Краљ Александар и краљица Драга

Да ли је Мајски преврат био оправдан?

  • Да

  • Не


Rezultati ankete su vidlјivi nakon glasanja.
E сад бем му миша... Не знам кад гледам ону серију оно наравно сам на страни добрих момака то јест завереника... а сад праву истину ко ће га знати... Ипак симпатишем парламентану монархију која је свој процват имала за време Краља Петра.
 
Nasa zemlja je cvetala dok je bila monarhija. Sad smo samo olupina od drzave sa demokratama navlasti, tako da nisam za atentate na kraljevske porodice.
Hm...pretera ga malo...malo više....daleko smo mi bili od cveća, kad je i monarhija bila u pitanju...A za atentant svakao nisam, pogotivu na kneza Mihaila i kralja Aleksandra Obrenovića.
 
Bili smo bitni koliko je ko od velikih sila imao interese. Nekada razapeti izmedju Rusije i Austro-Ugarske, danas izmedju Rusije, EU i SAD-a...u suštini se ništa promenilo nije. U svakom slučaju, osećao se bar neki napredak do tog idiotskog atentata, pa i deceniju kasnije...a onda ratovi, niz idiotskih potez, Jugoslavija, "komunizam" i sve ostalo, tako da smo sada ne na nivou na kom smo bili 1903. nego 1815. -te...i bojim se da još idemo unazad...:roll:
 
ma jok, mi smo ti sad negde na nivou kad su vladali Djuradjovi sinovi
jos malo pa ce pasti i Smederevo i ode sve u tri lepe
kad je Majski prevrat u pitanju, Srbija je sa Aleksandrom nazadovala, situacija je bila nestabilna, losa
nesto je moralo da se promeni, po meni je do prevarta moralo da dodje i to je pozitivna stvar
negativna stvar je to sto smo doveli drugu dinastiju na celo zemlje i onda posle vrlo dobrog kralja Petra dolazi Aleksandar koji nije sposoban da kvalitetno vlada
vrlo tesko su i Nemanjici kao svetorodna dinastija mogli da vezu dva dobra vladara za redom
posle prevrata se trebala uspostaviti republika
 
Srbija je 1903 bila u veoma nezgodnom položaju. Ekonomija razorena, spoljnopolitička situacija više nego nepovoljna (nevešto koketiranje između Austrije i Rusije doprinelo je da niko nije imao poverenja u Srbiju, koja nije imala prijatelja). Unutrašnje prilike bi se mogle nazvati "kontrolisanom anarhijom", jer ustav i zakoni nisu poštovani, nego je sve bilo podređeno ćudljivoj i promenljivoj volji kralja, kraljice i njihovih najbližih rođaka i saradnika.
Stanje u vojsci je bilo takođe očajno, a zabeleženo je i da su neki vojnici umrli od gladi. I tu u jednom nestabilnom vremenu kada je svakoga časa mogao buknuti rat.

Nakon prevrata Srbija je procvetala. Ojačala je i ekonomski i vojno. Uspostavljena je prava parlamentarna monarhija, što je sasvim očigledno pravi model za naš narod. A novi kralj čak nije dobro znao srpski, zbog čega je poprilično ismevan.
 
Немам ни мало симпатија.
Напротив.
Убиство краља је - гнусан чин.

Ипак, рећи да је то "почетак свих наших мука" је претерано, иако генерално, немам добро мишљење о Карађорђевићима.

(Али се мора, објективно признати, да се Србија, до 1914, под Карађорђевићима дакле, територијално проширила).

Ипак, генерално, упркос такође неким неспорним манама, преферирам Обреновиће.

Шта ћу, делом је то и породична традиција, преци су ми били (углавном) обреновићевци.
 
Kralj Aleksandar i kraljica Draga bili su ubijeni na izrazito svirep način. Smrtonosne hice ispalili su na njih kapetan Mihailo Ristić, poručnik Velimir Vemić i kapetan Ilija Radivojević Čiča, koji će 1911. godine, kad bude osnovana tajna organizacija Ujedinjenje ili smrt, poznata pod nazivom Crna ruka, postati predsednik njene Vrhovne centralne uprave.

