«genocid u Srebrenici» prevara

Viorija

Zainteresovan član
Poruka
309
WorldNetDaily (SAD)

http://wnd.com/news/article.asp?ARTICLE_ID=55467

Da li je «genocid u Srebrenici» prevara?

1. maj 2007.g.

Aleksandar Pavić

Već više od 10 godina, izraz «Srebrenica» koristi se kao sinonim za masakr «nedužnih muslimana» od strane hrišćana – tačnije, vojske bosanskih Srba, koja je navodno masakrirala, prema verziji koju trenutno prihvataju glavni mediji, «između 7.000 i 8.000 muslimana» kada je zauzela tu malu varoš u istočnoj Bosni sredinom jula 1995. Po toj priči, bosanski Srbi su zauzeli tu «Zaštićenu zonu UN» i zatim odveli i likvidirali više hiljada muškaraca, žena i dece tokom sledećih nekoliko dana, a zatim ih zakopali u masovne grobnice koje se još uvek otkopavaju skoro 12 godina kasnije.

Beogradski istoričar i istraživač, Milivoje Ivanišević, koji se više od deset godina bavi dokumentovanjem žrtava jugoslovenskog građanskog rata, nedavno je doveo ove tvrdnje u pitanje u svojoj novoj knjižici, «Lična karta Srebrenice», u kojoj je izneto da su na Memorijalnom groblju u Srebrenici sahranjena tela više stotina ljudi koji nisu stradali tokom jula 1995. kada se navodni genocid dogodio, uključujući i ljude koji su umrli prirodnom smrću čak 13 godina pre samog događaja.

Najnoviji dokazi koje nudi Ivanišević ukazuju da ne samo da jedan broj onih koji su sahranjeni na Memorijalnom groblju u Srebrenici nisu ubijeni tokom jula 1995, već da su ti ljud umrli znatno ranije, čak i početkom 1980-ih – to jest više od deset godina pre početka građanskog rata u Jugoslaviji.

Prema Ivaniševiću, zaključno sa martom 2007. ili 12 godina nakon pomenutih dešavanja, na memorijalnom groblju je sahranjeno ukupno 2.442 tela. Među njima je ukupno 914 ljudi, ili preko 37 posto, koji su bili na biračkim spiskovima za izbore u Bosni 1996 – to jest, više od godinu dana posle navodnog genocida. Ti birački spiskovi su odobreni i provereni od strane Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju, koja je i nadgledala te izbore. Drugi, još značajniji nalaz, odnosi se na činjenicu da je «najmanje 100 ljudi» koji su sahranjeni na memorijalnom groblju umrlo prirodnom smrću. Ivanišević tvrdi da bi taj broj bio još veći da mu je omogućen pristup knjigama umrlih u Srebrenici i okolini. Ipak, u knjizi se navode nekoliko imena, zajedno sa datumima rođenja, smrti i mestima gde su umrli: Fetahija (Nazif) Hasanović, 1955 – 15.12.1996, Srebrenica; Šukrija (Amil) Smajlović, 1946 – 2.5.1996, Zalužje; Maho (Suljo) Rizvanović, 1953 – 3.1.1993, Glogova; Mefail (Meho) Demirović, 1970 – 10.5.1992, Krasanovići; Redžić (Ahmet) Asim, 1949 – 22.4.1992, Bratunac.

Treće, Ivanišević tvrdi da je nekoliko stotina vojnika i civila prebačeno na memorijalno groblje sa drugih mesta i ponovo sahranjeno, uz muslimanski verski obred. Jedan od njih je Hamed (Hamid) Halilović (1940-1982), čije je telo prebačeno sa obližnjeg groblja u Kazanima, a koji je očigledno umro punih 13 godina pre “genocida” u Srebrenici. Između ostalih čija su tela prebačena na memorijalno groblje u Srebrenici su i Osman (Ibro) Halilović (1912-1989), Nurija (Smajo) Memišević (1966-1993), Salih (Šaban) Alić (1969-1992), Mujo (Hasim) Hadžić (1954-1993), Ferid (Ramo) Mustafić (1975-1993) i Hajrudin (Ismet) Cvrk (1974-1992).

Četvrto, koristeći zarobljena dokumenta vojske bosanskih muslimana, Ivanišević navodi preko tuce imena vojnika čijim su porodicama odobrene stambene i socijalne beneficije koje pripadaju porodicama vojnika poginulih u ratu pre 11. novembra 1993, kada su ista dokumenta zarobljena od strane snaga bosanskih Srba.

