eremita
Zaslužan član
- Poruka
- 117.180
KOJEN: Ako ode Kosmet, ništa od ulaska u Evropsku uniju
Politika
Nakon današnjeg sastanka Kontakt-grupe u Londonu, međunarodna posrednička “trojka” za pregovore o budućem statusu Kosova i Metohije, koju čine predstavnik EU Volfgang Išinger, SAD Frenk Vizner i Rusije Aleksandar Bocan-Harčenko, dolazi u petak u Beograd. – U ovom trenutku niko ne zna tačno šta će se dešavati sledećih meseci – ni koliko će trajati pregovori, ni kakav će biti njihov format (šatl-diplomatija, direktni pregovori, nešto između toga dvoga), ni kako će biti precizno određene pregovaračke teme, pa ni kada će biti podnet izveštaj Ban Ki Munu – kaže za „Dnevnik” bivši koordinator državnog pregovaračkog tima prof. dr Leon Kojen.
– Trenutno znamo da se rusko viđenje pregovora suštinski razlikuje od američkog i evropskog, kao što ni američko i evropsko nisu podudarni u svim nijansama. U naredne dve-tri nedelje biće jasnije o čemu su članice „trojke” uspele da se dogovore među sobom, kao i šta su postigle na prvim sastancima u Beogradu i Prištini. Tek tad će moći da se kaže da li se išta promenilo u odnosu na sadašnju situaciju – koja za Srbiju nije idealna, ali je neuporedivo povoljnija nego za kosovske Albance, čije su se nade u brzu nezavisnost istopile kao sneg na suncu.
Ipak, iz Prištine se čuje da je nezavisnost za njih svršena stvar i da oni o tome više nemaju šta da pregovaraju?
– Ne treba zaboraviti da su Albanci to isto rekli i kada je u jesen 2005. zvanično otvoren statusni proces. Prošlo je gotovo dve godine, a Kosovo nije ni za korak bliže nezavisnosti. Pre bi se reklo da je dalje od nje, jer je sad svakome jasno da Savet bezbednosti UN neće doneti novu rezoluciju koja bi otvorila put nezavisnosti Kosova. Ali, albanski lideri su godinama govorili da je nezavisnost gotova stvar, pa im je sad gotovo nemoguće da preispitaju svoju politiku. Zato svaki udarac koji pretrpe samo izaziva još žešću retoriku.
Na šta tačno mislite?
– Pre tri dana u Prištini je saopšteno da Albanci odbijaju svaki razgovor o tri stvari: o nezavisnosti, o podeli Kosova i o Ahtisarijevom planu. Ipak, Sejdiju, Čeku i ostali dobro znaju da je Ahtisarijev plan propao i da će morati da pregovaraju o statusu, ali ne znaju kako s tim priznanjem da izađu pred svoju javnost, kojoj su do juče pričali bajke. NJihovi mediji ih, uz to, stavljaju na tihu vatru, jer neprekidno traže nove dokaze nepopustljivosti, kao da to može doneti neki rezultat. Otuda ovakve izjave, koje će u praksi brzo morati da poreknu.
Pojedini analitičari tvrde da se u predstojećim danima i nedeljama neće mnogo pitati ni Beograd ni Priština, već da će se to vreme iskoristiti za približavanje stavova unutar Kontakt-grupe?
– Sigurno je da će velike sile, a pre svega „trojka” unutar Kontakt-grupe, imati odlučujući uticaj na ishod kosovske krize. Ali to ne znači da se neposredni akteri, a pogotovu Beograd, ni za šta neće pitati – kada bi bilo tako, ne bi ni bilo pregovora, već bi odluka bila doneta, a u Beogradu i Prištini bi imali samo da je uzmu k znanju. Trenutak za tako nešto je postojao u vreme intervencije NATO-a. Zapadne sile su mogle da idu do kraja, zaposednu Kosovo kopnenim snagama i proglase nezavisnost, naravno, uz oduševljenu saglasnost Albanaca. To se nije dogodilo i situacija je sada bitno drukčija. Kosovski Albanci nemaju mnogo uticaja na ishod krize i zato što su politički i ekonomski najslabiji akter, i zato što im je stav suviše maksimalistički. U situaciji gde su interesi i pogledi veoma suprotstavljeni, nema mnogo izgleda da pobedi maksimalistička opcija. Milošević to nije razumeo pre 20 godina, albanski lideri to ne razumeju danas.