Kad se kraljica Draga našla na nišanu oficirskih revolvera, ona je već bila ranjena. Na nju je pucao poručnik Ljuba Kostić, komandir čete Kraljeve garde. U dogovoreni čas on j stigao pred dvor, pred žandarmerijsku kapiju. Stražara na kapiji vešto je privoleo da kapiju otvori, a kada je potom sa svojom četom umarširao u dvorište dvora, bez ijednog ispaljenog metka razoružao je celo žandarmerijsko obezbeđenje...

U jednom momentu, poručnik Kostić se našao pod kraljevskom spavaćom sobom, baš kada se kraljica Draga pojavila na prozoru tražeći pomoć. Uzevši pušku od jednog vojnika, on je pucao u kraljicu i ranio je u desno rame... Kriknuvši, kraljica je svojim glasom odala oficirima u konaku mesto na kojem se bila prikrila zajedno sa kraljem...

To što je učinio poručnik Kostić, što je, pre svega, uspeo da parališe žandarmerijsko obezbeđenje bez ijednog ispaljenog metka, treba da je bilo od odlučujućeg značaja za uspeh napada na dvor. Ali isto tako od odlučnog značaja bila je i uloga Petra Živkovića, koja je, međutim, zbog njegovog sukoba sa vođstvom Crne ruke u mnogome minimizirana, a on sam predstavljen kao kukavica koji od straha tobož dugo nije mogao da otključa glavnu kapiju. Uistinu, on se pokazao i prisebnim i energičnim. Žandarmima koji su bili oko njega doviknuo je da je preuzeo komandu nad njima, i naredio im zatim: "Puške u šoške i u stražu - marš!"

Kralj Aleksandar nije imao oružje uza se. Goloruk, u crvenoj spavaćoj košulji, on je pokušao da zaustavi svoje ubice snažnom vikom i pretnjom da će ih sve dati povešati...

U susretu sa smrću, kralj Aleksandar poneo se hrabro. Isto tako hrabro se držeći poginuo je i njegov prvi ađutant, general Lazar Petrović (Lepi Laza), koji je bio oženjen jednom sestrom kraljice Drage. Na oficira, koji je prvi potegao revolver na kraljicu Dragu, general Petrović je ispalio više metaka, ranio ga i oteo mu oružje. Ali je ubrzo zatim bio i sam zasut pravom kišom kuršuma od ostalih oficira - zaverenika...

Kako je austro-ugarski poslanik izneo u svojim memoarima, na kraljicu Dragu ispaljeno je 16 hitaca. Pole toga njeno je telo "sasvim raskomadano" bajonetima i sabljama. Na samog kralja Aleksandra, jedno kratko vreme, niko od zaverenika-jurišnika nije se usudio da puca. A onda je, odjednom i kao po komandi, u njega ispaljeno 20 metaka..
.
 
Vasic kaze da je noc 28. maja (10. juna po novom kalendaru) bila tiha i vedra. Te veceri je u dvoru (tzv. Konak, zgrada, koja se nalazila izmedju danasnje Skupstine grada Beograda i zdanja Predsednistva Srbije, srusena je pod Karadjordjevicima) bila priredjena vecera za clanove vlade i kraljicinu porodicu. Posle vecere usledio je koncert muzike kraljeve garde. U pola noci gosti su se razisli, a kraljevski par posao na spavanje. U jedan sat po ponoci u dvoru je vladao duboki mir.






Bilo je tacno 1 sat i 45 minuta - pise Dragisa Vasic - kada se sa svog mesta podigao kapetan Dragutin Dimitrijevic i zapovednicki isgovorio dve reci:


- Gospodo, napred!


I kad su svi poskocili sa svojih mesta, energicnim pokretom ruke zaustavio ih je porucnik Antonije Antic. Podizuci casu, izgovorio je:


- Drugovi, pre nego se krenemo da izvrsimo ovaj sveti zadatak, zakunimo se: da u slucaju neuspeha jedan drugog nikad izdati necemo, uspemo li, da za sebe necemo traziti nikakve nagrade!


