- Poruka
- 3.050
Seoba ili veliko pomeranje naroda, koje je počelo uzimati sve većeg maha od drugog veka posle Hrista, beše jedan od najznačajnijih pokreta u historiji Evrope. On je, kako je to lepo primećeno, značio u isto vreme i raspadanje i obnovu. Stari svet, kome je politički bila glavni predstavnik moćna Rimska Imperija, uzmicao je i padao pod neodoljivom navalom svežih i aktivnih plemena, koja su, najpre sa severa a posle i sa istoka, stremila prema njegovim središtima. „Kako za našu državu nastaju već poslednja vremena”, pisao je još Tacit u svojoj Germaniji, „najbolje što nam još sreća može da pokloni, jeste nesloga među neprijateljima.” Uzroci i motivi za ta velika pomeranja čitavih plemena i naroda raznovrsni su i veoma složeni, ali je njihov proces gotovo iz pravila morao dovoditi do sukoba sa Rimljanima. Ovi su daleko istakli svoje državne granice: izazivali su na dosta strana svojim osvajačkim prohtevima reakcije ugroženih; i držali su pod svojom vlašću sve glavne prilaze za srednju i južnu Evropu i njena najplodnija i najpitomija područja. Već krajem drugog veka vode se borbe na dunavskoj liniji između Rimljana i germanskih plemena, koja su u pokretu; a ekspanzivni i mnogobrojni Goti dopiru sve do obala Crnoga Mora, da se u narednom veku, s pojedinim odredima, prebace pustošeći u Malu Aziju i podnožje Kavkaza. Od sredine trećeg veka počinje gotska ofanziva na Balkansko ostrvo, izvođena pretežno iz stare Dakije a današnje Rumunije. Osećajući teškoće održavanja suviše dalekih i rastegnutih granica, Rimljani se rešavaju, pred kraj trećeg veka, da napuste izvesne oblasti, kao na primer istaknutu Dakiju, pa da na prirodno povoljnijim granicama, sa više koncentracije snaga, izvrše bolju organizaciju odbrane. Ali Carevini nije bilo pomoći. Iako je opasnost od nasrtljivih varvara bila očigledna, u Imperiji se ipak, u nekoliko mahova i na nekoliko strana, vode ogorčene borbe raznih pretendenata za carski presto. Nekoliko takvih obračuna svršeno je i na balkanskom području, neki gotovo pred očima spoljašnjih neprijatelja. U mnogo prilika traži se saradnja tuđinaca, i za tu saradnju žrtvuju se krupni državni interesi.
U četvrtom veku jedan čitav niz „ilirskih” careva, čiju seriju malo ranije počinje Dioklecijan, koji su poticali iz raznih mesta Ilirikuma i koji su dolazili na vlast zahvaljujući u glavnom svojim vojničkim sposobnostima, uspeo je, donekle, da izvede izvesne reforme i razviju vojničko samopouzdanje, ali ni on nije mogao da spreči proces raspadanja. Carevina je postala preteška, da bi se mogla u celini održati. Svestan toga, a rukovođen i drugim razlozima, podigao je Konstantin Veliki Carigrad (330. god.) kao novu prestonicu, davši tom naročit značaj Balkanskom Poluostrvu. God. 395. izvedena je i stvarna podela Carstva u istočno i zapadno, iako to možda nije bila prava tendencija tvorca te podele, cara Teodosija.
