Sturmgewehr 44 (StG44)

Rade012

Primećen član
Poruka
630
Sturmgewehr 44 (StG44) je bila jurišna puška razvijena u nacističkoj Nemačkoj tokom drugog svetskog rata. Takodje je označavana i sa Maschinenpistole 43, Maschinenpistole 44 (MP43 i MP44) što su oznake za ranije modele te puške. MP43, MP44 i StG44 su različita imena suštinski iste puške, sa malim izmenama u produkciji i datumima. Različita imena su rezultat komplikovane nomenklature pešadijskog naoružanja nemačke armije. Razvijena iz "mašinskog karabina" Mkb 42(H), StG44 ima crte karabina, automata i automatske puške.
Puška je napravljena za metak 7.92 x 33 mm, takodje poznatog i kao 7.92 mm Kurz (kratki). Ova skraćena verzija nemačkog standardnog puščanog metka (7.92 x 57 mm), u kombinaciji sa promenljivom vrstom paljbe, omogućuje vatrenu moć automata na bliskim odstojanjima sa preciznošću i snagom karabina 98k na srednjim odstojanjima. Iako je StG imala manji domet i snagu nego jurišne puške današnjice, studije Vermahta pokazuju da se većina borbi odvijala na daljinama manjim od 300 metara, gde se StG i dokazala.

Na početku drugog svetskog rata nemačka pešadija je bila naoružana slično kao i pešadija drugih zemalja. Pešadijska jedinica je od naoružanja raspolagala puškama i nekim vrstama lakih ili srednjih mitraljeza. Jedina razlika u odnosu na pešadijske jedinice drugih zemalja je bila u ulozi mitraljeza kao osnovnog oružja pešadije, suprotno od korišćenja mitraljeza kao oružja podrške.
Nemačke jedinice su težile "teškom" mitraljezu, noseći više municije za njega nego za puške, koristeći redenike, kako bi postigli veću praktičnu brzinu paljbe, i generalno su puške smatrali sekundarnim pešadijskim oružjem. Iako je bilo razmatranja novih konstrukcija pušaka, nikada se nisu smatrale važnim.
Jedan od problema, objektivnih, je bio taj da je standardna puška prevelika za upotrebu u mehanizovanim i oklopnim jedinicama, gde je teško manevrisati oružjem u skučenom prostoru. Automati kao što su bili MP28, MP38 i MP40 su imali zadatak da povećaju vatrenu moć vojnika, ali se javljao i nedostatak: smanjen domet i preciznost na daljinama većim od 100 metara.
Sporno pitanje se pojavilo prilikom invazije na Sovjetski Savez. Crvena armija je bila u procesu prenaoružavanja poluautomatskim puškama Tokareva, SVT38 i SVT40, koje su u sve većem broju pristizale u jedinice. Automatsko oružje je bilo široko rasprostranjeno; pojedine pešadijske jedinice su bile u potpunosti naoružane automatima.
Iskustvo stečeno u susretima sa protivnikom naoružanim automatskim naoružanjem primorala je nemačke komandante da ponove zahteve za novim oružjem. Nemačka armija je nameravala da predstavi poluautomatsku pušku Gewehr 41, ali su se rani primerci ovog oružja loše pokazali na terenu. Takodje je bilo pokušaja da se konstruiše lako automatsko oružje, ali su bili neuspešni zbog korišćenja puščanog metka 7,92 mm, koji je bio prejak i oružje se nije moglo kontrolisati prilikom rafalne paljbe.
Nemačko rešenje je bila upotreba metke "srednje" jačine, negde izmedju puščanog i pištoljskog metka. Eksperimenti sa takvom vrstom municije su pokrenuti još tridesetih godina, ali su brzo bili trajno odbačeni za upotrebu u vojsci. Do 1941. godine postalo je jasno da se nešto mora preduzeti. Tako je izabran jedan od eksperimentalnih metaka, Polteov 7.92 x 33 mm Kurzpatrone (kratki metak).

