Miloš Crnjanski

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Antigona,
-mene su seobe Srpske kod Crnjanskog posjetile na sve nase seobe jos od onih karpatskih koje nas'usrecise' sa balkanskim odredistima . Druge su isto odredile stratista ali imali su kroz istoriju 'zahvalnije ' koliniste '.Malo nas ima cijim venama tece slovenska krv i samo nas drzi sugestija i vjera !?Kad jedan srbin nadje sebi obecanu neku-tamo Rusiju , tek onda pocinju razocarenja ???
 
Милош Црњански: Стење


Данас сам био тако весео!
А сад? Гле, једва дишем,
са осмехом мутним, уморно.

Далеко, негде, иза шкотских обала,
диже се, из мора, модро стење,
тако грдно, тако пусто, суморно.

Ја га се сетих! Ја га видим!
Његова модрина мрси ми душу,
и мене обузима грозна језа,
и нека, бескрајна, жалост
.
 
Crnjanski je dosta pristutan na ytube. Ovo nije loša emisija, iako po mom sudu previše petljaju o politici, a malo o književnosti

Tu je i neizbježna bumbarasta glava Draška Ređepa. Inače, najveći pričalac o Crnjanskom -na ytube- je Milo Lompar, koji je sam čudna osoba, mješavina racionalnih uvida i nekih neobičnih teorija urote. No to je već druga tema....
 
Да ли је ово вече подизања старих, недоречених тема?
Величанствени Црњански је вечита инспирација у сваком смислу.
А величанствен је у сваком смислу.

 
Crni Sanovniče,kud stavi to "Bokanovo predavanje o Crnjanskom" na ovu temu!
Čoveče božiji,pa on je bio jedan od glavnih paravojnih "Belih orlova" ,ultranacionalista SNS s Jovićem itd,a
Crnjanski i u prvom svetskom i u drugom na strani protivnika Srbije...Disident kao bivši diplomata Kraljevine Jugoslavije,
nema s Bokanima i sličnim nikakvih dodirnih tačaka...Kad mu dozvoljen povratak-bio je poslušnik SKJ i DBea i pisao
je samo ono šta mu bilo odobreno da piše...Tužna priča nesporno genijalnog pisca...
Meni njegove Seobe posebno drage, jer se neke scene odvijaju kraj Petrovaradina koji predeli su deo mog detinjstva i odrastanja...
 
Već prvi put kad si zbacila odelo
smešan mi beše tvoj pogled ohol.
Već prvi put mi ljubav beše samo bol.
Već prvi put mesto da slušah
u zoru kako se topiš kao sneg,
ja jurnuh u šume gde upada breg,
i grane što pokrajah jecahu
kao moja duša.
U njima sam krio obraze moje
tople od tvojih grudi.
Nežnije no ruke tvoje
biljke sam pozn’o po stisku.
Strasnije nego na tvoje grudi
pao sam na njih,
u bludnom, bezumnom vrisku.
 
Mramor u vrtu

Kad cutke sedas
do mojih nogu i gledas,
jesenje puteve sumorne,
a usta Ti poblede malo kriva
od bola,
ja osetim da si ziva.

Mrtva si mi gola.

Koza me tvoja puna tankih zila
seti kako sred razvalina
poprskanih muskom krvlju
vec hiljade godina
zmije puze na zene mramorne.

Dojke sa pupom kao kap vina
na beloj ruzi punoj mesecina,
sete me smrti.

Tada, zalud sirim grane
na Tebe golu.
Sve mi se cini zbog tebe je jesen
i cim zaspim
u ludoj ce strasti i bolu
iz Tvojih cvetova mlecnih
jedna kap u jesen da kane.
Nada mnom ce u liscu svelom
udi Tvoji zasijati,
mrtvi, mramorni, vecni.
 
Bele ruze

O nemoj doci kad te zovem.
Noc mi poslednja ostade
divna, lekovita i beskrajna.

O, nemoj doci,
ostavim mi strasne jade,
slast jos jedina mi je tajna.

O, gle ruze sto se sagle bele
od nevinosti,
ispod one plave jorgovanske magle.

Drhte od radosti,
a kad ih dodirnem tako brzo
potamne, kao da se prozor smrzo
i raskido cvetove nevesele
ledene tajne.
 
