Gabrijel Garsija Markes

Najomiljeniji Markesov roman

  • Sto godina samoce

  • Ljubav u doba kolere

  • O ljubavi i drugim demonima

  • Hronika najavljene smrti

  • Pukovniku nema ko da piše

  • Jesen patrijarha

  • Sahrana Velike Mame

  • Vest o jednoj otmici


Rezultati ankete su vidlјivi nakon glasanja.
Orden časti G.G. Markesu dodijelio je odlazeći ruski predsjednik Medvedev. Ovu prestižnu rusku nagradu kolumbijski pisac je dobio za svoj 85. rođendan.
Piscu je nagrada dodijeljena za jačanje prijateljstva između Rusije i Latinske Amerike, navodi se u saopštenju iz Kremlja.
U telegramu piscu Medvedev je naveo da „Markesova djela odražavaju tradiciju i kulturu cijelog kontinenta“ i pohvalio „Markesovu aktivnu građansku poziciju“.
 
“Život je poput priče, nije važno koliko je dug, nego koliko je dobar. Ono što je prošlo više ne postoji, ono što će biti, još nije došlo. Postoji jedna tačka u kojoj se sastaju i prošlo i buduće, u toj tački je čitav tvoj život. Iskoristi je!”

G. G. Markes
 
Kad bi Bog na trenutak zaboravio da sam marioneta i darovao mi nešto malo života, iskoristio bih ovo vrijeme najbolje kako znam. Vjerojatno ne bih rekao sve o čemu razmišljam, ali sasvim sigurno bih porazmislio o svemu što kažem. Cijenio bih stvari prema njihovom značenju,a ne prema njihovoj vrijednosti.Spavao bih malo, vise bih sanjao,znam da svaku minutu sa zatvorenim očima gubimo 60 sekundi svjetla. Hodao bih kad se drugi zaustave, budio bih se kad drugi spavaju.Kad bi mi Bog darovao mrvicu života, obukao bih se jednostavno, okrenuo se k Suncu, otkrivajući ne samo svoje tijelo, vec i svoju dušu. Uvjeravao bih ljude, kako se varaju, kad misle da se u starosti nije moguće zaljubiti.Ne znaju da stare baš zato što izbjegavaju ljubav!Djeci bih napravio krila,ali uzeo bih im ih dok se ne nauče letjeti.Starijim osobama bih kazao da smrt ne dolazi zajedno sa starošću već s napuštenošću. Toliko stvari bih se naučio od vas, ljudi... Naučio sam da svi žele živjeti na vrhu planine, zaboravljajući da se istinska sreća skriva u samom načinu penjanja na vrh. Naucio sam da kad novorođeno dijete uhvati svojom malom ručicom očev prst, drži ga zauvijek.Naucio sam da čovjek ima pravo gledati na drugoga odozgo samo onda kad mu hoće pomoći da bi se podignuo. Toliko je stvari što sam se od vas mogao naučiti, ali u stvarnosti nemam baš puno od toga, jer kad me polegnu u grob, to ću zaboraviti.Govori uvijek što osjetiš, a čini što misliš.Kad bih znao da te danas posljednji put vidim pospanu,snažno bih te zagrlio i molio se Bogu da mi dozvoli biti tvojim anđelom čuvarom. Kad bih znao da su to posljednje minute što te vidim, rekao bih ti 'volim te' i ne bih glupo pretpostavljao da to znaš. Uvijek ima nekakvo sjutra i život nam daje mogućnost učiniti dobro djelo, ali danas je sve što mi ostaje, htio bih ti reći da te veoma volim.Niko nema zagarantvono sjutra-niti mladi, niti stari. Možda danas posljednji put posmatras one koje voliš. Zato nemoj biti neodlučan, učini to danas, jer ako se pokaže da sutrašnji dan ne dočekaš, žalices za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme za jedan osmijeh, za jedan poljubac, da si bio prezauzet da bi im prenio posljednje želje.Budi stalno blizu onih koje voliš, govori im na glas kako ih trebaš, kako ih ljubiš i budi prema njima dobar; nađi vremena i reci im ' žao mi je','oprosti','molim te','hvala'i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ.Niko neće pamtiti tvoje skrivene misli. Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti. Pokaži svojim prijateljima i bližnjima kako su ti veoma potrebni."
GABRIEL GARCIA MARQUEZ
 