Krajem četvrtog veka, oko 370. god. pojaviše se hunske gomile na području današnje Rusije. Pod njihovim pritiskom izvesna se plemena toga područja povlače prema zapadu, dok im druga, pokorena, priznaju vlast. Na udaru Hunima behu naročito Goti, vrlo moćni, koji su se još tu razvili u dve velike skupine, istočnu i zapadnu. Dok su istočni dobrim delom priznavali hunsku vlast, zapadni su počeli čitav niz neobičnih pustolovina. Jedan njihov deo spustio se na Balkan, potukao tu jednu carsku vojsku i u smelom zaletu dopro do samog Carigrada; posle tog prvog zaleta, koji je bio suzbijen, oni se pribiraju ponovo i nešto pregovorima i obećanjima a nešto silom i pretnjama postaju upola gospodari na Balkanu. S Balkana prelaze u Italiju, gde 410. god. uzimaju i pljačkaju Rim. Pokorivši i potisnuvši Gote, Huni su nesmetano prodrli do Dunava, povukavši sa sobom delove pregaženih naroda, germanskih i slovenskih. Pojave Slovena u području oko Dunava nesumnjivo su u vezi sa gotskim povlačenjem i hunskim nadiranjem. Mešanje Gota i Huna i sa ovima Bugara na tom području pomeranja ostavilo je traga u našim starim spomenicima; tim se da tumačiti, što neki naši stari pisci, sa Stevanom Prvovenčanim, nazivaju Bugare Gotima. Dosada je pravac pomeranja bio u glavnom od severa prema jugu i jugoistočno, a mnogo manje prema zapadu; s pojavom Huna počinje veliko kretanje masa od istoka prema zapadu i jugozapadu. Doline dunavske postaju poprišta dugih borbi; panonska kotlina je krajnji cilj mnogih seoba, a Vlaška služi za nekoliko stoleća kao neka vrsta područja za prelaz. Već germanskim nadiranjem poremećeni poredak na dunavskoj liniji pretvara se sad u potpun etnički i državni haos. Tu se sručuju i mešaju starinci i došljaci, gonjeni i gonioci, pobeđeni i pobedioci, rase Evrope i Azije, najraznovrsniji tipovi i jezici. Za vremena hunskog gospodara Atile (433-453. god.), „biča gospodnjeg”, koji je zadao strah celoj Evropi i čije su ratničke gomile prelazile duboko u Francusku i u Italiju, stradale su mnogo i severne balkanske pokrajine, naročito područje od Dunava do južne Morave. Posle njegove nagle smrti raspala se hunska država za neobično kratko vreme. Njenim padom koristiše se u glavnom dva germanska Hunima podložna plemena: Goti u Panoniji i Getidi u Dakiji. Gotima je bio gospodar Teodorih, junak epske poezije germanske, čovek od veće vrednosti. On se brzo snašao u hunskom rasulu i postao je, za kratko vreme, jedno od glavnih lica u historiji Balkana i Srednje Evrope. On pokorava i ujedinjuje gotska plemena na području evropskog dela Istočnog Rimskog Carstva. Njegova je moć tolika, da ga car Zenon 484. god. imenuje konzulom, bojeći se da se od saveznika ne prometne u neprijatelja. Kad mu je gotski elemenat postao i suviše sumnjiv, car Teodoriha upućuje, kao svog mandatara, u Italiju, da tamo silom preuzme vlast od Odoakra, koji je 476. srušio Zapadno Rimsko Carstvo. Odazivajući se carevom pozivu Teodorih je 488. god. krenuo sa najvećim delom svojih ljudi na Italiju, ostavivši panonsko područje i dunavsku liniju bez pravog gospodara.
Na plodna područja, koja behu napustili Goti, krenulo je više varvarskih plemena. Severna granica Carevine imala je tu dosta nezaštićenih prelaza, jer car Zenon nije mogao da mesto Gota njihovu odbranu poveri svojoj vojsci. Kao vrlo aktivni javljaju se na toj strani, odmah posle odlaska Gota, hunski Bugari. Bugari su aziskog porekla, hunsko pleme s nešto mešavine, što im i ime kaže (u tursko-mongolskom bulgha znači „mešati”). Pripadaju južno-tatarskoj rasi (čagataj), a po jeziku su najsrodniji čuvaškoj grupi, očuvanoj u istočnoj Rusiji, u oblasti Povoložja. Njih su povukli sa sobom Huni; „stara Bugarska”, kako se u VII veku zove njihova postojbina, bila je pretežno u kubanskoj oblasti. Već 482. god. zvao ih je car Zenon u pomoć protiv Gota. U borbi s Gotima Bugari nisu imali sreće; ali su zato sad, posle njihova odlaska, želeli da se bogato okoriste.
Prodiranju varvara u to doba pomagale su u Istočnom Carstvu i druge prilike. U Vizantiji je iza smrti cara Zenona, 491. nastala borba za presto. Carica njegova, Arijadna, uspela je da proturi za cara jednog od svojih nižih dvorskih činovnika, silencijara Anastasija, koji se četrdeset dana posle smrti muževljeve venčao s njom i postavio je ponovno za caricu. Protiv njih se, sa izvesnom sumnjom za bratovu smrt i sa mnogo ogorčenja, diže brat Zenonov Longin sa svojim zemljacima Izaurima. Longin ubrzo bi uhvaćen u Carigradu, prognan u Egipat i tamo rukopoložen za popa, ali se ustanak, koji je on potaknuo, razbuktao po Izauriji i uzo opasne razmere. Tri godine trebalo je vizantiskoj vojsci, dok je ugušila ustanak i dok joj je uspelo, da dobije glave zadnjih i najopasnijih protivnika. Da bi u nekoliko postao siguran od eventualnih novih pobuna car Anastasije naredi, te se velik deo Izaura raseli s njihovih ognjišta i naseli po Trakiji. Osim toga, bilo je tada velikih verskih borbi radi oštrine vaseljenskog halkedonskog sabora (od 451.) i radi intriga, koje su ga pratile kao i većinu vaseljenskih sabora. Jeretički nazori Nestora i Eutahija nisu bili bez svojih pristalica; sam je Car na užas opozicije simpatisao sa učenjem ovog drugog i dopuštao u Carigradu njegovo slobodno propovedanje. Carigradska patrijaršija, želeći da pojača svoj ugled kao patrijaršija prestonice i da izvede crkveno jedinstvo na istoku, beše rešila da se carigradskom patrijarhu priznaju iste povlastice kakve je imao papa u Rimu za zapad i da carigradski patrijarh bude položajem najstariji od svih istočnih. Nezadovoljstvo je usled toga bilo počelo da dobija antigrčko obeležje. Čitave pokrajine Male Azije i Afrike ustadoše protiv carigradskih odluka i postojala je ne mala opasnost, da pokret sa verskog pređe i na čisto političko polje. Između Rima i Carigrada dođe usled toga čak do stvarnog raskida. Najzad, 502. god., Vizantija se bez potrebe zaplela u rat sa perziskim vladarom Kabadom. Rat taj, koji je trajao tri godine, bez mnogo sreće za obe strane, istrošio je znatno državu i oslabio njenu vojnu snagu, a nije joj doneo nikakvih stvarnih uspeha.