Citati Miloša Crnjanskog o životu, ljubavi i besmislu
Nemа utehe među ljudimа, iаko neki kаžu dа je u Bogu, а neki u pivu.
Ne, ne postoji nikakva zajednica ljudi. Priča je to. Postoji samo samoća čoveka.
Cela naša zemlja sastavljena je od komada prošlosti. Daleko je od mene i sama pomisao da bi trebalo na toj prošlosti stati. Daleko od toga. U budućnost treba gledati. U budućnost treba ići. U budućnost gledaju i idu svi srećniji narodi.
Ležaću po ceo dan u travi i gledaću u nebo. Svaki dan će imati novu boju. I te boje umiriće moje oči, a ja sam sav miran, kad mi se smire oči.
Čovek koji manje živi, a više misli, postaje sve hladniji i, kao neki kristal, tvrđi.
Postaje irealan. Propušta svetlost i ona se u njemu lomi kao u nekoj prizmi.
A poneki pesnik od toga poludi.
Nisam nikad iskao da me iko prati, uvek sam iš’o s mojim srcem ludim.
A kad se pogleda ovako u noć? Kad se stane, evo ovde, u mrak, na vratima? Kad se pogledaju sva polja u mesečini? Sva ona brda u daljini… grad, krovovi… tamo oblaci… sazvežđa… to nebo puno svetlosti? Kad se pred tim ućuti? Je li i onda kao da prolazimo bezumno… bez smisla… je li moguće da je sve to jedna bezdana praznina?
 
Lutam, još, vitak, sa osmehom mutnim,
prekrstim ruke, nad oblacima belim,
ali, polako, sad već jasno slutim
da umirem, i ja, sa duhom potamnelim,
teškim, neveselim.

Mogao bih u Danskoj, i u Švedskoj, i u Norveškoj, da živim. Pa i na Islandu. Svuda ima dobrih ljudi. Jedan drugi glas u meni, na to, dovikuje mi da se varam. I, da sreće nema van onog mesta, gde smo proveli detinjstvo i gde smo se rodili.
Ja nisam više željan da me ko voli, nego da svi zavole lišće.
Najposle meni nikog nije žao, najmanje sebe. Mi treba da nestanemo, mi nismo za život, mi smo za smrt. Za nama će doći bolje stoleće, ono uvek dolazi.
Budite mi svedoci pred Bogom i ovom pustoši da su sve stvari šarene, lepe, osim čoveka.
Voleti nikad nije besmisleno.
Nigde na svetu ne govori se o nama tako ružno kao kod nas.
Što je gore, nigde na svetu ne dozvoljava se tako olako drugome da to čini kao kod nas.
 
Смирај


Сетим се, како су, у љубави,
драги, први дани.
Kад су руке топле,
кад се очи следе,
прелетајући оне кутове бледе,
око усана...

што дрхте, проткани,
мутном тишином
у којој су осмех и туга помешани
несигурно и тамно.

Kлатно звона тешко и тмурно,
у груди удари ме.

Тад се дижем,
и у мутна окна прозора,
пуна ситних гласова вечери,
шапућем, несигурно,
и моје име.
 
573614
 
Blagovesti

Ljubav što beše nije više.
Sudba mi bludi po nebu ovih dana,
blaga i mirna, kišom oprana,
kao ruka nekad po telu dragana.

Nad zemljom više ne miriše krin,
u proleču, oštar, bludan, ženski.
Rascvetane voćke stiskam na rebra,
kroz vazduh blagoveštenski.

Nestaje noć,
puna žalosti i bolnog razvrata,
a ja ostajem u vedrom vidiku,
modrim vodama, i rujnim šumama,
kao sen trske, lišća, rosnog vlata.

573615
 
A sutra, kad odem odavde, biću opet običan. Sa osmehom, koji ćuti, vara, i krije - kao zaverenički,
koji vas voli. Kao u prosjaka, koji vas preziru, kao u bolesnika, koji vas se gade, kao osmeh ubica,
koji vam se smeju što ih ne znate a viđate svaki dan.
Bio sam na kraju sveta; mesto života, videh jednu blagu, beskrajnu, zelenu svetlost.

Miloš Crnjanski - Finistere
 
Kako je Crnjanski osvojio najlepšu Beograđanku: Oženio je pa je posle varao s kim je stizao! (FOTO)
Kad se neko voli, sve se oprašta. Vida je volela Miloša Crnjanskog toliko da mu je strpljivo tolerisala svaki izlet sa drugom ženom
574044

Malo podataka i zapisa postoji o Vidi Ružić, supruzi čuvenog pisca Miloša Crnjanskog. O njoj se zna samo ono što je sam književnik govorio i pisao o svojoj dragoj, koja je punih 50 godina bila uz njega, podržavala ga, čekala i izvinjavala se umesto njega.

"Ja šijem da biste Vi pisali, jedna vaša rečenica više vredi od 100 mojih lutaka“, govorila je žena velikog Miloša Crnjanskog.


Vida Ružić bila je ćerka predratnog ministra prosvete i pisca Dobre Ružića. Važila je zajednu od najlepših žena Beograda, dok je Crnjanski stalno bio okružen ženama i "bio ga je glas" ženskaroša.
lg.php


Njih dvoje upoznali su se na Filozofskom fakultetu, kada je Vida pred čas istorije stavila šešir na stolicu pored sebe kako bi stavila svima do znanja da je mesto zauzeto. Crnjanski, koji je voleo da se šali, seo je baš na tu stolicu. Od tada su postali nerazdvojni.

