http://www.forum.hr/showthread.php?t=149596
korijen "srpskog i hrvatskog" jezika
----------------------------------------------------------------------------
Tomislav Dretar:
Esej:
- O jeziku je, bolan riječ iliti o Hrvatima i jeziku bosanskom malo drukčije...
Mislim da smo već došli u vrijeme kad i ptice na grani znaju da bosanski jezik nije mit, da jest stvarnost. Ne samo ova koju pokazuje naziv jezika koji je postao ustavna kategorija. On je praksa. Uzburkana, nedorečena. ostrašćena, vrela, virovita i plaha i plahovita, sveprisutna tako da ju više nitko ne može osporiti. Ali ušla je poput rijeke s tim istim netom pobrojanim kvalitetima u svoje korito i sad protječe svojom prvom etapom na putu na kojem će biti ukroćena, strpana u standarde, norme i zakone, kako to već biva. Neki misle da je taj jezik zakasnio na filozofsku gozbu. U grdnoj su zabludi, taj jezik je zastao u dubinama i tajnim odajama svoje jezične mladosti i pristiže u pravi čas na rečenu gozbu da donese mladu krv bosanskom narodnom biću, koje sebe još nije svjesno i koje sebe još traži po jamama povijesti. Jezik bosanski je kao i njene rijeke, bosanske, sav jedno vrelo, daleko u nedogledu od svog ušća, kojeg možda i nema...
Sad je na redu druga etapa - pokazati u čemu je njegova stvarnost.
Lingvisti poznaju bolje od mene metodologiju koja će definirati bitak bosanskog jezika, tj. njegove pojavne forme, način funkcioniranja, uređivanja i upotrebe u društvenom miljeu, pa se ja tu nemam što uplitati.
Ja bih radije o biću bosanskog jezika čiji bitak je pojavna činjenica koju se ne može osporiti jer ima i svoju višestoljetnu povijest. Ovakvu ili onakvu, ali iskustveno neoborivu. No, njegovo biće će zadugo izazivati nedoumice, mislim sve dotle dok se Krležina ideja o jednom jeziku koji su Srbi oduvijek nazivali srpskim, a hrvati hrvatskim ne pojavi u svojoj istinskoj formi: Bosanski jezik je jedan jezik koji su davno nekada Hrvati i Srbi nazivali, svi odreda, bosanskim jezikom, pa su kad je taj jezik nadvladao hrvatski i srpski jezik (pobjeda hercegovačke štokavice u Bečkom dogovoru)počeli nazivati ga hrvatskim, srpskim i srpskohrvatskim, a samo Bosanci oduvijek i zauvijek bosanskim.
Istina jest da su mnogi Hrvati u srednjem vijeku mijenjali s vremena na vrijeme svoj iskaz tj. progovorili bi drukčije kad bi se htjeli iskazati jasnije, narodskije i - modernije. Tad bi govorili bosanski, a inače su govorili hrvatski. Naime, kad se pogleda tko je od Hrvata govorio i nazivao i kojom prilikom to činio, jezik pojedinog svog teksta - da je po bosanski složen, onda se vidi da je autor pisao nekom tko pripada narodu, puku i kome se mora izreći misao jasna i konkretna, jer narod nema vremena za đinđanje, ljepota njegovog iskaza je u njegovoj jednostavnosti, što je kod svih estetičara vrhunska kategorijalna oznaka ljepote. Činjenica da su ga ti i takvi Hrvati razumijevali i njime se služili ,mnogo šta kaže. Što, nek svatko sebi izabere, ali u svakom slučaju ni biskupu ninskom nije bio - strani jezik.
