Apsurdna, ali neizbežna pomišljanja

Sokolica_M

Domaćin
Poruka
4.429
''Milion puta prošao sam ispod tvoga prozora
da si rekla samo riječ, došao bih...''

Evo, da obrišem prvo suze (rukavom, poput deteta :) ), pa da počnem...

Da li verujete da se uvek sve desi baš onako kako treba? Da li se vodite onom već pomalo (ili pomnogo otrcanom, lažno ili istinski utešnom): ''Ko zna zašto je to dobro''...

Znam da ne možemo da utičemo na događaje... u tome je očaj čoveka...
Možemo samo da upravljamo svojom reakcijom na njih... i dobro je što imamo tu slobodu... i tu odgovornost... :)

Koliko se puta desi, recimo: prolazite nekom ulicom uvek kad ste u tom kraju... A onda, jedne večeri, napravite izuzetak... I posle saznate da se nešto zbilo u toj ulici...
Ako je loše - čovek će uvek reći: ''Hvala Bogu''.
Ako je izbegao nešto što on smatra dobrim, pitaće se ZAŠTO... Ja se uzgred i žestim na Život (psujem ga kao kočijaš :) )...

I ono usko vezano za ovu temu: da li vam se desilo da volite neku osobu, nedostaje vam, a iz nekog razloga niste u kontaktu (zbog svađe ili udaljenosti)... i iz ponosa čekate da onaj drugi progovori i priđe i pozove prvi... i tako do nekog praštanja, zbližavanja, objašnjavanja, izliva emocija nikad ne dođe.
A onda saznate, posle mnogo godina da ste se čekali u isto vreme. I setite se situacije: ''Da si dao/dala samo jedan znak, sve bi bilo drugačije''...

Možda je apsurdno gledati na stvari iz tog ugla... ''Šta bi bilo da je bilo''... ali nekad, u mom slučaju, neizbežno... :-(
 
Ponos je do odredjene mere dobar a posle biva najgore moguce s.ranje u ljudskim odnosima, posebno u ljubavi.
Nekoliko puta sam pogresio zbog njega i dugo mi je bilo zao.
Posle jedne takve greske, ono sto zoves ponosom ili sujetom resavam tako sto zamislim da cu ziveti samoj jos jedan dan.
Ili da cu sutra saznati da te osobe vise nema i da vise nemam priliku da joj kazem ono sto zbog ponosa nisam hteo, jer sam cekao da ona prva popusti.
Pitam sebe da li bih i tada odlucio da se nekome ne javim, da joj nesto ne oprostim, da ne kazem da mi je zao i da se izvinim.
Ima i situacija kad zakljucim da mi je bas svejedno i onda idem dalje i sebe vise ne zamaram tim pitanjima.
Mozda malo fatalisticko gledanje, ali siguran sam da se covek vise kaje zbog onoga sto u zivotu ne uradi nego zbog onoga sto uradi.
 
'' da li vam se desilo da volite neku osobu, nedostaje vam, a iz nekog razloga niste u kontaktu (zbog svađe ili udaljenosti)... i iz ponosa čekate da onaj drugi progovori i priđe i pozove prvi... i tako do nekog praštanja, zbližavanja, objašnjavanja, izliva emocija nikad ne dođe.
A onda saznate, posle mnogo godina da ste se čekali u isto vreme. I setite se situacije: ''Da si dao/dala samo jedan znak, sve bi bilo drugačije''...
(
uff ..ovo me bash nervira..kao ponos mi ne da da pozovem..ma da..
ako nekog volim, naci cu nachina da mu stavim to do znanja..a ako osecanja nisu obostrana ok, paticu, paticu, plakacu nja nja nja :P i necu zaliti zbog toga, nekaa :(..jer znacu da on mene ne volii :cry:
:D
ja sve kazem, volim te, zelim te..whatever..a ako se to nekome ne svidza, ondaK dzaba...uzalud..
ehhh...i tako..pomirish se s tim.. nauchish..shvatish da taj neko ne zasluzuje tfoju ljubaf, dushu, srce, telo..bubrege..
 
