Miroslav Krleža

Poslednja izmena od moderatora:
Prof. Nemec je odvalio večiti derbi Krleža-Andrić.
Iako je to miješane vrijednoisti, nije loše kao prikaz jednoga stajališta:
http://www.akademija-art.hr/hr/arhi...kreimir-nemec-krlea-i-andri-poredbena-analiza

Citat iz ovog teksta:

Zašto je to tako? Prvo, sâm je Krleža književnost shvaćao kao arenu, bojište na kojem
se suprotstavljaju mišljenja i stajališta, a ne kao poligon za laganu literarnu vježbu, mirni rad i
dokonu zabavu. Bio je polemički duh, volio je sučeljavanja, privlačio je protivnike i stvarao je protivnike,
i to na svim ideološkim polovima: polemizirao je s hrvatskim klerikalnim i nacionalističkim krugovima, s predstavnicima liberalne inteligencije, ali isto tako i s istim žarom i sa svojim ideološkim drugovima
na književnoj ljevici.

Drugo: Krleža je bio ključni pisac i intelektualac s formativnim utjecajem za brojne pojedince pa i čitave
naraštaje. On za hrvatsku kulturu nikada nije bio „samo“ pisac nego je ispunjavao i golem
izvanliterarni prostor. S malo pretjerivanja moglo bi se reći da je to ponekad bio prostor cjelokupne hrvatske kulture. Gotovo pola stoljeća bio je ne samo neporecivi
književni arbitar nego i važan akter u svim važnijim kulturnim, društvenim, ideološkim i političkim događanjima u nas



Krlezu vise niko ne cita ( naravno da ima nas obozavalaca, ali mi smo jedno zaista minorno,
cak ni vredno pomena, drustvance).
Andric dizivljava renesansu, a ja sudim samo po izboru i ponudi u beogradskim i
zagrebackim knjizarama. U Zagrebu nisam mogla da nadjem neka Krlezina dela
( nasla sam na jedvite jade jer je vlasnica knjizare shvatila da me to stvarno zanima pa je kopala
po nekom podrumu i nasla nekoliko knjiga koje su izdate Bog te pita kada). srpske su knjizare
pa opet prepune Andrica, pretpostavljam i da se cita. Andric je nekako imao srece da nije
morao da se politicki izjasnjava, a valjda nije ni zeleo, mogo mu se, Krleza se upleo
kao pile u kucine, a mozda je mogao i on da zivi u nekoj anonimnosti i izolaciji kao Andric.

U knjizi M. Kovaca naidjoh na jedan dijalog izmedju Kovaca i Kisha u (s)vezi Krleze.
Krleza je rekao da Staljin nije bas morao da ubja
ljude, mogao je da ih salje u Sibir i Kovac pita Kisha zasto ne prezre
Krlezu zbog takvh gnusnih reci.

Kish odgovara:

Odajem priznanje sto se covjek pobunio, to je lijepo od njega, ali je dobro samo za njega,
jer on nema niti ce ikada imati bilo kakvog utjecaja. Na njemu se nitko nece odgajati,
njega nece nitko citati, na njega se nece pozivati, njega nece citirati jer ce negovo djelo
umrijeti pre njega. Krlezino je djelo znacajnije od Krleze, njega ce tek izucavati ma kakva
bila sudbina poretka u kome se kreveljio i glupirao, napisao je citav niz znacajnih umjetnickih
djela i najboljih polemika, svejedno sta je u njima zastupao, bolje su napisane
i ispale su jace od poretka koji je branio. Neke mrlje na toj biografijui nece umanjiti
njegovu umjetnost, kao sto mrlje Knuta Hamsuna nisu mogle dovesti u pitanje veliko djelo
koje je ostalo iza tog genija. Zar nije sam Djilas rekao da su svi oni izasli iz Krlezinog shinjela,
pa i to je vec bitna razlika.


I kako vidimo Kish je bio savrseno u pravu.
 
Poslednja izmena:
Citat iz ovog teksta:

Zašto je to tako? Prvo, sâm je Krleža književnost shvaćao kao arenu, bojište na kojem
se suprotstavljaju mišljenja i stajališta, a ne kao poligon za laganu literarnu vježbu, mirni rad i
dokonu zabavu. Bio je polemički duh, volio je sučeljavanja, privlačio je protivnike i stvarao je protivnike,
i to na svim ideološkim polovima: polemizirao je s hrvatskim klerikalnim i nacionalističkim krugovima, s predstavnicima liberalne inteligencije, ali isto tako i s istim žarom i sa svojim ideološkim drugovima
na književnoj ljevici.

