![[[Darko_91]]`](/data/avatars/m/95/95831.jpg?1186433265){kind=avatar}
- Poruka
- 145
SUTRA će Hrvatska još jednom slaviti dan koji se smatra najslavnijim i najblistavijim u njenoj novijoj povijesti, odnosno jedno od rijetkih dostignuća kojim se njeni građani uistinu imaju razloga ponositi. Pobjeda koja se obilježava svakog 5. kolovoza jest istinska, opipljiva pobjeda koja je, za razliku od nogometnih i sličnih ispraznih trijumfa, imala neke konkretne učinke na život stanovnika ove zemlje i odredila njenu budućnost.
Iako će se o konkretnim detaljima i okolnostima u kojima se "Oluja" dogodila još dugo raspravljati, jasno je da je riječ o velikom događaju koji je simbolički označio kraj jednog, a početak drugog razdoblja hrvatske povijesti. Iako se još uvijek ginulo i trpilo nakon "Oluje", te iako su trebali mjeseci da dođe mir, a godine da Hrvatska i formalno postigne njen cilj – obnovu svog teritorijalnog integriteta – kolovoz 1995. godine predstavlja prekretnicu nakon koje Hrvatska i njeni građani više nisu bili taocima onoga što Kinezi u svojim kletvama vole nazivati "zanimljivim vremenima".
"Dani ponosa i slave" su omogućili da Hrvatska postane "normalnom" državom, u kojoj se više neće postavljati pitanja nacionalnog opstanka, odnosno u kojoj je konačno postalo važno kakva će ta država biti i kakav će život pružiti svojim građanima. 1995. godina je označila odljepljivanje Hrvatske od onoga što se smatra "eksjugoslavenskim" ili "balkanskim" glibom u kojem još uvijek tavore i još dugo vremena će tavoriti mnogi naši susjedi.
S dvanaestom obljetnicom "Oluje" svoju zrelost polako stječe i generacija kojoj će svi događaji – ponos i slava, kao i patnje koje su joj prethodile – predstavljaju tek blijedu uspomenu iz djetinjstva. Uskoro će doći i nove generacije koje će "Oluju" poznati tek po kazivanjima svojih roditelja ili prigodničarskim spominjanjima u hrvatskim medijima.
Te će generacije daleko više od nas uživati u blagodatima koje je donijela "Oluja", ali i biti daleko ugroženije njenim opasnostima. Jer, ako nas nešto povijest uči, onda je to žalosna činjenica da svaki povijesni događaj može postati predmetom politikantske manipulacije, bez obzira bilo to u obliku pomodnog revizionizma ili nekritičke mitologizacije. A koliko su mitovi opasni, svjedoči i sama "Oluja", odnosno sudbina njenih gubitnika koji svoj poraz prije svega duguju time što su desetljećima, a i stoljećima mit pretpostavili stvarnosti, odnosno što nisu pokazali sposobnost da iz svoje, a i tuđih povijesti, izvuku pravilne pouke.
Buduće generacije u Hrvatskoj tu sudbinu mogu izbjeći ako se na "Oluju" počne gledati na isti onaj način na koji su Rimljani nekoć znali gledati svoje trijumfe, postavivši čovjeka čija je jedina dužnost bila pobjedničkog vojskovođu podsjetiti da je smrtan. Upravo te generacije, neopterećene prošlošću, njoj moraju pristupiti tako a odbace mitove, a zajedno s njima svaku bahatost i samozadovoljnost.
Kada se govori o "Oluji", radi mentalne higijene nacije se mora gledati i na njenu tamnu stranu, odnosno suočiti sa stotinama ubijene starčadi i desetinama tisuća spaljenih i opljačkanih kuća. Da se o tome mislilo ranije, blistava pobjeda bi bila još blistavija, odnosno ne bi bilo tamne mrlje na onome što je trebalo biti najsvjetlijom stranicom hrvatske povijesti. Danas vjerojatno slavlje ne bi bilo zasjenjeno sudskim razmiricama nekadašnjih suboraca, pričama o tajnim računima i "zaslužnim" generalima koji su se bogatili na nečijoj krvi i zbog kojih sutra možda slavimo dvanaesti umjesto trinaestog, četrnaestog ili petnaestog Dana pobjede.