U glas mu je odgovoreno:


- Zaklinjemo se!


Izasavsi na ulicu, utvrdili su da zaverenik Petar Misic nije izveo pred Dom jedan bataljon Sestog puka, kako je bilo planirano. No, taj mucni utisak ublazila je pojava drugih trupa koje su bile predvidjene za izlazak iz kasarni. Posle manje pometnje koju je izazvala ceta kraljeve garde, kad se nije zaustavila pred Domom, Apis se obrati zaverenicima koji su s nestrpljenjem cekali njegovu komandu:


- Gospodo, trcecim korakom napred!


Sa sabljama priljubljenim uz telo, zaverenici pojurise za njim. Trcali su se obe strane ulice, zbunjujuci nocne cistace grada. U trcanju, povorka se izduzila: dok su oni najbrzi vec bili pred glavnom kapijom, poslednji su tek prolazili raskrsnicu kod Londona. Sjurivši se do zacelja kolone, sa revolverom u ruci, Apis ih je pozurivao. Sa uzvukom "na svoja mesta" zacas ih je prikupio pred kapijom.


Gardijski porucnik Zivkovic vec je jurio da otkljuca kapiju. Ruke, u kojim je drzao veliki svezanj kljuceva, tresle su mu se od uzbudjenja. Pretila je opasnost da straza svakog casa izleti u dvoriste i otvori vatru na zaverenike. Zivkovic se i dalje batrgao da otkljuca kapiju, a jedan od najnestrpljivijih zaverenika, potporucnik Radoje Jankovic, ljutito je dobacio:


- Otvaraj! Sta si se useprtljao?


Konacno, kapija je bila otkljucana. Zaverenici poletese, odbacujuci Zivkovica sa ulaza. Kad su se priblizili zgradi, Apis rasporedi oficire koji su bili odredjeni da uhvate prvog adjutanta kraljevog, generala Lazu Petrovica (zvali su ga Lepi Laza), a sam se stavi na celo onih koji kretose ka glavnom ulazu u dvor. Preteci strazarima, natera ih da otvore vrata, pa posto ih razoruzase, pojuri u sobu dezurnog ordonansa.


I tu se odigra dvostruka drama. Dezurni je te noci bio artiljerijski kapetan Jovan Miljkovic, zet predsednika vlade djenerala Dimitrija Cincar Markovica, oficir koji je odbio da stupi u zaverenicki krug, ali koji je, istovremeno, odrzao obecanje da nece izdati tajnu o zaveri. Te noci, takodje, mogao je da odsustvuje, jer mu se upravo poradjala zena, ali je on to odbio, pa se doticnog popodneva prihvato duznosti. Naravno, nije znao za datum zavere.


Vasic svedoci da je Apis hteo da sacuva Miljkovica. Snazno ga je obrglio, pokusavajuci da ga umiri i spreci da im se ne protivi:


- Jovo, ja sam, Dragutin, budi pametan, budi miran, ne gini ludo!


No, Miljkovic se prenuo, i otimajuci se zestoko, uspeo da izvuce desnu ruku iz Apisovog zagrljaja. Pokusao je da se dokopa uzglavlja i izvuce revolver. Da sacuva Apisa, uveren da je u opasnosti, potporucnik Borivoje Jovanovic opali i pogodi vec prvim metkom Miljkovica u glavu.


Druga zrtva takodje je pala usled spleta tragicnih okolnosti. Probudjen gusanjem i pucnjavom, iz svoje postelje skoci potpukovnik Naumovic, adjutant koji je pripadao zaverenickom krugu. No, bas u taj cas u sobu stupi potporucnik Milic Simeunovic, i ne znajuci kakva je uloga Naumoviceva, pa ne obaziruci se na njegov uzvuk: "Ne mene", opali dva puta. Smrtno pogodjeni Naumovic - inace, potomak Karadjordjevog momka Nauma, koji je ubijen sa vozdom u Radovanjskom lugu 1817. - srusi se na pod.