Kako je Hemingvej pio vodu iz bunara samoubice

Među mnogim pričama koje su mi ostale u sećanju duže od drugih, neke su pravi biseri. Često se događa da ne znamo ko je autor i čak da li smo ih sanjali ili zaista čuli. Priču koja je na mene, ipak, ostavila najveći utisak, brutalnu ali u isto vreme i čovečnu, ispričao mi je Rikardo Munjos Suaj. U njoj se govori o jednom republikanskom borcu koji je streljan u prvim danima Španskog građanskog rata.

Pre više godina prvi put sam čuo za starog baštovana koji se ubio u lepoj kući u predgrađu Havane, poznatoj po tome što je u njoj živeo pisac Ernest Hemingvej. O samoubistvu su se čule razne verzije među kojima i ta da se baštovan utopio u bunaru. Već sama po sebi bizarna, priča je začinjena još bizarnijom pojedinosti da je Hemingvej iz istog bunara, ne znajući da je telo samoubice na dnu, pio vodu. Na pitanje kako nije primetio da se ukus vode promenio, odgovorio je: „Jedinu razliku koju smo uočili bila je da je voda postala slađa“.

Među mnogim pričama koje su mi ostale u sećanju duže od drugih, neke su pravi biseri. Često se događa da ne znamo ko je autor i čak da li smo ih sanjali ili zaista čuli. Jedna od dražih među njima je ona o tek rođenom mišiću koji je, izašavši prvi put iz rupe, video slepog miša i sav uzbuđen vratio se u nju vičući: „Mama, video sam anđela“. Druga priča, koja potiče iz stvarnog života, ali prevazilazi maštu, tiče se jednog radio-amatera iz Managve koji je u zoru 22. decembra 1972. godine pokušavao da stupi u vezu sa svetom kako bi izvestio da je razorni zemljotres sravnio grad sa lica zemlje. Pošto su iz slušalica ceo čas dopirali jedino astralni zvuci, jedan od preživelih ga je ubedio da odustane: „Ne vredi se truditi“, rekao je on sa više realizma, „Dogodilo se isto u celom svetu“. Po mome ukusu je još jedna priča, ne znam da li je izmišljena ili stvarna, prema kojoj je simfonijski orkestar u Parizu bio na ivici da se rasturi zbog neugodnosti koje se ne bi setio ni Franc Kafka: zgrada u kojoj su održavane probe imala je samo jedan lift za četri osobe, te su muzičari koji su ulazili u lift u osam ujutru uspevali da se okupe na jednom od viših spratova tek posle četri časa, taman na vreme da siđu dole na ručak.
Među pričama koje su napisane tako da vas odmah zasene i koje se posle toga čitaju više puta prva je Majmunova šapa V. V. Džekobsa, a druga Slučaj doktora Valdemara Edgar Alan Poa. Obe mi izgledaju savršene. Dok o drugom piscu znamo sve, za prvog malo ko zna. Reč je o piscu koji je umro u Londonu 1943. godine doživevši skromnu starost od osamdeset godina i ostavivši iza sebe delo u osamnaest tomova. Od te bogate zaostavštine na mene je, ipak, najveći utisak ostavila priča od samo pet stranice. U njoj se govori o čoveku koji se, razočaran u život, baca u ambis sa desetog sprata. Dok munjevito pada, vidi od sprata do sprata intimne prizore iz života svojih suseda: male domaće drame, neuspele ljubavi, kratke trenutke sreće, sve dok, neposredno pre udara o asfalt, ne promeni potpuno shvatanje o svetu došavši do zaključka kako je život, ipak, vredan življenja. U priči Edgara Alana Poa govori se o dva istraživača koji su se od snežne oluje sklonili u jednu pećinu. Posle tri dana jedan od njih je umro. Preživeli istraživač je sahranio telo su snegu stotinak metara od pećine. Sutradan je, probudivši se, zatekao sahranjenog druga mrtvog i ukrućenog od leda kako sedi kraj kreveta. Pokopao ga je još jednom, ovoga puta dalje od pećine, ali je sutradan pokojnik opet sedeo na ivici kreveta. Preživeli istraživač je sišao sa uma a Po čitaocu prepustio više mogućnosti da reši enigmu. Prema jednoj od njih nesrećni čovek je toliko bio užasnut samoćom u ledenoj pustinji, da je pomućene svesti sam otkopavao pokojnika i donosio ga u pećinu.
Priču koja je na mene, ipak, ostavila najveći utisak, brutalnu ali u isto vreme i čovečnu, ispričao mi je Rikardo Munjos Suaj. U njoj se govori o jednom republikanskom borcu koji je streljan u prvim danima Španskog građanskog rata. Vod, kome je povereno pogubljenje, izveo je zatvorenike jednog ledenog zimskog jutra da bi zajedno peške otišli do mesta za streljanje. Mada su vojnci imali šinjele i rukavice drhtali su, ipak, od zime. Zatvorenik, koji je na sebi imao samo jaknu od platna, trljao je rukama od zime ukočeno telo glasno se žaleći na nepodnošljivi mraz. U jednom trenutku, komandir voda, razjaren žalopojkama, povikao je: „Prestani da od sebe praviš mučenika. Pomisli na nas koji po ovoj govnavoj hladnoći moramo da se vratimo“.