Takodje se i ne slazzem sa konstatacijom "da ne možemo da utičemo na događaje...", apsolutno utichemo na sve shto nam se dogadja, potpuni smo vladari svojih sudbina ;-) :-P
Pa baš se i ne bih složila. Mislim, slažem se sa ovim da utičemo na ono što nam se događa (Bože, naravno), ali da smo potpuni vladari svojih sudbina- to nikako nije tačno. Bože, pa valjda smo u interakciji i sa drugim ljudima, neke stvari zavise i od drugih osoba i od drugih događaja...Nekada jednostavno ne ispadne kako smo želeli, pa i uz naš najveći trud, i tada je ok reći ''jbg, tako je suđeno''....Ali ako nam se neke stvari (ne) dese zbog naše gordosti, ponosa i sujete, onda treba izvući iz toga zaključak bar za sledeći put. Jer, vreme se ne može vratiti i džabe razbijanje glave mišlju ''šta bi bilo kad bi bilo?''....
 
Ponos je do odredjene mere dobar a posle biva najgore moguce s.ranje u ljudskim odnosima, posebno u ljubavi.
Nekoliko puta sam pogresio zbog njega i dugo mi je bilo zao.
Posle jedne takve greske, ono sto zoves ponosom ili sujetom resavam tako sto zamislim da cu ziveti samoj jos jedan dan.
Ili da cu sutra saznati da te osobe vise nema i da vise nemam priliku da joj kazem ono sto zbog ponosa nisam hteo, jer sam cekao da ona prva popusti.
Pitam sebe da li bih i tada odlucio da se nekome ne javim, da joj nesto ne oprostim, da ne kazem da mi je zao i da se izvinim.
Ima i situacija kad zakljucim da mi je bas svejedno i onda idem dalje i sebe vise ne zamaram tim pitanjima.
Mozda malo fatalisticko gledanje, ali siguran sam da se covek vise kaje zbog onoga sto u zivotu ne uradi nego zbog onoga sto uradi.

:) Lep odgovor. Ali onda se čovek pita: zašto baš ja prvi/prva da priđem (iako možda vezuje isto osećanje za devojku), što te učini neko drugi... i tako propadnu neke priče koje bi možda bile dobre...
 
:) Lep odgovor. Ali onda se čovek pita: zašto baš ja prvi/prva da priđem (iako možda vezuje isto osećanje za devojku), što te učini neko drugi... i tako propadnu neke priče koje bi možda bile dobre...

Kad je neko toliko pglu i treba da mu propadne veza, cisto za nauk za drugi put... Ako si stvarno zateleban u nekog tesko da ces pustiti da te tako glupo skenja sujeta. Bar ja tako mislim, bem li ga...
 
Pa baš se i ne bih složila. Mislim, slažem se sa ovim da utičemo na ono što nam se događa (Bože, naravno), ali da smo potpuni vladari svojih sudbina- to nikako nije tačno. Bože, pa valjda smo u interakciji i sa drugim ljudima, neke stvari zavise i od drugih osoba i od drugih događaja...Nekada jednostavno ne ispadne kako smo želeli, pa i uz naš najveći trud, i tada je ok reći ''jbg, tako je suđeno''....Ali ako nam se neke stvari (ne) dese zbog naše gordosti, ponosa i sujete, onda treba izvući iz toga zaključak bar za sledeći put. Jer, vreme se ne može vratiti i džabe razbijanje glave mišlju ''šta bi bilo kad bi bilo?''....

okay mozzda preterah sa "potpuni vladari...." ali generalno gledajuci mi smo ti koji stvaramo, biramo i unishtavamo sve interakcije oko nas :D
 
''Milion puta prošao sam ispod tvoga prozora
da si rekla samo riječ, došao bih...''

Evo, da obrišem prvo suze (rukavom, poput deteta :) ), pa da počnem...

Možda je apsurdno gledati na stvari iz tog ugla... ''Šta bi bilo da je bilo''... ali nekad, u mom slučaju, neizbežno... :-(

ja se kajem zbog stvari koje sam učinila ne zbog onih koje nisam...
to mi je motiv da nešto uradim...
a onda ispadne da je svaki potez na kraju završen BAŠ kako treba...
ne znam, možda je stvar u tome da ja to tako podnesem i skapiram...

a drugi moto mi je U LJUBAVI NEMA MESTA ZA PONOS...
mislim da sam dovoljno rekla

:lol::)
 
''Milion puta prošao sam ispod tvoga prozora
da si rekla samo riječ, došao bih...''

