Ratko Petrović

tbmdeluxe

Obećava
Poruka
73
RAZLIKE


razlika je
možda jedino u tome

što ja volim taj tvoj krivi nos,
a njemu, on samo
ne smeta

i što te ja volim više
kad tek ustaneš
a on
kad ugasi
svetlo

i razlika
je
što znam
šta voliš
a on
"simpatično"
nema pojma
o
tvojim sitnim
srećama

i to je
simpatično
samo tebi

i jedina
ista stvar
je što
oboje
spavamo s tobom

on s tobom
u krevetu

ja s tobom
u snovima i srcu



MENE JE GRADILA PATNJA

Mene je gradila patnja,
uz zli osmeh sudbe.

Tuga, u korak, išla k'o pratnja,
i pravila crte lica - muške i grublje.


Mene je kovala zla sreća,
i kvasila kiša, prljava i žuta.

I hiljadu me je pratilo sveća,
da vide, kako skrećem s puta.



PESMA JEDNOG - KRALJA - "HERCA"

Imate jako dopadljiv lik,
ja bih Vas Damo "karo",
pre nego Damu "pik"

Nije stvarno nikakav ćef,
ja bih pre Vas Damu "karo"
nego Damu "tref"

Ja bih Vas okitio, i obuk'o u nerc
pre bih Vas, Damu "karo",
nego Damu "herc".



ŽRTVOVANJE

Tvrdiš da ti se čun,
odvezao i zagubio u mraku
na divljem moru,
i ja odma' spaljujem sve svoje galije,
da osvetlaju svojim plamenom
tamnu morsku noć...

I da nađemo tvoju malenu barku.

I dok gore moje galije,
i tonu moji brodovi
iz vatre, u vodene dubine,
da bi našli taj tvoj čun,
mene plaši koga ću naći
za njegovim kormilom!



POSLE PRELJUBE

Krpljena ljubav,
uvek negde propušta.
Rešenje je rastanak,
ali navika nam to ne dopušta!

Posle prevare,
sve više nije svoje.
Ako je moje, bilo jednom tuđe,
onda ne može opet biti samo moje.



LJUBAV

Treperi u meni jedno sazvežđe celo,
koje rađa moje misli i blesave snove.
I sija, šareni i raste u meni smelo,
i nikako drugačije, do ljubav se zove!

I možda nešto plavo i u tebi cveta,
ovog šarenog, blesavog aprila.
Odbaci tegove sivila, ovoga sveta
s lakoćom nežnih, leptirovih krila.

I voli me najnežnije, kao od sna,
sleti mi na dlan, sleti mi na usne.
Ako ne volimo svaki dan, onda zna
srce da se uvije u obično i zgusne.



ULICA GORKIH JAGODA

Dobrodošli,
u ulicu Gorkih Jagoda... broj pet!
Tu na uglu, s Ulicom Spaljenih pisama i
Mrtvih Nadanja,
stanujem ja.

Svako jutro, odem do ćoška
Bulevara Prevara.
Tu kupim novine -
"24 časa života manje".

Pogledam oglase,
rubrika "Nadanja",
ali ništa novo...
čak se i staro razgrabilo!

Oko podne,
sednem u park,
pokraj reke Sećanja,
i gledam kako otiču
nabujale misli...

Popodne je moje vreme,
kada ručam u restoranu
"Prvi poljubac".
Odmah je tu, na trgu Ironije.

Pitam koji je danas dan
crno-belog kelnera...
(Pošto znam koji je specijalitet,
kojeg dana na meniju...)

"Koji je danas dan...?!"
reče kelner...
"Mislim gospodine, da je danas
Pateticni dan!"

"Bože!
Zakleo bih se da je danas
Očajni dan!
Kako prodje nedelja!"

Za Patetični dan,
obično je na meniju
"teška Glupost,
filovana s divljom ljubomorom"

"Moje omiljeno!"
- pomislih.
"Još nesto gospodine?!"
bio je ljubazan kelner.

"Možda... preliv od intriga,
s jednom toplom, sočnom laži!?"
"Mogu li Vam preporučiti
samosažaljenje uz to?!"

"dakako!"

"Ko kuva danas?!"
pitah.
"Djavo, čini mi se...
ili Vaša bivša!
Ako joj je počela smena?!"

"Daj!, 'Ajde!"

"A, za desert?!"

"Možda neki bol,
u predelu grudi?!"

"Naravno gospodine... Sve za Vas!"


PRVI SNEG

Šetao sam tako stazom,
prekrio je prvi sneg.
Prozori su tvoji išarani mrazom,
a, u tvome srcu, ove zime - led.

Krenuh kroz park, starom prečicom,
Izađoh iz šumice zavejanih breza,
Na mostiću, nad zaleđenom rečicom,
ljubila si njega, a, mene je stresla jeza.

Zagrnuo sam kaput, i prošao kao sena,
ušao sam dublje u mećavu i tminu,
I tri sokaka dalje, mirisala je kosa njena.
I tri sokaka dalje, nisam prihvatao istinu.


MUZA

Ti si moja bleskasta Muza,
što mi stavlja šarene misli pod šešir,
tvoje ime nosi svaka procvala ruža,
ti si mi snaga, kad vuče me ka dnu vir.

Kad se probudim, prvo si što pomislim,
i poslednje uveče kad legnem,
ti si mi sunce u danima pokislim,
jedini izlaz kad hoću da pobegnem.


JESEN

Poslednji list pada s platana,
još jednu godinu jesen nosi,
ali kao da nije prošlo ni dana,
sjaju tvojih očiju, osmehu i kosi.

Ovo je naše poslednje veče,
kasno je sad da se tešimo,
vremenom se rane same zaleče,
zavrti našu stvar i zaplešimo.



PITALI ME

Pitao me slep čovek,
da mu opišem zvezde.
Na dlanu sam mu prstom,
svaku nacrtao.

Pitao me gluv,
kako Mocart zvuči,
dugu sam mu pokazao.

Pitao me star,
da mu mladost vratim,
knjige sam mu pisao.

Pitao me ružan,
kako da lep, postane.
Nisam ga lagao.

Pitala me srna,
od lovaca, da je skrijem,
u sneg sam je sakrio.

Pitao me siromah,
da ga bogatijim učinim,
prijateljstvo
sam mu svoje darovao.

Pitao me jastuk,
dal' je istina,
sve što sanjam?
Rekao sam "Ne bih znao!"

Pitala me letnja noć,
je li lepša od jutra?!
Ako nije,
zašto sam joj onda,
sitne sate krao?

Pitao sam sebe samog,
dal' sam iza svake svoje reči,
uvek u životu stao.

I na kraju...

Pitala me ti,
da te zaboravim,
ali nit' sam mogao,
nit' sam to znao!


uživajte!


http://ratkopetrovicprle.googlepages.com/
 
POSLEDNJA PESMA



Usidrene u nemu tačku,
biće oči tvoje lepe,
kada shvatiš da sam otišao,
u prah i pepeo.

Bio sam modar od života uvek...

Uvek se našao neko da mi postavi nogu,
neko, da mi puca u leđa,
neko, da me gurne sa ivice...
Srećom! Pao sam na tvoj dlan.

Uvek se našao neko,
ko je uporno tvrdio, da je bolji od mene!
A, ja jadan, nisam ni mislio
da nečemu vredim.
Niti, da sam za išta dobar.

Rođen da umrem.

Nisu progovorili ni reč sa mnom,
a neki su me već mnogo mrzeli.
Ali, ti isti su verovatno,
najviše mrzeli sami sebe?

Znaj, da sam uvek bio dete...

Navlačeći maske, tkane od mašte,
bujne kao stotinu proleća,
ja sam živeo hiljade života!
Za sve ovo, svoje kratko vreme,
ja sam sanjao i maštao.