Ugovor za konstruisanje i proizvodnju oružja koje će koristiti "kratki metak" je ponudjen dvema fabrikama: Valteru i Henelu, čiju je radnu grupu vodio konstruktor Hugo Šmajser. Obe fabrike su zamoljene da naziv oružja bude mašinski karabin 1942 (Maschinenkarabiner, skraćeno MKb 42). Oba dizajna su bila slična, koristeći princip pozajmice barutnih gasova i imali su regulator paljbe.
Prototipovi Henelovog modela, MKB 42 (H), je prilikom paljbe imao otvoreni zatvarač i za opaljenje je koristio udarač (mehanizam baziran na češkom ZB vz.26). Henelov dizajn se u odnosu na Valterov MKb 42(W) pokazao kao superiorniji, tako da se Valter povukao iz posla, a Henel dobio listu izmena koje je morao da uradi na oružju kako bi započela proizvodnja. Jedna od izmena je bila ugradnja montaže za standardni bajonet, druga da se smanji snaga okidanja. Jedna serija ovog oružja poslata je na teren u novembru 1942. godine, gde je primljena sa izvesnom rezervom. Drugi set modifikacija je obuhvatao dodavanje zglobnog poklopca na otvoru izbacača čaura i šine za montiranje optičkog nišana. 11833 komada ovako modifikovanih pušaka je poslato na teren na trupno ispitivanje krajem 1942. i početkom 1943. godine. Kasnije je skraćen gasni cilindar, nosač optike je prebačen na desnu stranu, i uz te modifikacije je, naravno, sledovala nova oznaka, MP 43. MP43 svoje vatreno krštenje doživljava sredinom 1943. godine. Jedina primedba na pušku od strane vojnika je bila primedba na dužinu okvira koji je "smetao" prilikom paljbe iz ležećeg stava i činio siluetu vojnika u ležećem stavu prilično dobrom metom. Ostalo su bile sve same pohvale, od brzine gadjanja, preciznosti ...
Suočen sa tim da je proizvedena jurišna puška veoma kvalitetna, Hitler 6. aprila 1944. godine izdaje naredjenje koje je obuhvatalo i sledeće:
a) Bivši MG 42 će zadržati svoju raniju oznaku;
b) Bivša poluautomatska puška, poznata kao Gewehr 43, preimenovaće se u Karabiner 43 (K43);
c) Bivša MP, poznata kao MP43, preimenovaće se u MP44.
Jula 1944. Godine na sastanku čija je tema bila Istočni front, Hitler je upitao svoje komandante šta im je potrebno, na šta su oni zatražili "još ovih novih pušaka". Ovo traženje je izazvalo malu konfuziju, ali kada mu je data prilika da isproba novu pušku, Hitler ju je konačno preimenovao u jurišnu pušku (Sturmgewehr) i naredio da se njome prenaoruža i njegova lična garda.

Do kraja rata je proizvedeno oko 430 000 pušaka StG44 u svim varijantama. Bila je veoma dragocena na bojištu, naročito na Istočnom frontu gde je imala premijeru. Kvalitetno obučen vojnik je sa StG44 imao kvalitetno poboljšan taktički "repertoar", koji se najviše ogledao u tome da je mogao efikasno da zaustavlja protivnika na većim daljinama nego sa MP40, i da je StG44 bila mnogo korisnija i upotrebljivija od Kar98k u gradskim borbama. Takodje je svojom vatrom, mogao da pruži vatrenu podršku sličnu podršci iz lakog mitraljeza.

Kasnije je Mauzer napravio nekoliko prototipova, označenih sa StG45(M), u koju je ugradio prilagodjen mehanizam paljbe mitraljeza MG42. Ovaj mehanizam je kasnije razradjen od strane inžinjera koji su za vreme rata radili u fabrici Mauzer, a nakon rata prebegli u Španiju. Kao finalni proizvod je dobijena puška CETME i Hekler i Kohov G3 i G5.

