OVO PAZLJIVO PROCITAJTE
Ovo treba da procita svaki buduci i sadasnji student medicine i stomatologije.
Ovo dole je pismo koje je italijanski lekar Paolo Mantegazzi napisao svom sinu kada mu je ovaj rekao da zeli da upise studije medicine:
“Sine dragi, ako volis ljudsku prirodu da bi pozelio da je proucavas i da joj se priblizis, ako se ne bojis smrada leseva, izjava o patnji i ako se ne gadis rana i cireva; dragi sine, ako ti nije tesko da nemas nikada ni trena potpune slobode, ako te ne ljuti ljudska neblagodarnost, ako se ne grozis bezobrazluka neznalica, ako se ne bojis pomisli da odgovornost za tudje patnje svaljujes na svoja ledja; sine moj, ako ti nije krivo sto te zovu samo onda kad te trebaju i sto te zaborave odmah poslije toga zbog odbojnosti koju tvoj poziv izaziva kod vecine… Ako ne prvo pitanje mozes mirno da odgovoris sa “Da", a na ostala, isto tako mirno sa “Ne", onda dobro - prikupi svoju hrabrost i studiraj medicinu.
Kao i za injzenjera, tako je isto i za poziv ljekara potrebna neka posebna sklonost pomocu koje on moze da savlada svaku prepreku. U svakom slucaju, ako se osjecas pozvanim da se bavis ljekarskim pozivom onda, prije nego se budes konacno opredijelio, nastoj da se sprijateljis sa jednim seoskim ljekarom, ali jos i s jednim u gradu koji svoj posao obavlja s nesto malo uspjeha. Tu dvojicu pitaj za savjet! Prirodno, oni ce ti iznjeti strahovitu sliku svoga poziva - karikaturu istine. Oduzmi od svega toga koliko je potrebno pa onda sam rasudjuj. Tvoja mladalacka masta i ljubav prema vjestini kojoj bi zelio da se posvetis, pruzice ti sasvim drugu predstavu o tome. Uporedi obje pa ih kroz stereoskop posmatraj zajedno, u isti mah. Slika koju ces tada dobiti bice ona prava koja te vodi u tvom rasudjivanju i koja ce te dovesti do odluke. Pa sta ce ti reci ta dva nezarobljena roba u medicini, kada ih upitas?
Reci ce ti da je, prije nego je postao ljekar, morao kao student da uci anatomiju na hladnom mramornom stolu, na kojem isjeckani udovi i trula utroba izgledaju odvratno, a zatim da se bavi klinickim posmatranjem pri bolesnickoj postelji gdje se patnja sa bolom stapa u zalosno pobratimstvo. Reci ce ti da su ono vrijeme i rad, koji studenta medicine dovode do doktora, najduzi i najtezi. A onda, kada napokon dobijes toliko prizeljkivanu diplomu i mislis da si kao mladi Eusklap stigao u mirnu luku, tek tada nailaze visoke i opasne hridi koje sa svih strana prijete tvojoj maloj ladji. Scila i Harbida mladog pomorca pojavljuju se ovdje na slijedeci nacin: ili na selu dobijes odmah svoj tvrd i gorak hljeb, ili (to biva mnogo teze) jedan finiji, ali na burnom i groznicavom popristu nekog grada.
Ljekar na selu kaze da je slugin sluga i teski rob. Njegov prvi gospodar i tiranin je seoski kmet sa svim silnicima mjesnog odbora. Njegove gospodarice i tiranke su supruge kmetova i one mjesnih odbornika. Njegovi pokrovitelji apotekar i otmjeniji ljudi u selu kao i onaj posljednji seljak koji, kad pretovari zeludac obilnim obrokom gljiva ili krompira, ima pravo da ga i najhladnije januarske noci digne iz toplog kreveta ili da ga u toku najvece avgustovske zege goni preko pustog polja. Taj dugi, neprekidni rad u toku dana - reci ce ti - i neprijatna iznenadjenja nocu, pocinju s prvim danom mjeseca januara, a prestaju uoci nove godine. Najzad, obavjestice te da moras stalno da trpis ponizenja od strane bogatih, a zlostavljanja od sirotinje, tako da poslije naporne godine, ispunjene teskim radom, mozes jedva bez dugova da sastavis kraj s krajem.