*Iz knjige „Riba je crvena“; prevod Dušan Miklja, Igor Miklja
 
Kako se kalio nobelovac - tako bi najkraće mogla da se opiše Markesova novinarska karijera.

Iz novinara od početka izranja genijalni pisac, koji će čitaoca naterati da o ponečemu razmisli, da ostane bez daha prateći priču, da prisustvuje prelomnim istorijskim događajima, da uroni u magičnu realnost Kariba, među duhove predaka koji premeštaju ljude u toku sna, ili da upozna tajanstvenu damu koja spasava putnike od nesreća...

S Markesom ćemo, čitajući "Skandal veka", koju je objavila izdavačka kuća Laguna, putovati i od Južne Amerike, preko Italije i Francuske do Mađarske pedesetih godina prošlog veka. S njim ćemo se, na vrlo poseban način, baviti književnošću, književnicima i kritičarima.

U ovom delu dobijamo priliku da pročitamo začetke romana "Sto godina samoće", kao i da prepoznamo klicu govora koji će održati kad mu je dodeljena Nobelova nagrada. I na kraju ćemo shvatiti da magični realizam možda i nije toliko magičan koliko je čarobna reč Garsije Markesa.

Gabrijel Hose Garsija Markes je bio kolumbijski pisac, novinar, izdavač i politički aktivista. Rođen je 1927, a umro 2014. godine. Garsija Markes se smatra najpoznatijim piscem magičnog realizma, žanra u kome se prepliću mitovi i magija sa realnošću svakodnevne egzistencije.
NhzktkqTURBXy9jZjRmMWYxYTM0ODRlZTIwNWY4MGYwZjYxYzY4NzBmMi5qcGVnkpUCzQMgAMLDlQIAzQPAwsM
 
Poslednja izmena:

MAŠTA I STVARALAŠTVO


U Latinskoj Americi i na Karibima pisci ne moraju mnogo da izmišljaju. Njihov problem je potpuno suprotan: kako da stvarnost učine uverljivom. Uvek je bilo tako još od naših istorijskih početaka, do te mere da u našoj literaturi najmanje verodostojno deluju oni koji su najrevnosniji u opisivanju stvarnosti, što će reći hroničari. Čak i oni priznaju da nema te fantazije koja se može meriti sa životom.
Brodski dnevnik Kristifora Kolumba je, otuda, naše najstarije književno delo. Pre svega, treba reći da nije sasvim sigurno da takav tekst uopšte postoji, jer je verzija koju znamo samo prepis originala za koji otac Las Kasas tvrdi da ga je imao u rukama. Čak i da takav dnevnik postoji on je samo bledi odsjaj onoga što je Kristifor Kolumbo morao da izmišlja kako bi španski kraljevi poverovali u veličinu njegovog otkrića. Kolumbo je govorio da su domoroci, koje je izabrao da budu predstavljeni dvoru, „izgledali onako kako su ih majke donele na svet”. Drugi hroničari su saglasni sa činjenicom da su na Karibima, što je za trope pre prihvatanja hrišćanskog morala sasvim prirodno, ljudi išli neodeveni. Uprkos tome, Indijanci, koje je Kolumbo doveo u kraljevsku palatu u Barseloni, bili su pokriveni širokim lišćem palme sa urezanim crtežima čudnih i u Evropi nepoznatih životinja.
Objašnjenje za to je jednostavno: prvo putovanje Kolumba, suprotno od onoga o čemu je maštao, predstavljalo je ekonomsku katastrofu. Zlato koje je obećao jedva da je u malim količinama našao, izgubio je najveće brodove svoje flote i na povratku nije mogao da pruži nijedan valjani dokaz vrednosti svojih otkrića, ništa, dakle, čime bi opravdao ogromne troškove ekspedicija i obezbedio njihov nastavak. Obično usmeno svedočenje očito nije bilo dovoljno jer su slušaoci vek posle povratka Marka Pola iz Kine imali na umu da je on iz Azije kao dokaze drugačijeg sveta priložio špagete, bale svile i barut.
Celokupna naša istorija, kako sam već rekao, od samoga početka ima teškoća da se u nju poveruje. U jednoj od mojih omiljenih knjiga, Prvi put oko sveta, Italijan Antonio Pigafeta, koji je pratio Magelana na takvom putu, tvrdi da je u Brazilu video ptice „bez kandži koje polažu jaja na leđima mužjaka ili usred mora”. Isti hroničar takođe kaže kako je u Patagoniji naišao na džinove koji su „pali u nesvest” kada su videli svoje lice u ogledalu.
Legenda o Eldoradu ne samo da je lepa nego je imala odlučujući uticaj na našu istoriju. Tražeći mitske predele Gonzales Himenez de Kvesada je otkrio polovinu teritorije koju danas čini Kolumbija, a Francisko Oreljana je pronašao reku Amazon. Ono što je u celoj toj priči neverovatno je da je on to učinio ploveći prema ušću, suprotno, dakle, od pravca kojim se obično otkrivaju izvori reka. Eldorado, uprkos silnom trudu mnogih istraživača, nije nikada pronađen, kao što se nikada nije ušlo u trag tovaru zlata koji je u Kusko – za otkup Atahualpe – preneto na samarima jedanaest hiljada lama. Legenda o tom zlatu je ponovo obnovljena pre jednoga veka kada je ekspedicija, kojoj je povereno da istraži mogućnost izgradnje železnice od jedne do druge obale u Panami, izvestila da je projekat izvodljiv ali pod uslovom da se šine ne izrade od gvožđa već od zlata. Stručnjaci su time hteli da kažu kako se u tom kraju teže dolazi do prvog nego do drugog dragocenog metala.
Govori se da istraživači nisu tražili samo Eldorado već i nešto plemenitije i poetičnije: izvor večne mladosti. Neću, uostalom, da verujem kako je Pizaro pripremio grandioznu ekspediciju samo da bi pronašao obećanu zemlju zlata.

Prevod: Dušan Miklja, Igor Miklja

Gabrijel Garsija Markes, „Riba je crvena“, Narodna knjiga, Beograd, 1999.
 
Ne dozvoli da umreš, dok ne doživiš čudo da spavaš sa onim koga voliš.

2. Nije istina da ljudi ne ispunjavaju svoje snove zato što su odrasli, odrasli su, jer su prestali da ostvaruju snove.

3. Ljudi, koje volimo, trebalo bi da umiru sa svim svojim stvarima.
 

Back
Top