Generalno prihvaćena kao prva jurišna puška, uticaj dizajna StG44 na posleratno oružje je bio veliki. Dugo se zadržala u naoružanju pojedinih zemalja, izmedju ostalih i u JNA gde se zadržala na upotrebi u padobranskim jedinicama sve do 1983. godine. Iz naših magacina, oko 40 000 pušaka StG44 je otputovalo u Libiju.

tekst preuzet sa: www.armyinfoforum.org
 
Rade012:

Iz naših magacina, oko 40 000 pušaka StG44 je otputovalo u Libiju.
.......
i alzir !
bila je ona cuvena afera kada je zarobljen brod i zaplenjeno jugoslovensko naoruzanje na njemu,tito je podsticao dekolonizaciju afrike,i zato rasturio nase dobre odnose sa francuskom, razbesneo ih posto su izgubili ogromni alzir a srbija je izgubila dragocenog saveznika na zapadu za dugo vreme ...
 
ma pusti to w.a.s.p. kazem ti ja, tamo se samo lupaju gluposti [mada ni ovde nije bolje :)],tamo su ti sve neki nabedjeni kreteni i nedoyebane kurvaje zato nikad nisam zalazio onamo ,sem sa whitenickijem ,nesto ga nema ,izgeda da su ga sredili tamo i to dobro :D
 
ma pusti to w.a.s.p. kazem ti ja, tamo se samo lupaju gluposti [mada ni ovde nije bolje ],tamo su ti sve neki nabedjeni kreteni i nedoyebane kurvaje zato nikad nisam zalazio onamo ,sem sa whitenickijem ,nesto ga nema ,izgeda da su ga sredili tamo i to dobro
ма овде се пост-ује једном 100 година ... а тамо увек можеш да нађеш некога да подјебаваш ...
 
Čitava priča o savremenim jurišnim puškama, čiji je rodonačelnik Stg-44, počinje zanatno pre nastanka ovog oružja, i vezana je za razvoj municije. Još tokom Prvog svetskog rata, inventivniji vojni krugovi došli su do zaključka da je standardni pešadijski metak nemačke vojske, 7,9x57, isuviše jak za novonastale taktičke zahteve. Nasuprot tome, pištoljski metak, iskorišćen za razvoj automata, bio je isuviše "slab" za razvoj i eksploataciju novog standardnog pešadijskog oružja. Tako se javila potreba za novim metkom, koji bi činio "nešto između", odnosno, slabijim metkom sa zrnom efikasnog dejstva do 400 - 500 m, koji bi omogućio "automatizaciju" oružja, povećanje borbenog kompleta i gustine vatre. Međutim, konzervativni deo vojnih krugova, na čelu sa Hitlerom, "zadojen" prevaziđenim idejama iz perioda pre prvog svetskog rata, nikako nije želeo da se odrekne snažnog, moćnog metka 7,9x57 (pritisak 3038 bara, masa zrna 12,8 g, početna brzina oko 870 m/s, krajnji domet i do 5000 m). Tako je razvoj nove municije "spao" na privatne firme.

Tokom 1934. godine rad na "kratkom metku" 7,9x46 započela je "Rhciniseh-Westfalische Spreng-stoff AG" (RWS). Istovremeno, direktor "Waffen und Munitionhersteller Gustav Gencchow" (GECO). inž. Vinter (Winter), konstruisao je uspešniji metak 7.75x39,5 M35. Ukupna dužina metka, koja je u početnoj fazi iznosila 55 mm, 1938. je povećana na 58 mm, a 1942. kalibar je redukovan na 7,62 mm. Bez ikakvih želja za insinuacijama, napominjemo da je kasnii sovjetski "kratki metak" 7,62x33 mm M.43 (polaznica za razvoj "kalašnjikova") imao identičan oblik i slične karakteristike. U svakom slučaju, oko Vinterovog metka M35 razvijen je "Vollirner-Maschinen-Karabiner M.35" ili "Aparat 35" (stariji Folmerov poluautomatski karabin 7,9x57 SG29, prilagođen novom metku i automatskom režimu vatre). Vermaht je testirao A35 sve do 22. avgusta 1939. kada je zaključeno da početak rata ne dozvoljava dalje "gubljenje vremena, energije i novca".