Medjutim, gradski ljekari pricace ti kako su u toku prvih godina svoga rada morali da pojedu ono malo nasljedstva sto su imali, a da ne zarade niti parce hljeba za rucak. Zatim dolazi neka mala titula u bolnici, za koju se plata dobija tek onda kada se prije toga nekoliko godina radilo besplatno. Dalje, mnoge posjete kod rodjaka, prijatelja i poznanika placene samo jednim “hvala” i, poput pauka u mrezi, dugo, nijemo i nepomicno cekanje u radnji apotekara da se pojavi prva musterija. Najzad zaradis koju paru od nekog sumnjivog klijenta koji te je iz velike nuzde pozvao. Slusa te s nepovjerenjem, posto te je natjerao da trcis s jednog na drugi kraj grada i da potrosis pola toga novca na prevoz. Na kraju dolazi naporna staza, puna trnja, gdje te malo pomalo jedna musterija preporucuje kao pouzdanog i skromnog ljekara. Vratar, koga si besplatno lijecio od neke bolesti, preporuci te svojoj gazdarici, a ova te najprije isproba na svom kuharu ili pralji. I, ako ti najzad na takav nacin podje za rukom da u nekom dijelu grada upredes konce skromne i pouzdane prakse onda dolazi kakav tvoj kolega koji te, sa bratskom ljubavlju bliznjega, u nekom neuspjelom slucaju lijecenja okrivi za neznanje ili izmisli kakvu klevetu, po kojoj ispadnes i smijesan i opasan, tada gubis plod tvog dugogodisnjeg napora.
Pricace ti isto tako, o ponasanju jednog prijatelja koji ti se sklanja s puta cim te izdaleka vidi zato sto ti je duzan za neko dugo i uspjelo lijecenje bolesnika u svojoj kuci. Pricace ti dalje, o bestidnim i bezobzirnim zahtjevima klijenata, sudova, vlade i uopste svih koji te smatraju metom koja se smije preturati i gaziti, a da ne govorimo o stalnoj opasnosti kojoj je izlozen od raznih zaraznih bolesti, nemirnom zivotu punom briga i umaora, bez spokojnih trenutaka za odmor i razmisljanje. Sine moj dragi, ove slike ne pokazuju potpunu istinu vec samo jedan njen dio. Ti moras o njima da razmisljas i da ih stavis na vagu odmjeravajuci sjaj i bijedu medicine. Sjeti se onoga sto je jedan profesor na Univezitetu u Paviji, prastajuci se na kraju skolske godine od svojih studenata, rekao “Znajte da se i u vasem pozivu provode veoma lose oni koji su u zivotu u posljednjim redovima. Pa ni u parteru samom, uporedjujuci zivot s pozoristem, nije bas sjajno! Nastojte, dakle, svim silama da kroz zivot dospijete u loze prvog i drugog reda, jer se tek na tim mjestima zivot moze lakse da podnese!”
No, taj profesor koji je shvatio na vrijeme da kroz zivot treba da dospije do prvih mjesta, zaista je pretjerao u poruci svojim studentima. Ima mnogo seoskih ljekara, a dosta i gradskih, koji sretno zive iako nisu slavni ljudi. Svi ih ipak vole i postuju. Osrednje su bogati i zadovoljni svojim bogastvom. Brzo zaborave nezahvalnost, dok se uvijek sjecaju prijateljskih priznanja. Oni tjese bolesnike svojom dobrom prirodom. @Ivot ispunjavaju radom. Uvijek imaju izvanredan apetit i dobro spavaju. Smiju se sitnim uvredama i znaju sve sto se u okolini dogadja. Imaju razumjevanja prema ljudskim slabostima jer ih dobro poznaju. Oni vole ljude jer u vecini prevladava dobro nad zlim. Iznad svega u sebi imaju tvrdo uvjerenje da su drustveno korisni, da vrse ispravno svoju duznost i da spadaju medju najbolje gradjane. Cesto lijece svoje bolesnike i onda kada dobro znaju da ih ne mogu izlijeciti, tjese ih, bodre i ublazavaju njihove bolove. Nikada ne prelaze praga neke kuce ili palace a da nisu korisni. Koji, pak, drugi covjek to isto moze da kaze o sebi?