- Poruka
- 441
PROGLAŠENJE nezavisnosti Kosova je izazvalo veliko zanimanje u Hrvatskoj - čak i među onima koji tvrde da ih se sve vezano uz tamo neku Srbiju tiče koliko uzgoj glista u Tunguziji - kao i još veće veselje - čak i među onima koji bježe od reputacije serbofobnih nacionalista.
Razloge za takvo oduševljenje nije teško pronaći. Iako se za to mogu pronaći argumenti, oni ipak nisu u simpatijama za kosovske Albance i dosljednom podržavanju prava na samoopredjeljenje, kao ni u pretpostavci da će se zaključenjem kosovske priče konačno završiti proces raspada Jugoslavije te uspostaviti novi poredak kao nužan preduvjet stabilnosti i ekonomskog razvitka u regiji.
Barem što se Hrvatske tiče, radost zbog današnjih događaja u Prištini zapravo ima vrlo malo veze s kosovskim Albancima i njihovom novom državom. Pravi je razlog u tome - a što to mnogi vide - da Srbija nakon oduzimanja Kosova više uz nikakav povjesničarski, mitomanski ili dnevnopolitikantski "spin" neće moći izbjeći surovu i nemilosrdnu spoznaju da je ne samo najveći gubitnik raspada Jugoslavije, nego i najveći gubitnik među svim državama, narodima i entitetima u današnjem svijetu.
Takvu je etiketu teško izbjeći ako se prihvati američki stav prema kojemu jednostrano odcjepljenje Kosova od Srbije predstavlja "poseban slučaj" koji neće predstavljati presedan za druge slične situacije i "zamrznute sukobe" u svijetu. Dakle, Srbija je od danas jedina država na kugli zemaljskoj na koju se ne odnose načela međunarodnog prava o nepovredivosti granica, odnosno čiji teritorijalni integritet ne vrijedi ni pišljiva boba. A ako je Srbija bezvrijedna u tom formalnom smislu, može se samo pretpostaviti kolika je njena težina u onim konkretnim materijalnim stvarima koje određuju položaj neke države u međunarodnom poretku.
Srbija je takav gubitnički status stekla, između ostaloga, i time što je odabrana da posluži kao primjer svim drugim državama koje se razmišljaju o tome da prkose "međunarodnoj zajednici" ili Zapadu. Kako bi taj primjer bio što efektniji, gubitnički status Srbije će se perpetuirati kroz začarani ciklus nacionalne traume koja podgrijava mržnju prema Zapadu i izolacionističko raspoloženje, te tako polako, ali sigurno od nama susjedne države pravi gubavca Europe.
Slično kao i današnje proglašenje kosovske nezavisnosti, hrvatska javnost će taj proces pratiti s daleko više pažnje nego što on to, zapravo, objektivno i zaslužuje. Razlog za to je u tome što mnogi Srbiju – zbog desetljeća zajedničke povijesti, jezični, kulturnih i drugih poveznica - kao svojevrsnu izokrenutu i izopačenu verziju Hrvatske. Iz te vizure sve što je u Hrvatskoj dobro je u Srbiji loše, a sve što je u Hrvatskoj loše je u Srbiji još lošije. Već duže vrijeme siromašna, iscrpljena, traumatizirana i ponižena Srbija služi kao utjeha Hrvatskoj, odnosno kao izgovor za mnoge vlastite neuspjehe i frustracije.
One frustracije koje su većini današnjih Hrvata ipak najviše na pameti – povijesne – ovim bi danom trebale biti većim dijelom izbrisane. U današnjoj Srbiji će mnogi vidjeti Hrvatsku kakva bi izgledala da je ishod Domovinskog rata bio drukčiji. Hrvatska je, pak, na strani istog Zapada koji joj je pomogao ostvariti njenu teritorijalnu cjelovitost i može se smatrati jednim od simboličkih pobjednika raspada Jugoslavije. Time će Domovinski rat – koji se nastavlja u mnogim glavama davno nakon što je ispaljen posljednji metak – završiti s konačnom hrvatskom pobjedom.
