Uciti decu zivotu

Taj predmet je notorna glupost. Ne mostaje se kriminalac tek tako.
Znas slusao sam raspravu oca i sina, sin u mal nije otisao u krimnal, celu srednju skolu su imali problema, a porodica je dobrostojeca. Rasprava se vodi o kriminalu. Dakle generalno pricamo kako omladina odlazi u kriminal.

I taj momak sad prica otprilke ovako (posle recimo 8 godina od poslednjeg kontakta sa tim likovima, danas je student)

"Vidi ja te zamolim da mi das novac da platim devojci pice ti neces, nemas razumevanja, onda dodje neki lik i ponudi mi 1000 maraka da prenesem neki paket od tacke a do tacke b kad idem u skolu, a meni muda puna, ocu da karam, klinca sa skoloskom torbom niko nece da pretresa na ulici super, tako odnesem i dobijem 1000 maraka i onda mi zine bulja. Izadjem nemam za 1 pice i 1 devojku nego od jednom imam za 10 devojaka i 100 pica, od jednom sam baja, od jednom se osecam lepo"

Ja ne znam u zvotu koliko sam puta mogao od nekog krminalca kao klinac da dobijem vise razumevanja nego od reodjenih roditelja. Ali mnogo mnogo puta jedino me spasilo to sto sam vrlo oprezan i po malo kukavica.

Obicno tipiju mlade ljude prema kojma porodica nema razumevanja , ne razume njihove mladalacke potrebe i onda glume razumevanje prema njima, koje kasnije mnogo vise naplate.
 
al ja bih htela da ona bude bolja od mene,nije u pitanju ambicija da bude doktor nauka,nego da ne zakaze tamo gde sam ja.
npr ja sam jako stidljiva u sustini,i kad govorim pred velikom publikom(a to se desava u poslu koji radim) moram da zazmurim i probijem zid,da bi to bilo kako treba.a za nju bih volela da joj to bude prirodno.ovo je samo nebitan primer da objasnim sta sam htela
Разумела сам шта си хтела да кажеш.
Ни ја не говорим о остваривању амбиција кроз децу.

Сви ми знамо где смо слаби и шта нас највише боли. Природно је да тај бол не желимо детету.
А тужно је и то, да ћемо их тешко до никако, научити да буду другачији, осим ако се и сами не променимо.

Ја сам ово приметила на једном блесавом примеру из дечије играонице, када је старији син имао две године.
Дошао је плачући, у део где су родитељи и рекао ми је да му сека не да да се игра.
Отишла сам да видим шта се дешава. Сека стоји подбочена и каже ''Не може да прође, ово је мој део''... покушала сам мало лепим... ''па зашто , па како...'' и није упалило... Онда сам га подигла и преко ње пребацила у ''забрањен простор''. Јој како је похистерисала... И трк код маме... Мама је слушала са пола мозга отприлике и рекла јој нешто безвезе... типа ''добро иди играј се'' ... И онда сам посматрала понашање мајке. Она са још пар другарица. Нос у облацима... најгласнија... најпаметнија...:D Све ми је било јасно. И зашто је њено дете такво и зашто моје није... (да не будем погрешно схваћена... не желим да буде ''терориста'' :mrgreen:)

Таква сам ја, повлачим се, па ми је такво и дете. :(
Ма шта значи то ''таква сам''? И чему служи? Записано ми је у генима? :D
И онда су кренуле промене. Мале, споре.. али се мењам...
Можда постоји и неки лакши начин. Не знам...
Али сматрам да је овај добар, јер тиме помажемо и себи. ;-)
 
Pa uzimajuci u obzir da je okolina (osnovna skola) iznedrila uglavnom GO-GOigracice , nekoliko narkomana i dosta dzabalebarosha sa zavrshenom srednjom trogodishnjom itd...
Ne znam , ne verujem...
Ne kazem da je onaj ko zavrshi faks bolji covek , ali mislim da ima vece ambicije u zivotu. (naravno ukoliko nema vezu ili kapital za posao)
 
ne znam odakle da pocnem:?
cini mi se da su generacije 40-ih i 50-ih nesto propustile u vaspitavanju dece,nekako kao da se tu umesao komunizam i cela ta euforija,istripovali se na same sebe a zaboravili na sopstvenu decu
te su osnovni principi njihove skole bili
-ne lazi
--ne kradi
-skola je najvaznija
tako nesto...
nemam ni primer iz blize okoline,a ni svoj sopstveni da je roditelj dosao i objasnio malo uzroke i posledice,da je objasnio kako se donosi odluka u zivotu,sta je poenta uopste(bar sta on vidi kao poenta),kako naci sebe etc...
mislim,koja je bila njihova svrha sem da hrane i oblace?
i sad...dolazim u situaciju da ja vaspitam
naucice moje dete koliko je 1+1,za to ne brinem.ali kao vecu duznost od toga osecam da treba da joj objasnim kakav stav da zauzme kad ode na razgovor za posao,kako da iscenjka dobar kredit za auto,kako da uziva,kako svaki dan da zivi kao da je poslednji a u isto vreme kao da je ceka jos 100god zivota...
ocekujem vasa razmisljanja,iskustva
jer samo PRETPOSTAVLJAM da znam kako se to radi
Nemam dece jos uvek, tako da se i ja bojim kakav cu roditelj biti...
Ali mislim da je najvaznije da dajes primer kako zelis da se tvoje dete ponasa, da se druzis sa njom, vodis je svugde, objasnis zasto si nesto uradila ili rekla, da je posmatras kao odraslu osobu koja razume sve.
 