U četvrtom veku jedan čitav niz „ilirskih” careva, čiju seriju malo ranije počinje Dioklecijan, koji su poticali iz raznih mesta Ilirikuma i koji su dolazili na vlast zahvaljujući u glavnom svojim vojničkim sposobnostima, uspeo je, donekle, da izvede izvesne reforme i razviju vojničko samopouzdanje, ali ni on nije mogao da spreči proces raspadanja. Carevina je postala preteška, da bi se mogla u celini održati. Svestan toga, a rukovođen i drugim razlozima, podigao je Konstantin Veliki Carigrad (330. god.) kao novu prestonicu, davši tom naročit značaj Balkanskom Poluostrvu. God. 395. izvedena je i stvarna podela Carstva u istočno i zapadno, iako to možda nije bila prava tendencija tvorca te podele, cara Teodosija.
Krajem četvrtog veka, oko 370. god. pojaviše se hunske gomile na području današnje Rusije. Pod njihovim pritiskom izvesna se plemena toga područja povlače prema zapadu, dok im druga, pokorena, priznaju vlast. Na udaru Hunima behu naročito Goti, vrlo moćni, koji su se još tu razvili u dve velike skupine, istočnu i zapadnu. Dok su istočni dobrim delom priznavali hunsku vlast, zapadni su počeli čitav niz neobičnih pustolovina. Jedan njihov deo spustio se na Balkan, potukao tu jednu carsku vojsku i u smelom zaletu dopro do samog Carigrada; posle tog prvog zaleta, koji je bio suzbijen, oni se pribiraju ponovo i nešto pregovorima i obećanjima a nešto silom i pretnjama postaju upola gospodari na Balkanu. S Balkana prelaze u Italiju, gde 410. god. uzimaju i pljačkaju Rim. Pokorivši i potisnuvši Gote, Huni su nesmetano prodrli do Dunava, povukavši sa sobom delove pregaženih naroda, germanskih i slovenskih. Pojave Slovena u području oko Dunava nesumnjivo su u vezi sa gotskim povlačenjem i hunskim nadiranjem. Mešanje Gota i Huna i sa ovima Bugara na tom području pomeranja ostavilo je traga u našim starim spomenicima; tim se da tumačiti, što neki naši stari pisci, sa Stevanom Prvovenčanim, nazivaju Bugare Gotima. Dosada je pravac pomeranja bio u glavnom od severa prema jugu i jugoistočno, a mnogo manje prema zapadu; s pojavom Huna počinje veliko kretanje masa od istoka prema zapadu i jugozapadu. Doline dunavske postaju poprišta dugih borbi; panonska kotlina je krajnji cilj mnogih seoba, a Vlaška služi za nekoliko stoleća kao neka vrsta područja za prelaz. Već germanskim nadiranjem poremećeni poredak na dunavskoj liniji pretvara se sad u potpun etnički i državni haos. Tu se sručuju i mešaju starinci i došljaci, gonjeni i gonioci, pobeđeni i pobedioci, rase Evrope i Azije, najraznovrsniji tipovi i jezici. Za vremena hunskog gospodara Atile (433-453. god.), „biča gospodnjeg”, koji je zadao strah celoj Evropi i čije su ratničke gomile prelazile duboko u Francusku i u Italiju, stradale su mnogo i severne balkanske pokrajine, naročito područje od Dunava do južne Morave. Posle njegove nagle smrti raspala se hunska država za neobično kratko vreme. Njenim padom koristiše se u glavnom dva germanska Hunima podložna plemena: Goti u Panoniji i Getidi u Dakiji. Gotima je bio gospodar Teodorih, junak epske poezije germanske, čovek od veće vrednosti. On se brzo snašao u hunskom rasulu i postao je, za kratko vreme, jedno od glavnih lica u historiji Balkana i Srednje Evrope. On pokorava i ujedinjuje gotska plemena na području evropskog dela Istočnog Rimskog Carstva. Njegova je moć tolika, da ga car Zenon 484. god. imenuje konzulom, bojeći se da se od saveznika ne prometne u neprijatelja. Kad mu je gotski elemenat postao i suviše sumnjiv, car Teodoriha upućuje, kao svog mandatara, u Italiju, da tamo silom preuzme vlast od Odoakra, koji je 476. srušio Zapadno Rimsko Carstvo. Odazivajući se carevom pozivu Teodorih je 488. god. krenuo sa najvećim delom svojih ljudi na Italiju, ostavivši panonsko područje i dunavsku liniju bez pravog gospodara.
