Mozeli se tuga izleciti pisanjem stihova

Lazem druge…
Lazem tebe…
Lazem sebe…
Da ne volim te vise
Da drugi je kraj mene…
Volela bih da je tako..
Ali ne mogu …. za tebe me jos uvek vezu lepe uspomene
Potrebo moja u meni je jos miris tvoj, i posle toliko meseci
U tami te dozivam Jedini moj,
Oduvek tim imenom sam te zvala
Zasto ode kada sam sam ti svu iskrenost od srca dala
Sumorno prolece te meni uze …
Ti zivis u meni kao prvog dana, ne, ne treba mi niko najlepse mi je kada sam sama..
Jer tada u tami i tisini ocekujem korak tvoj
Dodji
Iznenadi me
Jedini moj
Poneka poruka tvoja zaluta na moj broj, obradujem se za tren, ali brzo shvatim da pogresio si sigurno jer ti si srecan ko zna gde i nisi kao ja usamljen..
I opet volela bih da si sada tu ove noci trebas mi
Dok slusam muziku, misli mi ka tebi putuju da te pronadju
Da pricas mi i uspava me glas tvoj onako kako ti to znas
Jedini moj
 
Papir ima i privilegije da cuje necije najiskrenije emocije... A sto se ublazavanja bola tice, u mom slucaju - radi. Prvo placem, placem, placem a onda - napisem pesmu. I to je to, nema povratka nazad, nema bola. Evo takve jedne pesme, o ljubavi - naravno.

Lako je napisati poemu. Najlepšu pesmu o njemu.
Priču bez konca i kraja.

Nastalu iz čistih, buncanih, pa rukom probranih reči.
Priču za iza beskraja.

Pesmu sa njegovim imenom. O čudnim raspoloženjima.
U jednom dahu skrojenu.

Pesmu o najlepšem nečemu što nikad se nije desilo.
U dvoje zamalo spojenu.

Bajku o iznenađenjima. O mestima i simbolima
Što nisu postali naši.

O retkosti njegovog osmeha. O svemu što je izgubio
Bez mene koje se plaši.

Priču sa punim potpisom. Uvertiru za drugu
Koju će možda voleti.

Za mene prikladan oproštaj. Uvertira za tugu.
Za druge koji će boleti.

I, sanjala sam poemu. Istkala pesmu o njemu.
Red belog, dva reda tuge.

Jedinu pesmu o njemu. Poslednju pesmu o njemu.
Bolju od svake druge.
 
*pustinjakinja:
Za neke tuge nema lijeka,tu cak ni papir i olovka ne pomazu.
Ipak,pisanjem dajemo oduska emocijama,svemu sto ne mozemo
reci drugima,zato je dobro pisati...
Poznato je da najbolja djela nastaju u najbolnijim trenutcima.
Prozeta su istinom i puna emocija.
Pisi kada god ti je tesko,tako ces pomoci sebi.
Odlicna si
P.S.Nadajmo se da ce bolnih osecanja biti sve manje
 
O, kada bi znala koliki je bol moj
i kolike bi bile suze moje da plakati umem;
ne bi mislila onako kako sada mislis.

Kada bi znala svu zestinu ljubavi moje
i broj casova provedenih u iluziji o tebi
tvoje reci ne bi bile hladne tako ko sad sto su.

O, da znades koliko mi pogubne nade zadaju
pogledi tvoji, beznamerni i jednolicni, a opet,
nosioci ocekivanja kola ce me ubiti kad se osvestim.
 
Veceras si crvena
kao vino koje istinom svetli.
Ne, ne zelim cuti kako prvi petli
kidaju stanje blazenstva mog,
snove neobuzdive koji naviru
praskom necujnim za javu...
Trazim sobu mira u kojoj obitava Bog...
Bezvoljno, sporo, dizem glavu koja klone
opet...i opet...
Pitam se cesto kako trenut jedan
oslikava potpunu nistavnost proslosti...

Necim i ja da obogatim (nadam se OBOGATIM) ovu prelepu temu...
 
I dok god je te prolaznosti, ja necu znati gde se nalazim, necu naci mesto u sebi, necu osetiti poslednji atom snage kako izlazi iz mene, pada, gubi se u vrtlogu praznine. . .

Ponovo cu biti tuzna, ponovo cu ostati na ivici sveta i cekati cudo da se dogodi, po prvi put samo od sebe. A ja ne zelim da samostalno patim u svojoj beskonacnoj samoci.

Slusacu zvuke na kraj srca i plakacu pitajuci i shvatajuci da sam zadnji andjeo slomljenih krila-jer svi drugi pobegose, uzese druge oblike istog bica. Nikada ja ne trazim savrseno, jer sama to necu biti.

Zelim samo da kazem, na kraju, postoje samo jos jedan jedinstveni dodir i zelja koji bi me oslobodili i dozvolili da na trenutak udahnem ponovo. I mozda, samo mozda, tvoj dodir je bas onaj pravi-taj. . .

Sneky sestro. . . :) Pisanje i te kako pomaze. . . Kao i cinjenica da svi patimo!
Love 4 u. . .
 
Trinity89:
I dok god je te prolaznosti, ja necu znati gde se nalazim, necu naci mesto u sebi, necu osetiti poslednji atom snage kako izlazi iz mene, pada, gubi se u vrtlogu praznine. . .

Ponovo cu biti tuzna, ponovo cu ostati na ivici sveta i cekati cudo da se dogodi, po prvi put samo od sebe. A ja ne zelim da samostalno patim u svojoj beskonacnoj samoci.

Slusacu zvuke na kraj srca i plakacu pitajuci i shvatajuci da sam zadnji andjeo slomljenih krila-jer svi drugi pobegose, uzese druge oblike istog bica. Nikada ja ne trazim savrseno, jer sama to necu biti.

Zelim samo da kazem, na kraju, postoje samo jos jedan jedinstveni dodir i zelja koji bi me oslobodili i dozvolili da na trenutak udahnem ponovo. I mozda, samo mozda, tvoj dodir je bas onaj pravi-taj. . .

Sneky sestro. . . :) Pisanje i te kako pomaze. . . Kao i cinjenica da svi patimo!
Love 4 u. . .
Bice bolje svima pa i nama
Nista nije vecito...pa ni patnja
kiss
 
Sneky-Bgd:
Kazu da papir trpi sve...

Pisete li kada Vam je najteze ?
Ja pisem i olaksam sebi bar na tren,
Izbegavam da citam te stihove jer su bolni i iskreni
Kada mi je najteže, ne pišem.
Pokušavam da se borim, da savladam teškoću.
Ako ne ide onda se opustim i pustim da prođe sama od sebe.
Ako neće da prođe, onda je u potpunosti osetim i još više pojačam njeno neprijatno delovanje tako da prestane da deluje neprijatno na mene.
Onda se povremeno još setim na nju, kada jednom prođe
I idem dalje.
Pozz
 
Sneky-Bgd:
Kazu da papir trpi sve...

Pisete li kada Vam je najteze ?
Ja pisem i olaksam sebi bar na tren,
Izbegavam da citam te stihove jer su bolni i iskreni


Primetila sam da me češće inspirišu teški trenuci, nego srećni za pisanje ... ne znam .... prestala sam da pišem pre godinu dana .... kad pogledam, od napisanog, uvek ću se u životu sećati tih teških trenutaka. E, menjamo list .. ne može tako.
 

Back
Top