ne znam odakle da pocnem:?
cini mi se da su generacije 40-ih i 50-ih nesto propustile u vaspitavanju dece,nekako kao da se tu umesao komunizam i cela ta euforija,istripovali se na same sebe a zaboravili na sopstvenu decu
te su osnovni principi njihove skole bili
-ne lazi
--ne kradi
-skola je najvaznija
tako nesto...
nemam ni primer iz blize okoline,a ni svoj sopstveni da je roditelj dosao i objasnio malo uzroke i posledice,da je objasnio kako se donosi odluka u zivotu,sta je poenta uopste(bar sta on vidi kao poenta),kako naci sebe etc...
mislim,koja je bila njihova svrha sem da hrane i oblace?
i sad...dolazim u situaciju da ja vaspitam
naucice moje dete koliko je 1+1,za to ne brinem.ali kao vecu duznost od toga osecam da treba da joj objasnim kakav stav da zauzme kad ode na razgovor za posao,kako da iscenjka dobar kredit za auto,kako da uziva,kako svaki dan da zivi kao da je poslednji a u isto vreme kao da je ceka jos 100god zivota...
ocekujem vasa razmisljanja,iskustva
jer samo PRETPOSTAVLJAM da znam kako se to radi

Pročitaj u: "Kako vaše dijete postaje dobro?"
 
Postoji jedan veleiki jaz izmedju generacija 50-ih i generacija 70-ih i 80-ih godina. Pricham o tim generacjiama jer sam u tim godinama i rodjen(a)- osamdesetih, a imam stariju sestru, koja je rodjena 70-ih. To je otprilike vreme kada je svest o zivotu i njegovim vrednostima pochela da postaje drugachija. Pocheli smo da postavljamo roditeljima drugachija pitanja. Pocheli smo da imamo drugachija interesovanja. Oni su to teshko shvatali. Bili su nespremni za drugachija pravila. Zato moramo sami da preispitujemo svoja shvatanja i da non stop budemo u toku sa zbivanjima na sve strane, kako bismo mogli neshto da nauchimo od zivota pa tome i svoju decu da nauchimo.
 
razumem...
tu je rec o funkcinalnoj pismenosti, kad porastu da znaju s koje strane da gurnu karticu u citac itd... :)
A ono, vaznije, stvarno se, bar u pocetku, bazira na vrednostima roditelja. Posle deca mogu da ih negiraju, odbace ono sa cime se ne slazu, da dodaju svoje elemente...
I ono sto su nama govorili - "ne kradi, ne lazi, uci" - odlicna je osnova za "nastajanje" dobrog coveka, ukoliko takvog zelimo ( da imamo, i da takvi budemo). Mislim da ce retko koji roditelj (a mozda sam u zabludi? :( ) zbog zahteva vremena (kapitalizam, tj utakmica u svim sferama javnog zivota) uciti dete da sa sto manje truda - tzv. snalazenjem - postigne sto vise... Da bude racundzija, mufljuz, muvator...
Ali, zivot nas nagoni da pravimo kompromise, redefinisemo uverenja, ciljeve, pa cak, u krajnjem slucaju, i fundament - nas sistem vrednosti :(.
E, verovatno se strah i dilema kako nauciti dete zivotu odnose na to da li cemo umeti da oderedimo granicu koja se ne sme prekoraciti, kada sredstvo unistava cistotu cilja, a kako, pri svemu, ne napraviti od deteta (i sebe) idealnog dobrog coveka - Idiota Miskina :(. (ali, tu nasa "ljudska priroda" bdi nad nama da ne budemo suvise dobri, bez brige :) )
Zapravo, ucenje zivota je i ono kad kazes detetu da se u igri podeli sa ostalom decom igrackama, ali mu dozvolis, recimo, da omiljenu zadrzi za sebe :).
A ja (sto kazu - lično) cak i kada me moja sopstvena"ljudska priroda" neprijatno iznenadi, htela bih da ne snizim kriterijume. Tesko to ide :)...

