Pre četiri i po milijarde zemaljskih godina kroz tek formirani Sunčev sistem prošla je jedna mala zvezda lutalica zamalo promašivši njegovu najveću planetu. Velike količine vode izbačene iz oba sveta stvorile su komete. Formirani Sunčev sistem imao je deset planeta. Na trećoj, četvrtoj i desetoj planeti po udaljenosti od Sunca nikli su prvi, što prostiji, što složeniji, oblici života.
Četiri milijarde godina kasnije, za vreme drugog ledenog doba na severnoj polulopti treće po redu planete i opšteg potopa na četvrtoj, na treću planetu spustilo se nekoliko letelica sa desete po redu planete. Njeni žitelji zvali su se Anunaki. Bila su to visoka, svetloputa i plavooka stvorenja visoke inteligencije, čiji je životni vek iznosio više od šest stotina hiljada zemaljskih godina, tako da su im obdanica i noć na ovoj planeti proticale kao sekunde.
Skeniravši Zemlju iz svemira, spustili su se u dolinu dve velike reke, Tigra i Eufrata, kojima su dali imena po rekama iz svog zavičaja, dok su zemlju nazvali Mesopotamija. Taj su teren odabrali zbog njegovog bogatstva fosilnim gorivima, preostalim od nebrojeno mnogo leševa njegovih izumrlih gigantskih reptila. Njihov je stari svet doživeo velike klimatske poremećaje, zbog ozonskih rupa u atmosferi, koje je trebalo zakrpiti sitnim česticama zlata. Vrhovni suveren planete Nibiru i vladar svih Anunakija - Anu, ostao je na matičnoj planeti, dok su njegovi sinovi, Enlil i Enkaj, nadgledali kolonizaciju. Enlil je bio komandant misije, dok je Enkaj bio operativac. Jedan od njihovih najbližih saradnika, vrhovni sveštenik, zvao se Nacist. Simbol njihove religije bio je kukasti krst, lociran u centru Sunca koje širi svoje zrake na sve strane. Simbol njihove imperije bilo je oko upisano u jednakostraničan trougao.
Enkaj je bio prvorođeni sin, ali njegova majka nije bila Anuova supruga, te stoga on nije bio kraljevske krvi. On je bio inženjer i naučnik. Izgradio je irigacioni sistem u dolini Tigra i Eufrata. Pojačanje u vidu novih stručnjaka i radne snage stiglo je sa njegovim sinom Mardukom. Prvi i ujedno glavni cilj njihove potrage bilo je zlato, preko potrebno za krpljenje gornjih slojeva atmosfere planete Nibiru.
Po uspešnoj kolonizaciji gospodar Anu je posetio koloniju i zadužio Enkaja da vadi zlato u predelima Afrike i Južne Amerike. Sirova ruda je prevožena letelicama do postrojenja u Mesopotamiji i pakovana u obliku peščanika. Da bi smanjio rivalstvo među svojim sinovima, Anu je Enlilu dodelio severnu Afriku, a Enkaju Mesopotamiju.