Tebe najviše!

Nisam se plašio velikih bitaka,
onih, prsa u prsa,
gde se glava sigurno gubi!
Plašio sam se onih ljudi,
što ti se podmuklo privuku
u liku prijatelja,
pa te izdaju!

Radi pet minuta pažnje,
nekih još jadnijih duša od njegove...

Možda, radi par novih santimetara,
naraslog ega?

Ili ti se nadviju nad posteljom,
dok si u snu...
Pa te pridave,
kad ne mogu da te spuste na zemlju.

Krila bi ti polomili,
da letiš njima!
A, ovako, ne znaju kako protiv mašte,
jer je sami nemaju.

Možda ćeš se setiti kako sam te voleo?
U to nemoj da sumljaš!
Priznajem unapred svima,
sve sam drugo lagao, sem toga!

Neka mi oproste!

Nisam mislio zlo.

Mada sam imao taj otrovni zub,
koji je često trovao moja usta,
koji je ostavljao gorak ukus,
kakav samo glupost ume da ostavi.

Nisam ostajao dugo otrovan od njega,
možda samo zanet u pogrešnom pravcu,
ili sa blago zamućemnim vidom...
Sa blago iskrivljenim pogledom na svet.

Što i nije moralo da bude loše!

Blago onima, koji znaju svoj put.
Koji misle da znaju, šta će biti petnaestog
kroz desetak godina...
Oni mogu odmah da umru!

Takav život je beskonačno siv,
i tužniji od smrti...

Ja, nisam znao šta me sutra čeka!
Zato mi je bilo tako interesantno,
da budem, makar još jedan dan, veliko dete.

Ako me budeš žalila,
onda moraš znati sve o meni.
Ne želim da budeš u zabludi...

Ja nisam imao mračnu stranu.
Ja sam imao sivu stranu...
A, ona je mnogo gora!

To je ona strana,
gde nisi svestan sebe.
Nego, imaš iste dane,
iste sate, iste minute i sekunde,
beskorisnog postojanja!

Kada si ništa drugo,
do spleta okolnosti,
i jednog događaja
među tvojim roditeljima.

Kada si još jedan "obični", recimo,
među četiri zida u nekoj petospratnici,
gde život, nije ni u prolazu...
A, smrt vreba, da izbriše još nečije ime,
iz adresara.

Da sam imao tamnu stranu,
makar bi' bio između dve vatre!
A, ovako sam često bio, kao reka,
koja zađe u dosadnu ravnicu,
i razlije se u široko, mutno korito.

Siv, i široko dosadan.
Mutan i zaprljan.

Kao reka, koja se vuče dosadnom ravnicom,
sa istim, jednoličnim obalama,
ne menjajući svoj pravac,
do nekog mora, gde će se bedno uliti,
i upraljati more, svojim tonama mulja.

Takav sam u svom sivilu...

A, ne kao planinski potok,
sa viugavim tokom...
Uvek bistar! Oštar! Snažan!

Reći ćete zajedljivo "Ali, plitak druže!"

Pa, bolje plitak, i zdrav!
Nego dubok i mutan, muljevit... bolestan.

Radovao sam se u jednom danu života,
za sto godina!
I patio u drugom, sutradan, za milion.
Živeo sam u magičnom svetu,
i padao hiljadu puta, dok nisam na kraju propao.

Ne žalim!

Ali oni periodi u kojima sam tonuo u sivilo običnog,
koštali su me života.
Njih sam najskuplje plaćao!
Minutima, danima, i godinama
svog života!

Bačenim uzaludno!

Tada su satovi samo odbrojavali
jedan tren života manje!
A, tek kada sam na kratko uspevao da se prenem,
shvatao sam tu preveliku cenu,
koju nisam smeo da platim,
a, platio sam unapred...

I bio sam nemoćan, da išta drugo učinim,
sem da u mašti, obojim ono,
što sam ranije stopio,
i potopio u sivo...

I opet ću potonuti u sivilo!

Jer ti nisi htela,
da me zauvek obojiš u boju tvojih očiju,
ili boju tvojih usana...

Jer, nisi htela da mi obojiš jutra,
bojom svoga glasa,
bojom tvoje kose...
A, znam da bi to, jedino ti umela!

Čućeš negde, da me više nema...
Nekad, za pola života, ili već sutra?
Negde s druge strane sveta,
negde daleko, među sivim strancima...

I biće! Znam!
Usidrene u nemu tačku,
oči tvoje lepe,
kada shvatiš da sam otišao,
da sam prah i pepeo.

Ako, se ljubav, i može u nešto tako pretvoriti?



http://ratkopetrovicprle.googlepages.com/mojapoezija
 
UMOR I STID, STID I BES, BES I OČAJ


Kad od zime zalede srca ptica,
u jutrima kovanim od magle i mraza,
na kafanskom stolu, pepeljava skica,
otisci nemira, sive fleke novog poraza.

Kad od te zime, zalede srca ptica...
I kad kao brazde, budem ove zore
svog slomljenog, ratarskog lica
u tople šake, dočekao nove bore...

Kad od zime! Ej! Zalede – srca ptica
u jutrima – rakijave boje...
biće tad, samo još jedna sitnica:
- što zaledilo je i srce moje!


http://ratkopetrovicprle.googlepages.com
 
SIBIRSKA PESMA

Šta će reći Jurij, kada stigne iz Aldana u Kazanj?
Reći će da nije mogao protiv onoga, od čega je sazdan.
Kad je ljubav u pitanju, e, tu se ništa ne može,
govorio je pesmom, al' kada ih je zatekao, govorio je nožem.

Anton je bio njegov najbolji drug iz gimnazije, i skoro pobratim,
Ali kada je video Anu u njegovom naručju, nisam uspeo da ga odvratim.
I evo, posle dvadeset godina čekam ga na železničkoj stanici,
bolje je i u Sibiru ceo život, nego u Moskovskoj samici.

Prošle zime mi je Petar doneo njegovo pismo, pisano s obala Lene,
rešio je da se po cenu glave vrati u rodni grad, i na proleće će da krene,
Pisao je i kako je radio sve od Čukotskog do Karskog mora,
i kako su mu ruke odebljale od žuljeva, i lice mu je izorano od bora.

Pisao je i kako pucaju breze od silnog mraza i zime,
I kako samo vetar u toj praznini cvili njegovo ime.
Sretao je kaže, razne ljude, i prevarante, i prevarene,
one uplakane, koji sve to nisu podnosili, ali i one od stene.

Jedno vreme je živeo od onog semena što sam poseja,
to je bilo na poljima kraj samih obala tužnog Jeniseja,
gajio je prvo žito, pomalo kupus, malo mrkvu i rotkvu,
al' Kad je stigao neki Vanja iz Orska, menjao je rad za votku.

Skrpili su neku staru balalajku, Vanja i on,
tada pobegoše gore na Tajmir, u susedni Dikson,
šta da se kaže, mali jedan gradić, tik uz Karsko more severno,
tu se Jurij požalio na svoje iskustvo sa ženama, neverno.

Tu su pili jedno sedam dana, sve do poslednjeg žutog rublja,
tada su se onako opijeni, nešto sporečkali, pa je pala reč grublja.
Rekao je Vanji da će ga ubiti, ako mu samo pređe kućni prag,
već iste večeri Vanja je pokucao na njegova vrata,
al' mu se posle toga gubi svaki trag.

