Šta je bitnije: postavljanje dobrih pitanje ili davanje dobrih odgovora?

otkacena slavonka:
joooj..pa ti si zbilja izgubljen slucaj... :lol:
Jedno dobro pitanje: a što? Istina je da sam istu temu poslao dva puta.........jel zbog toga? I pišite na ovoj temi jer je ona druga rezultat neuspjelog pokušaja postavljanja čudne ankete. Previše sam radoznao pa sam htio nešto da ispitam.........i tako duplirah temu.
 
Izgubljen Sluchaj:
Kao na primjer................koje pitanje i koji odgovor? -->Još jedno dobro pitanje.........ulazim u formu.............he he he

pa npr. ti postavis ovakvu temu i po meni glupo pitanje...ja ti odgovorim kako si izgubljen slucaj...po meni pametan odgovor...ti ne kapiras tupis i dalje s glupim pitanjima...ja ti suptilno opet dam do znanja da je tema osudenja na zakljucavanje...ti jos uvijek ne kapiras...

da skratimo...pitanja i odgovori sami po sebi nisu glupi..sve zavisi tko ih i na koji nacin postavlja ili na njih odgovara...eto sada smo oboje ispali glupi...i tema je vec osudena ... :lol:
 
Да би човек поставио добро питање, мора већ предходно да у приличној мери схвати ситуацију и нарочито -- да раздвоји важно од неважног. (Лоша питања су она у којима су важно и неважно још сувише помешани). А кад је већ тако лепо схватио ситуацију -- стизање до одговора представља само питање времена.
 
"Sve što nam je potrebno da bismo bili dobar filozof jeste sposobnost da se začudimo" (J. Gorder)

Po meni, bitnije je pitanje...Na mnoga postavljena pitanja nikada nećemo pronaći odgovor, ili će nam trebati jako mnogo da do njega dodjemo, ali postavljanjem dobrog pitanja mi se upuštamo u traganje. Osim toga, da ne postoji dobro pitanje koje prosto tera na traganje za dobrim odgovorom, kako bi uopste mogli da postoje dobri odgovori?
 
Izgubljen Sluchaj:
Šta mislite da je bitnije za otkrivanje istine: postavljanje dobrih pitanja ili davanje dobrih odgovora? I jedno i drugo su bitni ali: šta je bitnije?


Dobro pitanje je ono na koje ljudi odgovaraju tisućljećima i na koja će odgovarati dokle god bude čovjeka. Uzmimo samo, primjera radi, Parmenidov stav da je "jedno te isto misliti i biti". Ovaj stav je pitanje na koje su odgovarali svi filozofi, direktno ili indirektno. Jesu li mišljenje i bitak identični? Je li isto misliti i ono o čemu se misli?

Pitanje je hrana mišljenju. Kad ne bi bilo pitanja, ne bi bilo ni napretka u spoznaji. Odgovori su, naravno, različiti i većina odgovora pogađa stvar. Sjetimo se Aristotela - tko ne bi kopljem pogodio vrata.
 
bocanjevci:
1) Parmenidov stav da je "jedno te isto misliti i biti"... Jesu li mišljenje i bitak identični?

2) Je li isto misliti i ono o čemu se misli?

1) Изгледа да нису. Човек постоји и док спава, а сањање и мишљење нису исто.

2) Ово сигурно није. "Оно о чему се мисли" зове се другим речима "предмет размишљања" и он је сасвим сигурно раздвојен од "процеса размишљања", као и од "онога који мисли".

Другачије ствари стоје са интуитивном спознајом, јер се ту нешто из нас пружи да дотакне "предмет спознаје" и начини некакав спој с њим, па га на тај начин сазна. Ни у том случају човек који спознаје и предмет његове спознаје нису идентични, али се успостави нека "тајна веза" коју је тешко објаснити.

Али у сваком случају -- ми овде разговарамо о питањима и одговорима, а не о процесу размишљања. Можда би било занимљиво да посветимо једну тему самом процесу (и могућности) спознаје. :D
 
apocalypse_iki:
"Sve što nam je potrebno da bismo bili dobar filozof jeste sposobnost da se začudimo" (J. Gorder)

Po meni, bitnije je pitanje...Na mnoga postavljena pitanja nikada nećemo pronaći odgovor, ili će nam trebati jako mnogo da do njega dodjemo, ali postavljanjem dobrog pitanja mi se upuštamo u traganje. Osim toga, da ne postoji dobro pitanje koje prosto tera na traganje za dobrim odgovorom, kako bi uopste mogli da postoje dobri odgovori?

''Софијин свет'' :lol: 8-)

По мени је значајније поставити добро питање. Али да би уопште поставио добро питање(или тешко питање) потребно је знати већ унапред једним делом и одговор на њега. Дакле, најбоље је пре свега научити мислити и чекати :wink:
 
Da bi čoveku znao šta da odgovoriš na neko pitanje moraš znati koliko zna i koliko iskustva ima....
Inače neće razumeti odgovor....
Šta je poenta ovoga.
Poenta je da je jedina veza izmedju milion percepcija i nivoa sazrevanja upravo pitanje, pitanje koje uglavnom definiše neku potrebu (da li za rešenjem ili za znanjem).

Da li čovek mora da bude blizu odgovora da bi postavio pitanje , kao što modruna kaže?
Šta vam kazuje ovo pitanje?
Kazuje da osoba koja ovako razmišlja, ustvari igra žmurke svoje svesti i podsvesti.
Tako kad podsvesno već dobrano utvrdi odgovor na pitanje, svesno postavlja pitanje.I intuitivno odmah zna odgovor (intuicija je skup podsvesnih znanja).
Znači da ovakva osoba samo podržava svoje stavove formulacijom pitanja, a stavove stvara empatički, a empatija i iskustvo su najniži obklik komunikacije i prenošenja iskustva.U prevodu stavove stvara kroz iskustva u neposrednom okruženju, a pitanja su tu samo da ubede "razum i duhovni deo" da je osoba u pravu ili je kreativno misaona.....hobi mislilac.

Mnogo krupniji napredak je kad su pitanja totalno van osobe, i zahtevaju od osobe da uključi sav svoj misaoni potencijal da odgonetne, postavi domet pitanja, razbije percepcione barijere oko domena uzroka i oko domena posledica tog pitanja....
 

Back
Top