Kosovo za Republiku Srpsku

Titus

Aktivan član
Banovan
Poruka
1.014
Nenad Kecmanović: Kosovo i Metohija za RS
Da namera, bar što se stranaca tiče, nije da i formalno ukinu Republiku Srpsku, ali da jeste da se putem puzajuće redukcije njenih nadležnosti ona svede na puku formu, tvrdi profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu Nenad Kecmanović


- Međunarodna zajednica, odnosno SAD i EU ponavljaju da je cilj te operacije da se BiH učini funkcionalnom i da je to uslov njenih evroatlantskih integracija, ali ni jedno ni drugo nije istina. Republika Srpska sasvim dobro funkcioniše, a svi problemi su zapravo locirani u zajedničkim institucijama bošnjačko-hrvatske federacije i još više u zajedničkim državnim institucijama u Sarajevu. Drugim rečima, delovi dobro funkcionišu, ali ne i celina, pa jedino rešenje koje se logički nameće jeste da treba krenuti u suprotnom smeru.

A koje bi to rešenje bilo?

- Treba stvoriti labavu zajednicu (federaciju, konfederaciju, uniju) tri entiteta, odnosno tri nacionalne republike koje naravno niti jesu, niti bi bile, niti mogu da budu etnički čiste. Što se pak tiče uslova za ulazak BiH u regionalne i globalne integracije, smešno je insistirati na jedinstvenoj policiji jer imate značajan broj vrlo razvijenih zemalja u Evropi i svetu gde policija nije centralizovana, a to nije problem ni za njih ni za međunarodno okruženje. Skriveni razlog za sve zapadne ustavne manipulacije i političke pritiske na Republiku Srpsku jeste strah da se na tom prostoru stvori muslimanska država, pa čak i jedan relativno samostalni muslimanski entitet. No, pošto im „međunarodna zajednica“ prećutno uskraćuje pravo na odvajanje, a komšije Srbi i Hrvati glasno odbijaju jedinstvenu državu u kojoj bi oni bili (danas relativna, a sutra apsolutna) većina, muslimani-bošnjaci su frustrirani. Personifikacija njihovog kolektivnog nezadovoljstva jeste Haris Silajdžić, koji naizmenice optužuje hrišćansku Evropu i Ameriku zbog islamofobije, Hrvate - zbog opstrukcije federacije, a Srbe zbog navodnog genocida. Međutim, posle presude Međunarodnog suda pravde u Hagu, niko relevantan u svetu njihovu priču o RS kao genocidnoj tvorevini ne uzima ozbiljno.

Kao potpisnik i garant Dejtonskog sporazuma Srbija ima ne samo pravo, već i obavezu da prati razvoj događaja unutar BiH i RS. Mislite li da smo to pravo do sada koristili dovoljno?

- Ne treba zanemariti ni međunarodno-politički aspekt, ali, koliko sam uspevao da pratim, Srbija gotovo da i nije koristila pravo da reaguje na svako narušavanje Dejtonskog sporazuma, iako je ono počelo maltene sutradan po njegovom potpisivanju. Čini mi je da je razlog tome kompleks da će to biti protumačeno kao mešanje u unutrašnje poslove druge države, da iza toga stoje ideje o „podeli Bosne“ i „velikoj Srbiji“, da je to nastavak Miloševićeve politike... Doduše, nije se ni čuditi našim političarima ne samo s obzirom na to kroz šta je sve Srbija prošla zaključno sa bombardovanjem, nego i na ovo posle oktobra 2000. godine. Nema, istina, više izolacije, sankcija, bombi iz vazduha, ali politički pritisak na postmiloševićevsku generaciju političara se najpre preko Haga, a sada preko Kosova, nastavlja. Čini mi se da su te već hronične pretnje i uslovljavanja stvorile osećanje krivice i manje vrednosti, pa otuda i ustručavanje da se podigne glas povodom RS. Iako je to ne samo pravo nego, kako ste podsetili, i obaveza Srbije.

Na koji način bi Srbija konkretno mogla da pomogne?

HRVATSKA ŠTITI SVOJE SUNARODNIKE U BIH

Postoji li još nešto što bi mogao da uradi zvanični Beograd kako bi dokazao da se problemi građana Srpske tiču i Srbije?