Drugo: Krleža je bio ključni pisac i intelektualac s formativnim utjecajem za brojne pojedince pa i čitave
naraštaje. On za hrvatsku kulturu nikada nije bio „samo“ pisac nego je ispunjavao i golem
izvanliterarni prostor. S malo pretjerivanja moglo bi se reći da je to ponekad bio prostor cjelokupne hrvatske kulture. Gotovo pola stoljeća bio je ne samo neporecivi
književni arbitar nego i važan akter u svim važnijim kulturnim, društvenim, ideološkim i političkim događanjima u nas



Krlezu vise niko ne cita ( naravno da ima nas obozavalaca, ali mi smo jedno zaista minorno,
cak ni vredno pomena, drustvance).
Andric dizivljava renesansu, a ja sudim samo po izboru i ponudi u beogradskim i
zagrebackim knjizarama. U Zagrebu nisam mogla da nadjem neka Krlezina dela
( nasla sam na jedvite jade jer je vlasnica knjizare shvatila da me to stvarno zanima pa je kopala
po nekom podrumu i nasla nekoliko knjiga koje su izdate Bog te pita kada). srpske su knjizare
pa opet prepune Andrica, pretpostavljam i da se cita. Andric je nekako imao srece da nije
morao da se politicki izjasnjava, a valjda nije ni zeleo, mogo mu se, Krleza se upleo
kao pile u kucine, a mozda je mogao i on da zivi u nekoj anonimnosti i izolaciji kao Andric.

U knjizi M. Kovaca naidjoh na jedan dijalog izmedju Kovaca i Kisha u (s)vezi Krleze.
Krleza je rekao da Staljin nije bas morao da ubja
ljude, mogao je da ih salje u Sibir i Kovac pita Kisha zasto ne prezre
Krlezu zbog takvh gnusnih reci.

Kish odgovara:

Odajem priznanje sto se covjek pobunio, to je lijepo od njega, ali je dobro samo za njega,
jer on nema niti ce ikada imati bilo kakvog utjecaja. Na njemu se nitko nece odgajati,
njega nece nitko citati, na njega se nece pozivati, njega nece citirati jer ce negovo djelo
umrijeti pre njega. Krlezino je djelo znacajnije od Krleze, njega ce tek izucavati ma kakva
bila sudbina poretka u kome se kreveljio i glupirao, napisao je citav niz znacajnih umjetnickih
djela i najboljih polemika, svejedno sta je u njima zastupao, bolje su napisane
i ispale su jace od poretka koji je branio. Neke mrlje na toj biografijui nece umanjiti
njegovu umjetnost, kao sto mrlje Knuta Hamsuna nisu mogle dovesti u pitanje veliko djelo
koje je ostalo iza tog genija. Zar nije sam Djilas rekao da su svi oni izasli iz Krlezinog shinjela,
pa i to je vec bitna razlika.


I kako vidimo Kish je bio savrseno u pravu.

Da. No da napomenem nešto, a da opet ne bude raspisivanje od nemila do nedraga...

Krleža kao pisac i umjetnik

Njega se čita u školama i lektiri, no istina je da nije "popularan". Također, o njemu se pojavio niz kritičkih studija i teorijskih radova, što znači da je itekako prisutan. Ono čeg nema-hvala Bogu- to je javna idolatrija i obilje površnih knjiga punih anegdota o politici i tračeva.

Kao pisac... teško je reći, jer njegovi sadašnji "kolege" raznovrsno su društvo. Nema nekoga dominantnoga utjecaja, kao što je pred 30 ili nešto godina bio Borges. Značajni pisci su sad u dobrim godinama, preko 70-75, a oni u srednjima i mlađi su, ako bi se išta moglo izdvojiti, pod utjecajem moderne američke književnosti. Još davnih 1960ih, na hrvatske- a možda druge ex-Yu pisce- oslobađajuće je djelovala anglo-američka književnost. Na Krležu je pak najjače utjecala francusko-njemačko-skandinavska okosnica. To je drugi svijet. Da simplificiram- Krleži je srodnik bio Thomas Mann, a sadašnjim (boljim) hrvatskim piscima- Hemingway (ne Pynchon, De Lillo,..).