Chini mi se za pochetak da dete ne treba drzati pod staklenim zvonom jer rezultat takve kontinuirane zashtite je upravo dete Mishkin: dobar, naivan i idiot. Ne spreman za zivot.
Ono shto smatram da je korektno vaspitavanje deteta jeste da bez obzira na sve da misli na sebe i svoju vrednost. Takodje smatram da je dobro za dete oko 15-16 godine da pochne da zaradjuje i svoj dzeparac naravno da shkola ne trpi. Shto se tiche sexa sa detetom treba prichati otvoreno i mislim da je dobro predochiti kakve sve posledice mogu biti ako se upusti u neshto rizichno. Ovo su misli. Moram priznati da imam dileme ali znam za jedno da nikako decu ne treba posmatrati kao podredjena bica vec treba ih posmatrati na istom nivou. Dosta oslushkivanja detetovih potreba i dosta slushanja detetovih misli josh od malih nogu. Ja npr. vodim dnevnik posvecen samo mojoj cerki.
 
Postoji jedan veleiki jaz izmedju generacija 50-ih i generacija 70-ih i 80-ih godina. Pricham o tim generacjiama jer sam u tim godinama i rodjen(a)- osamdesetih, a imam stariju sestru, koja je rodjena 70-ih. To je otprilike vreme kada je svest o zivotu i njegovim vrednostima pochela da postaje drugachija. Pocheli smo da postavljamo roditeljima drugachija pitanja. Pocheli smo da imamo drugachija interesovanja. Oni su to teshko shvatali. Bili su nespremni za drugachija pravila. Zato moramo sami da preispitujemo svoja shvatanja i da non stop budemo u toku sa zbivanjima na sve strane, kako bismo mogli neshto da nauchimo od zivota pa tome i svoju decu da nauchimo.
bas veliki jaz
ne kazem nailazila sam na cool ljude rodjene 50-ih ali uglavnom imaju neke fazone koje ne da ne mogu da razumem nego me iritiraju(koliko npr znate osoba rodjenih 80-ih koje kazu "e NECU da prestanem da pusim,to mi je jedini luksuz"-ne daj boze da ih kritikujes qq)
 
ne znam odakle da pocnem:?
cini mi se da su generacije 40-ih i 50-ih nesto propustile u vaspitavanju dece,nekako kao da se tu umesao komunizam i cela ta euforija,istripovali se na same sebe a zaboravili na sopstvenu decu
te su osnovni principi njihove skole bili
-ne lazi
--ne kradi
-skola je najvaznija
tako nesto...
nemam ni primer iz blize okoline,a ni svoj sopstveni da je roditelj dosao i objasnio malo uzroke i posledice,da je objasnio kako se donosi odluka u zivotu,sta je poenta uopste(bar sta on vidi kao poenta),kako naci sebe etc...
mislim,koja je bila njihova svrha sem da hrane i oblace?
i sad...dolazim u situaciju da ja vaspitam
naucice moje dete koliko je 1+1,za to ne brinem.ali kao vecu duznost od toga osecam da treba da joj objasnim kakav stav da zauzme kad ode na razgovor za posao,kako da iscenjka dobar kredit za auto,kako da uziva,kako svaki dan da zivi kao da je poslednji a u isto vreme kao da je ceka jos 100god zivota...
ocekujem vasa razmisljanja,iskustva
jer samo PRETPOSTAVLJAM da znam kako se to radi

По мом мишљењу, ствари се не мењају битно, поготово не у тако кратком временском периоду,
већ само у форми. Чини ми се да би и данас циљ васпитања требало да буде исти као и пре 20-30-40
година.
Увек је било оних родитеља који су значај придавали форми и оних који су децу суштински
васпитавали, односно учили их да буду позитивни, срећни и задовољни људи. Фазон је у томе да
треба имати добру комуникацију са дететом и пажљиво осматрати његов развој и по могућству у свакој
ситуацији детету давати прави савет или благовремено прискакати у помоћ у свакој, за дете, компликованој
ситуацији, јер јако је важно да дете зна да увек има некога на кога може 100% да рачуна.
Такође је јако битно уочити и не спутати дечије потенцијале, таленте, већ помоћи да они максимално дођу
до изражаја.
А оно што је најважније, је то да дете из породице осим васпитања, понесе и сигурност, односно да
постане самоуверено – самосвесно.
 
NE ZNAM KOLIKO JE GENETSKI FAKTOR USLOV DA SE VASPITANJE DETETA USMERI KA RODITELJSKOM ZELJENOM PRAVCU. KOLIKO SMEMO DA PREUZMEMO INICIJATIVU A KOLIKO DA BUDEMO DOBRI SARADNICI U KREIRANJU STA PREVASHODNO TREBA DA BUDE OSNOVA , LICNO ZIVOTNO ISKUSTVO ILI NORMATIV ZIVOYA KOJI SE MENJA IZ GENERACIJE U GENERACIJU.
 

Back
Top