- Nije potrebna neka bujna politička mašta, jer dovoljno je samo da pogledate šta je Hrvatska uradila za Hrvate u BiH. Oni svi odreda pored državljanstva BiH imaju i pravo na državljanstvo Hrvatske. Zašto to Srbija ne bi takođe ponudila svim Srbima u BiH? U Hrvatskom Saboru sedi delegacija hrvatskih poslanika iz BiH koji su birani u bosanskom odnosno hercegovačkom zavičaju da bi učestvovali u radu nacionalnog parlamenta u matici. Zašto nešto analogno ne bi bilo ustanovljeno i na srpskoj strani. Koliko se sećam Dodik je to javno predložio, ali, bar za sada, nije dobio odgovor sa ove strane.

REŠENJE U OBRAĆANJU NA MOSKOVSKU ADRESU

- Da bi nas drugi više uvažavali morali bismo i sami više da držimo do sebe, tim više što su međunarodne okolnosti očigledno menjaju. Putinova vanjska politika se vraća na Balkan i sigurno se neće zaustaviti na Kosmetu, a Rusija je članica Veća za implementaciju Dejtonskog sporazuma. Obraćanje na moskovsku adresu danas više ne bi moglo da bude protumačeno kao neko antizapadno, neoboljševičko i nazadnjačko suprotstavljanje tranziciji, demokratizaciji, marketizaciji, reformama itd, nego tako da, upravo na tragu liberalnog sistema vrednosti, naprosto biramo najpovoljnijeg inostranog partnera.

- U poslednje vreme Srbija pomaže Srpskoj i više i bolje nego ranije. To ne moraju biti neki spektakularni politički potezi, makar i manji, ali brojni i kontinuirani, konkretni oblici saradnje i simbolične manifestacije bliskosti, nezavisno od toga koja je stranka na vlasti tamo ili ovde. Ne moraju čak uopšte da budu direktno politički jer se politika u današnje vreme velikim delom vodi preko ekonomije, kulture, medija, sporta, nevladinog sektora. To sve spada u tzv. specijalne veze koje su međunarodno legalizovane i protiv kojih Sarajevo nema osnova da se buni, a koje su dugo stajale samo kao prazno slovo na papiru. Primer takve podrške je i to kada premijer Srpske otvori Sabor u Guči ili kada ovdašnji predsednik i premijer dođu sa sportistima iz Srbije u Banjaluku, ili kada košarkaški klubovi Partizan i Igokea potpišu sporazum o saradnji, a pogotovo kada se, recimo, sredstvima odavde na Palama gradi osnovna škola koja će se zvati „Srbija“, kada beogradski FPN programski i kadrovski pomogne formiranje studija politikologije i međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Banjaluci, kada Telekom Srbije kupi Telekom Srpske, kada se dogovori zajednička gradnja hidroelektrane na Drini...

Nažalost, malo sveta je ovde u Beogradu svesno koliko slični potezi sa obe strane jačaju političku sigurnost i nacionalno samopouzdanje ljudi u Republici Srpskoj. Sadržaj i obim specijalnih veza bi se sa više političke invencije i političke volje mogao toliko obogatiti u mnogim oblastima da bi se državna granica na Drini de fakto pretvorila u običan most preko jedne reke.

Smatrate li da se u srpskim medijima i javnosti dovoljno posvećivala pažnja problemima RS?

- U medijima u Srbiji nije bilo dovoljno govora o ovome. Mogu to psihološki da objasnim koncentracijom ovdašnjih medija na probleme sa Kosmetom, ali ne i da politički opravdam, jer su to objektivno i direktno politički povezani problemi. Teza po kojoj treba taktički ćutati o Republici Srpskoj dok se ne reši Kosmet ide naruku inostranim zagovornicima „male Srbije“ koji ponavljaju da su „RS i KiM potpuno različiti problemi“, „da svaki slučaj treba tretirati na poseban način“, „da je sada na dnevnom redu KiM a ne RS“ itd.

Znači, ne treba odstupati od pravljenja paralele između Srbije i Srpske?