A Beograd?
– Srbija je od početka shvatila da ne sme da se postavi maksimalistički, već da mora težiti kompromisu, i ta politika dala je rezultata. Ne treba zaboraviti da protiv nezavisnosti Kosova nije samo Rusija već i veliki broj drugih zemalja: Kina, Indija, Indonezija, Južna Afrika, da pomenem samo najveće među njima. Kao i Rusija, te zemlje su protiv nezavisnosti Pokrajine prvenstveno zato što bi ona predstavljala evidentno kršenje međunarodnog prava. Ali njihovom stavu sigurno je doprinelo i razložno držanje Srbije, koja Albancima na Kosovu nudi izuzetno široku autonomiju i iskreno želi da se ceo spor reši mirnim putem. Zahvaljujući tome, uticaj Beograda na rešenje kosovske krize danas je veći nego što je bio pre godinu ili dve. Tamo gde velike sile imaju odlučujući uticaj može se uspeti samo ovakvom politikom – nacionalni i državni interes Srbije mora se ugraditi u neki moguć kompromis između velikih sila.
Nedavno ste ocenili da u slučaju jednostranog priznavanja nezavisnosti Kosmeta „Srbija više ne bi imala ni ustavnih ni političkih mogućnosti za nastavak procesa priključenja Evropskoj uniji“. Zbog čega?
– To bi bar svakom političaru moralo da bude jasno. Ako bi kosovski Albanci jednostrano proglasili nezavisnost, bila bi reč o pokušaju otvorenog pravnog nasilja – nad upravom UN u Pokrajini, nad Rezolucijom 1244 SB UN, nad pregovaračkim procesom pod okriljem UN i, naravno, nad suverenitetom i teritorijalnim integritetom Srbije. Ukoliko bi u toj situaciji SAD i EU (ili bar najveće evropske zemlje) tu samoproglašenu državu priznale, vlast u Beogradu bi to morala da konstatuje i da izvuče odgovarajuće zaključke. Kao i svaki građanin Srbije, vlada i parlament dužni su da poštuju ustav zemlje i čine sve da se njegove odredbe poštuju. To znači da bi, po svoj prilici, na predlog Vlade, parlament morao da donese odluku kojom se do daljeg obustavlja proces priključenja EU. Priznajući nasilno otcepljenje Kosova, EU, ili bar njene ključne članice, pokazale bi da se odnose prema Srbiji neprijateljski koliko i Albanci koji su proglasili nezavisnost. Minimalan odgovor s naše strane morao bi biti da se ta činjenica uvaži – Srbija svakako nema šta da traži među onima koji aktivno podržavaju komadanje njene teritorije.
Vicepremijer Đelić ipak tvrdi da su pitanje statusa Kosova i evropska integracija Srbije dva potpuno odvojena procesa?
– Trenutno možda i briselskoj i našoj birokratiji odgovara da se prave da je tako. Ali zdrav razum govori suprotno. Evropska integracija Srbije i pitanje statusa Kosova mogli bi biti dva odvojena procesa jedino kada bi Brisel izričito rekao da je za EU nezavisnost Pokrajine isključena. Time bi u Briselu priznali da je status Kosova unutrašnje pitanje Srbije koje se rešava uz posredovanje UN i, bar načelno gledano, rešavanje tog pitanja ne bi moralo da utiče na proces priključenja Srbije EU. Pošto se EU, nažalost, izjasnila za nezavisnost Kosova, stvari stoje sasvim drukčije. Evropljani će dosta brzo morati definitivno da izaberu: da se zajedno sa Srbijom založe za kompromisno rešenje na Kosovu, ili da, kao dosad, podržavaju albansku težnju ka nezavisnosti. Po mom mišljenju, vlast u Beogradu ima sve razloge da otvoreno pozove evropske političare da se izjasne. Taktičko pretvaranje da kosovsko pitanje i evropska integracija Srbije nisu povezani samo će stvoriti pogrešan utisak da se Srbija priprema da prećutno prihvati nezavisnost. A to bi moglo da pokrene lanac događaja s nesagledivim posledicama, uključujući i gubitak evropske perspektive za Srbiju.