Utjecaj u kulturi

On je bio velik- no i površan. Valja reći da je u razdoblju između dva rata hrvatska i jugoslavenska "duhovna kultura" (osim literature- historiografija, lingvistika, povijest umjetnosti, muzike, kulture....) u stanovitoj mjeri zaostajala za svjetskim trendovima. Modernizacija tih disciplina (povijest, lingvistika, poviejst umjetnosti...) zbila se tek od 1950-60ih, a tu Krleža nije imao više jak utjecaj, ponajviše zbog profesionalizacije polja djelatnosti. Jedini "romantičarski" mit kojeg je doista podupirao je bila bogumilska teza o Crkvi bosanskoj, no profesionalni su povjesničari išli svojim putem...

Zaključno bi se moglo reći da je ukupni Krležin utjecaj bio pozitivan u razbijanju učmalosti i malograđanskoga duha samodopadnosti, no ostale kulturne discipline, ako nisu bile sputane marksističkim dogmama, išle su ipak u korak s vremenom i novijim spoznajama.

Društvo i politika

Povijesna perspektiva je opet nužna. Praktički svi lijevi, a i građanski pisci, bili su za SSSR. I Romain Rolland, i Feuchtwanger, i Heinrich Mann, i Hemingway,...
Kad je Dos Passos postao kritičan zbog čistki u Španjolskoj, izguran je iz američkoga književnoga života. Jedini je Andre Gide napisao kritičku knjigu nakon puta u SSSR.

U prvome razdoblju, do 1929, golema je većina inteligencije bila za sovjetsku državu kao nešto novo, pravedno itd. Najveći zločin, kolektivizacija sovjetske poljoprivrede početkom 30ih, bio je vješto kamufliran, i poznat je slučaj Waltera Durrantyja, izvjestitelja New York Timesa, koji je dobio Pulitzerovu nagradu za- masno laganje i apologetiku Staljina, te prikaz kolektivizacije-u kojoj je poginulo i umrlo, uzme li se sve u obzir, do 14 milijuna ljudi (oko 7 samo u Ukrajini)-kao sretne idile raspjevanih mužika.

Treća je faza obračun s komunistima u Moskoskim procesima 1937-38. To je najrazglašenije, i to je ljevičare prodrmalo (iako, ako ćemo već biti moralni- boljševici su počinili daleko više zala od 1917. do 1937., a to se općenito tretiralo kao puj-pike-ne važi). Krleža se zbog tih čistki i udaljio od KPJ, i tu su ga bivši "prijatelji" ganjali. Komu se da čitati, opsežan prikaz je ovdje:
http://krlezijana.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1773

Dunque- ja ne bih Krležu nešto silno osuđivao zbog političke šutnje onoga doba. Šutjeli su svi- npr. Einsteina se nije moglo nikako navući da dade iole kritičku opasku o Staljinu, iako je privatno rekao da je svjestan da je Staljin politički gangster. Zločini komunizma su postali poznati u punoj mjeri tek 1970ih, u SFRJ preko knjige Karla Steinera, a u svijetu kroz Solženjicinov "Arhipelag Gulag". Ahistorijski je projicirati stanje iz 1970ih i kasnije na doba između dva svjetska rata kad među inteligencijom i piscima nitko nije ni beknuo protiv sovjetskoga režima, osim Gidea i Orwella.
 
Da simplificiram- Krleži je srodnik bio Thomas Mann, a sadašnjim (boljim) hrvatskim piscima- Hemingway (ne Pynchon, De Lillo,..).
Vecina nas ovde koji pisemo na PDF Knjizevnost Krlezu volimo, citamo, nego bi mene zanimalo ovo boldovano.
Ti kazes da postoje danas u Hrvatskoj neki knjizevnici ( pa cak i bolji , pojma nemam od koga bolji) pa im je kao uzr
Hemingvej. Koji su to pisci? Ja ih ne znam ni iz Srbije, cak nazalost ni iz Nemacke, svi su umrli ili neposredno umiru.
 