Iskopavanje sirove rude trajalo je oko sto pedeset hiljada zemaljskih godina. Taj nezahvalan posao obavljali su rudari, obični Anunaki, najmljenici iz najnižih društvenih slojeva sa planete Nibiru. Kako je vreme odmicalo, njihov je posao postajao sve teži i nepodnošljiviji. Daleko od svog sveta, u anusu Sunčevog sistema, oni su se pobunili protiv Enlila. Pobuna je trajala veoma kratko i surovo je ugušena. Svi pobunjenici bili su ubijeni. To je stvorilo dodatni problem, budući da su i pre toga iz redova sopstvenog naroda jedva vrbovali najsiromašnije pripadnike za rudarske poslove. Skupština Anunakija, na nagovor Enkaja, odlučuje da stvori Adamua, primitivnog radnika, i to genetskom manipulacijom sopstvene vrste i evoluciono najnaprednijih sisara sa planete na koju su se iskrcali. Glavni doktor, najbolji Anunaki genetičar, bila je žena po imenu Ninarsag. Ona je uzela jajnu ćeliju od primitivne afričke ženke, pripadnice najrazvijenije majmunske vrste, i oplodila je Enkajevom spermom. Oplođeno jaje ubačeno je u njegovu suprugu Ninki. Ona je u njegovoj genetičkoj laboratoriji, u Anunaki naseobini Eden, pokraj jezera Van, u maloj Aziji, rodila Adamua, prvo biće koje je bilo predviđeno da bude najrazumniji žitelj Zemlje, čiju su vrstu nazvali čovek. Eksperiment je u potpunosti uspeo. Klonirano je mnoštvo ženskih i muških adamua, odnosno ljudi, kojima je stavljeno do znanja da ne smeju da poseduju znanja koja poseduju Anunaki, da ne bi bili kao oni, zapravo kao bogovi, kako su im se predstavili. Ponašali su se prema njima kao prema domaćim životinjama, u najmanju ruku kao prema kućnim ljubimcima. Bilo je, istina u malom broju, i neuspelih klonova, bikova i lavova sa ljudskim glavama, krilatih monstruma, humanoida sa nogama i glavom jarca, koji su puštani u prirodu. Svrha njihovog postojanja, odnosno razlog zbog koga nisu bili istrebljeni, bila je da izazove strah kod ljudskih bića, kojima je objašnjavano kako su oni nosioci zla. Tako su držali ljude na uzdama. Njihov životni vek iznosio je jedva oko hiljadu zemaljskih godina. Njihovi potomci su se rađali i umirali, generacije su odlazile i dolazile, a Anunaki, Enlil i Enkaj uvek su bili tu, kao bogovi, za koje su nesrećni ljudi kopali zlato i ostale rude, diveći se i njima i njihovim gvozdenim pticama, i dobijajući od njih obećanja o spasenju i srećnijem zagrobnom životu. Sve je to potrajalo oko dve stotine hiljada zemaljskih godina.
Pre oko šezdeset hiljada godina Anunaki, Enlilovi oficiri i vojnici, članovi njegove posade, počeli su da se mešaju sa ljudskim ženama. Posledica njihovih seksualnih odnosa bili su nefilimi, čiji je životni vek, kao i životni vek njihovih potomaka, počeo naglo da opada, da bi stigao do jedva par hiljada godina. Neki od nefilima postali su vladari ljudskog stada, posrednici između Anunakija i ljudi. Enlila je sve više i više ljutilo i užasavalo saznanje da se rase mešaju, čemu su doprinosili i odvratni krici parenja sinova neba i kćeri zemlje koje je imao prilike da čuje na svakom koraku kad god bi izašao iz svoje nebeske luke. Zbog toga je odlučio da po okončanju svoje misije na Zemlji, koja se odužila i postala njegova životna misija, duga koliko i njegov radni vek, uništi i ljudski rod i nefilime. Izazivajući atomske eksplozije u nenaseljenim područjima planete zagrevao je atmosferu i otapao polove.
Četrdeset hiljada godina kasnije posao je bio završen. Enlil ubeđuje Anunakije da se vrate na Nibiru, gde on treba da nasledi oca, što većina njih i čini. Na Zemlji ostaju jedino malobrojni Enkajevi sledbenici. Dolazi do naglih klimatskih promena, do urušavanja ledenih ploča na Severnom i Južnom polu i do njihovog naglog topljenja. Promenivši Enlilovu odluku, Enkaj otkriva tajnu o potopu Utnapištimu, među ljudima poznatog pod imenom Noje, najumnijem nefilimu, inače svom unuku, plodu ljubavi njegovog sina Marduka i jedne zemaljske ženke. Noju je naloženo da sagradi arku na koju će ukrcati svoju porodicu, kao i uzorke DNK svih kopnenih živih bića, koja će klonirati posle potopa, što je ovaj i učinio. Opšti potop trajao je nekoliko godina, zanemarljivo malo za Anunakije koji su to vreme proveli u svojim nebeskim lađama, no jako dugo za ljude, nefilime i degenerike koji su bili istrebljeni. Naime, toliko je vremena bilo potrebno Anunakima da promene podvodni reljef i značajno povuku vodu sa kopna. Po završetku potopa, Severni i Južni pol su promenili svoja mesta. Preživelo je svega pet ljudi i tri nefilima. Oni su uz pomoć “svojih bogova” klonirali sav kopneni živi svet.