Prema ranijem planu, Naumovic je trebalo da saceka zaverenike na ulazu u Konak i da ih odvede u spavacu sobu kraljevskog para, posto su se i tu kljucevi nalazili kod njega. Ali, te noci nije mogao da opije i uspava kapetana Miljkovica, kako je bilo predvidjeno, pa se on svukao i legao. Tek su ga zaverenici pred pogibiju probudili.


Zabunu zbog ovih pogibija presece Apis:


- Kljuceve!


Ali, kljuceve ne pronadjose ni pod uzglavljem, ni u odelu Naumovicevom. Apis tada pozva porucnika Lazarevica da pripremi dinamit. Kroz nekoliko trenutaka prolomi se snazna eksplozija, a celo zdanje osta u mraku. Pred zaverenicima su sada bila razmrskana dvokrilna vrata. Tada jedan od strazara iz suterena potrca da vidi sta se desilo, ali su brzo stusti natrag. Apis, verujuci da to kralj bezi, pojuri za njim niz stepenice. Tu ga doceka paljba gardista. No, niko od zaverenika ni ne primeti da je Apis tesko ranjen (prezivece samo zahvaljujuci svojoj snaznoj fizickoj konstituciji).


Iz salona, u kojem se sirio pozar zahvatajuci draperije, zaverenici jurnuse u spavacu sobu. Ona je bila prazna. Tek na podu, jos topao, kao trag bekstva, lezao je zguzvan svileni prekrivac. Zaverenici se stustise i u druge odaje, povremeno pucajuci ka mestima za koja su sumnjali da maskiraju tajna skrovista. Potom se ponovo vratise u spavacu sobu. Tada odjeknu punjava strazara, pa su zaverenici posumnjali da su izdati. No, uzbunjenu dvorsku strazu ubrzo umiri ona ceta kraljeve garde koja je ucestvovala u zaveri.


Ubrzo su oko dvora bile razmestene jedinice vojske koje su predvodili zaverenici. Te trupe bile su predvidjene kao zastita od zandarmerije, u slucaju da pokusa da zastiti kraljevski par. Tek tada se zaverenici setise da dovedu prvog adjutanta, koji je do tada bio u svojim prostorijama. Vec je svitalo.


Djeneral Laza Petrovic, pod zakletvom, izjavi da ne zna gde se kraljevski par sakrio. Pracen zaverenicima, on ipak podje da ih trazi. Ovi su, pak, suskali da je kraljevski par, mozda, pobegao tajnim kanalima preko puta dvora, u rusko poslanstvo!


Vazna drzavna nadlestva (posta, telegraf) vec su bili u zaverenickim rukama. Gotovo sve se odvijalo po planu - osim sto kralj i kraljica i dalje nisu bili otkriveni. Posle kraceg savetovanja sa pukovnikom Masinom, bi odluceno da se djeneralu Petrovicu da rok od 10 minuta da otkrije gde se begunci nalaze. U protivnom, bice ubijen.


Lepi Laza je odluku saslusao mirno, izjavljujuci da ne poznaje nikakve tajne odaje. I ponovo je posao sa zaverenicima da obilazi dvorske prostorije. Stigavsi opet u spavacu sobu, djeneral je opomenut da mu vreme istice. I to je mirno primio, sve do casa dok jedan od njegovih pratilaca, potporucnik Velimir Vemic, ne primeti da se na tapaciranom zidu sobe nalazi sasvim malo udubljenje, kao rupa za kljuc. Iznenadjen, povikao je:


- Evo otvora, evo nekakve pukotine!


Djeneral, sada vec uznemiren, uzvrati:


- Tu nema nista, mozemo dalje!


No, bledilo na Petrovicevom licu pojacalo je Vemiceve sumnje. On pridje, bolje zagleda, i tada uoci jedva primetni zarez od okvira vrata. U tom dva zaverenika, kapetan Ilija Radivojevic i Mihailo Ristic stupise u sobu. Vemic im podviknu:


- Sikiru! Evo vrata.


Djeneral Laza na to zamoli:


- Nemojte! Ja cu ih zvati.