Evo, da obrišem prvo suze (rukavom, poput deteta :) ), pa da počnem...

Da li verujete da se uvek sve desi baš onako kako treba? Da li se vodite onom već pomalo (ili pomnogo otrcanom, lažno ili istinski utešnom): ''Ko zna zašto je to dobro''...

Znam da ne možemo da utičemo na događaje... u tome je očaj čoveka...
Možemo samo da upravljamo svojom reakcijom na njih... i dobro je što imamo tu slobodu... i tu odgovornost... :)

Koliko se puta desi, recimo: prolazite nekom ulicom uvek kad ste u tom kraju... A onda, jedne večeri, napravite izuzetak... I posle saznate da se nešto zbilo u toj ulici...
Ako je loše - čovek će uvek reći: ''Hvala Bogu''.
Ako je izbegao nešto što on smatra dobrim, pitaće se ZAŠTO... Ja se uzgred i žestim na Život (psujem ga kao kočijaš :) )...

I ono usko vezano za ovu temu: da li vam se desilo da volite neku osobu, nedostaje vam, a iz nekog razloga niste u kontaktu (zbog svađe ili udaljenosti)... i iz ponosa čekate da onaj drugi progovori i priđe i pozove prvi... i tako do nekog praštanja, zbližavanja, objašnjavanja, izliva emocija nikad ne dođe.
A onda saznate, posle mnogo godina da ste se čekali u isto vreme. I setite se situacije: ''Da si dao/dala samo jedan znak, sve bi bilo drugačije''...

Možda je apsurdno gledati na stvari iz tog ugla... ''Šta bi bilo da je bilo''... ali nekad, u mom slučaju, neizbežno... :-(

tema me rastuzila i ponovo mi se sve vratilo...sve moje unutarnje previranje, lomljenja, rasprave sa samom sobom, zamisljeni dijalozi sa njim...sve ono neizreceno, lebdece...vratila mi se knedla u grlu, zgrudvane suze sto kao klupko cekaju da se izliju i razbiju bedeme samokontrole..secam se svega...svoje patnje...cekanja da se javi...da kaze bar nesto, bar jedno poslednje-gotovo je....moja posezanja za telefonom i izazenja iz kuce da ga ne bih pozvala...uvece odem da trcim..krenem, sednem na prvu klupu..cigareta za cigaretom..pitanja, ubistvena pitanja bez odgovora..ceznja, ziva, jaka, neizreciva..osecaj nepravde toliko jak da sam gledala u nebo i psovala i sve i svakog..sebe, njega, zivot.....psovala iz peta.....onako prostacki, ocajnicki, nekultivisano..tada mi je jedino bilo lakse....plakala sam retko i nije mi pomagalo...izludjujuca pitanja: da li je sve bas tako trebalo da bude..da li je mogao drugacije da ode..da li je UMEO drugacije da ode...da li bi mi bilo manje bolno ( a bilo bi, znam..)...ZASTO je otisao, kljucno pitanje koje mi je razbijalo mozak i tuklo damarima dan-noc, u ritmu: zasto, zasto, zasto.....odjekivalo mnome i testerisalo mi udove, srce, vrat......bolelo je fizicki, jako....
bol se smanjio...neumitnost vremena...tuga je jos tu, ali proci ce i to...jedino pitanja...njih ne umem da se resim....zasto, kako, da li je moglo drugacije, da li je trebalo ili nije drugacije i tako u nedogled, u krug.....sada samo slegnem ramenima...mozda uzdahnem....osetim tupi bol u grudima....mozda mi nekada ruka krene za necim, negde, ne znam cime..necim izgubljenim, verovatno...i to je to...praznina koja traje...i pre neki dan, vratilo mi se sve to (napadi nostalgije..).....sta zelim, a nemam? bogu hvala, imam sve.....bas sve...sem eto......tog jednog malog trenutka da ga jos jednom vidim, ili cujem....
 
