Nemir
Iskusan
- Poruka
- 6.305
Ljubav nas spaja svojim strunama
Cujem tvoj osmijeh
Dok sklapam oci
Dok udisem miris s'tvoga jastuka
I vjeruj da zivim samo za tebe
I vjeruj da molim samo za nas
Osjetis li
prije sna
dah ti lebdi iznad usne
preko obraza ti klizne ...
Mislima te u oblik sna pretvaram
i dok sapatom izgovaram zelju za tvojim likom,
prilazis mi zemljan i okupan vatrom.
Tih poput vetra nosis jedro moga glasa,
a ja te u odsjaju ceznje gutam
i u plavoj svetlosti daljine,
one iste svetlosti iz koje izranja ljubav,
takvog smelog i tako zrelog,
kao ljubav nas samih,
kao bozanstveni dar prinosim
i medenog u sebi iskonskom tisinom ljubim.
Iako te sad nema kraj mene,
iako su se vrazije udaljenosti ponovno razgalamile
hodas abecedom zagrljaja ponosno u meni
i slikom osmeha koracas mojim usnama.
Oduvek te u svom srcu i svojoj dusi imam
i tu spokojno odrastas,
a metri i kilometri sto se ponavljaju
i gaze vreme rastezuci moj pogled,
kao da se i ne dogadjaju
ili se nikada nisu dogodili.
Samo se mi sretni dogadjamo
u mnostvu tog prokletog cekanja.
Ne klecimo, opiremo se nadiranju samoce
i u vecnim jutrima istine,
poput uzarenog pogleda,
kao plemeniti dodiri ljubavi,
pod prstima mesecine nestajemo
tvoje je ime moja molitva
tvoje je ime cekanje na tebe
laku noc ljubavi moja .....