Peto, takođe na osnovu zarobljenih dokumenata, Ivanišević navodi imena više desetina bosansko-muslimanskih vojnika poginulih pre 7. marta 1994.

Ivanišević dalje navodi i imena bosansko-muslimanskih vojnika sahranjenih na memorijalnom groblju u Srebrenici, a koji su umešani u brojne masakre protiv srpskih civiila u toj oblasti između 1992-1995, kada je ubijeno preko 3.000 Srba. Zanimljivo je da je komandant bosanskih snaga u Srebrenici, Naser Orić, osuđen na dve godine zatvora od strane Međunarodnog krivičnog tribunala u Hagu u junu 2006. za svoje učešće u ovim ubistvima, od kojih je neka snimio na video traci i pokazao izveštaču Vašington posta, Džonu Pomfretu (John Pomfret), koji ga je posetio unutar te “Zaštićene zone UN” tokom 1994. godine.

Tokom 1990-ih godina, Klintonova administracija upotrebila je tvrdnju o «genocidu u Srebrenici» kako bi se umešala u građanski rat u Bosni na strani bosanskih muslimana i kasnije nametnula Dejtonski mirovni ugovor za Bosnu i Hercegovinu novembra 1995, kojim su predviđena i međusobna priznanja između Jugoslavije (sada Srbije), Hrvatske i Bosne. Na širem planu, Klintonov aparat u Stejt departmentu upotrebio je «genocid u Srebrenici» - naziv koji je u opticaju na osnovu kontroverznih presuda tribunala u Hagu – kao opravdanje za svoju podršku muslimanskim političkim pokretima ne samo u Bosni već i u Makedoniji i u srpskoj pokrajini Kosovo, koja sada traži nezavisnost. I, s obzirom da većina Klintonovih nameštenika u Stejt departmentu, na čelu sa Podsekretarom za politička pitanja Nikolasom Bernsom, i dalje vodi američku strategiju na Balkanu, ta politika je ostala na snazi do današnjeg dana.

Dakle, dok sadašnja borba kosovskih Albanaca za nezavisnost uživa snažnu podršku od strane SAD, Britanije i Nemačke, dotle se bosanskim Srbima, nezadovoljnim mogućnošću da ostanu zarobljeni unutar Bosne kojom dominiraju muslimani, odbija mogućnost nezavisnosti, uz upotrebu «genocida u Srebrenici» kao glavnog argumenta – tj. da ratni dobici izvojevani uz pomoć «genocida» ne mogu biti odobreni. Mnoge analize vide zapadnu podršku balkanskim muslimanima na štetu hrišćana kao deo globalne politike dodvoravanja «umerenim», dominantno sunitskim režimima na Bliskom istoku u cilju učvršćivanja anti-iransko-šiitske koalicije.

U radikalnim bosansko-muslimanskim krugovima, srebrenički narativ korišćen je ne samo u cilju mobilizacije podrške globalnom džihadu i podsticanja osećanja muslimanske potlačenosti od strane nemuslimana, već i u cilju izgradnje onoga što mnogi nazivaju «prvim muslimanskim svetilištem u Ervopi», mesta okupljanja za anti-zapadno, anti-evropski i anti-hrišćanski natrojene muslimane iz celog sveta. Memorijalni kompleks u Srebrenici sada služi kao mesto hodočašća, gde muslimani mogu iz prve ruke da vide rezultate onoga zašta veruju da predstavlja besprimerni zločin protiv njihove braće po veri. Celokupni srebrenički narativ dobio je ključnu podršku od strane glavnih zapadnih medija, na čelu sa Njujork tajmsom, Vašington postom, Los Anđeles tajmsom, Vol Strit džurnalom kao i od strane glavnih britanskih, nemačkih i francuskih medija, koji već godinama začinjuju svoje izveštaje sa Balkana navodima o «genocidu u Srebrenici», nazivajući ga, između ostalog, i «najvećim zločinom u Evropi posle Drugog svetskog rata», «mrljom na savesti Zapada», itd.

