам и ја помогнем са првим славенским дошљаком и покрститељем целе Европе, о коме има више прича него о свима тима које сте навели, па зашто сте њега изоставили? Свети Мартин.
 
pa di nadje ovoliki skrabopis?

Има тих скрабописа пуна Европа и пуне библиотеке, али су сви прилагођени према потребама националних историја. Има више нација у Европи које сматрају да имају корене у неким старим цивилизацијама и у том правцу описују кретање тих цивилизација и њихово умирање или асимилирање у неке друге. У свему има доста истине, али у ниједном није потпуна. Славени су најмање писали о себи и то је разлог што их други нису укључивали у те народе. Ја сам поставио Слику Светог Мартина, за којега сматрам да је био Србин, т.ј. Славен. Од свих католичких светаца само Мартин има особине српских светаца, а и само порекло му иде у тај прилог, јер је био син једног римског команданта у Панонији у трећем веку н.е. Тада су неки Словени већ били примљани у војску римских граничара. Сам његов живот је био пун врлина српског кнеза или краља, волео је помагати ниште и бранио је немоћне. И све те врлине су ме навеле да помислим да је он био један од првих српских великаша који се родио у Европи у малом селу у данашњој Мађарској, које је вероватно припадало некој од римских тврђава на Дунаву. Французи га највише присвајају к себи, али и са разлогом, он им је поставио многе цркве и порушио многе идоле, тако да данас има више од четри хиљаде цркава које носе његово име. Ипак мислим да га и ми можемо са правом присвајати као нашег човека, и ако нам није довољно познат. Сада би могли много лакше испитивати нашу прошлист, ако нађемо таквих људи који су служили у римској војсци са особинама какве су само нама својствене.
 
Сада би могли много лакше испитивати нашу прошлист, ако нађемо таквих људи који су служили у римској војсци са особинама какве су само нама својствене.
Ne možemo samo na osnovu osobina svojatati? Ali pošto je Martin služio pod Konstantinom i njegovom dinastijom...:-)
Sloveni (južni)-kako glasi naziv- služili su dalje i u istočno-rimskoj vojsci, o tome postoje materijalni dokazi iz V veka. Posle Justinijanove dinastije gubi se interesovanje za njihovim aktivnim učešćem. Ovde mogu samo da spekulišem, ali neću.
Međutim, ključna reč na koju se malo obraća pažnja jeste-Granica. Granica je ta koja je čuvana, nigde se ne kaže da Sloveni već ne žive unutar Carstva? Za rimljane i Vizantince Granica (Limes) je bila najbitnija stvar, te su tako svi koji su prebivali van nje bili varvari, a svi koji su živelu u carstvu -Rimski građani.
 

Back
Top