Vecina nas ovde koji pisemo na PDF Knjizevnost Krlezu volimo, citamo, nego bi mene zanimalo ovo boldovano.
Ti kazes da postoje danas u Hrvatskoj neki knjizevnici ( pa cak i bolji , pojma nemam od koga bolji) pa im je kao uzr
Hemingvej. Koji su to pisci? Ja ih ne znam ni iz Srbije, cak nazalost ni iz Nemacke, svi su umrli ili neposredno umiru.

Dobro pitanje. Prva i najvažnija ograda- ja nisam baš kvalificiran za odgovor jer ne čitam beletristiku već godinama. Dakle, ovo što ću reći je samo zapažanje o prisutnosti u kulturi i nekakvom statusu.

Generacija 40-50 godina koja piše pripovjednu prozu, a koja je dobila književne nagrade i sl. -tu su poznatiji Ivana Simić Bodrožić, Marinko Koščec, Josip Mlakić... Nisam ništa čitao. Vidim da se piše brdo romana, a autori s presudonimima objavljuju neke debele i ambiciozne knjižurine fantazijskoga, znanstvenofantastičnoga i krimi tipa. To normalan čovjek ne može ni zapamtiti ...

Nešto stariji, u 60-ima i priznati (akademici ili prevođeni na 40 jezika) su Goran Tribuson, Miro Gavran. Tribusona sam nešto čitao, no to je čitko i ...ne baš dojmljivo. Gavran je kultni autor u svojim dramama, dok mu je proza, koliko sam bacio pogled- slaba.

Ostaju starci, 75-85 godina. Oni su najbolji, i vjerojatno najbolji- i po tonu upravo starački- roman je "Pristajanje" Slobodana Novaka. Općenito, najbolje i najvrjednije knjige su eseji, poligrafije, memoari...a pisci su Luko Paljetak, Viktor Žmegač, Dubravko Detoni, Prosperov Novak, Josip Vaništa ..
Recimo, ono što je svjetskoga kalibra, a što sam solidnije prelistao je Detonijev: Atlas života
http://www.mvinfo.hr/knjiga/5705/atlas-zivota

Zaključno:

* najbolje piše gerijatrija, i to u rubnijim žanrovima kao što je esejistika, aforizmi, memoari, poligrafije, ...i ne baš rubnim, ali ne centralnim kao što je poezija (Petar Gudelj)

* do 50 godina, to se da čitati i nije loše- no osobno nisam baš impresioniran (ponavljan da se nisam ni trudio)

* i prije sam rekao- za hrv. književnost ovo je zlatno doba nečeg što i ne spada u kreativno pisanje, a to je prevodilaštvo.

Od onoga što sam bio pročitao, na području hrvatsko-srpsko-bošnjačko-crnogorskom, najbolji je prozaik Dževad Karahasan. Njegovu veliku trilogiju o Omaru Hajamu nisam čitao, no jesam kratki roman "Sara i Serafina", i to bih preporučio svakom. To je briljantno ostvarenje.
http://www.superknjizara.hr/?page=knjiga&id_knjiga=84386

O ovom su se raspričali, no velim- ne čitam opsežne romane:
http://www.avaz.ba/clanak/187653/st...653/sto-pepeo-prica-je-himna-ljubavi-i-zivotu
 
Ја не волим Крлежу. Никад га нисам волео.

У осталом.
Цитат
ANTROPOLOŠKA I DRUGA MUDROVANJA "FELDVEBELA" KRLEŽE


Gospodine Krleža,

U četvrtom broju "Republike", časopisa za književnost i umetnost, za mesec april 1954. godine, štampali ste Vaše zapise iz god. 1916, 1919, 1920, 1921. i 1933. godine. U zaglavlju "Godina 1919", pod naslovom "Smjena na jasenovačkoj stanici", na strani 277, kažete:

"Beč gladuje, Austrije nema, rulja zavladala svetom, rat su dobili ovi balkanski cigani, kakova li sramota!"

Na istoj strani na dnu kažete:

"Der švarc Georg (Karađorđe, moja prim.) igra danas na međunarodnoj ruleti i dobio je glavni zgoditak. Beogradskoj gospodi ide karta, tko bi to mogao da povjeruje? Grej, Lojd Džordž, Poenkare, Klemanso, Vilson, sve su to beogradski asovi. A tko je nas pobjedio? Ovi ušljivi balkanski cigani, koji čitave dane žvaću luk i pljuckaju po apsanama, ova nepismena bagra za vješala, toj danas Evropa vjeruje i dala joj je u ruke nekakve barjake. No Alzo sjavus. Gut šaun mraus".