joj pa vi ste baš tužni...

i to jer volite...

pa nema toga bre!!!

lepo uradiš SVE da ostvariš svoju ljubav sa tom osobom...

pa kad daš SVE da je povratiš ili osvojiš i to ne uspe, ne budeš tužan jer se nekako istrošiš...

kakav bre ponos?! nema toga...

evo ja baš činim sve da povratim svoju ljubav... dajem mu ljubav nežnost sve što znam da voli... pa ako neće da se vrati ja bar neću da obijam glavu u zid pitanjem ŠTA BI BILO...
 
@ Novalsta

O tome sam pricao.
Da si ga tada pozvala, pitala ga zasto? oterala u tri lepe, rekla mu svasta....ma da si uradila bilo sta osim sto si cekala da te pozove i suzdrzavala se da pozoves njega, sada te to vise nebi bolelo.

Ja se npr. tesko mirim sa neodgovorenim pitanjima i neresenim situacijama. Kao sto vidim i ti.
Zasto ga pobogu nisi pozvala i to resila tada i tamo?
 
tema me rastuzila i ponovo mi se sve vratilo...sve moje unutarnje previranje, lomljenja, rasprave sa samom sobom, zamisljeni dijalozi sa njim...sve ono neizreceno, lebdece...vratila mi se knedla u grlu, zgrudvane suze sto kao klupko cekaju da se izliju i razbiju bedeme samokontrole..secam se svega...svoje patnje...cekanja da se javi...da kaze bar nesto, bar jedno poslednje-gotovo je....moja posezanja za telefonom i izazenja iz kuce da ga ne bih pozvala...uvece odem da trcim..krenem, sednem na prvu klupu..cigareta za cigaretom..pitanja, ubistvena pitanja bez odgovora..ceznja, ziva, jaka, neizreciva..osecaj nepravde toliko jak da sam gledala u nebo i psovala i sve i svakog..sebe, njega, zivot.....psovala iz peta.....onako prostacki, ocajnicki, nekultivisano..tada mi je jedino bilo lakse....plakala sam retko i nije mi pomagalo...izludjujuca pitanja: da li je sve bas tako trebalo da bude..da li je mogao drugacije da ode..da li je UMEO drugacije da ode...da li bi mi bilo manje bolno ( a bilo bi, znam..)...ZASTO je otisao, kljucno pitanje koje mi je razbijalo mozak i tuklo damarima dan-noc, u ritmu: zasto, zasto, zasto.....odjekivalo mnome i testerisalo mi udove, srce, vrat......bolelo je fizicki, jako....
bol se smanjio...neumitnost vremena...tuga je jos tu, ali proci ce i to...jedino pitanja...njih ne umem da se resim....zasto, kako, da li je moglo drugacije, da li je trebalo ili nije drugacije i tako u nedogled, u krug.....sada samo slegnem ramenima...mozda uzdahnem....osetim tupi bol u grudima....mozda mi nekada ruka krene za necim, negde, ne znam cime..necim izgubljenim, verovatno...i to je to...praznina koja traje...i pre neki dan, vratilo mi se sve to (napadi nostalgije..).....sta zelim, a nemam? bogu hvala, imam sve.....bas sve...sem eto......tog jednog malog trenutka da ga jos jednom vidim, ili cujem....
EEEEEEEHHH!sad sam se stvarno,naj stvarnije ,rastuzio.I ne znam odgovor na to iskonsko pitanje:"da li sam mogao jos nesto da uradim...?Al' jedno znam;tuga i bol te nateraju da razmislis o tome,ko si sta zelis i kako dalje?Jednostavno,posle nekog vremena prestanes da osecas bol(kolko god to zvucalo otrcano)ikrees dalje bogatiji za jedu vrlo vaznu lekciju zivota!SOKOLCE!,NEMOJ DA BRIGAS,ZVOT SE STARA...pusica!
 
@ Novalsta

O tome sam pricao.
Da si ga tada pozvala, pitala ga zasto? oterala u tri lepe, rekla mu svasta....ma da si uradila bilo sta osim sto si cekala da te pozove i suzdrzavala se da pozoves njega, sada te to vise nebi bolelo.

