Kada nam je stalo....

koliko me volis?

Početnik
Poruka
2
Kada nam je stalo do nekoga(mozda cak i previse),obicno se trosimo previse, i ne pitamo za cenu.
Ja i dalje trosim sebe i trosicu se do poslednjeh trzaja i daha....
pa onda je krenulo ovako:)

Bese jednog,da kazemo,proletnjeg dana...
Tog dana sam se jako lose osecala(psihicki).Necu da pricam i davim sta se sve desavalo tih prethodnih godina a pogotovu tih poslednjih godinu dana..
Resila sam da izadjem iz kuce i da odem negde,bilo gde...Da se opustim i ne mislim o problemima i svemu ostalom.
Sela sam u autobus...Vozila se...I resih da odem do gondora.
Stigoh tamo.Koraci su mi bili teski i tromi,svakakve misli su mi pravile haos u glavi,lagano sam koracala ka klubu ne dizuci pogled dalje od zemlje...
Bila sam sve bliza klubu...Podigoh glavu na udaljenostii tek tolikoj da mozes videti ljudsko lice...
Pogled mi je prosao kroz veliki prozor i zaledio se na jednoj osobi....
Ukopah se u mestu i zanemeh...Gledala sam u njegovo nasmejano,bezbrizno,nezno i belo lice...Osetila sam neku cudnu energiju koja dolazi iz njegovog pravca...
Stajala sam par minuta potpuno praznih misli, i ispunjena nekom prijatnoscu...
Krenula sam dalje.Usla sam u klub,malo ne sigurnim korakom i pokusala da izbegnem susret sa njegovim prelepim ocima punim zivota i zelje za necim...
Bilo je podosta ljudi u klubu... Ljudi koje poznajem.... A osecala sam se tako samom...
Vreme je promicalo,sat kao da je lagano gurao vreme,kao da mu se nije zurilo...A ja ne zmam kud cu vise sa svojim mislima,pa jos i ta osoba kojoj ni ime nisam upamtila,i on mi se mota poglavi ali...
hm.. Razmislih i resih da krenem negde sama...Sama sa svojim mislima...
ALI! Nesto se desilo par sekundi pre nego sto bi ustala i krenula...
Dok sm polako zavrsavala cigaru,lepi plavi ,mladi gospodin se usunjao tacno preko puta mene,za stolom,gde sam sedela...
Malo iznenadjena i sprecena u nameri da odem za koji sekund,gledala sam u njega i jedva izustila pozdrav....
Neka cudna energija,sila, se provlacila izmedju redova njegovih reci i pitanja.
Moji odgovori su bili kratki ali ne i tako jasni... Ni sama nisam znala gde bi i sta bi...
Prijalo mi je njegovo prisustvo,ali sam isto tako htela da odem da se prepirem sa sobom...Da setam i ne razmisljam...Da uzivam u pesmi vetra i da se prepusti nekoj iluziji da me vodi... da se izgubim....

Posle krce pauze koja je usledila,postavio je pitanje koje nije imalo nikakve sanse da zazivi,ali snasao se kao da je znao da zelim da idem negde ali neznam gde.
Nasmejala sam se i prihvatila ponudu...
Ubro potom smo krenuli.... On nije cekao dugo a ja sam misilia da ce kao i uvek neko da se ceka ili da se nesto zavrsi...Da uvek nesto bude sto se treba cekati.
Ja nisam imala zivaca za to tako da sam resila, ako nesto budem morala da cekam idem!
Ali sled dogadjaje je neocekivano isao u njegovu korist... Ili,sto je ne moguce, citao mi je misli?
Iduci tako za njim,polako sam se oslobadjala svojih misli.Usput smo nesto pricali ,sebi u bradu...Verujem da niko nikog nije razumeo...
 
Let the force be with you!
icon_jokercolor.png
 
... ja stvarno nemam dovoljno koncentracije da prochitam ceo uvodi post, otje li neko biti ljubazan da mi sazzvatje na brzinu o chemu se radi?:oops:

Ona je tužna...život joj je težak....hoće da bude sama i razmišlja o "smislu života"....bla, bla. Pa onda kroz staklo kafića vidi njega i zaljubi se na prvi pogled. Pa posle je on pita da prošetaju.....iiiiii....nastavak u sledecoj epizodi....:roll:
 

Back
Top