Danas je proleće u Kazanju, i ja čekam voz, onaj u tri, iz Bratska,
što već dvanaest dana kroz ozelenelu Sibirsku niziju kaska.
I on se raduje što ga danas, kod kuće čeka njegov stari drug,
al' ne zna da sam i ja voleo Anu, i da ga samo čekam da naplatim stari dug.



http://ratkopetrovicprle.googlepages.com/
 
Upomoc!!!
Sada si me jako zainteresovao i to bas kad imam gomilu suludih obaveza i aktivnosti!!!
Mislim, sta se sad to bilo koga tice, ali valjda je poenta ovog foruma da covek kaze... Izvali i da "ostane ziv"

Cita mi se a nemam vremena...
upecah par komada i nisu za ostavljanje
 
Ima li ovih naslova u prodaji... Ovo ne moze da se ostavi tek tako... A mozda sam (gle cuda!) neobavestena...
: )
Predugo sam u "dirigovanoj" literaturi, a sada i pisem neki prirucnik pa sam HronicnoBezVremena...
Uglavnom, zainteresovana sam, pa bi bilo lepo da mi neko nesto javi, tj. ostavi informaciju...
Hvala
: )
 
a ova tuzna?

MOM BRATU, KOGA JE UKRAO BOG


Sedam meseci sam te čekao,
kao što čekam leta kratka...
Hteo sam da ime moje, bude prvo što si rekao,
i da prve korake načiniš, pored svog brata - Ratka.

Sedam sam te meseci čekao,
pre nego što saznah, da nikada mi nećeš doći.
Da se sretnemo nekada, negde, pravo sam stekao
i da te zaglim, makar, one moje poslednje noći.

Sedam sam te meseci čekao...
na prste ih detinje brojao.
A, onda saznah da nikada neću videti tvoje oči.
Bože, takve tvoje gluposti se nisam ni bojao!

Umesto da počne naša bratska bajka,
da rastemo zajedno kao dva cveta,
praznog se naručja vratila majka,
i ostah sam, na drumovima ovog sveta...

Al' mene boli više, što si ti negde sam...
Da bar znam, gde da ti zapalim sveću!
Od tada besan ulazim u Sveti hram,
da oprostim, nikada, nikada - neću!

Sedam sam te meseci, moj mili brate čekao,
ne stigoh ni do onih - sretnih devet.
Trag od prvih, teških suza je pekao,
dok jecao sam, lica zaronjenog u stari krevet.

Sedam sam te meseci čekao...

(c) Ratko Petrović
"TRI GODIŠNJA DOBA I SMRT..."
 
LIŠĆE


uz doboše kiše,
streljački vod vetra
je poobarao lišće

liske, još uvek
pune sunca,
pune leta

umiru,
kao jato,
zlatno - zelenih
riba,
nasukanih
ili
bačenih
iz mreže,
u potpalublje
jeseni

stiže sivo,
kroz moje
prozore

jesen je
ušla
u moju ulicu

jesen je ušla
u mene

ležim na gomili
u tom podpalublju

zreo,
pre vremena




(c) ratko
 
nova knjiga Ratka Petrovića...



USAMLJENI KRALJ


Možda se pravim previše mudar i pronicljiv,
i pogled od tebe u prolazu sklanjam
jer me diraš, tamo gde sam najviše golicljiv
pa posle obavezno moram da te sanjam

I možda baš neću, da mislim o tebi!
Jer znam da će to da mi smeta...
Kad ja želeo bih, a ti nikako ne bi,
da podelimo tron, mog šašavog sveta.



ISKRENO


Nisam ja neki pesnik...

Nego kad sam dobio
ovo fino penkalo
rekli mi da napišem koju stranicu
na svakih dan - dva,
kako ne bi zapeklo...

Pa, da ne arčim džaba papir,
ja napišem neku pesmu...

Nisam ja neki pesnik...
Stvarno nisam!

Nego kad sam kupovao ovo vino,
rekli mi da ga ne treba ostavljati otvoreno,
i ne popijeno!
Jer ako ga ne budem pio,
srce će da zapekne od tuge!



PESMA JEDNOG – KRALJA – „HERCA“


Imate jako dopadljiv lik,
ja bih Vas Damo "karo",
pre nego Damu "pik"

Nije stvarno nikakav ćef,
ja bih pre Vas Damu "karo"
nego Damu "tref".

Ja bih Vas okitio, i obuk'o u nerc,
pre bih Vas, Damo "karo",
nego Damu "herc".



TRAG U SNEGU


Za mnom u snegu ostaje krivudavi trag,
I srndać se pita "Koja je ovo zverka prošla?!"
"Čovek, koj nikom nije drag!"
odgovoram u sebi, "Osoba zla i loša!"

I dok sejem niz brdo, svoj trag u snegu,
srna se pita "Kuda?! Zar ka crnoj šumi?!"
Al' ja sam mila sad u velikom begu!
Čovek, koji više ne može - sebe da glumi.



PRIRODNA


Ne stavljaj ruž, njime samo ružiš usne,
sami smo ti i ja, a meni su baš takve ukusne.
Najslađe, ujutru kad tek otvoriš oči sanjive,
ostavi lažnu sebe, za one lako obmanjive.

Mani skupe haljine, za princeze iz bajke...
Najlepša si dušo, tako mi majke,
kada ti se zvezde same u oči stave...
Jer ti si mila moja, princeza sa jave!

I najlepše ti draga moja srno, stoji,
kad ti zvezdano nebo, plašt svoj skroji,
i kad te osvetli srebrom, mesečina mlada
sred cvetne bašte, daleko od sveta i grada!



POMILOVANJE


Nisam imao vremena da spašavam svet,
i uvek sam bio slepi putnik na oblacima ljubavi.
Bio sam samo još jedna kap u moru stranaca i čudaka
sa onih strmih i stenovitih obala u magli,
s kojih je teško otploviti ceo.

Iako sam shvatio da su mi ruke i noge samo misao
mene niko nije pomislio,
nikom nisam ni na pamet pao.

Ja sam verovao da ima tih malenih leptira
koji će leteti i u mojoj magli zbunjenosti,
i svako sam veče pevao uspavanku,
jednom belom gradu nesanice,
gore, nad ušćem, u duetu s jednim pijanim pesnikom
i pod kišom zvezda padalica...

Dolazili su i drugi...
Ulaznica - sto osmeha
ulaznica - ljubav
ulaznica - pijanstvo
ulaznica - patnja...

Ali ne!

Što je više ljudi oko mene
ja sve više vidim koliko sam sam!
Jer, svi su oni nečim povezani!
Svi oni lako mogu da se uklope jedni u druge...
Iako se, možda, i po prvi put tek vide!

I šta mi ostaje od onih sto osmeha?!
Podsmeh!

Šta mi ostaje od ljubavi?!
Zabluda!

Od pijanstva - mamurluk!

Od patnje ostaje...
Sve! Da…
Ona i dalje ostaje cela!

I ostavljaju me prijatelji pred kućom,
i ja biram da prvo prošetam,
jer su me dovoljno ostavljali do sada!
Bolje se vratiti sam,
posle počasnog kruga,
nego biti,
na bilo koji način ostavljen!

Ja ne tražim sunčanu stranu ulice!
S te strane uvek bije sunce u oči
i nikada ne možeš realno gledati na stvari

Ali tražim da me neko izvuče iz ove tame,
iz ove dubine koju sam iskopao u sebi
tražeći način da se prilagodim ovom svetu

ovom svetu koji te potapše po ramenu
a onda kad se okreneš ka njemu
on ti okrene leđa

tužan umem da budem i zbog bolesnih pasa
i ptica slomljenih krila
i zbog, na prevaru posečenih breza

i blesav mogu da budem zbog jednog proleća
ili jednog pogleda, rukovanja, smeška
i blesav sam, sam od sebe...
Bez nekog velikog razloga.

Zato, poštedi me makar ovaj put!
Makar ti!