Pošto se ove gadne rječi g. Krleža, odnose na srpski narod, jer je on jedini od Balkanskih naroda tada ratovao protiv Austrije, dužnost Vam je da odgovorite javnosti:

1. Da li su te reči izraz Vašeg duha i mišljenja o srpskoj vojsci, što će reći o srpskom narodu, ili Vaše sredine u kojoj ste bili i čuli ih?

2. Ako nisu izraz Vaših misli i osećanja, zašto ih ne stavite kao tuđe pod znake navoda, ili zašto se bar jednom rečenicom ne ogradite?

3. Kad pitate: "Tko nas je pobedio?", čim upotrebljavate ličnu zamenicu u prvom licu množine, "nas", vidi se da i sebe ubrajate u pobeđene, samo nije jasno koga smatrate sa Vama još pobjeđenim, da li sve austrijske podanike ili samo Hrvate, ili ste pak mislili na austrijsku vojsku u kojoj ste Vi bili *********?

4. Zašto Vi ove zapise niste štampali pre ovoga rata, nego tek posle 35 godina, a to ste mogli bar u vremenu pre šestojanuarskog režima.

5. Šta bi bilo g. Krleža, kad bi jedan srpski književnik seo i napisao jedan roman o zločinima počinjenim od hrvatskih ustaša nad Srbima u ovom ratu i generalisao to kao delo celog hrvatskog naroda?

6. Vama je poznato g. Krleža, da je maršal Tito, na putu za Grčku položio venac žrtvama iz srpskog naroda u tom ratu, na ostrvu Visu. Pitam Vas da li su i te žrtve "ušljivi cigani"?

7. Smatrate li Vi g. Krleža da ovakvim književnim radom ubijate ratnički duh kod dece i unučadi onih heroja iz Prvog svetskog rata, kada ih nazivate "ušljivim ciganima" i "bagrom za vješala"?

8. Vi ste g. Krleža sigurno pročitali knjigu g. Vladimira Dedijera, "Josip Broz Tito" u kojoj na strani 81, pod primjedbom Dedijer iznosi statističke podatke o žrtvama Prvog svetskog rata, a to su podaci izvučeni iz arhive Konferencije mira u Versaju. Po tim podacima, Srbija je u Prvom svetskom ratu dala 1,247.000 žrtava, to jest, 28% od njenog celokupnog stanovništva. Sem toga, g. Dedijer citira i Mošu Pijade, da mu je pričao, da je iz njegova razreda, iz gimnazije, otišlo u rat 32 njegova klasna druga, a da je poginulo 24. Pitam Vas g. Krleža, jesu li onih 1,247.000 žrtava, u koju cifru ulaze i 24 druga Moše Pijade, a na čijim kostima je sazidana Jugoslavija - "ušljivi cigani"?

A sad, g. Krleža, ako niste znali, potrudiću se da Vam iznesem jedno, tom Vašem mišljenju potpuno suprotno mišljenje celog tadašnjeg kulturnog sveta i to ne samo saveznika Srbije, već i njenih protivnika.

Nemački car Viljem, koji je u svoje vreme bio personifikacija tadašnjeg imperijalizma i protivnika Srbije, rekao je o srpskom narodu: "Šteta što taj mali narod nije moj saveznik".

Novi bečki "Greie Presse" najdušmanskiji list protiv Srbije i srpskog naroda, pisao je 1918. godine o srpskom narodu: "Ostaće zagonetka, kako su ostaci srpske vojske, koji su se spasili ispred Makenzenove armije, mogli docnije osposobiti za borbu. To je dokaz da srpski vojnik spada u najžilavije ratnike koje je video svetski požar".

Kelnske novine od 1918. godine u članku "Psihologija povlačenja", pišu: "Malo vojnika se tuklo onako kako se tukao srpski vojnik. On je umirao tamo gde mu je bilo naređeno da se drži".