Njihova ljubav nailazila je na brojne prepreke. Vidina porodica je bila protiv te veze. Najviše problema pravio im je devojčin stric Žarko Ružić, koji je svoju bratanicu već namenio jednom oficiru.

Kako bi stišala strasti svoje porodice, Vida iznenada odlučuje da ode za Pariz. Dok je ispraćao na stanici, Crnjanski joj je obećao da će joj pisati. Međutim, Miloš sutradan stavlja kuću u Pančevu na doboš i odlazi kod svoje voljene u Pariz.

Od 1921. pa sve do književnikove smrti 1977, bili su zajedno.

"Dok nas smrt ne rastavi"

Crnjanski je, prema nekim navodima, ostao ženskaroš i posle ženidbe sa Vidom. Mnogo je voleo žene.

"U Londonu sam ga lično viđala na ulici sa damama, on zastane, uplaši se. A ja samo mahnem rukom, znam da će doći kući. Posle mi sve ispriča", govorila je Vida o ljubavnim izletima svog supruga.
I pored toga, Crnjanski je obožavao svoju ženu. Govori se da su njegove poslednje reči bile dokaz večne ljubavi:

"Vode” i "Vido”.

O Vidi ne postoji puno podataka, osim onoga što je Crnjanski govorio i što je napisao o njoj u svojim delima. Ona je bila jako posebna, 50 godina je bila uz Crnjanskog. Bila mu je senka, a u stvari oslonac. Vida je bila plemenita, jaka, čvrsta, postojana. Skrivala je svoja osećanja. Puno je tragedije imala u životu od svojih bližnjih.

Svom suprugu obraćala se sa "Vi, Vi Crnjanski".

Surova stvarnost iza "Romana o Londonu"

Drugi svetski rat i dugi niz poratnih godina supružnici provode u emigraciji u Londonu, jer je Crnjanski bio protivnik Tita i komunističke ideologije. U Londonu je Crnjanski radio razne poslove. Bio je knjigovođa obućarske radnje Helstern na Bond stritu i raznosio je knjige firme Hačards na londonskom Pikadiliju, dok je njegova supruga šila lutke i haljine za robnu kuću Herods.
Dok su bili u izgnanstvu u Londonu, Vida je znala da je taj mali prostor njen dom, da iz tog malog kruga nema kud da izađe. To je bila njena radnja, njen život, to što ga čeka da dođe, da spremi koliko ima i da mu napravi sendvič da ponese. Crnjanski je taj sendvič vraćao kući kako bi ga podelio sa svojom Vidom, jer nema drugo.

Živeli su u tuđoj zemlji, u izganstvu, pritisnuti emigracijom i službom koja ih je stalno proveravala, dolazila bez najave, provaljivala u sobu.

Sa druge strane, Crnjanski je bio naprasit i svesno je pravio ispade. Ono što je mislio, to je i govorio. Vida ga je smirivala, dobro ga je poznavala i baš zato znala je puteve kako da ga smiri. Morala je da sanira mnoge njegove ispade dok su bili 25 godina u izganstvu u Londonu, koje je on svesno pravio.

Izvinjavala se, nalazila načine da sve premosti kako bi ostali živi i kako bi on radio Vida je svom suprugu govorila jednu divnu rečenicu:

"Ja šijem da biste vi pisali, jedna vaša rečenica više vredi od 100 mojih lutaka“.

Njoj je bilo važnije da on napiše jednu pravu, dobru rečenicu. Volela je da ga sluša, znala je sve njegove pesme, knjige. Bila je obrazovana žena, znala je jezike kao i on. Crnjanski je govorio latinski, grčki, španski, portugalski, engelski, francuski, ruski...
 
Umeo je da se našali i da je pita da pogleda da li je dobro engleski napisao, a kada im je bilo najteže, Vida i Miloš išli su u sećanje, sećali su se Toskane, Palerma.

Bili su zajedno sve do smrti Miloša Crnjanskog 1977. godine.

Miloš Crnjanski i Vida Ružić venčali su se 1921. godine, a ona je do kraja života ostala njegova saputnica, "deleći sa njim radost njegove slave i gorčinu njegovog stradanja“, kako je pred smrt u svom testamentu zapisala gospođa Crnjanski.

Po izbijanju rata odlazi u London, gde ostaje do 1965. godine, kada se vraća u Beograd. Crnjanski je preminuo 30. novembra 1977. godine, pošto je prestao da uzima hranu i lekove, u 84. godini života. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju.

Deset meseci nakon njegove smrti i Vida je umrla sa njegovim stihovima na uzglavlju:

"A kad mi glas i oči dah upokoje, ti ćeš me, znam, uzeti u krilo svoje”.

Iako je u svom testamentu izrazila želju da počiva u istom grobu sa mužem Milošem, Vida je sahranjena u porodičnoj grobnici Ružića. Prema poslednjim saznanjima, njena želja još uvek nije ispunjena.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top