KENET DOJL


Rekao mi je:
"Bravo matori,
samo promeni kraj!
Mora biti srećan kraj!"

"Ali ja sam već sve napisao!
I zar ne mislite da je ovakav kraj mnogo bolji?!
Da je sretan kraj,
priča bi izgubila celu svoju težinu!"

Zapalio je cigaretu i nastavio,
ne obazirući se na moj odgovor...

"I ubaci još jedan lik!
Nek' se zove...
recimo, Kenet Dojl!"

"KAKAV BRE KENET DOJL?!" - pomislio sam.

"Šta da radim s tim Dojlom?!
Sve je napisano, sve uklopljeno i ima smisla!
Kako da ga uglavim?!
Gde?! Zašto?!
Šta da radi?!"

"Matori…" - rekao je
posle dva dima
propuštena kroz nozdrve -
"Briga me šta će da radi!
Može da stoji na jednoj stranici
i da, izvineš, češe stojka…
Nije važno! Dok god je srećan kraj
i dok se zove Kenet Dojl,
imaš svoju knjigu!"

"Žao mi je...
Mislim da je tako nešto nije moguće!
Ovo je gotov roman!
I još jedna jedina reč, sem KRAJ, bi bila suvišna!"

"E, onda ništa!
Onda ništa! Baš šteta...
Naći ćemo nekog drugog!
Hvala mali... Slobodan si!"

Onda je pritisnuo
dugme na svom crnom,
plastičnom uređaju,
i pozvao sekretaricu...

"Ana, molim Vas ispratite Ratka,
i pošaljite mi onog momka
koji je napisao roman o srećnim oposumima!"

"Mislite o jazavcima?!
"Tri priče o srećnim jazavcima iz Ilinoisa"?!"
- ispravila ga je u trenu.

"Da! Da, taj!"

Onda me je on tupavo gledao, a ja sam ga pitao:

"Hoće li se jedan od jazavaca zvati Kenet Dojl?!"

Nije odgovorio ništa, mada sam imao utisak da će reći:
"Ne! Ali potrudiću se da ubacim Harija, magičnog jazavca..."



ŽRTVOVANJE


Tvrdiš da ti se čun,
odvezao i zagubio u mraku
na divljem moru,
i ja odma' spaljujem sve svoje galije,
da osvetlaju svojim plamenom
tamnu morsku noć...

I da nađemo tvoju malenu barku.

I dok gore moje galije,
i tonu moji brodovi
iz vatre, u vodene dubine,
da bi našli taj tvoj čun…
Mene plaši koga ću naći
za njegovim kormilom!



ISPLATI SE BITI LOŠ ĐAK


Majka me pita, imam li loših ocena...
Imam li koju slabu?!
Rek'o:"Nijednu slabu... sve su beton!"

Imam keca iz matiša,
a, bogami, biće i iz ruskog.
Za kaznu me učitelj Sava prebacio,
da sedim s Milicom...

Zato što je ona, "kao", dobar đak...
a, ja sam "kao"... loš đak!

Ja kukam, "kao" neću,
"Biću bolji... Obećavam!"
a, već sam prebacio, brže bolje,
pola stvari na njenu klupu...

I što više ja kukam,
on sve uporniji...
A, meni se "kao" ne odvaja od Mileta ciganina!

Jes' on dobar k'o leba',
al' sve trpa žabe po džepovima,
stalno mi krade gumicu i žvaće je...

Uporno mu tvrdim:
"Mileee! To nije guma za žvakanje,
već za brisanje!"

A, on uporno:
"Kako nije?
Pa, istog su ukusa kao one,
što ih lepiš pod klupu i stolicu!"

Kad sam seo kraj Milice,
ona se nešto, sva ispravila...
Pa, zaklanja svesku rukom i kosom...

Kažem joj ja:
"Skloni tu ruku!
Učitelj me stavio da sedim kraj tebe...
i prepisujem! Da budem bolji đak!"

"Skloni tu ruku...?!"

Ona se pravi da me ne čuje.

Ponovim par puta,
ona ni da trepne...

Uhvatim joj ruku, da je sam sklonim...

Ona pocrvene, a ja zaboravim šta sam uopšte hteo...



KAD SAM TIH


Kad sedim sam, i previše sam tih...
Pusti me, u glavi vrtim neki stih!

U krvi mi je deo jeseni, i plima mlade Lune,
tonem, dok kosmos vuče moje popucale strune.

Kad sedim sam, i ništa ne zborim,
pusti me samo malo, da sebe nađem.

Ja tad nisam svoj, nekom višom vatrom gorim,
bojeći se da još danas, sa Suncem ne zađem.




(c) ratko :))
http://ratkopetrovicprle.googlepages.com/
 
ZABRANJENO VOĆE


Još jedno jutro mi se kvarno,
na prstima, ušunjalo u sobu.
I pitam se da li je bilo stvarno
tek kad pijani klovnovi kući odu.

I neka nemirna me misao bira,
sama od sebe, po zidu mi crta
senku jednog malog leptira
koji je sanjario kraj mog vrta.

I pomišljam: "Ne! To se ne sme!"
Sutra od tog načetog sna dižem ruke.
I ostaju na kraju samo pesme
po koj' osmeh, pogled, slatke muke...

Vreme je da bežim, na petu stranu sveta,
što možda uvek izgleda mnogo crnje,
al’ taj moj vrt, što sa zvezdama samo cveta
krije svoj slatki plod, a nudi samo trnje...




BLESAV KAO LASTA


Bila je tuđa, već previše dugo!
A ja odavno već - ne svoj.
I šta smo mogli drugo?!
Ona meni pogled, pogled ja njoj.

Ja sam blesav kao lasta,
pa verujem u sve te divne stvari!
U te plave bajke, što ih piše mašta;

Dok ih java, jutrom - ne pokvari.
Govoriću ti da te volim, al' ko mari!;
ti ćeš reći samo "Bože, svašta!?!"
 
Poslednja izmena:
OSMA PESMA

Negde sam prijatelj,
negde sam skitnica,
negde bol,
negde bog...

Negde sam šapat,
negde suza,
negde prašina,
sećanje...

A, šta sam kod tebe?

Umor u očima?
Sramota i stid?
Tvoja mrtva senka? Samo?!

Ne možeš me kupiti,
a, lako bi me prodala.
Sve za laž il' dve.

Negde sam ljubav,
negde noć,
negde led,
i svugde me ima,
sem u srcu tvom...


ŽENA

Treba mi žena, noćas...
da me zagrli, obgrli,
da prenoćim u njenim očima,
a, sutra ću opet na put. Sam.

Potrebna mi je noćas,
da me zaveje svojim poljubcima,
da je držim oko struka, obema rukama,
kao da je samo moja...

I kad se sretan probudim,
na njenom toplom stomaku.
Da ne žalim... ni da je to,
- Moj poslednji dan.




CVET

Bio jednom jedan mladić,
koji je čuo za jedan cvet,
koji raste iza sedam gora i sedam mora.
Iza najdubljih ponora i najtamnijih šuma,
najdubljih i najhladnijih reka,
najviših vrhova, okovanih snegom i ledom,
iza najvrelijih pustinja,
iza sedam hladnih, severnih mora.

U stvari, koji raste na vrhu one sedme,
poslednje gore,
i cveta jednom, kada napuni sedamnaest godina.
Prešao je sva mora, uspeo se na šest gora.
Prešao ponore,
i kroz stare, tamne šume,
prebrodio divlje reke,
probio se kroz ljute mećave,
i prošao kroz vrele pustinje.

I na kraju, poslednjeg dana,
popeo se i na sam vrh sedme gore,
na kojoj je rastao cvet.