Kad pozva glasno: "Velicanstvo! Velicanstvo!" - niko ne odgovori. Kapetan Radivojevic lupi vrata i povika:


- Otvaraj!


Lepi Laza ponovi:


- Velicanstvo! Ja sam vas Laza! Otvorite vasim oficirima.


Mirnim glasom kralj Aleksandar upita:


- Mogu li racunati na zakletvu mojih oficira?


- Ne, nikako - povikao je Vemic.


- Mozete - odgovori zaverenik Petar Markovic, koji je u tom trenutku usao u sobu. Kada su se tanka vrata kraljicinog budoara otvorila, dve grcevito sljubljene figure, kao bele senke, blesnuse u mraku - pise Vasic. U isti mah puscane cevi zaplamtase: prvo Ristic, onda Vemic, za njima Radivojevic. Kralj, izgleda mrtav vec od prvog metka, pade prvi. Za njim se potom, stiteci ga telom, srusi i kraljica, i posle desetog metka jos je davala znake zivota.


Bilo je tacno 3 sata i 50 minuta. Kraljev adjutant pokusa da izvadi skriveni revolver vec posle prvih hitaca. No, Ristic mu odbi ruku jednim pokretom lakta, te metak promasi. U sledecem trenutku general Laza vec pade pogodjen u glavu...


Razbesneli zaverenici iskalili su svoj bes i nad mrtvim kraljevskim parom. Posle metaka posegli su za sabljama. Kralj i kraljica bili su izbodeni, a prema nekim svedocenjima, narocito je Draga pretrpela grozne udarce secivom. Posle ovog krvavog pira zaverenici su leseve izbacili kroz prozor, na travnjak ispred dvora.

U pocetku zavere Apis i drugovi nisu imali ideju da ubiju kralja Aleksandra. Smatrali su da je dovoljno da ga prisile na abdikaciju. No, kasnije, kako se zavera razvijala, sazrevala je ideja da se kralj lisi zivota. Smatralo se, naime, da bi Aleksandar, i u slucaju abdikacije, nastavio da se bori za srpski prsto, uprkos promeni dinastije. Ovako, sa njegovim nestankom, iscezava dinastija Obrenovica, pa Srbija vise ne bi imala onako silovite dinasticke borbe koje su je opterecivale u 19. veku.


Na opredeljenje da se kralj ubije, u dobroj meri uticalo je ponasanje kraljice Drage, koju su oficiri-zaverenici smatrali posebnim dinastickim zlom. Njih je, takodje, opterecivala i cinjenica sto su Dragina braca, mladi oficiri Lunjevica, bahato gledali na svoje kolege, a, pre svega, tome je doprinela prica da bi presto Obrenovica mogao jednog dana pripasti Lunjevicama
 
Вероватно подржаваоци бруталног масакра имају у виду да су масони на посредан начин вежбали своје вештине у касапљењу за другог великана, руског Цара Николаја и читаву царску породицу Романов. Вероватно им је и руски Апис отелотворење дивног човека а вероватно су поносни и на чињеницу да је Тито 1953.аболирао Аписа. ***** Србина кога Тито аболира
 
...Lepi Laza je odluku saslusao mirno, izjavljujuci da ne poznaje nikakve tajne odaje. I ponovo je posao sa zaverenicima da obilazi dvorske prostorije. Stigavsi opet u spavacu sobu, djeneral je opomenut da mu vreme istice. I to je mirno primio, sve do casa dok jedan od njegovih pratilaca, potporucnik Velimir Vemic, ne primeti da se na tapaciranom zidu sobe nalazi sasvim malo udubljenje, kao rupa za kljuc. Iznenadjen, povikao je:


- Evo otvora, evo nekakve pukotine!


Djeneral, sada vec uznemiren, uzvrati:


- Tu nema nista, mozemo dalje!


No, bledilo na Petrovicevom licu pojacalo je Vemiceve sumnje. On pridje, bolje zagleda, i tada uoci jedva primetni zarez od okvira vrata. U tom dva zaverenika, kapetan Ilija Radivojevic i Mihailo Ristic stupise u sobu. Vemic im podviknu:


- Sikiru! Evo vrata.