Pred sam rat, najpragmatičnijom se pokazala firma "Polte" iz Magdeburga. Ona je standardni pešadijski metak 7,9x57 mm jednostavno "skratila" (čaura je najpre skraćena na 35, pa na 33 mm), opremila ga šiljatim zrnom sa gvozdenim jezgrom mase 6,95 g, i barutno punjenje redukovala na 1,4 g (od 1943. 2 g); ovim je postignuta V0 od 650 do 685 m/s. Iako je Hitlerovo mišljenje bilo neprikosnoveno, nemački vojni stručnjaci tog vremena, i pored Firerovog otpora, ipak su radili na projektima za koje su bili sigurni da imaju perspektivu. Tako se i "Ured za oružje Vermahta" (WaA) opredelio upravo za "Pelteovo" rešenje. Da bi svoju odluku uspeo zvanično da verifikuje. "Ured" je metak 7,9x33 nazvao "pištoljskim" ("Pistolenpatrone 43 m.E"). O dalekosežnosti ove odluke najbolje govori podatak da je februara 1943. "pištoljski metak 43" usvojen kao osnovica za razvoj famozne Stg-44.


HITLERU IZA LEĐA

Mimikrija oko metka prenela se i na samo oružje: razvijajući novu pešadijsku pušku velike vatrene moći, stručnjaci su je sve vreme nazivali "automatom" ili "karabinom".Vermahtov "Ured za oružje" je, još 1938. godine, poverio fabrici "C.G. Haenel Waffen - und Fahrradfabrik" da ili razvije novi automatski "karabin", ili da usavrši "Aparat 35". Kako se ubrzo odustalo od Folmerovog "Karabina M35", direktor fabrike, inž. Pelte, naložio je Hugu Šmajseru da započne rad na novom oružju, zasnovanom na Pelteovom "kratkom metku". Uz to, WaA je postavio i uslov prelaska na proizvodnju "štampanjem limova". Za razvoj ove tehnologije angažovana je "Buromaschinenfabrik mit Blech-Ehrfa-hrung" fabrike "Merz-Weken" iz Frankfurta. Naravno, ova limarska firma nije bilu u stanju da ispoštuje oštre tolerancije i standarde vojne industrije, pa su prvi prototipovi zahtevali naknadnu doradu i ručno padešavanje.





Šmajser je, tokom razvoja novog "mašinskog karabina 1942 Henel" - Mkb-42 (H), iskoristio ideju o pozajmici barutnih gasova sa usta cevi (vermaht je u to vreme još uvek bio protiv "bušenja" samog kanala cevi), "padajućem" blok-zatvaraču (rešenje slično Brauningovim idejama), udaraču i udarnoj igli na telu zatvarača. Konačno, oružje je dejstvovalo automatskom i jedinačnom vatrom, pri čemu je tokom rafalne paljbe zatvarač bio u "otvorenom" položaju (kako bi se izbeglo pregrevanje cevi i samoopaljenje municije).