Razloge za takvo oduševljenje nije teško pronaći. Iako se za to mogu pronaći argumenti, oni ipak nisu u simpatijama za kosovske Albance i dosljednom podržavanju prava na samoopredjeljenje, kao ni u pretpostavci da će se zaključenjem kosovske priče konačno završiti proces raspada Jugoslavije te uspostaviti novi poredak kao nužan preduvjet stabilnosti i ekonomskog razvitka u regiji.
Barem što se Hrvatske tiče, radost zbog današnjih događaja u Prištini zapravo ima vrlo malo veze s kosovskim Albancima i njihovom novom državom. Pravi je razlog u tome - a što to mnogi vide - da Srbija nakon oduzimanja Kosova više uz nikakav povjesničarski, mitomanski ili dnevnopolitikantski "spin" neće moći izbjeći surovu i nemilosrdnu spoznaju da je ne samo najveći gubitnik raspada Jugoslavije, nego i najveći gubitnik među svim državama, narodima i entitetima u današnjem svijetu.
Takvu je etiketu teško izbjeći ako se prihvati američki stav prema kojemu jednostrano odcjepljenje Kosova od Srbije predstavlja "poseban slučaj" koji neće predstavljati presedan za druge slične situacije i "zamrznute sukobe" u svijetu. Dakle, Srbija je od danas jedina država na kugli zemaljskoj na koju se ne odnose načela međunarodnog prava o nepovredivosti granica, odnosno čiji teritorijalni integritet ne vrijedi ni pišljiva boba. A ako je Srbija bezvrijedna u tom formalnom smislu, može se samo pretpostaviti kolika je njena težina u onim konkretnim materijalnim stvarima koje određuju položaj neke države u međunarodnom poretku.
Srbija je takav gubitnički status stekla, između ostaloga, i time što je odabrana da posluži kao primjer svim drugim državama koje se razmišljaju o tome da prkose "međunarodnoj zajednici" ili Zapadu. Kako bi taj primjer bio što efektniji, gubitnički status Srbije će se perpetuirati kroz začarani ciklus nacionalne traume koja podgrijava mržnju prema Zapadu i izolacionističko raspoloženje, te tako polako, ali sigurno od nama susjedne države pravi gubavca Europe.
Slično kao i današnje proglašenje kosovske nezavisnosti, hrvatska javnost će taj proces pratiti s daleko više pažnje nego što on to, zapravo, objektivno i zaslužuje. Razlog za to je u tome što mnogi Srbiju – zbog desetljeća zajedničke povijesti, jezični, kulturnih i drugih poveznica - kao svojevrsnu izokrenutu i izopačenu verziju Hrvatske. Iz te vizure sve što je u Hrvatskoj dobro je u Srbiji loše, a sve što je u Hrvatskoj loše je u Srbiji još lošije. Već duže vrijeme siromašna, iscrpljena, traumatizirana i ponižena Srbija služi kao utjeha Hrvatskoj, odnosno kao izgovor za mnoge vlastite neuspjehe i frustracije.
One frustracije koje su većini današnjih Hrvata ipak najviše na pameti – povijesne – ovim bi danom trebale biti većim dijelom izbrisane. U današnjoj Srbiji će mnogi vidjeti Hrvatsku kakva bi izgledala da je ishod Domovinskog rata bio drukčiji. Hrvatska je, pak, na strani istog Zapada koji joj je pomogao ostvariti njenu teritorijalnu cjelovitost i može se smatrati jednim od simboličkih pobjednika raspada Jugoslavije. Time će Domovinski rat – koji se nastavlja u mnogim glavama davno nakon što je ispaljen posljednji metak – završiti s konačnom hrvatskom pobjedom.