Djeneral Laza na to zamoli:


- Nemojte! Ja cu ih zvati.


Kad pozva glasno: "Velicanstvo! Velicanstvo!" - niko ne odgovori. Kapetan Radivojevic lupi vrata i povika:


- Otvaraj!


Lepi Laza ponovi:


- Velicanstvo! Ja sam vas Laza! Otvorite vasim oficirima.


Mirnim glasom kralj Aleksandar upita:


- Mogu li racunati na zakletvu mojih oficira?


- Ne, nikako - povikao je Vemic.


- Mozete - odgovori zaverenik Petar Markovic, koji je u tom trenutku usao u sobu. Kada su se tanka vrata kraljicinog budoara otvorila, dve grcevito sljubljene figure, kao bele senke, blesnuse u mraku - pise Vasic. U isti mah puscane cevi zaplamtase: prvo Ristic, onda Vemic, za njima Radivojevic. Kralj, izgleda mrtav vec od prvog metka, pade prvi. Za njim se potom, stiteci ga telom, srusi i kraljica, i posle desetog metka jos je davala znake zivota.


Bilo je tacno 3 sata i 50 minuta. Kraljev adjutant pokusa da izvadi skriveni revolver vec posle prvih hitaca. No, Ristic mu odbi ruku jednim pokretom lakta, te metak promasi. U sledecem trenutku general Laza vec pade pogodjen u glavu...


Razbesneli zaverenici iskalili su svoj bes i nad mrtvim kraljevskim parom. Posle metaka posegli su za sabljama. Kralj i kraljica bili su izbodeni, a prema nekim svedocenjima, narocito je Draga pretrpela grozne udarce secivom. Posle ovog krvavog pira zaverenici su leseve izbacili kroz prozor, na travnjak ispred dvora.

U pocetku zavere Apis i drugovi nisu imali ideju da ubiju kralja Aleksandra. Smatrali su da je dovoljno da ga prisile na abdikaciju. No, kasnije, kako se zavera razvijala, sazrevala je ideja da se kralj lisi zivota. Smatralo se, naime, da bi Aleksandar, i u slucaju abdikacije, nastavio da se bori za srpski prsto, uprkos promeni dinastije. Ovako, sa njegovim nestankom, iscezava dinastija Obrenovica, pa Srbija vise ne bi imala onako silovite dinasticke borbe koje su je opterecivale u 19. veku.
Mada mi to deluje kao približnija varijanta, evo i one sa Vikipedije:
Одређени завереници из унутрашњости стигли су у Београд уочи тог дана, под разним изговорима. Са својим београдским друговима су, подељени у пет група, провели до поноћи у кафанама по вароши, а затим су се сви нашли у Официрском дому. У 0:45, капетан Драгутин Димитријевић командовао је полазак у двор. У том тренутку генералштабни пуковник у пензији Александар Машин, брат Драгиног првог супруга, већ је био пошао у касарну 12. пука, да преузме команду над београдским трупама, а потпуковник Петар Мишић се спремао да са својим батаљоном из 11. пука пође пред двор. Одређени завереници били су већ опколили куће министара Цинцар-Марковићеве владе и блокирали команде, које су се морала прво запосести. Гардијски поручник Петар Живковић, потоњи југословенски премијер, је у тачно 2 сата отворио завереницима дворска врата. Тражење краљевског пара је безуспешно трајало близу два сата. За то време погинули су капетан Јован Миљковић, краљев ордонанс и пуковник Михајло Наумовић, ађутант, који је био упућен у заверу. Врата краљевих одаја била су разбијена динамитом, али у кревету није било никог. На тоалетном сточићу су пронашли Драгин омиљени роман "La trahison", окренут на 80. страни. Апис је запазио како неко бежи низ степенице у двориште и учинило му се да је то краљ, па је потрчао је за њим, али га је доле сачекао један гардист и тешко га ранио са три метка у груди.