Stigao je predveče, u sam zalazak sunca.
Kako se popeo gore, pred njim je i sam cvet procvetao.
Iako je prethodno odlučio, da ubere cvet,
iako je zbog toga slomio sedam gora i sedam mora,
odustao je od te pomisli pred tom lepotom.

Rešio je da nešto tako lepo,
i nevino, ostavi ne taknuto.
Da ga ne ukalja svojim dodirom,
i da iz nekih svojih hirova i sebičnosti,
ne uništi nešto tako lepo...

Pomirisao ga je samo,
jednom, duboko i blago...
I gledao kako zadnji repovi sunca,
nestaju na horizontu.

Kako je već polako mrak obavio proplanak,
rešio je tu prenoći.
A, sutra će se vratiti kući.
Bez cveta u ruci,
ali sa cvetom u srcu.

Iznuren, ali potpuno ispunjen,
legao je pod jedan hrast,
desetak koraka od cveta,
I pun slatkih utisaka,
zaspao...

Sutradan, čim je otvorio oči,
prvo što je poželeo, jeste,
da pogleda ponovo,
onaj predivni cvet.

Bacio je pogled ka cvetu...
Ali...
Umesto cveta, u njega je piljio jedan crni vo,
koji je preživao onaj cvet.
Čovek se u neverici, od muke nasmejao...

Tako i vi, kada nađete svoj cvet,
uberite ga za sebe, i krijte ljubomorno od drugih...
Zalivajte ga, pazite i volite...

Ne dajte da vam ga neki vo uzme,
jer ipak, jednom se ima šansa,
da uzmete pravu osobu za sebe...
 
Poslednja izmena:
DRUGI VID (iz knjige KAD OD ZIME ZALEDE SRCA PTICA)


Noćas su putevi do mene,
više to, nego ikada pre.
Gledaću kroz tkiva,
i ako se iza te malene ljušture
prividnog, trenutnog,
bude krio beskraj,
predaću ti u njega
svoje upisano životinjsko
ništavilo,
ne bojeći se, da će te to
tako prosto, premalo
uopšte ispuniti...

Noćas me

jedino možeš imati.

Kao ni jedna do sada,
možda i na prevaru,
jer lak sam plen
iskusnim sakupljačima
šarene, paperjaste
zbunjenosti
ljudskih školjki

Ne budi premalo toga,
premalo,
kao što je samo – telo,
ili sam oblik
jednokratne požude gmizavih
stvorenja što pustoše duše...

Budi taj svemir,
s kojim ću se malen
sudariti,
i raspršiti na
hiljade kapi
proste sreće,
i dozvoli da
rominjam ljubav
u tebi

i grmim
svoje tajne strahove

Strahove samoće

Budi moje jutro.
Moj san.
Moje buđenje,
i slepilo moje
olistalo u proleću,
cvetovima koji ne vide,
oblike
nego osećaju zrake
koje plače tvoje
plaho srce Sunca

Budi svetlost
koju će žvakati moji aprili
i sok u kašastom krvotoku
mog mesnog stabla,
i korena
zabodenog u tle pustinje,
daleke...
Seme nekada,
vetrom spašeno
od šume
požudnih trupaca
oplođenih mlečom
ponavljanja smrti,
a ne mlečom
večitog rađanja
- prepoznavanjem svojih
načina,
prepoznavnjem
da nam krajevi
korenova prošlosti
nisu krajevi,
nego početci

nekih drukčijih
daljina

Samo noćas
te mogu videti
ispod te kože,
i tih koža
lepih,
ili ružnih,
pokrova
duše

tvoje je noćas,
samo da naiđeš,
da me prepadneš
na tim putevima
koji nesigurno
vode ka meni

prepadneš činjenicom,
da ipak postojiš,
makar duboko
u tom
ženskom telu


naiđi...
 
Ljubi:

tek onog, koji pred tobom
drhti

jer to je zemljotres srca

dok čeka tvoje usne,
u njemu se izdižu
planine nežnosti

izvajaj te vrhove svojim
dahom, ne dozvoli da ih
okuje krti led neodlučnosti




Ratko Petrović
*(odlomak iz pesme APRIL)
 
PAPERJA


I

u meni spava kafana,
sva je puna dima
i tužnih ljudi,
begunaca od života

žuta, mala... neugledna
u blatnjavom sokaku

i gosti su stalni,
uteha je na veresiju,
i kao i sa suzama,
lakše ide posle „treće“...

violina plače riđe,
suzom koja teče
ka unutra,
i zapada tu negde,
duboko u grlu

vinom se i gura dalje,
svaki taj naredni zalogaj
pegavih nota, što zaleprša,
pa onda umorno zaspi
u ovoj mojoj nomadskoj kosi

kvrgavi prsti zanatlija
samo prelaze preko končanih šavova
progorelih kariranih stolnjaka...

isti pokreti, ista pića, iste tuge

ti stolnjaci kriju,
jagodicama kažiprsta
ispisana imena stotinu nekih žena

i pčele nevidljivih otisaka prstiju
koje kruže nad tim medom čežnje,
nepestano ponavljaju iste pokrete:

Isidora, Vera, Ana, Nevena, Anita...

a ja, opet sav nakostrešen od nekakve
mekoće pomisli na tebe, noćas ispisujem od
početnih slova tih imena - tvoje ime...

u meni je mirno,
uglavnom,
ali ima noći kada
kafana u meni poludi

noževi u leđa, teške psovke,
flaše u pijani potiljak,
i tek sa jutrom
mir dođe kroz srču

mir isečen po belom licu

onda se mir umije
hladnom zorom,
nasmeši se blago
kao sanjivo dete

i otpremim ga
na put, niz drum...
negde je potrebniji
daleko potrebniji...

jer, imam ja zube za tugu

umočim prst
u plehanu pepeljaru
i ubodem nečiju
spaljenu želju

onda bosonog
pokušam da stignem
ono malo mesečine
pre nego što ga
jutro potopi
u potpunosti



II

u meni spava i propali cirkus
sa šatrom koja prokišnjava,
i mečkom koja nikada nije
naučila trik do kraja...

ceo jedan život na točkovima,
sa smaknutim tregerima, umiva se
na poljani, nad lavorom,
u magli svežeg novembarskog jutra

vino iz vojničke, limene šolje,
doručak sa masnog papira
iz samoposluge,
i klovnovski nos u džepu
za svaki slučaj...
ako osmesi zataje!

svaka ta šarena razglednica očiju
spava u meni

hiljadu sudbina, hiljadu tuga

spava i kratkotrajna toplina
kao prijateljstvo malog
krotitelja lavova i vetrova,
sa devojčicom iz ulice pored

i onda minut posle
prvog poljupca,
iznenadno pakovanje

- nove svetkovine i vašari zovu,

mašu u uštirkanom
prazničnom iščekivanju

slava je već raspremila po dvorištu
kraj crkvice, đakonije brkatih vernica

vetar njiše suknje postavljenih stolova
između namrštenih hrastova
i bunara zaraslih u umivanje predaka

a sumrak nemarno raštrkava
po centru sela
svoje prve pijance za večeras

drugačije palanke šire ruke

poslastičarnice sa još
neprobanim kolačima
i minjonima za malog krotitelja,
sad osvetljavaju drvene izloge
koji još uvek mirišu na pradedovske
brke i kapute

sve to spava u meni

kao i kvarni trikovi, sitne prevare
podvaljivanje publici

i zubobolja i glavobolja
izlupane "kruške"
u luna parku pored

i svaki taj beg
vrišti u snu,
rastanci koji plaču
dok spavaju u meni

i zato lažem,
izmišljam bajku
za krotitelje
i kroćene



III

u meni spavaju svi
brodolomnici i utopljenici

brodolom porinutih duša
sad sam ceo,
molitve i poslednje
pomisli o ljubavi...

svi su otišli sa rukama
pruženim ka nebu

valjda se tražio spas?

znaš, mračan sam noćas kao
najcrnja dubina prljavog okeana
u mrklu, snežnu ponoć,
sred neke severne zime

trebaće malo oči da
ti se priviknu na mene

ili, može ovako!

približi usne,
udahni sasvim duboko,
pa pogasi svoje
žute i bele sveće
prethodnih osećanja,
i čekaj malo sama
u mom mraku

ali ne predugo...