Pomno prateći rad konkurencije čuvena firmu "Carl Walther" iz Cela Melisa rešila je da se uključi u trku za dobijanje milionskog posla. Vlasnik firme, Fric Valter, pokušao je da "proturi" svoje staro rešenje, poluautomatski karabin A-115, takođe zasnovan na Pelteovoj municiji 7,9x33. Usavršavanje oružja pod novim nazivom Mkb-42 (W) povereno je Erihu Valteru, koji je cev "presvukao" limenom cilindričnom oblogom, koja je imala dvostruku funkciju: prednjeg kundaka i gasnog cilindra. Cev je na polovini dužine obostrano izbušena, a iza otvora, oko cevi, bio je montiran klizni zaptivni prsten. Nakon opaljenja, barutni gasovi prodirali su kroz otvore, ekspandirali u komori i potiskivali "šajbnu" u smeru završetka cevi. Ovde je prsten prenosio impuls klipu plasiranom u specijalnom cilindru iznad cevi. Klip je bio povezan sa nosačem zatvarača i usled primljenog impulsa, zajedno sa njim se pokretao unazad. Helikoidne vodice "primoravale" su zatvarač da rotira za 20 stepeni, i tako omogući izlaz bradavica iz specijalnih ležišta.Karabin je za razliku od Mkb-42(H) dejstvovao sa "zatvorenim" zatvaračem, a imao je tu prednost što je opaljenje vršio separatni udarac, smešten u rukohvatu.


USPEŠAN BORBENI TEST

Nemački "Ured za oružje" je, jula 1942, u Kumersdorfu testirao oba rešenja i, što je iznenađujuće - bio je zadovoljan i Henelovom i Valterovom konstrukcijom. Da bi lakše razrešio dilemu. Vermaht je konačnu odluku odgodio do dobijanja rezultata trupnih ispitivanja. Prema natporučniku dr Kudolfu Forenbaheru, 400 Mkb-42 oba tipa, predato je "kopnenoj grupi Šerer" koja se tokom sovjetske zimske ofanzive 1942-1943. našla u "kotlu" kod Holma.
Kako je oružje sa uspehom položilo borbeni test, Vermaht se konačno odlučio da uđe u serijsku proizvodnju "automatskog karabina". Međutim, odlučeno je da novo oružje predstavlja sintezu najboljih ideja preuzetih sa Mkb-42(H) i Mkb-42(W).Sa Henelovog (bolje reći:Šmajserovog) oružja preuzet je sanduk od presovanih limova po "Mercovoj" tehnologiji, usavršeni sistem pozajmice barutnih gasova, kao i sistem bravljenja (sa "padajućim" zatvaračima) dok je od Valtera "pozajmljen" samo separatni udarac, smešten u rukohvatu. Kako je preovlađivao Henelov broj rešenja, Valter se povukao iz dalje konkurecije.


DODATNO USAVRŠAVANJE

Ovim nije bio završen razvoj oružja.Gasni cilindar, koji se pružao duž cele gornje širane cevi (uslovljeno mestom pozajmice gasova), skraćen je za 1/3 (znači, WaA je konačno prihvatio ideju bušenju vodištata zrna), a sa prednje strane zatvoren je zavrtnjem na kome se nalazio trn za slaganje pušaka u kupu. Zadnji nišan bio je klasičnog tipa, sa gajkom i preklapačom, dok je prednji bio izdignut na visokom postolju. Oružje se punilo odozdo, nepraktično dugim (260 mm) okvirom kapaciteta 30 metaka. Šina za montažu optičkog nišana "Zielfernrohr 41", koja se kod Mkb-42 nalazila na postolju zadnjeg nišana, premeštena je na desnu stranu sanduka, neposredno iza otvora za izbacivanje čaura. Uz minimalne modifikacije, šina je mogla da "primi" IC noćni nišan "1229 Vampir" firme "Leitz". koji je omogućavao dejstvo na distancama do 70 m. "Vampir" je imao masu od 2270 g što ne bi bilo tako strašno da uz njega nije išla i baterija, mase 13.600 g! Konačno, "Ured za oružje" je ovo rešenje oficijelno usvojio pod oznakom "automat 43" (MP43), što je opet predstavljalo svojevrsnu mimikriju, da bi se zavarali visoki vojni krugovi, ova oznaka je trebalo da insinuira kako se radi samo o usavršenom automatu MP40.
 

Back
Top