Ja se npr. tesko mirim sa neodgovorenim pitanjima i neresenim situacijama. Kao sto vidim i ti.
Zasto ga pobogu nisi pozvala i to resila tada i tamo?

sta da resim? njegov k.urvinski odlazak iz veze od 1,5 god? JA da to resim? sa kim? pitas se na kraju a SA KIM ja to treba nesto da diskutujem...kad nije imao toliko osnovne ljudskosti da kaze tri recenice., kraj, bla bla...to onda neka resava sam sa sobom, ako vec nije sa onom koju je ostavio....doneo knjige, otisao....koliko je dugo planirao da ode bez da ista kaze? ZASTO je oitsao? JA njega da pitam??? "izvini, samo da te pitam nesto..jel ti to mene ostavljas ili mi se cini? aj bar, mooooooooooooooolim te, budi covek ko sto si p.icka pa reci zasto..."
ps. razumem lyone, znam da si u pravu, ali moja samoironija ne ume drugacije da gleda na stvari..jednom sam pisala da je ljubav za mene kao dvoboj. ali samo su vitezovi imali dvoboje. ovi drugi odlaze kao "ovaj moj" :D
 
ti umesh da volish i imash dushu...on je taj koji gubi..

... ali meni se opet to nekad učini kao bedna uteha... u situaciji u kojoj jedan voli, a drugi ne voli... pa ako on nema svest o tome šta znači da voli duboko, iskreno, silno - kako može da zna da gubi i šta gubi... to iz perspektive nas, koji volimo, izgleda kao gubitak... oni posmatraju stvari iz drugog ugla...
 
Ali vidis koliko to i dalje boli i koliko emocija izaziva kod tebe?
To sto govoris sada mogla si da kazes njemu. Bas tim recima.
Da mu kazes da je pi.cka, da je slabic, da je kukavica, da nema mooda ni da te pogleda u oci, da je to sto je uradio bedno.
Jednostavno, ti da resis ono za sta je on suvise velka pi.cka. Ako on ne ume da ljudski kaze da je kraj, neko mora.
Ovako si prividno sacuvala ponos, prividno te te to nije pogodilo, prividno si to prihvatila.
A ustvari.... tinja i dalje.
Milsim, nemoj to vise da radis.
Ako neko drugi nema herca da preuzme odgovornost i pocne da bezi, juri ga, stigni ga i suoci ga sa time od cega ga je strah.
To sam mislio.
Ima ljudi koje to nebi tako pogodilo.
Ja nisam medju njima, kao i ti :(
 
Novalsta potpuno se slazem sa tvojim stavom, jer posle takvog njegovog odlaska...on je izgubio svoj oreol u tvom svetu...on vise nije bio 'on' , pa se postavljaju pitanja cemu borba i bacanje energije, ako je sve apsurdno...ako je mozda sve bila na neki nacin utopija...
Tvoj ponos je sasvim na mestu, ne zbog velicanja sopstvene moci, nego zbog razocarenja, a svako razumno bice ne treba da udara glavom kroz zid posle jasnih ekspresija tudje slabosti i beskarakternosti...sve gubi smisao...
 