Na plodna područja, koja behu napustili Goti, krenulo je više varvarskih plemena. Severna granica Carevine imala je tu dosta nezaštićenih prelaza, jer car Zenon nije mogao da mesto Gota njihovu odbranu poveri svojoj vojsci. Kao vrlo aktivni javljaju se na toj strani, odmah posle odlaska Gota, hunski Bugari. Bugari su aziskog porekla, hunsko pleme s nešto mešavine, što im i ime kaže (u tursko-mongolskom bulgha znači „mešati”). Pripadaju južno-tatarskoj rasi (čagataj), a po jeziku su najsrodniji čuvaškoj grupi, očuvanoj u istočnoj Rusiji, u oblasti Povoložja. Njih su povukli sa sobom Huni; „stara Bugarska”, kako se u VII veku zove njihova postojbina, bila je pretežno u kubanskoj oblasti. Već 482. god. zvao ih je car Zenon u pomoć protiv Gota. U borbi s Gotima Bugari nisu imali sreće; ali su zato sad, posle njihova odlaska, želeli da se bogato okoriste.
Prodiranju varvara u to doba pomagale su u Istočnom Carstvu i druge prilike. U Vizantiji je iza smrti cara Zenona, 491. nastala borba za presto. Carica njegova, Arijadna, uspela je da proturi za cara jednog od svojih nižih dvorskih činovnika, silencijara Anastasija, koji se četrdeset dana posle smrti muževljeve venčao s njom i postavio je ponovno za caricu. Protiv njih se, sa izvesnom sumnjom za bratovu smrt i sa mnogo ogorčenja, diže brat Zenonov Longin sa svojim zemljacima Izaurima. Longin ubrzo bi uhvaćen u Carigradu, prognan u Egipat i tamo rukopoložen za popa, ali se ustanak, koji je on potaknuo, razbuktao po Izauriji i uzo opasne razmere. Tri godine trebalo je vizantiskoj vojsci, dok je ugušila ustanak i dok joj je uspelo, da dobije glave zadnjih i najopasnijih protivnika. Da bi u nekoliko postao siguran od eventualnih novih pobuna car Anastasije naredi, te se velik deo Izaura raseli s njihovih ognjišta i naseli po Trakiji. Osim toga, bilo je tada velikih verskih borbi radi oštrine vaseljenskog halkedonskog sabora (od 451.) i radi intriga, koje su ga pratile kao i većinu vaseljenskih sabora. Jeretički nazori Nestora i Eutahija nisu bili bez svojih pristalica; sam je Car na užas opozicije simpatisao sa učenjem ovog drugog i dopuštao u Carigradu njegovo slobodno propovedanje. Carigradska patrijaršija, želeći da pojača svoj ugled kao patrijaršija prestonice i da izvede crkveno jedinstvo na istoku, beše rešila da se carigradskom patrijarhu priznaju iste povlastice kakve je imao papa u Rimu za zapad i da carigradski patrijarh bude položajem najstariji od svih istočnih. Nezadovoljstvo je usled toga bilo počelo da dobija antigrčko obeležje. Čitave pokrajine Male Azije i Afrike ustadoše protiv carigradskih odluka i postojala je ne mala opasnost, da pokret sa verskog pređe i na čisto političko polje. Između Rima i Carigrada dođe usled toga čak do stvarnog raskida. Najzad, 502. god., Vizantija se bez potrebe zaplela u rat sa perziskim vladarom Kabadom. Rat taj, koji je trajao tri godine, bez mnogo sreće za obe strane, istrošio je znatno državu i oslabio njenu vojnu snagu, a nije joj doneo nikakvih stvarnih uspeha.