M. Stajić
извор: "Дневник"
Politika
Nakon današnjeg sastanka Kontakt-grupe u Londonu, međunarodna posrednička “trojka” za pregovore o budućem statusu Kosova i Metohije, koju čine predstavnik EU Volfgang Išinger, SAD Frenk Vizner i Rusije Aleksandar Bocan-Harčenko, dolazi u petak u Beograd. – U ovom trenutku niko ne zna tačno šta će se dešavati sledećih meseci – ni koliko će trajati pregovori, ni kakav će biti njihov format (šatl-diplomatija, direktni pregovori, nešto između toga dvoga), ni kako će biti precizno određene pregovaračke teme, pa ni kada će biti podnet izveštaj Ban Ki Munu – kaže za „Dnevnik” bivši koordinator državnog pregovaračkog tima prof. dr Leon Kojen.
– Trenutno znamo da se rusko viđenje pregovora suštinski razlikuje od američkog i evropskog, kao što ni američko i evropsko nisu podudarni u svim nijansama. U naredne dve-tri nedelje biće jasnije o čemu su članice „trojke” uspele da se dogovore među sobom, kao i šta su postigle na prvim sastancima u Beogradu i Prištini. Tek tad će moći da se kaže da li se išta promenilo u odnosu na sadašnju situaciju – koja za Srbiju nije idealna, ali je neuporedivo povoljnija nego za kosovske Albance, čije su se nade u brzu nezavisnost istopile kao sneg na suncu.
Ipak, iz Prištine se čuje da je nezavisnost za njih svršena stvar i da oni o tome više nemaju šta da pregovaraju?
– Ne treba zaboraviti da su Albanci to isto rekli i kada je u jesen 2005. zvanično otvoren statusni proces. Prošlo je gotovo dve godine, a Kosovo nije ni za korak bliže nezavisnosti. Pre bi se reklo da je dalje od nje, jer je sad svakome jasno da Savet bezbednosti UN neće doneti novu rezoluciju koja bi otvorila put nezavisnosti Kosova. Ali, albanski lideri su godinama govorili da je nezavisnost gotova stvar, pa im je sad gotovo nemoguće da preispitaju svoju politiku. Zato svaki udarac koji pretrpe samo izaziva još žešću retoriku.
Na šta tačno mislite?
– Pre tri dana u Prištini je saopšteno da Albanci odbijaju svaki razgovor o tri stvari: o nezavisnosti, o podeli Kosova i o Ahtisarijevom planu. Ipak, Sejdiju, Čeku i ostali dobro znaju da je Ahtisarijev plan propao i da će morati da pregovaraju o statusu, ali ne znaju kako s tim priznanjem da izađu pred svoju javnost, kojoj su do juče pričali bajke. NJihovi mediji ih, uz to, stavljaju na tihu vatru, jer neprekidno traže nove dokaze nepopustljivosti, kao da to može doneti neki rezultat. Otuda ovakve izjave, koje će u praksi brzo morati da poreknu.
Pojedini analitičari tvrde da se u predstojećim danima i nedeljama neće mnogo pitati ni Beograd ni Priština, već da će se to vreme iskoristiti za približavanje stavova unutar Kontakt-grupe?
– Sigurno je da će velike sile, a pre svega „trojka” unutar Kontakt-grupe, imati odlučujući uticaj na ishod kosovske krize. Ali to ne znači da se neposredni akteri, a pogotovu Beograd, ni za šta neće pitati – kada bi bilo tako, ne bi ni bilo pregovora, već bi odluka bila doneta, a u Beogradu i Prištini bi imali samo da je uzmu k znanju. Trenutak za tako nešto je postojao u vreme intervencije NATO-a. Zapadne sile su mogle da idu do kraja, zaposednu Kosovo kopnenim snagama i proglase nezavisnost, naravno, uz oduševljenu saglasnost Albanaca. To se nije dogodilo i situacija je sada bitno drukčija. Kosovski Albanci nemaju mnogo uticaja na ishod krize i zato što su politički i ekonomski najslabiji akter, i zato što im je stav suviše maksimalistički. U situaciji gde su interesi i pogledi veoma suprotstavljeni, nema mnogo izgleda da pobedi maksimalistička opcija. Milošević to nije razumeo pre 20 godina, albanski lideri to ne razumeju danas.