Hrvatska kultura je, ako bismo ju predstavljali prostornim pojmovnikom prije jedan arhipelag tipova no jedno kompaktno tle s jednim jedinim kulturnim tipom. Otud i brojni, danas dijalekti, a nekad - jezici - svi hrvatski. I jezik Dubrovnika, i jezik Hrvatskog zagorja, i čakavština i štokavština kompletni su jezici sa svojim gramatikama i rječnicima. A bosanski jezik je sav takav, jedna struktura koja također ima biće arhipelaga i kojem treba lađa da se s jednog otoka prijeđe na drugi. Dok su drugi jezici bogate pisane književnosti ta prijevozna sredstva našli u znanstveno obrađenim kategorijama gramatike, leksike, pravopisa, etimologije i fonetike, bosanski jezik, kao narodni jezik je svojim bićem od samog početka, iako je tada bio pismen koliko i njegov ban bosanski kad je sam kod kuće, preteča jezika kojeg u svijet tek donose informatička i medijska revolucija. Netko će reći da je to nemušti jezik, a kad se dobro analizira vidi se da je to praotac suvremenog slenga i SMS komunikacije na bosanski način, tj. predak koji za razliku od svojih potomaka nosi ljepotu u svom biću, a ne na GSM pakungu jedne NOKIA jedinice.
Dakle, bosanski jezik ima sve atribute i sastavnice, i silnice i genotip i prototip i kanon (kanon je i top, znate, more puknuti) na svoj, bosanski način. On je jedan univerzum u sebi i po sebi. On je jedno JEDAN, pa ne može biti jedno 1/2 ili 1/3 (čitati jedan kroz dva, a ne jedna polovina). On je jedno 1, a to što je on, jest pokazano onim kako su ga Vukovim nagovorom u Beču prihvatili obični hrvatski ljudi, daleko od školskih diploma i buduće državne administracije i vlasti na svom jeziku. Primili su ga kako se prima strano biće. Jer hrvatski jezik, kojim govorim i pišem i mislim i patim i šutim je jedno drugo JEDAN, a nikako 1/2 ni 1/3. I nikako ne može biti jedno od DVA koji su JEDAN u jednom koje je JEDAN. To velim jer ih oba nosim u duši, ne kao lice i naličje već kao dva jezika, oba moja u meni i zato znam što govorim, a što dr Franjo Tuđman nikad nije mogao znati, jer nije imao ono što ja imam a i svaki ovakav kao ja i svaki Bošnjanin posamo.
I da se vratim tezi, lađa za putovanje arhipelagom bosanskog jezika jest sve ono što nije takva ista lađa u hrvatskom i inim književnim jezicima. Njegova lađa za prometovanje po unutarnjim krajolicima jesu uho i srce. Bosanski jezik je jezik uha, sluha, srca i duše, jer je govorni jezik. Govorni ne zbog toga što nije pisani. On je zapravo, razgovorni jezik. Još jasnije, ili još bosanskije, on nije govor, on je razgovor, samog sa sobom, s drugim ili tek onako, bilo kako, on je - razgovor i sav otvoren i okrenut , svom svojom dubinom nepojamnom, prema drugom, prema van, ali izlazeći iznutra, on je pounutarnjena iskazna verbalna ili umno-zaumna šuteća i u isto vrijeme (is)kazujuća struktura.
Za razliku od hrvatskog jezika koji u svom biću podvojen , klasno izdijeljen u etno-političkim slojevima Bijele (etnos koji drži vlast nad drugim Hrvatima) Hrvatske na zapadu i Crvene Hrvatske na istoku koja je narodna i pokorna Bijelim Hrvatima - čisti plebs, bosanski jezik je sav u narodu, od bana do čobana. A čoban u bosanskoj planini ili na Mosoru mora jedan drugom dovikivati da bi ga ovaj čuo.
Najglasniji i najjasniji iskaz bosanskog jezika, po mojem skromnom mišljenju je u poeziji, a najudobnije stanuje u sevdalinci, gangi, Hasanaginici, Omeru i Merimi, Gorčinu, Basanjima i obašašćima, Gorkoj srmi, i u inozemstvu u Pelazgu na mazgi, tj. kod Petra Gudelja u Imoti.
