eremita
Zaslužan član
- Poruka
- 117.180
Ekonomsko ratovanje i spijunaza u procesu globalizacije
Politicke i ekonomske promene na kraju hladnog rata zamenile su dotadasnju bipolarnost procesima multipolarnosti i fragmentacije. Time je pod upitnik stavljen do tada vazeci koncept nacionalne bezbednosti, a s njim i buducnost klasicne obavestajne delatnosti kao jednog od njenih najsnaznijih oslonaca.
Nacionalna bezbednost danas se vise zasniva na ekonomskoj nego na vojnoj moci, jer se i ravnoteza moci u svetu sve vise pomera od drzave ka velikim transnacionalnim kompanijama. One danas postaju sve znacajniji cinilac medjunarodnih zbivanja. Radi ostvarivanja svojih strategijskih planova i interesa one osnivaju sopstvene mreze informacija, znanja i obavestavanja. Svoju bezbednost i opstanak zasnivaju na sposobnosti da obezbede pristup potrebnim informacijama, potrebnim za funkcionisanje. Pri tome razvijaju poslovno trojstvo industrijskih grana, banaka i osiguravajucih korporacija.
To strategijsko cvrsto jezgro industrijski razvijenih zemalja odlucuje o fundamentalnim nacionalnim pravcima razvoja u okviru mondijalizacije ekonomije.
Ofanzivna strategija NATO-a
Pedesetogodisnje trajanje hladnog rata bilo je odraz, pored ostalog, i delotvornosti blokovskih vojnih saveza. S raspadom SSSR-a raspao se i Varsavski ugovor, ali je NATO ostao. U prilog opstanka NATO-a isla je i procena zemalja clanica da bi od raspustanja te vojne sile imali mnogo vise stete nego finansijskih usteda. Naime, nije tajna da je najveci profit i najbrzi obrt kapitala postizan upravo proizvodnjom i izvozom naoruzanja i vojne opreme. Uz to, vojnoindustrijski kompleks vukao je za sobom i ceo spektar savremenih tehnologija i proizvoda za civilne potrebe. Otuda je sasvim logicno da NATO trazi razloge i mesto svog sadasnjeg i buduceg opstajanja i razvoja, bez obzira na to sto su radikalno promenjeni uslovi zbog kojih je stvoren i u kojima je sazreo. NATO, dakle, ima strategijski znacaj u procesima koji se odvijaju u zemljama clanicama. Svi ti procesi praceni su snabdevanjem naoruzanjem i vojnom opremom, cime se zaposljava profitabilna industrija izvoznika kapitala. Pri tome, NATO nastupa kao prethodnica, cuvar i zastitnica sirenja kapitala zapadnih mocnika. Pitanje je samo da li su interesi Zapada jedinstveni ili su i oni parcijalizovani.
Po svemu sudeci, prioritet imaju americki interesi. Zato, gde god bude dovedeno u pitanje ostvarivanje tih interesa, preti i vojna intervencija. Osim toga, ugrozavanje americkih ("mirovnih") interesa moze da se proglasi u svakom regionu sveta, vec prema tome kako se pomera front talasa interesa.
Kapital nema otadzbinu
Na globalnom planu u istom pravcu deluju predstavnici transnacionalnih kompanija i najmocnijih drzava koje iza njih stoje. One posredstvom otvorenih i transparentnih regionalnih, pa i interkontinentalnih integracija vezu za svoj program male, nedovoljno razvijene, pa i srednje razvijene zemlje i cine ih zavisnim. Transnacionalne kompanije, odnosno njihov kapital, izbacio je parolu "kapital nema otadzbinu", cime se oznacava neogranicen domet strategije globalizma.
Otuda je izlisno pitanje kakav interes imaju Sjedinjene Drzave, na primer, na Balkanu (u Bosni, na Kosmetu), kad su one, kao i druge zapadne zemlje, u sluzbi multinacionalnog kapitala koji nema granica. Zato se s pravom moze zakljuciti da je osnova njihove nacionalne ideologije u prevazilazenju ranije saradnje izmedju nacionalnih drzava.
To podrazumeva stvaranje otvorenih drustava i postepeno ukidanje postojecih granica, ali tako da se bezgranicno rasprostire civilizacija zapadnog drustva.
Dirigovanjem ekonomskim razvojem nedovoljno razvijenih, pa cak i srednje razvijenih drzava, transnacionalne kompanije mogu da izazivaju i unutrasnju destabilizaciju drustva, kao uslov i uvod u kapitalnu promenu drustveno-politickog sastava i, analogno tome, medjunarodnog polozaja tih zemalja. Time se objasnjava zasto MMF, Svetska banka i druge finansijske institucije
Zapada uslovljavaju pravac i tok privrednih reformi u zemljama koje zavise od tih kredita. U ostvarivanju globalnih interesa transnacionalnih kompanija instrumentalizuju se i UN, koje imaju autoritet u globalnim razmerama, ali im nedostaje efektivna sila. Otuda se institucije UN uprezu u kola ostvarivanja interesa Sjedinjenih Americkih Drzava.
Na taj nacin se zaobilazi, kao neefikasan, Savet bezbednosti UN, a njegovu ulogu prakticno preuzimaju organizacije transnacionalnih kompanija, cime se privatizuje organizacija svetske bezbednosti.
Svetska dominacija
Novo shvatanje bezbednosti, koje podrazumeva slobodan pristup i kontrolu sirovina, energije i slobodan pristup trzistu, baca u proslost tradicionalni sistem bezbednosti pojedinacnih drzava, koji je, u prvom redu, podrazumevao jacanje njihove odbrambene moci. Otuda se u Evropi veoma azurno sprovodi plan kontrole naoruzanja i jacine vojske i policije pojedinih drzava. Sjedinjene Americke Drzave, u ulozi svetskog lidera, pretenduju na preuzimanje uloge spoljne bezbednosti za sve regione sveta. U odnosu na Evropu, cilj Amerike je atlantski orijentisana Evropa, koja je, u sustini, kamuflaza za dominaciju nad njom.
I ne samo to, Americi treba Evropa koja je integrisana u americki kulturni, ekonomski, bezbednosni i politicki prostor. To je ono cemu Amerika neminovno teci, kako bi ustolicila svoju svetsku dominaciju.