čekaj,
ukoliko želiš da vidiš
kako ću da se očas
zarudim, zarumenim,
od duboko zakopane
dečačke stidljivosti,
i odmah potom da svanem
od svile tvog dlana,
poturenog da bude
kolevka mom obrazu
koji pati
od nesanica,
vetrova i kiša

ili idi, i sve ostaće isto!

spavaće i dalje nemirno
svi potopljeni robovi
u lancima,
negde pri dnu mene

robovi, za koje je smrt
u moru, bila jedina
preostala sloboda

i u meni zato spava
sad ta njihova sloboda,
bezuslovna, prava,
krvava, jedina moguća!

sloboda, da te volim nesebično,
ne tražeči te samo za sebe
ali želeći te najbezobraznije naivno,
ljubomorno, kidajući se pritom,
kao kad se prstima
cepa narandža

a znam, ostaće mi samo
zariveni tragovi noktiju
duboko u kori,
i raspolućene kriške,
razdeljene i pojedene
do pola,
tek da se ubije
ovaj stari zadah
prošlosti
čijim usnama još uvek
u čežnji robuješ

zato smem i da ti
pišem sve ovo

ne bih voleo da ti neke suze
speru te slatke pege s lica

na kraju
ako me razumeš
- razumeš,
ako ne razumeš,
pa i nisi bila ta
koja je trebala da
išta razume...

mada bih te voleo,
i divno nerazumnu...

hajde budi
nerazumno moja,
neshvatljivo,
negde uz more

moja Andalužanka
među crnim maslinama
i pod žutim kaputom
Meseca sa juga...



IV

celo jedno sirotište
u meni stanuje,
nevoljeno!

koliko tu ljubavi fali,
koliko je pruženih ruku
bez odgovora u meni

kako se tu drhtavo sanja,
vašljivo i neokupano,
sa krezubim osmesima
kao polupanim prozorima,
napuštenih fabrika u ruskim
predgrađima...

sve se to stakleno pobojava
da možda nije dostojno ljubavi?

nekako se naivno plaši,
da je upravo zato
neželjeno, napušteno,
zato što je nejako i ružno

slinavo od kaleidoskopskih snova

kako se tu čezne
za ljubavlju...
možeš li da zamisliš?!

koliko te samo tu, noćas fali!
vidiš li? možeš li da zamisliš?!

ne možeš,
na sreću svoju
ne možeš ti to

ali,
ja sam i to...

i to spava u meni,
pišem mu uspavanke
u olujnim noćima
da se zajedno
manje plašimo

ja njih da ubeđujem
da nema nikoga u mraku,
a oni mene da će nam
neko divan doći sa zorom



V

i u meni spava
jedno rođenje antilope,
i to pravo pred
lavljom jazbinom

onako lepljivo,
u hodu, u strahu

molim se za vetar
ka meni, vetar koji
će me sakriti, zaogrnuti
kao kaput, a ne vetar
koji nosi mirise
ka smrti

za to je potreban
blagoslov zemlje

samo dok ne prohodam

u meni spava želja
da mi daju priliku
da budem gonjen
pre nego što mi presude

pre nego što dođe
crvena noć
uz riku, grabež
i smrt...

to je antilopa
moje ljubavi
prema tebi



VI



u meni spava lasta
sasvim mala,
vrcava,

koja je nekako
zalutala:
skroz na severni pol

i tamo, sve čeka
neko proleće...
čeka da ozeleni,
da prođe zima

no zima traje
dvadeset i šest
godina

i sva je narogušena
od hladnoće
ta lasta što
spi u meni

baci je i
isprevrće vetar,
pa zatrpa
grudvom snega

i dok se
kobelja
ispod smeta
ka površini

nekako se
stalno i budalasto
nada,
da će kad izvuče
glavu gore
ugledati ovaj put
proleće

spava ona u meni
u srcu mi je,
i žao mi je
ne mogu da joj kažem
da za nju, tamo
- nema proleća
 
VII

u meni spava
svako
"NE VOLIM TE"
ikad izrečeno na ovom
svetu

znaš li kako je to
strašno?
kako je to hladno?

ne znaš!
ne možeš da znaš

i ne želim ti
da saznaš
takve užasne stvari

koja je to
giljotina
srca

vešanje
ljubavi na
prašnjavom
Trgu

groblje sreće

i šta raditi,
sem grobarima
dati po paklo
cigareta,
da dodaju više
zemlje i bolje utabaju
lopatama kafanske utehe
ovu raku memorija

da se osećanja slučajno
ne povampire,
kada napada ponoć
ko sneg,
kada zaveje mrak
i jedino senka
istine ostane da
gori titravo na
vetru samoće

treba podmititi
smrt Ljubavi

ovde sve bolje rađa
iz pelela
nego iz nove ljubavi



VIII

biće ružno
da ti kažem
kako svi oni štenci
bačeni u džaku
spavaju u meni

i ptići ispali
iz gnezda

i lane zalutalo
u sivi
vučiji čopor

ali spavaju
lepo

i jedino dobro
u toj tuzi je
što ih ja čuvam

što su tu bezbedni,
mazim ih
za svako maženje
koje nikad neće osetiti

sanjam ja za njih
kao i za sebe,
i sanjam im samo lepo

neka ih,
neka spavaju
da ih ne diramo

ali i oni su
u mom uzdahu
kada te vidim
kako odlaziš

cvile i guraju mokre njuške,
čekaju vetrove s mirisom tvojih
povrataka

kako da im kažem
da ne dolaziš?!


IX

u meni spava noć
najtamnija,
bez i jedne zvezde

u meni stanuju svi
prvi padovi s bicikle
i svi završeci
tužnih bajki

tu su i sve
odbačene igračke
posle detinjstva

uvelo cveće
prvih i poslednjih
sastanaka

treće smene
kunjaju u meni,
i svi zaboravljeni,
otpisani i neizlečivi
bolesnici sveta,
koji upravo ovog trena,
tupo zure u olovnu
prazninu samoće na
kliničkoj tavanici

o, evo je,
i tvoja davna ljubav,
spava nekako ovde,
među mojim zubima...

u meni je, jer ja ti je vidim
u očima, a on više ne...

spava sve to
tako lako

spava da ne
besni

spava da i mene
drži usnulog



X

ti se prezivaš
Osmeh

i nekako si
preko noći postala
jedina divna stvar
koja spava
pod ovim vrelim
čelom

sadržaj ove moje
noći,
treba biti
krivično gonjen...
krajnje kriminalna
stvar!

ogrezo, ako
ne u poroke,
onda u pomisli
o tebi

jedno svoje veče
si mi sipala
u ruke,
i ja sam se
umio njime

a ja se snalazim
u ovome svemu,
koliko i ludak
sa ukrštenim
rečima

šta ću ja ovako
ružan i razoružan
pred tobom?