Nemački list "Godlische Rundshau", od 1917. godine, piše: "Vojska malene kraljevine Srbije predstavljala je u početku rata nešto najbolje što je ikada jedna mala, u kulturnom pogledu u mnogome nazadna država, mogla stvoriti na vojničkom polju. Odlično organizovana, obučena, sa velikim i skorašnjim (1912) ratnim iskustvom, jedinstvena i oduševljena za narodnu ideju velike Srbije, hrabra sa požrtvovanjem i pouzdanjem u pobedu - takva je ubojna sila ušla u rat. Ona se borila sa besprimernim požrtvovanjem i silnom upornošću, pa čak i pri propadanju kitila je slavom svoje zastave. Srpski vojnik bio je dostojan protivnik i srpska se vojska u povoljnim prilikama mogla često pokazati kao nadmoćna. Pravičnost, čak prema inače mrskom neprijatelju, zahteva da se to javno potvrdi".

Kemal Ataturk, iako je Turska u Prvom svetskom ratu bila na protivničkoj strani Srbije, kada je 1919. godine primio otpravnika našeg poslanstva u Turskoj, Trajana Živkovića, rekao mu je: "Srećan sam što primam predstavnika najhrabrijeg naroda na svetu - Srba, koji potamneše slavu stare Sparte".

Veliki sin grčkog naroda, Venizelos, kada je na ulicama Atine spazio srpskog vojnika u uniformi, prišao mu je i rekao: "Ovaj je vojnik dostigao slavu naših dedova Spartanaca. Ugledajmo se na njega, ako hoćemo da budemo dostojni potomci naših predaka".

Francuski državnik Luj Bartu, 1916. godine, na proslavi Svetog Save na Sorboni, rekao je: "Krilatica francuske revolucije: sloboda, bratstvo i jednakost nije bila krilatica samo za francuski narod, već za ceo svet. Ona je naelektrisala narode celoga sveta. Primer za to nam pruža srpski narod koji je u borbi za slobodu bacio na žrtvu i imovinu i živote. Francuska neće zaključiti mir dok ne osigura egzistenciju i vrati slobodu srpskom narodu, koji je u srednjem veku igrao među narodima sveta kulturnu ulogu i imao svoga velikog kulturnog misionara Sv. Savu još u XIII veku, koga na današnji dan proslavljamo".

Ruski naučnik Meljukov, tom prilikom o Sv. Savi je rekao između ostalogi ovo: "Majka Rusija neće staviti mač u korice dok ne vrati slobodu najmlađem detetu, ali zato i najmilijem detetu slovenske porodice — Srbiji".

Japanski profesor medicinskog fakulteta u Tokiju, za vreme Prvog svetskog rata šef misije japanskog crvenog krsta u Parizu, rekao je u svom govoru o Sv. Savi i ovo: "Do ovoga rata mi Japanci uživali smo glas vojnika sa najjačim ratničkim duhom. Ovoga puta, moramo priznati da nam je srpski vojnik to prvenstvo oduzeo. Ne zamerite gospodo Srbi što smo na to malo i ljubomorni".

Kada je na istoj proslavi počeo da govori ambasador Belgije, rečima: "Srbijo sestro po sudbini", čuo se jecaj u sali Sorbone.

- - - - - - - - - -

Kada smo 1915. godine bili na Albanskoj obali i kada su saveznici rešavali da nas spasavaju, veliki sin francuskog naroda Brijan, tada je u francuskom parlamentu izgovorio ove reči: "Kada bi samo jedan jedini Srbin apelovao na Francusku da ga spasi, jer neće da bude rob, dužnost bi Francuske bila da uputi svoju flotu i spasi ga. A ovde nije slučaj o jednom jedinom, već o više od stotine hiljada heroja toga po broju malog ali po duhu velikog naroda srpskog. "Viv la Serbie" zaorilo se u parlamentu i na taj način je izglasana odluka o našem spasavanju.

Na kraju, g. Krleža, da Vas podsetim i na ono što Vam je dobro poznato, a to je 27. mart 1941. godine, koji je delo jedino srpskog naroda u Jugoslaviji, i to celoga naroda, bez obzira na njegovu tadašnju partijsko-političku podvojenost. Toga dana je srpski narod sam sebe dragovoljno razapeo na krst isključivo iz moralnih pobuda sa parolom: "Bolje grob nego rob!". Pitam Vas g. Krleža, koji je to još narod u Evropi isto učinio? Može li to delo da uradi jedan narod i to prezreni, koga Vi nazivate "ušljivim ciganima", i javnost bi interesovalo jedino to, da kažete koje su Vas pobude rukovodile da to učinite i date u štampu takvu pogrdu srpskom narodu.