tema me rastuzila i ponovo mi se sve vratilo...sve moje unutarnje previranje, lomljenja, rasprave sa samom sobom, zamisljeni dijalozi sa njim...sve ono neizreceno, lebdece...vratila mi se knedla u grlu, zgrudvane suze sto kao klupko cekaju da se izliju i razbiju bedeme samokontrole..secam se svega...svoje patnje...cekanja da se javi...da kaze bar nesto, bar jedno poslednje-gotovo je....moja posezanja za telefonom i izazenja iz kuce da ga ne bih pozvala...uvece odem da trcim..krenem, sednem na prvu klupu..cigareta za cigaretom..pitanja, ubistvena pitanja bez odgovora..ceznja, ziva, jaka, neizreciva..osecaj nepravde toliko jak da sam gledala u nebo i psovala i sve i svakog..sebe, njega, zivot.....psovala iz peta.....onako prostacki, ocajnicki, nekultivisano..tada mi je jedino bilo lakse....plakala sam retko i nije mi pomagalo...izludjujuca pitanja: da li je sve bas tako trebalo da bude..da li je mogao drugacije da ode..da li je UMEO drugacije da ode...da li bi mi bilo manje bolno ( a bilo bi, znam..)...ZASTO je otisao, kljucno pitanje koje mi je razbijalo mozak i tuklo damarima dan-noc, u ritmu: zasto, zasto, zasto.....odjekivalo mnome i testerisalo mi udove, srce, vrat......bolelo je fizicki, jako....
bol se smanjio...neumitnost vremena...tuga je jos tu, ali proci ce i to...jedino pitanja...njih ne umem da se resim....zasto, kako, da li je moglo drugacije, da li je trebalo ili nije drugacije i tako u nedogled, u krug.....sada samo slegnem ramenima...mozda uzdahnem....osetim tupi bol u grudima....mozda mi nekada ruka krene za necim, negde, ne znam cime..necim izgubljenim, verovatno...i to je to...praznina koja traje...i pre neki dan, vratilo mi se sve to (napadi nostalgije..).....sta zelim, a nemam? bogu hvala, imam sve.....bas sve...sem eto......tog jednog malog trenutka da ga jos jednom vidim, ili cujem....


A taman sam prestala da plačem... :)
Žao mi je što sam ti dodala još suza na već ranije probuđenu nostalgiju... Nekad sećanja jednostavno i nezadrživo prhnu iz kovčega... ne vredi ih katancima zaključavati...

Tvoja pitanja, toliko su mi bliska... I ja sam jedno vreme prolazila kroz taj pakao... Izađem ujutru iz kuće i vratim se predveče... niko me ništa nije pitao... ni danas mi nije jasno kako sam prelazila ulicu, vozila auto... kako sam ostala živa... pa onda ti ''napadi''... sedim sa drugaricama i odjednom počnem da plačem... i svi ćute... niko ne sme da me pita ništa... ni da kaže... a i šta bi... spavala sam majkom dva, tri meseca... kaže mi da sam se samo trzala u snu... mrzela je kad me vidi sa jastukom da ulazim u sobu... i ja sam mrzela... i pitala sam se upravo isto kao ti: da li je umeo drugačije da ode, ZAŠTO: zašto je bio sa mnom, da li bi bilo drugačije da sam i ja imala neke drugačije odluke neposredno pre raskida... Godinu i po dana, zbog nekih pratećih problema u njegovom porodičnom životu verovatno i ojačana veza, i posle toga: NE volim te. Ljubav dođe i prođe i sve je to normalno, nisam ni očekivala da ćemo biti zauvek zajedno, iako sam celu sebe dala u to, iako sam je gradila kao nešto što će biti za ceo život (ali tako ulazim u sve odnose)... i očekivala sam reči: ''Voleo sam te, ne volim te'', ali ne i: nisam te voleo nikad... ali si mi draga... Draga posle godinu i po dana?
... možda se zato i ne čudim što NE želim da ga vidim... možda se i ne čudim više (a do pre nekih dva meseca jesam) što u meni budi jedino osećanje - bezvezne ravnodušnosti... kao da ga nikad nisam dodirivala...
Tvoja priča me je samo podsetila na ovu moju, na ovaj deo nje, i eto... dugo nisam ni sa kim o njemu i našoj priči pričala... da se podsetim da sam imala jedno takvo iskustvo...

A neke druge osobe želim da vidim. I čekam ih. Pogledam telefon. Razočaram se kad vidim druga imena na displeju. :(

Isto mi važi i za neka višom silom prekinuta prijateljstva... Nisam ih prebolela, samo sam ih negde strpala u sebe, sakrila... I srećom tamo ne odlazim često, ali svaki put kad prođem pored njene kuće okrenem glavu na drugu stranu... ili uperim pogled pravo... a istovremeno se nadam da će izaći i izgovoriti moje ime, bilo šta... JEDNU REČ... ostalo bih sve ja...
... eh, taj ''okidač''... jesmo li kukavice?
 

Back
Top