A Beograd?
– Srbija je od početka shvatila da ne sme da se postavi maksimalistički, već da mora težiti kompromisu, i ta politika dala je rezultata. Ne treba zaboraviti da protiv nezavisnosti Kosova nije samo Rusija već i veliki broj drugih zemalja: Kina, Indija, Indonezija, Južna Afrika, da pomenem samo najveće među njima. Kao i Rusija, te zemlje su protiv nezavisnosti Pokrajine prvenstveno zato što bi ona predstavljala evidentno kršenje međunarodnog prava. Ali njihovom stavu sigurno je doprinelo i razložno držanje Srbije, koja Albancima na Kosovu nudi izuzetno široku autonomiju i iskreno želi da se ceo spor reši mirnim putem. Zahvaljujući tome, uticaj Beograda na rešenje kosovske krize danas je veći nego što je bio pre godinu ili dve. Tamo gde velike sile imaju odlučujući uticaj može se uspeti samo ovakvom politikom – nacionalni i državni interes Srbije mora se ugraditi u neki moguć kompromis između velikih sila.
Nedavno ste ocenili da u slučaju jednostranog priznavanja nezavisnosti Kosmeta „Srbija više ne bi imala ni ustavnih ni političkih mogućnosti za nastavak procesa priključenja Evropskoj uniji“. Zbog čega?
– To bi bar svakom političaru moralo da bude jasno. Ako bi kosovski Albanci jednostrano proglasili nezavisnost, bila bi reč o pokušaju otvorenog pravnog nasilja – nad upravom UN u Pokrajini, nad Rezolucijom 1244 SB UN, nad pregovaračkim procesom pod okriljem UN i, naravno, nad suverenitetom i teritorijalnim integritetom Srbije. Ukoliko bi u toj situaciji SAD i EU (ili bar najveće evropske zemlje) tu samoproglašenu državu priznale, vlast u Beogradu bi to morala da konstatuje i da izvuče odgovarajuće zaključke. Kao i svaki građanin Srbije, vlada i parlament dužni su da poštuju ustav zemlje i čine sve da se njegove odredbe poštuju. To znači da bi, po svoj prilici, na predlog Vlade, parlament morao da donese odluku kojom se do daljeg obustavlja proces priključenja EU. Priznajući nasilno otcepljenje Kosova, EU, ili bar njene ključne članice, pokazale bi da se odnose prema Srbiji neprijateljski koliko i Albanci koji su proglasili nezavisnost. Minimalan odgovor s naše strane morao bi biti da se ta činjenica uvaži – Srbija svakako nema šta da traži među onima koji aktivno podržavaju komadanje njene teritorije.
Vicepremijer Đelić ipak tvrdi da su pitanje statusa Kosova i evropska integracija Srbije dva potpuno odvojena procesa?
– Trenutno možda i briselskoj i našoj birokratiji odgovara da se prave da je tako. Ali zdrav razum govori suprotno. Evropska integracija Srbije i pitanje statusa Kosova mogli bi biti dva odvojena procesa jedino kada bi Brisel izričito rekao da je za EU nezavisnost Pokrajine isključena. Time bi u Briselu priznali da je status Kosova unutrašnje pitanje Srbije koje se rešava uz posredovanje UN i, bar načelno gledano, rešavanje tog pitanja ne bi moralo da utiče na proces priključenja Srbije EU. Pošto se EU, nažalost, izjasnila za nezavisnost Kosova, stvari stoje sasvim drukčije. Evropljani će dosta brzo morati definitivno da izaberu: da se zajedno sa Srbijom založe za kompromisno rešenje na Kosovu, ili da, kao dosad, podržavaju albansku težnju ka nezavisnosti. Po mom mišljenju, vlast u Beogradu ima sve razloge da otvoreno pozove evropske političare da se izjasne. Taktičko pretvaranje da kosovsko pitanje i evropska integracija Srbije nisu povezani samo će stvoriti pogrešan utisak da se Srbija priprema da prećutno prihvati nezavisnost. A to bi moglo da pokrene lanac događaja s nesagledivim posledicama, uključujući i gubitak evropske perspektive za Srbiju.
M. Stajić
извор: "Дневник"