Htio bih, zapravo reći, da je biće jezika ono čime se jezik od zla brani, od umiranja udaljava i spram drugog kao drugi postavlja i nikad mu se ne ugiba.
korijen "srpskog i hrvatskog" jezika
----------------------------------------------------------------------------
Tomislav Dretar:
Esej:
- O jeziku je, bolan riječ iliti o Hrvatima i jeziku bosanskom malo drukčije...
Mislim da smo već došli u vrijeme kad i ptice na grani znaju da bosanski jezik nije mit, da jest stvarnost. Ne samo ova koju pokazuje naziv jezika koji je postao ustavna kategorija. On je praksa. Uzburkana, nedorečena. ostrašćena, vrela, virovita i plaha i plahovita, sveprisutna tako da ju više nitko ne može osporiti. Ali ušla je poput rijeke s tim istim netom pobrojanim kvalitetima u svoje korito i sad protječe svojom prvom etapom na putu na kojem će biti ukroćena, strpana u standarde, norme i zakone, kako to već biva. Neki misle da je taj jezik zakasnio na filozofsku gozbu. U grdnoj su zabludi, taj jezik je zastao u dubinama i tajnim odajama svoje jezične mladosti i pristiže u pravi čas na rečenu gozbu da donese mladu krv bosanskom narodnom biću, koje sebe još nije svjesno i koje sebe još traži po jamama povijesti. Jezik bosanski je kao i njene rijeke, bosanske, sav jedno vrelo, daleko u nedogledu od svog ušća, kojeg možda i nema...
Sad je na redu druga etapa - pokazati u čemu je njegova stvarnost.
Lingvisti poznaju bolje od mene metodologiju koja će definirati bitak bosanskog jezika, tj. njegove pojavne forme, način funkcioniranja, uređivanja i upotrebe u društvenom miljeu, pa se ja tu nemam što uplitati.
Ja bih radije o biću bosanskog jezika čiji bitak je pojavna činjenica koju se ne može osporiti jer ima i svoju višestoljetnu povijest. Ovakvu ili onakvu, ali iskustveno neoborivu. No, njegovo biće će zadugo izazivati nedoumice, mislim sve dotle dok se Krležina ideja o jednom jeziku koji su Srbi oduvijek nazivali srpskim, a hrvati hrvatskim ne pojavi u svojoj istinskoj formi: Bosanski jezik je jedan jezik koji su davno nekada Hrvati i Srbi nazivali, svi odreda, bosanskim jezikom, pa su kad je taj jezik nadvladao hrvatski i srpski jezik (pobjeda hercegovačke štokavice u Bečkom dogovoru)počeli nazivati ga hrvatskim, srpskim i srpskohrvatskim, a samo Bosanci oduvijek i zauvijek bosanskim.
Istina jest da su mnogi Hrvati u srednjem vijeku mijenjali s vremena na vrijeme svoj iskaz tj. progovorili bi drukčije kad bi se htjeli iskazati jasnije, narodskije i - modernije. Tad bi govorili bosanski, a inače su govorili hrvatski. Naime, kad se pogleda tko je od Hrvata govorio i nazivao i kojom prilikom to činio, jezik pojedinog svog teksta - da je po bosanski složen, onda se vidi da je autor pisao nekom tko pripada narodu, puku i kome se mora izreći misao jasna i konkretna, jer narod nema vremena za đinđanje, ljepota njegovog iskaza je u njegovoj jednostavnosti, što je kod svih estetičara vrhunska kategorijalna oznaka ljepote. Činjenica da su ga ti i takvi Hrvati razumijevali i njime se služili ,mnogo šta kaže. Što, nek svatko sebi izabere, ali u svakom slučaju ni biskupu ninskom nije bio - strani jezik.