noćas pada
prva moja kiša
od kako znam
da te nemam

ukrao sam mirise
i tvoje pokrete,
svaki tvoj dah

ja sam uvek bio
krokodilski zubar
i gurao glavu
dečački radozalo
u čeljusti

i bio sam isto
tako

i zubar za tigrove
zubar za vukove

i zubar za lavove
zubar za morske pse

i zubar za sve druge
opake životinje

i nisam smatrao ujede za zlo,
već za istinu svog posla

ako tigar laže,
čeljust ne laže

dakle, znao sam u šta se
upuštam i glupo je
da se sad žalim
i da kukam

o tome,
kako sam ti jednom
napisao pesmu,
koja je moja najdivnija stvar
koju mrzim

jer je donela tvoje ćutanje!

hiljadu pegli sada dovodi
u svečarsko stanje neke lepše
reči za sve ovo...
ali neću ih! ne, nikako...

neću čak ni da se rimuje!
onda bi je čitao svako

a ovo je pesma
samo za tebe...

ali da je čitaš
samo ponekad,
spuštene glave na papir
i poluotvorenih očiju,
kao da je zamišljaš

da je čitaš,
samo kada joj veruješ,
u sred neke čudne noći
ili kada padaju kiše

ti si proleće
koje se nastanilo
tu, u mojoj pustinji

i ja sam hteo
samo da te zalijem
jednom kišom reči
da lepše bujaš...
da više cvetaš

umesto toga,
doneo sam još jednu
peščanu oluju nežnosti

ona jedina ne spava,
ona jedina besni u meni...

raznosi noćas moja paperja nežnosti,
pod tvoje uspavane prozore




Ratko Petrović
 
GLEDAJMO TO OVAKO


Gledajmo to ovako!
Ja sam loš materijal,
da bi od mene postao čovek...
Volim da popijem,
umem da slažem,
nisam odgovoran...

Imam ja i dobrih strana.
Da, da! Kao i svaki čovek...
Imam ja, i koju vrlinu!
Samo još ne znam koje su...

Između ostalog,
u današnje vreme,
vrline nisu poželjne...

Odskačete od ostalih!
Tako da svi misle
da se jednostavno, folirate!

Tako, da su vrline opasne!
O-P-A-S-N-E!
Najbolje je biti podlac!
Tako vas makar,
oni slični vama,
ako, ne vole...
Onda makar poštuju.

Ali nisam ja ni za podlaca!
Ne umem! Jednostavno!
Doduše, nisam nikada ni probao...

Volim tako,
da se "izvalim" na neku livadu,
teram pčele od sebe,
ruke mi lepljive od pekmeza,
a ja, samo gledam u nebo...

Tek, od skora,
znam i zašto!
Nebo mi je prvo sećanje iz detinjstva.
Igrao sam se na nekom kauču,
u kuhinji kraj otvorenog prozora.

Bilo je leto.
Možda jul?
Možda jedanaest,
pola dvanaest?
Ma, najkasnije...
Podne!

Vozeći plastični autić,
s jednog kraja kauča, na drugi,
bacio sam pogled kroz prozor,
i ugledao ogromno, plavo nebo...

Bez ijednog, jedinog oblačka!
Do tada nisam ni znao,
da nebo može biti bez oblaka!
Onako mali zapitao sam se
"Šta mu se to dogodilo?!"

Odem na terasu,
odem do drugog prozora,
u hodnik...
Nigde oblaka!

Čekao sam, i čekao...
Nigde da se pojavi
ni jedan oblak.
Ma, ni ptica da proleti!

Posle toga,
dugo...
dugo...
dugo...
dugo...
dugo nisam video takvo nebo.

Bilo ga je, naravno!
Ali ga ja, ne znam ni sam
zbog čega,
nisam primećivao?!

Sve do skoro!
Dok ponovo nisam naučio,
da kao dete,
gledam u nebo!

Gledajmo to ovako!
Ja sam loš materijal,
da bi od mene postao čovek...
Volim da se bijem,
umem da slažem,
ne slušam ništa,
sanjarim i igram se...
Blenem u nebo,
pentram se po drveću,
crtam...
Volim slatkiše,
volim autiće,
volim bajke,
ređe basne...

Gledajmo to ovako!
Ja sam loš materijal,
da bi od mene postao čovek!
Zato ću jednostavno,
(Tako sam rešio!)
ostati zauvek dete...
 
PTICE I LJUBAV

pesma za one dečake i devojčice, koji previše rano hrle, u NEKE stvari NAS odraslih


Pronaći ćeš sasvim
iste principe
kod ljubavi i ptica

isto su krojeni u biti

dok si ranjiv, mlad
i još u svojoj
krtoj opnastoj ljusci,
probaš li leteti

- rasprsnućeš se
o tlo realnosti
kao i jaje

kad ti prvo
šareno paperje odrastanja,
pokrije nejaka krila,
pomislićeš da si neka nova,
neka najlepša ptica
dostojna - odmah svega

ne postoji
- odmah svega
postoji
- polako pomalo

možeš ispasti iz
gnezda sa te litice,
pokušavajući da poletiš
prerano
šarena, paperjasta
ptico tek
dovršenog detinjstva

ali si na sreću
svoju i moju,
suviše lagana da se
potpuno razbiješ o hridi...

ostaćeš sasvim živa,
ali razlupane naivne glave,
krvavih snova
i polomljenog krila,
ptico moja malena
i nećeš znati
šta je to letenje

mislićeš da je tvoj pad
bio jedan let,
i biće ti mrsko
da probaš opet
- da!

baš kao i u ljubavi
plašićeš se,
ili nećeš moći,
nećeš više imati čime
da budeš hrabra i da veruješ!

ne žuri!
puževi puzavci žure,
puževi, što sluzavo ljube
zemlju... a ti ćeš ljubiti nebo!
to nije priroda ptica
da budu požurivane
na let! ne!

tek kada sazriš za letenje,
kad prerasteš stvari Zemlje,
i naučiš da neverovatno
postoji, samo onda
kad se pravi
od elemenata
u koje istinski veruješ ti,
i u koje istinski veruje tvoje nebo,
- letećeš!

sanjaj o letenju,
ali leti,
ne onda,
kada si sigurna u svoja krila
već u iskrenost
svoga neba

i kad naučiš da prvo
krila u tebi
treba da dobiju
paperja nežnosti
tek tad,
i vetar počinje da te nosi,
a ne oduvava

moći ćeš tad da letiš,
moći ćeš tad da voliš

ptice i ljubav,
isto su krojeni,
i isto slobodni
u svojim bezgraničnim
svodovima

ptici je koren u nebu,
a ljubavi je koren
u tom tvom nebu
- koje ćeš sresti
jednim velikim svilenim
strpljenjem

neba se legu iz
plave čežnje za letenjem!

zapamti malena ptico!
bez neba svog,
ne možeš leteti,
nego samo padati!

čekaj ga!
ne gledaj ti mene!
ja letim kroz oluje,
poklonim po kom nebu
svoje plavičasto perce,
i ono me isprati
grcajući kišu,
i preoravajući
oblacima
putanju mojih letova,
putanju mojih krila
odranih

ako me budeš
poslušala ptico malena,
možda savladaš
i veštinu
sletanja na oblak

ali ako malena ptica
i samo posumnja u mogućnost
letenja,
zauvek gubi pravo na let

čekaj, maštaj i veruj...
nebo za tvoja krila
će doći ptico moja malena

ako toliko jako
i uporno budeš verovala,
samo ćeš se
jednog trena osvestiti
u najlepšem letu

letu bez granica,
u ljubavi bez granica
 
O SVEMU ŠTO ŽELIM

Najviše te želim
sa svim tvojim manama.

Želim te, kad ne znaš,
kad ne umeš, kad nećeš…
kad ne možeš!