- Naprotiv, treba otvoreno i glasno insistirati da su Kosmet i Srpska potpuno simetrični slučajevi i da se u oba slučaja mora analogno postupiti. U najmanju ruku na sve što dobiju Albanci u Srbiji imaju pravo i Srbi u BiH. Kažem „najmanje“ jer su Srbi u BiH i do raspada SFRJ bili konstitutivni narod, a Albanci nacionalna manjina. A ako je sadašnja 90-procentna koncentracija Albanaca na Kosmetu argument za međunarodnu zajednicu, zašto isti argument ne bi bilo i aktuelnih 90 procenata Srba u RS. Ako je to posledica etničkog čišćenja na jednoj strani onda valjda ni na drugoj strani nije posledica etničkog turizma. Kažu nam „Neće Albanci da žive u Srbiji zbog Miloševićeve politike na Kosmetu, bez obzira na to što su sada na vlasti političari i stranke koje su smenile SPS i njenog lidera!“. Dobro, ali, eto, neće isto tako ni Srbi da ostanu u BiH zbog Izetbegovićeve politike, koja im je osporila status konstitutivnog naroda i pravo na samoopredeljenje, pogotovo zato što su u Sarajevu i sada na vlasti Alijini sledbenici i njegova stranka. Ako to već nije zgodno da to učine ovdašnji vodeći političari, jer treba da insistiraju na Rezoluciji Saveta bezbednosti UN koja barem formalno štiti vanjske granice Srbije, onda bi barem mediji mogli da lansiraju varijantu „Kosmet za Republiku Srpsku!“, koja ne mora da bude jedina, ali je sigurno realnija od one Ahtisarijeve. Sunarodnici preko Drine bi bili oduševljeni, ali postoji jedna emocionalno-psihološka barijera u ovdašnjoj nacionalnoj javnosti. Zbog državne i duhovne tradicije i Kosmet „bez Srba“ doživljava se više svojim nego manji entitet u BiH „sa sve samim Srbima“. Ali, to je samo tema više, kojom bi mediji trebali da se pozabave povodom Kosmeta.

I
 
Imaju li građani RS razloga za strah?

- Dobro je da se boje, čak i kada nemaju razloga za to. Taj strah ih čini budnim i opreznim, mobiliše ih i koncentriše, zbija redove i animira da prate politički život i učestvuju u njemu. Bio je jedan period samozadovoljstva i opuštanja kada su u Banjaluci smatrali da Dejtonski sporazum štiti RS sa njenim izvornim nadležnostima i da njeni predstavnici nemaju potrebe da se preganjaju sa druga dva nezadovoljna nacionalna partnera u Sarajevu. Pogotovo su potcenili značaj njihove medijske kampanje prema ambasadama u glavnom gradu BiH i njihovo lobiranje u Briselu i Vašingtonu. „Republika Srpska je genocidna tvorevina“, „Svi srpski političari su kandidati za Hag“, „Čitav srpski narod je zločinački“ to je godinama ponavljano na sarajevskom RTV stanicama u nedeljnoj i dnevnoj štampi, sa javnih tribina i političkih govornica. „Manji entitet“ je satanizovan kao uzrok za sve probleme BiH, koja zapravo sama po sebi po mišljenju ozbiljnih inostranih analitičara, spada u red „neuspelih „ ili „promašenih država“. Premijer i aktuelna vlast u celini shvatili su da se za RS ne bori u Banjaluci nego u Sarajevu, Briselu, Vašingtonu, Moskvi i izveli su pravu političko-medijsku kontraofanzivu. Počelo je sa onom Dodikovom izjavom da je „RS najbolji dio BiH“, sa potezanjem „demokratskog prava na referendum“ što je obnovilo nacionalno samopouzdanje i mobilisalo pažnju javnosti na kontinuirane, sitne, zakonske reforme koje u ime funkcionalnosti BiH razvlašćuju RS. Taj visok stepen demokratske mobilizacije naroda u RS neophodan je da bi Dodikova vlada izdržala pritiske.

Hoće li, ipak, bez podrške i pomoći Srbije RS moći da opstane?