- - - - - - - - - -

A sada g. Krleža, osvrćem se na Vaše reči: "Nepismena bagra za vješala". Zar Vi kao književnik i akademik, ne znate za najveće duhovno blago srpskog naroda — Srpsku narodnu poeziju, i zar ne znate da su pojedini književni autoriteti zapadnih naroda kao braća Grim i Gete, morali učiti srpski da bi mogli da studiraju to naše duhovno blago koje je stvorio analfabet. Zar Vam nije poznata genijalna figura Vuka Karadžića, koji je kao samouk dao svom narodu najsavršeniju azbuku i stvorio mu književni jezik? Zar Vam nije poznata, takođe, genijalna figura mislioca i pesnika Njegoša? Pitam Vas jesu li i oni "ušljivi cigani"? Potrebno je g. Krleža da znate i ovo: jednom prilikom Trumbić je pričao kada je bio u posjeti kod Klemansoa (državnika Francuske) sa italijanskim državnikom Soninom — kada se poveo razgovor po pitanju "Londonskog ugovora" (Ustupanje Dalmacije Italiji za njezin ulazak u rat na strani saveznika), po kojem je cela Dalmacija do reke Cetine trebalo da pripadne Italiji. Sonino je rekao da saveznici hoće da pocepaju Londonski ugovor koji su potpisali. Na to je Klemanso odgovorio: "Londonski ugovor pocepao je srpski vojnik koji je stigao iz Soluna u Split i Ljubljanu pre nego Vaš vojnik, iako Vam je to bilo na domaku". A, g. Krleža, taj srpski vojnik koji je usiljenim maršem stigao od Soluna do Dalmacije i Ljubljane i doprineo da se Dalmacija pripoji Hrvatskoj, odnosno, Jugoslaviji, ne traži hvalu, ali se nije nadao da će ga jedan sin hrvatskog naroda i to književnik nazvati "bagrom za vješanje" i "ušljivim ciganinom".
 
Krlezu vise niko ne cita ( naravno da ima nas obozavalaca, ali mi smo jedno zaista minorno,
cak ni vredno pomena, drustvance).
Andric dizivljava renesansu, a ja sudim samo po izboru i ponudi u beogradskim i
zagrebackim knjizarama. U Zagrebu nisam mogla da nadjem neka Krlezina dela
( nasla sam na jedvite jade jer je vlasnica knjizare shvatila da me to stvarno zanima pa je kopala
po nekom podrumu i nasla nekoliko knjiga koje su izdate Bog te pita kada). srpske su knjizare
pa opet prepune Andrica, pretpostavljam i da se cita. Andric je nekako imao srece da nije
morao da se politicki izjasnjava, a valjda nije ni zeleo, mogo mu se, Krleza se upleo
kao pile u kucine...


Andrićev književni opus je naprosto sačinjen od zabavnijih dela . Meni je Krleža zaista interesantan, ali Andrić je zabavniji, otud ta renesansa.
Budući da poštujem Krležu, često mislim da on, sve ono što mu se motalo po glavi, a u nekoj budućoj istoriji će i on doživeti svoju renesansu, nije umeo da pretoči na papir tako da to bude ne samo zabavno, nego i razumljivo čitaocima.
 
Andrićev književni opus je naprosto sačinjen od zabavnijih dela . Meni je Krleža zaista interesantan, ali Andrić je zabavniji, otud ta renesansa.
Budući da poštujem Krležu, često mislim da on, sve ono što mu se motalo po glavi, a u nekoj budućoj istoriji će i on doživeti svoju renesansu, nije umeo da pretoči na papir tako da to bude ne samo zabavno, nego i razumljivo čitaocima.
Pa mozda i jeste tako, sve nas zabavja sto nema veze sa nasom stvarnoscu, Krleza se genijalno " zabavaljao"
sa vremenom u kome je i sam ziveo i preziveo ga, Andric je tu bio mnogo lukaviji, nema cak nikakvog podatka o njegovom
zivotu iz vremena kada je pisao svoja slavna dela, cak su i slike u vreme kada i nije bilo fotoshopova, a on je bio jedan
od aktera nekakvih potpisivanja, menjane, pa tako na tim slikama nema ni njega kao ambasadora u Berlinu.
Treba citati Crnjanskog da bismo razumeli, barem kolko tolko, i tog Andrica.
 