Нервозни због неуспеле потраге, скорим свитањем и нестанком поручника Димитријевића, који је рањен лежао у сутерену Двора, завереници су сматрали да је завера пропала. Зато су наредили првом краљевом ађутанту, генералу Лази Петровићу, који је заробљен чим су завереници ушли у двор, да им у року од десет минута каже где су краљ и краљица, иначе ће бити убијен. Он је мирно чекао, да истекне тај рок. Даљи ток догађаја постаје помало контроверзан. Према једној верзији, официри су наишли поново у краљевску спаваћу собу и коњички поручник Велимир Вемић опазио је у зиду једно удубљење као за кључ од тајних врата. Краљ и краљица били су ту сакривени. И тек пошто су се, на позив да изађу, они појавили, артиљеријски капетан Михајло Ристић Уча (познат у четничкој акцији под именом Ђервинац) је испалио на њих све метке из свога револвера, за њим Вемић и капетан Илија Радивојевић. Краљ је пао мртав још од првог метка. Одмах затим убијен је и генерал Лаза Петровић. Тела краља и краљице су бачена преко прозора. Према другој верзији, која је делимично прихваћена и у сценарију за серију "Крај Династије Обреновић", краљ и краљица су се крили иза огледала у краљевској спаваћој соби. Та мала просторија је служила за краљичину гардеробу, а ормари су затворили рупу у поду, која је била улаз у тајни пролаз (који је наводно водио до руског посланства). Краљ је на позив официра да изађу тражио да завереници потврде заклетву. Према једној верзији они то и јесу учинили, а према другој, запретили су бомбама уколико Обреновићи не отворе. Како год да је било, након отварања тајних врата, расплет је био крвав, а извесно је и да су сви официри у двору и дворишту двора својим сабљама пробадали тела. Наравно, митологија се постарала да градом почну да колају гласине како је краљ чак и толика рањавања преживео, те да је тек умро у мртвачници, иако је према налазу патолога био мртав већ после првог метка, који га је погодио у срце. Исте ноћи убијена су краљичина браћа Никодије и Никола Љуњевице од војника, којима је командирао потпоручник Војислав Танкосић; председник владе ђенерал Цинцар-Марковић и министар војни ђенерал Милован Павловић убијени су код својих кућа. Трећи члан Цинцар-Марковићеве владе, министар унутрашњих послова Веља Тодоровић, који је исто тако требао бити убијен, био је тешко рањен и живео је све до 1922.

Чланови нове привремене владе окупили су се ускоро, под председништвом Јована Авакумовића, а трупе, постројене пред двором, акламирале су кнеза Петра Карађорђевића као новог краља. Народна скупштина се састала 4. јуна 1903. и изгласала је Петра Карађорђевића за краља Србије и изабрала посланство, које ће ићи у Женеву, да га доведе
 
Nekako imam utisak da bi ljudi koji se gnušaju atentata na Aleksandra Obrenovića vrlo zdušno svojevremno podržali atentat na Slobodana Miloševića.

U svakom slučaju, da nisu ubili kralja i kraljicu, već pokušali da ih svrgnu, to bi dovelo da građanskog rata u Srbiji.
Mislim da je sam čin ubistva bio previše brutalan, a mislim da su neki ljudi ubijeni bez ikakve potrebe.
 
Pa.....i Milos je ubio Karadjordja da bi sprecio "gradjanski" rat ili.......sacuvao vlast?????
Uvek je ovaj narod sluzio kao topovsko meso za osvajanje ili zadrzavanje vlasti (ovde ne racunam odbrambene ratove)
Miloš je osim Karađorđa poubijao sve ljude koji bi mogli da mu budu konkurenti. Dragić Kapetanović, Sima Marković, Cukić, gazda Mladen... itd...
 
Ja sam pročitao jedan interesantan članak:
Majski prevrat je zapravo organizovala engleska tajna služba (!).
Razlog 1-Srbija je odbila da za džabe dozvoli izgradnju Orijent ekspresa!
Razlog 2-Nisu hteli saveznika Rusije na Balkanu
Izvukli su se onim pompeznim povlačenjem poslanika iz Beograda, a ako ste gledali seriju, shvatili biste da je Genčić veoma iznenađen engleskim cinizmom...
 

Back
Top