- Moći će da opstane, ali će to postići mnogo lakše uz pomoć Srbije. Kao što će i Srbija brže stati na noge uz pomoć Srpske. Da nema Republike Srpske i upadljive međunarodno-političke i međunarodno pravne simetrije sa Kosmetom, pitanje južne pokrajine bi se sa mnogo manje problema rešavalo na štetu Srbije. I obrnuto, ukoliko Kosmet ode iz Srbije objektivno će otvoriti pitanje ostanka Srpske u BiH.
 
Subota, 10. studenog 2007.

Zlokobna grmljavina iz bosanskog lonca
BiH ulazi u najveću krizu poslije završetka rata 1995. godine
Nije prošao ni sat od proglašenja neovisnosti Republike Srpske. Na referendumu narod je podržao odcjepljenje od BiH ogromnom većinom važećih glasova. Na Kosovu, čiju su neovisnost Albanci proglasili tri dana ranije, KFOR i UNMIK su u punom stanju pripravnosti. Već se puca u Preševskoj dolini, a makedonske specijalne snage vode ogorčene borbe s albanskim paravojnim skupinama na Šar planini i u okolici Tetova. Razne patriotske lige iz Albanije (neovisne od vlade u Tirani) najavljuju pomoć braći na Kosovu i u Makedoniji. U Srbiji se okupljaju dobrovoljci. Albanska dijaspora u Europi i svijetu čini isto. Vojislav Šešelj u Haagu počinje štrajkati glađu, pozivajući na svesrpski otpor, a Srbi širom Europe i Sjeverne Amerike organiziraju demonstracije. U NATO-u odlučuju najprije spriječiti amputaciju područja u BiH, koja su u Daytonu pripala bosanskim Srbima.
Aktivirana je operacija »Attila«. Najprije su izolirane sve vojarne i objekti u kojima borave vojnici srpskog entiteta. U Banjoj Luci specijalne snage EUFOR-a zauzele su radio i televiziju, parlament, vladine urede i glavne prometnice. Amerikanci su zatvorili sve granične prijelaze Republike Srpske prema Srbiji i počeli intenzivna zračna patroliranja. Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Miroslav Lajčak naredio je bošnjačkom i hrvatskom entitetu da miruje i da ne dolijeva ulje na vatru. Beogradu su iz NATO-a poslali dojmljivu vizualnu poruku: svi američki borbeni avioni u Italiji, Njemačkoj i na nosačima Šeste flote spremni su na trenutnu akciju, ako Srbija ne uvuče kandže...
Hoće li ta simulacija postati stvarnost? Može li opstati Republika Srpska? Za dio međunarodnih predstavnika u BiH, ona je slijepa ulica države koju na okupu drži samo odlučan pritisak (i pomoć) izvana. Za Srbiju ona može postati »moneta za potkusurivanje« - u Beogradu bjesne i poručuju: uzmete li nam Kosovo, ode Srpska! U svakoj varijanti nastaje ozbiljan sigurnosni problem koji možda neće moći riješiti sadašnje snage EUFOR-a. Stoga se može očekivati da će sve veće države nazočne u EUFOR-u poslati pojačanja, ako se kriza nastavi produbljavati. Hrvatskoj, koja je i te kako na svojoj koži osjetila što znači međuetnički rat, nije svejedno što će se zbivati u BiH, osobito u najnepovoljnijim scenarijima. I zbog svoje vlastite stabilnosti, službeni Zagreb očekuje da se sve sadašnje nesuglasice riješe na razuman i miran način, bez zveckanja oružjem i suvišnih prijetnji.Ključni igrač u rješavanju problema je Srbija, koju Zapad na razne načine kažnjava za ratobornost i prkos, ali je istodobno nagrađuje obećanjima o lakom ulasku u EU i NATO, ako Beograd prestane povezivati Kosovo s Republikom Srpskom. Utjecaj Beograda na Banju Luku je značajan i bez suglasnosti iz Koštuničinog kabineta premijer Republike Srpske Milorad Dodik neće raspisivati »referendum o neovisnosti«. Ako se zbog neminovnoga gubitka Kosova Vojislav Koštunica odluči usijati postojeću situaciju, onda na nama fizički bliskim prostorima doista nastaje klima nalik onoj iz 1992. godine. Tada će u nevolji biti ne samo NATO i EU nego i svi susjedi novog (starog) kriznog žarišta.
