DA LI VERUJETE U SUDBINU?

*Purple Baby*

Domaćin
Poruka
4.030
Da li verujete da smo sami odgovorni za sve sto nam se desava u datom trenutku ili ponekad ipak kazete"to je subina,tako se jednostavno moralo desiti"

Meni se ponekada cini kao da sudbina umesa svoje prste i to bas onda kada to najmanje ocekujemo!Bas u momentu kada smo najmanje spremi da prihvatimo to"subinski nametnuto desavanje"koje utice na nas...

Onda opet zivim u uverenju kako sami krojimo svoju subinu i kako nista ne moze poremetiti nase planove...ali najcesce posle toga opet me nesto prene iz takvih misli i pokoleba moja uverenja...

Koliko god se trudim da cvrsto drzim konce svog zivota u sopstvenim rukama ipak mi se precesto "subina upetlja" i pomrsi mi te iste konce...
 
yglavnom kad se desi neshto nepredvidjeno...nbt da li je lepo ili ryzno imam obichaj da kazem "eto sydjeno je bilo da byde tako.." al' y syshtini ljydi grade samo josh jedan izgovor vishe sa tom sydbinom...isto tako i sa sretjom ili nesretjom....svyda trazimo neko obrazlozenje i neko opradanje zashto nam se neshto deshava...zato poqshavam da izbegavam da veryjem y sydbiny...al' yvek ima to "neshto" :) ko tje ga znati :)

ali isto tako npr. za shkoly...svesna sam i znam da ako bydem bila losha sa otzenama y shkoli netjy postitji nishta y zivoty...al' ne vredi,nikako da se yhvatim knjige...i shta sad ja da radim po tom pitanjy ako jednostavno nemam voljy i zeljy za ychenjem a znam kakva tje mi biti >sydbina< ako se ne opametim na vreme,tako da tjy ochigledno samo ja biti kriva za svoj eventyalni neyspeh... :S
 
Da li verujete da smo sami odgovorni za sve sto nam se desava u datom trenutku ili ponekad ipak kazete"to je subina,tako se jednostavno moralo desiti"

Meni se ponekada cini kao da sudbina umesa svoje prste i to bas onda kada to najmanje ocekujemo!Bas u momentu kada smo najmanje spremi da prihvatimo to"subinski nametnuto desavanje"koje utice na nas...

Onda opet zivim u uverenju kako sami krojimo svoju subinu i kako nista ne moze poremetiti nase planove...ali najcesce posle toga opet me nesto prene iz takvih misli i pokoleba moja uverenja...

Koliko god se trudim da cvrsto drzim konce svog zivota u sopstvenim rukama ipak mi se precesto "subina upetlja" i pomrsi mi te iste konce...

ne toliko.

svako sebi kroji sudbinu al mi se nekad cini i da kao sto postavljacica teme rece neko ili nesto umesa prste pa nam probemeni planove...
 
Verujem da postoji sudbina ali i da je mi sami krojimo po meri.
Recimo: u odlasku do drugarice na drugom kraju grada sretnem nekoga o kome u tom trenutku razmishljam..grad broji oko 2.5miliona stanovnika a ja od svih bash na njega naletim i to bash u trenutku kada o njemu razmishljam..E ja to pripishem sudbini.
 
Ne verujem... Iako je pokojna mama uvek pokusavala da me ubedi da se od svoje sudbine ne moze pobeci i kako ti je zacrtano tako ce i biti, nisam poklekla tom uverenju... Verovatno je ona tako objasnjavala tezak zivot, los brak itd... Uvek sam se raspravljala kao, sta sad to znaci, da ja dzabe studiram, da ja bzvz donosim odluke?
Ako je tako, evo, ja cu leci u krevet i cekati da me moja sudbina stigne, jer tako ljudi, koji veruju u nju, kazu: "Od sudbine se pobeci ne moze"...
 

Back
Top