Hrvatska kultura je, ako bismo ju predstavljali prostornim pojmovnikom prije jedan arhipelag tipova no jedno kompaktno tle s jednim jedinim kulturnim tipom. Otud i brojni, danas dijalekti, a nekad - jezici - svi hrvatski. I jezik Dubrovnika, i jezik Hrvatskog zagorja, i čakavština i štokavština kompletni su jezici sa svojim gramatikama i rječnicima. A bosanski jezik je sav takav, jedna struktura koja također ima biće arhipelaga i kojem treba lađa da se s jednog otoka prijeđe na drugi. Dok su drugi jezici bogate pisane književnosti ta prijevozna sredstva našli u znanstveno obrađenim kategorijama gramatike, leksike, pravopisa, etimologije i fonetike, bosanski jezik, kao narodni jezik je svojim bićem od samog početka, iako je tada bio pismen koliko i njegov ban bosanski kad je sam kod kuće, preteča jezika kojeg u svijet tek donose informatička i medijska revolucija. Netko će reći da je to nemušti jezik, a kad se dobro analizira vidi se da je to praotac suvremenog slenga i SMS komunikacije na bosanski način, tj. predak koji za razliku od svojih potomaka nosi ljepotu u svom biću, a ne na GSM pakungu jedne NOKIA jedinice.
Dakle, bosanski jezik ima sve atribute i sastavnice, i silnice i genotip i prototip i kanon (kanon je i top, znate, more puknuti) na svoj, bosanski način. On je jedan univerzum u sebi i po sebi. On je jedno JEDAN, pa ne može biti jedno 1/2 ili 1/3 (čitati jedan kroz dva, a ne jedna polovina). On je jedno 1, a to što je on, jest pokazano onim kako su ga Vukovim nagovorom u Beču prihvatili obični hrvatski ljudi, daleko od školskih diploma i buduće državne administracije i vlasti na svom jeziku. Primili su ga kako se prima strano biće. Jer hrvatski jezik, kojim govorim i pišem i mislim i patim i šutim je jedno drugo JEDAN, a nikako 1/2 ni 1/3. I nikako ne može biti jedno od DVA koji su JEDAN u jednom koje je JEDAN. To velim jer ih oba nosim u duši, ne kao lice i naličje već kao dva jezika, oba moja u meni i zato znam što govorim, a što dr Franjo Tuđman nikad nije mogao znati, jer nije imao ono što ja imam a i svaki ovakav kao ja i svaki Bošnjanin posamo.
I da se vratim tezi, lađa za putovanje arhipelagom bosanskog jezika jest sve ono što nije takva ista lađa u hrvatskom i inim književnim jezicima. Njegova lađa za prometovanje po unutarnjim krajolicima jesu uho i srce. Bosanski jezik je jezik uha, sluha, srca i duše, jer je govorni jezik. Govorni ne zbog toga što nije pisani. On je zapravo, razgovorni jezik. Još jasnije, ili još bosanskije, on nije govor, on je razgovor, samog sa sobom, s drugim ili tek onako, bilo kako, on je - razgovor i sav otvoren i okrenut , svom svojom dubinom nepojamnom, prema drugom, prema van, ali izlazeći iznutra, on je pounutarnjena iskazna verbalna ili umno-zaumna šuteća i u isto vrijeme (is)kazujuća struktura.
Za razliku od hrvatskog jezika koji u svom biću podvojen , klasno izdijeljen u etno-političkim slojevima Bijele (etnos koji drži vlast nad drugim Hrvatima) Hrvatske na zapadu i Crvene Hrvatske na istoku koja je narodna i pokorna Bijelim Hrvatima - čisti plebs, bosanski jezik je sav u narodu, od bana do čobana. A čoban u bosanskoj planini ili na Mosoru mora jedan drugom dovikivati da bi ga ovaj čuo.
Najglasniji i najjasniji iskaz bosanskog jezika, po mojem skromnom mišljenju je u poeziji, a najudobnije stanuje u sevdalinci, gangi, Hasanaginici, Omeru i Merimi, Gorčinu, Basanjima i obašašćima, Gorkoj srmi, i u inozemstvu u Pelazgu na mazgi, tj. kod Petra Gudelja u Imoti.
Htio bih, zapravo reći, da je biće jezika ono čime se jezik od zla brani, od umiranja udaljava i spram drugog kao drugi postavlja i nikad mu se ne ugiba.