Iako će se o konkretnim detaljima i okolnostima u kojima se "Oluja" dogodila još dugo raspravljati, jasno je da je riječ o velikom događaju koji je simbolički označio kraj jednog, a početak drugog razdoblja hrvatske povijesti. Iako se još uvijek ginulo i trpilo nakon "Oluje", te iako su trebali mjeseci da dođe mir, a godine da Hrvatska i formalno postigne njen cilj – obnovu svog teritorijalnog integriteta – kolovoz 1995. godine predstavlja prekretnicu nakon koje Hrvatska i njeni građani više nisu bili taocima onoga što Kinezi u svojim kletvama vole nazivati "zanimljivim vremenima".
"Dani ponosa i slave" su omogućili da Hrvatska postane "normalnom" državom, u kojoj se više neće postavljati pitanja nacionalnog opstanka, odnosno u kojoj je konačno postalo važno kakva će ta država biti i kakav će život pružiti svojim građanima. 1995. godina je označila odljepljivanje Hrvatske od onoga što se smatra "eksjugoslavenskim" ili "balkanskim" glibom u kojem još uvijek tavore i još dugo vremena će tavoriti mnogi naši susjedi.
S dvanaestom obljetnicom "Oluje" svoju zrelost polako stječe i generacija kojoj će svi događaji – ponos i slava, kao i patnje koje su joj prethodile – predstavljaju tek blijedu uspomenu iz djetinjstva. Uskoro će doći i nove generacije koje će "Oluju" poznati tek po kazivanjima svojih roditelja ili prigodničarskim spominjanjima u hrvatskim medijima.
Te će generacije daleko više od nas uživati u blagodatima koje je donijela "Oluja", ali i biti daleko ugroženije njenim opasnostima. Jer, ako nas nešto povijest uči, onda je to žalosna činjenica da svaki povijesni događaj može postati predmetom politikantske manipulacije, bez obzira bilo to u obliku pomodnog revizionizma ili nekritičke mitologizacije. A koliko su mitovi opasni, svjedoči i sama "Oluja", odnosno sudbina njenih gubitnika koji svoj poraz prije svega duguju time što su desetljećima, a i stoljećima mit pretpostavili stvarnosti, odnosno što nisu pokazali sposobnost da iz svoje, a i tuđih povijesti, izvuku pravilne pouke.
Buduće generacije u Hrvatskoj tu sudbinu mogu izbjeći ako se na "Oluju" počne gledati na isti onaj način na koji su Rimljani nekoć znali gledati svoje trijumfe, postavivši čovjeka čija je jedina dužnost bila pobjedničkog vojskovođu podsjetiti da je smrtan. Upravo te generacije, neopterećene prošlošću, njoj moraju pristupiti tako a odbace mitove, a zajedno s njima svaku bahatost i samozadovoljnost.
Kada se govori o "Oluji", radi mentalne higijene nacije se mora gledati i na njenu tamnu stranu, odnosno suočiti sa stotinama ubijene starčadi i desetinama tisuća spaljenih i opljačkanih kuća. Da se o tome mislilo ranije, blistava pobjeda bi bila još blistavija, odnosno ne bi bilo tamne mrlje na onome što je trebalo biti najsvjetlijom stranicom hrvatske povijesti. Danas vjerojatno slavlje ne bi bilo zasjenjeno sudskim razmiricama nekadašnjih suboraca, pričama o tajnim računima i "zaslužnim" generalima koji su se bogatili na nečijoj krvi i zbog kojih sutra možda slavimo dvanaesti umjesto trinaestog, četrnaestog ili petnaestog Dana pobjede.