Nemoj pogrešno da me shvatiš,
ali samo takvu te želim…

Savršenstvo je za izložbene primerke
i kolekcionare.
Nesavršenstvo je za majstore
i alhemičare…

Kao kada detetu daš
komad drveta…
to drvo će postati
i puška, i brod,
sablja, magično žezlo
i sve skriveno i čarobno
u šta se može
pretvoriti…

Ali ako mu daš
savršenu igračku,
ona će biti uvek
samo igračka
namenjena
toj jednoj igri…

ili će mu dosaditi
ili će je polomiti

polomiti da vidi,
ima li išta
magično, čarobno
ispod, unutra, dublje

polomiti da vidi
“kako radi”

polomiti da popravi
to njeno - savršenstvo
 
SCHWEINE


Sutra neće biti važno.

Kada sam se vratio kući,
ostalo je samo dugme
tvoje plave haljine
na patosu ispražnjenog
ormara.

Tvoj parfem
u vazduhu.

Tri koraka levo od spavaće...

Samo što si otišla.
Verujem da je baš tako...

Možda si se predomišljala
do poslednjeg trena?

Mora da je bilo jako strašno
da se ti tako odlučna
predomišljaš i lomiš...

A sada je tu samo dugme.

Možda slučajno,
možda namerno...

Ne znam šta bi mi
bilo draže?

Kažiprstom ga guram
od ćoška do ćoška,
dok sedim u ovoj praznoj,
dvometarskoj kutiji
i zvuk deluje kao da para drvo
i kao da dolazi iz same glave.

I eho mirisa tvojih haljina
dobro urezan u orahovinu.

Svaka boja, svaka haljina,
drugi miris.

Ali ja sam voleo plavu.
Ona je mirisala baš
na tebe...

Na tebe izjutra.

I sad... šta?!

Sedeti još malo...
to je dobro.

Ne predugo.

Onda stati na vagu
i izmeriti se...

Dobro je znati
koliko je svinja
teška.



MINIJATURA O ZALJUBLJENSOSTI


živim u mraku,
jer sam našao u njemu jedan kamen,
za koji verujem da je sunce



Ratko Petrović
 
Poslednja izmena:
DA LI PRIMEĆUJEŠ


primećuješ li istinu,
kako nam se šunja?

istina
koja se zove - samoća,
istina koja se zove:
ne možemo imati bolje
nego ja tebe i ti mene?

istina koja šapuće:
nikog bližeg za grliti
neće biti ikada više.

istina koja kaže:
niste zaslužili,
vi ste živeli za ljubav
a nikada umrli
za nju niste...

istina koja kaže
nema više mladosti!

nikada vas mlad neko više neće
tako voleti,
kao što dobro umete večeras
da odglumite to
jedno drugom

da li primećuješ to,
dok u noćima
držiš svoje hladne ruke
na mojim grudima?

istina ima oštre zube,
i zato kada
vam se osmehne,
ne očekujte da vidite
išta lepo

najtužnije mi je to,
a i žao do samog korena
ovog svog izlizanog srca,
što sam te izgleda,
ja najviše voleo
od svih muškaraca s kojima si
stotinama i hiljadama
noći delila vlažnu postelju
u ime nekakve prave ljubavi...

nikada te nisu voleli onoliko,
koliko su voleli tvoju lepotu...

ženo,
dajem ti srce svoje
umesto ordena
za hrabrost

nikad ovaj svet
nije bio krojen za ono što
nosiš iza svojih
zatvorenih očiju
 
soul painkillers



Neću te izlečiti
od muškaraca,
od kojih
tako neizlečivo boluješ
ove zime,
u kojoj se snegovi
svakodnevno
serviraju za doručak
bušnim cipelama
u predgrađu.

Kažem - muškaraca.
Jer za ženu koja voli,
jedan muškarac
su svi muškarci ikada.

S mnogima si ležala,
ne bi li preležala
to ime koje te žulja
pred spavanje,
i zbog kog se okrećeš
s boka na bok u postelji,
svake večeri,
po čitavu noć,
do zore.

Princezo
na zrnu
snova...

Ali to tako
ne ide ludo jedna.

Nije bitno
s kim spavaš,
već s kime uspeš
da prespavaš.

I ovde si noćas samo
jer od svih ostalih i neželjenih,
jedini sam ja, koji poklanja šaku
svoje poslednje, iskrzane nežnosti,
ne polažući potom
za uzvrat,
ama baš nikakvo
pravo na mučno
posedovanje
onoga što te čini
ženom...

Ne, jer sam bolji,
od drugih.

Zapamti,
čudno je to,
ali među nama, muškarcima,
među našom vrstom,
ne postoje bolji,
samo isti, obično jednaki
i oni, još gori muškarci.

Bolji su samo mit,
kojim se i najopreznije
polažu u krevet
pre vremena za spavanje.

Znam
da uzimanjem
tvog izgubljenog,
ne mogu ništa
(dobro) dobiti...

Zato te ne diram.

Tu sam
da bez svlačenja
pantalona,
ponudim pola svog kreveta
i ruku, koja u ruci,
ne traži ništa više.

Tu si noćas,
jer si sita svega,
a ja gladan
ženskog srca.

Izgladneo
od ove samoće...

Treba mi žena
koja iako ne mene,
zaista voli...

Leći pored ljubavi,
bar jednom u životu...
Biti joj makar
na neki način blizu.

Tu si, najviše,
zato što znaš,
da ćeš moći sasvim lako,
već sutra,
da me kao stari kufer
zaboraviš u poslednjem tramvaju,
smatrajući,
da će me pronaći
ipak neko kome
sam potrebniji.
 
Učitelj uči učenika ideji.

Ideja je savršena,

učitelj i učenik to nisu.



Učitelj to zna,

učenik ne.



Učitelju je učitelj

i dete od pet godina,

voda, vatra, hladnoća

i toplota...

Prijatelj,

kao i neprijatelj.



A najveći učitelj

mu je učenik.



Učitelj uči učenika,

prenoseći mu znanje koje

je učenik spreman da prihvati,

i puštajući ga da pravi greške.



Ali on sam uči i osobu, srž

to jest ono šta je, i ko,

zapravo- njegov učenik.



Učenik,

na određenom stupnju postane

gord i sujetan.



Dobar učitelj

zna sve vrline i mane svog učenika,

jer ih prati od početka,

i zna debljinu

njihovih korena,

te gordost i sujetu

učenika može baciti na kolena

jednim potezom.



No,

time se uništava učenik.



Život formira učenika,

učitelj samo ispunjava

formiran oblik istinama

i znanjem.



Loše formiran i kukavički

nastrojen učenik je

SKORO pa bezvredan

učenik.



Učitelj koji digne ruke

od takvog učenika

je loš učitelj.



Dobar učitelj

nije onaj,

koji od najboljeg

pravi najbolje,

i od Sunca svetlost,

već koji od lošeg

napravi dobro,

i osvetli i najveći

mrak, pokrenuvši ga

u svetlost.



Dobar učitelj

ne laska.



Dobar učenik

ne prihvata laskanje.



Dobar učitelj

zna da najbolji učenik

uči iz svake situacije.



Samo loši

učenici,

uče iz najboljih primera.

Nije učitelj zaslužan,

zaslužan je onaj,

ko je uspeo da nauči

i pored svega u šta je

samoubeđen.

Samoubeđen,

iz nužde,

ili sujete.
 
KRAJ - Ratko Petrović

Što je trebalo reći – rečeno je.
Što je trebalo prećutati – vrisnuto je.
Što je trebalo dovršiti – dosanjano je.
Što je trebalo slagati – nije.
Što je trebalo odigrati – preskočeno je.

Što je trebalo pustiti – biće.
Što je trebalo prodati – poklonjeno je.

Što je trebalo postaviti na noge – već je prohodalo
eno ga ode...
 

Back
Top