Nakon neuspjele reforme policija (bosanski Srbi se tome žestoko protive) i zaustavljanja BiH na europskom putu, postalo je jasno da BiH ulazi u najveću krizu poslije završetka rata 1995. godine. Miroslav Lajčak je odlučio djelovati kada su bosanski Srbi u Parlamentarnoj skupštini BiH blokirali Zakon o putevima i Zakon o zabrani negiranja zločina genocida. U Banjoj Luci ne žele da se upravljanje cestama digne na razinu BiH (Federacije), a za Zakon o genocidu vele da je nedorečen i jednostran te da uopće ne spominje stradanja srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu.
Lajčakove mjere trebaju uvesti red u Poslovniku o radu Parlamentarne skupštine BiH i Savjetu ministara. Miroslav Lajčak želi spriječiti zloporabu tzv. korektivnih mjera kojima se treba onemogućiti preglasavanje i zaštititi interese entiteta i konstitutivnih naroda BiH. Korektivnim mjerama stalno su se koristiti bosanski Srbi kako bi spriječili preglasavanje svojih predstavnika u zajedničkim organima BiH. Da bi obuzdao političku elitu bosanskih Srba, Lajčak je najavio da će vjerojatno morati smijeniti najodgovornije (Milorada Dodika prvog), što je izazvalo burnu reakciju Banje Luke i Beograda.
Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH odlično govori tzv. BHS jezike (bošnjački, hrvatski, srpski) i vrlo dobro poznaje lokalni mentalitet. Odlučnim administrativnim mjerama, Lajčak želi spriječiti praksu da npr. predstavnici bosanskih Srba dolaze u Sarajevo na sjednice parlamenta, uzimaju dnevnice, uživaju sve ostale privilegije, a svako važno glasanje opstruiraju ili bez isprike odlaze natrag u Banju Luku. »Ja želim da ti ljudi konačno počnu raditi posao za koji su plaćeni«, više je puta pojasnio Miroslav Lajčak. On neće povući svoje mjere, jer je riječ o odlukama koje su donesene u Bruxellesu i potpuno su ih podržali Amerikanci, koji su dodatno cementirali Lajčakovu poziciju izjavom da je napad na »visokog predstavnika napad i na SAD«.
A Republika Srpska i nije neka kompenzacija za Kosovo. Srbija bi dobila novi teret koji ne bi mogla sama izdržavati. Teritorij Republike Srpske istodobno je teško obranjiv. Međunarodne snage u takvoj su prednosti u odnosu na bosanske Srbe da bi njihov vojni otpor bio uzaludan. Dogodi li se u BiH novi sukob na duži će rok ugroziti sve njezine perspektive za ulazak u EU. A dobije li kojim čudom Srbija sve bosanske Srbe (i izbjegne novi rat s NATO-om), neće se usrećiti. Republika Srpska bila bi za Beograd slijepo crijevo, a Srbija bi umjesto u Europu još barem četvrt stoljeća ostala na Balkanu sama, opkoljena i izolirana.
Fran Višnar
 
***** Kosovo... Ionako šiptaraja ga okupirala...
I još jedna stvar dame i gospodo.
RS je etnički čistija od same Srbije. U RS ima 88% Srba a u Srbiji 82% Srba...

Ne želim da pričam o Kosovu, ali to je prokleta zemlja i treba je sravniti sa zemljom.

Dakle, Srbija i RS će biti jedna zemlja!!!

Onda ćemo konačno imati izlaz na more... He he he... :D
 
veoma slikovit post, bravo:oops:

Kažem ja. Iskreno niko ne treba da poseduje tu zemlju... Ni Srbi a ni Albanci...
Svi su stoke...

Ukucajte Sebia na YouTube, pa da vidite idiote...
Šiptari sa jedne strane jedu govna o nama... sa druge strane smrdljici "nacionalisti" velicaju Srbiju, ostatak sveta nam se smeje i gleda idiote...

Al' dobro, naši matori su rekli da je Tito bio legenda... Ajd' da im verujemo... :D
 

Back
Top