Pa mozda i jeste tako, sve nas zabavja sto nema veze sa nasom stvarnoscu, Krleza se genijalno " zabavaljao"
sa vremenom u kome je i sam ziveo i preziveo ga, Andric je tu bio mnogo lukaviji, nema cak nikakvog podatka o njegovom
zivotu iz vremena kada je pisao svoja slavna dela, cak su i slike u vreme kada i nije bilo fotoshopova,
a on je bio jedan
od aktera nekakvih potpisivanja, menjane, pa tako na tim slikama nema ni njega kao ambasadora u Berlinu.
Treba citati Crnjanskog da bismo razumeli, barem kolko tolko, i tog Andrica.


Oprezniji, oprezniji. Nije želeo da doživi sudbinu Crnjanskog, naspram kojeg je banalan usput rečeno, a opet znao je kako funkcioniše novi sistem.Bio je diplomata u Kraljevini Jugoslaviji, revolucionar koji je odrobijao 3 godine u samici u doba Austrougara, pa mu se verovatno nije žurilo da ponavlja loša iskustva. I tako se zarobio u letopisnim pričama i romanima, a možda je to i bilo korsno, jer otkud bismo znali šta se dešavalo po Travniku i Višegradu da nije bilo tog genija. Iskreno verujem da mu je to bila sudbina.
 
Oprezniji, oprezniji. Nije želeo da doživi sudbinu Crnjanskog, naspram kojeg je banalan usput rečeno, a opet znao je kako funkcioniše novi sistem.Bio je diplomata u Kraljevini Jugoslaviji, revolucionar koji je odrobijao 3 godine u samici u doba Austrougara, pa mu se verovatno nije žurilo da ponavlja loša iskustva. I tako se zarobio u letopisnim pričama i romanima, a možda je to i bilo korsno, jer otkud bismo znali šta se dešavalo po Travniku i Višegradu da nije bilo tog genija. Iskreno verujem da mu je to bila sudbina.
Meni su i jedan i drugi krem de la krem balkanske ( ili srpskohrvatske) knjizevnosti.
Andric me je osvojio ( jos dok sam bila dete) novelom Knjiga, a Krleza malo kasnije ( u gimnaziji) "obaveznom lektirom"
Bitka kod Bistrice Lesne. Od tada ih volim, citam, nikako ne bih da uporedjujem jer su to dva sveta, ali su mi oba sveta jako bliska.
 
Zašto je Miroslav K. izbačen iz lektire u sorabskim školama?
Da li su ga izbacile primitivne nacionalne patriote i kojekakvi džiberi
ili pak, mislite kak' i ja, da je dotični izbačen svjesno i na prijedlog izričito pronicljivih ljudi
kako bi se izbacila svaka moguća mogućnost kritičkog mišljenja kod naših mladih naraštaja?

Mislim izbačen je i najemotivniji ruski pjesnik Jesenjin, a on nije Hrvat...

Da li neko svjesno izbacuje to i kakvo je vaše mišljenje?

- - - - - - - - - -

Jer sam ja eto glup i ne shvatam kako se takav jedan pisac sa ovog podneblja može izbaciti iz obavezne lektire za govnaziju...
 
Беч гладује, Аустрије нема, руља завладала светом, рат су добили ови балкански цигани, какова ли срамота!"

Дер шварц Георг (Карађорђе, моја прим.) игра данас на међународној рулети и добио је главни згодитак. Београдској господи иде карта, тко би то могао да повјерује? Греј, Лојд Џорџ, Поенкаре, Клемансо, Вилсон, све су то београдски асови. А тко је нас побједио? Ови ушљиви балкански цигани, који читаве дане жваћу лук и пљуцкају по апсанама, ова неписмена багра за вјешала, тој данас Европа вјерује и дала јој је у руке некакве барјаке. Но Алзо сјавус. Гут шаун мраус"

Дакле, другар, ово су Крлежине речи. Зашто би наша деца требала да читају човека који овако пише о њиховим дедовима. А за Јесењина, заиста не знам. То је и мени чудно.
 

Back
Top