Još od samog početka su se i na Zapadu i na prostorima bivše Jugoslavije pojavila mišljenja koja su dovodila u pitanje kako tvrdnje zapadnih mas-medija tako i presude tribunala u Hagu o Srebrenici, ali ti glasovi nisu dobili skoro nikakav publicitet. U leto 2005. na desetogodišnjicu ovog događaja, «Srebrenička istraživačka grupa», većinom sačinjena od ljudi iz američkih i britanskih medijskih i akademskih krugova, i od bivših civilnih i vojnih zvaničnika i posmatrača UN sa iskustvom u bivšoj Jugoslaviji, postavila je sajt, na kojem je cela priča o «masakru u Srebrenici» preispitana i demistifikovana. Umesto cifre od «7-8.000», zvaničnici UN i stručnjaci američkog Kongresa nude cifre od «700-800», «nekoliko stotina», «oko 2.000 muslimana i Srba ukupno», itd. Citirana je i izjava Henrija Vilenda (Henry Wieland), šefa Misije UN za ljudska prava, koji je proveo više dana intervjuišući Srebreničke izbeglice tokom jula 1995. da on nije našao «nikoga ko je video bilo koji zločin sopstvenim očima».

Takođe su pod lupu stavljeni i forenzički dokazi, uz tvrdnje da je celokupni postupak iskopavanja i identifikacije tela pod kontrolom organizacije koju je osnovao pokojni bosanski islamistički vođa Alija Izetbegović. Sa svoje strane, jedan kanadski profesor međunarodnog prava dekonstruisao je presude Haškog tribunala o Srebrenici, ukazujući, između ostalog, da je general vojske bosanskih Srba, Radoslav Krstić, koji je osuđen na 46 godina zatvora, po presudi samog tribunala, oslobođen od optužbe da je ili učestvovao ili čak imao saznanja o navodnom masakru, i da je zapravo osuđen na osnovu tribunalove sopstvene konstrukcije o «komandnoj odgovornosti». Glavni svedok optužbe, Dražen Erdemović, bosanski Hrvat koji se pod nejasnim okolnostima našao u redovima vojske bosanskih Srba pošto se prethodno borio u bosansko-muslimanskoj vojsci, a koji je tvrdio je da je učestvovao u streljanju 1.200 srebreničkih muslimana, izuzet je od unakrsnog ispitivanja, proglašen od strane suda za «mentalno neuravnoteženog» i, na kraju, osuđen na 5 godina zatvora zbog svoje «kooperativnosti». Međutim, mas-mediji su, bez izuzetka, ignorisali nalaze grupe, čak i one koji su se pozivali na izveštaje tih istih medija sa terena u vreme pomenutih dešavanja.
 
Holandski institut za ratnu dokumentaciju izdao je detaljan izveštaj 2002. godine pod naslovom «Srebrenica, 'Zaštićena zona'» (www.srebrenica.nl/en/), u kome se, između ostalog navodi i to da, uprkos tome što je proglašena «Zaštićenom zonom UN», Srebrenica ustvari nikada nije demilitarizovana i da je u njoj bilo razmešteno nekoliko hiljada naoružanih bosansko-muslimanskih vojnika između 1992-1995. koji su sproveli više ubilačkih napada protiv srpskih sela u okolini. Ovu tvrdnju potkrepio je i izveštaj Generalnog sekretara UN upućen Generalnoj skupštini UN 15. novembra 1999. godine.


Ivaniševićeva knjiga uskoro će biti prevedena i na engleski jezik. Ostaje da se vidi da li će zapadni mas-mediji nastaviti da ignorišu ove i druge dokaze koji opovrgavaju tvrdnju da je tokom jula 1995. u Srebrenici počinjen «genocid» protiv muslimana. Neke javne ličnosti sa prostora Balkana predlažu organizovanje jedne međunarodne komisije o Srebrenici, koja bi ponovo razmotrila dokaze i napravili novu, uravnoteženiju i nezavisniju procenu svega što se desilo u istočnoj Bosni pri kraju građanskog rata, u leto 1995. godine.
 
Наравно да је геноцид у Сребреници превара, на шта је указивано више пута овде. Истина је за Тита и комунизам. Исто тако, ако ова Власт крене да `апси због негирања геноцида, што јесте истина, неће се здраво провести.
 
Rahmetli ili pokojni A Izetbegovic, a jos uvek zivohodajucii: E Ganic, da ne nabrajam Silajdzica i njemu vernog Sahbaza, istinu manevarskog iskoriscavanja sopstvenog naroda stavljajuci ga na zrtvenik sopstvenih i belosvetskih interesa, znao je a ostali i dalje znaju i koriste je maksimalno sve dok zabluda ne pusti korene "istine", a takvi koreni zakrzljaju jer su pod vecnim znakom pitanja, jer vreme sve stvari i istine kao i neistine stavlja na mesto kome pripadaju.
E, sad ko moze nek nastavi.
 
Jedina moguca optuzba bi bila za streljanje ratnih zarobljenika. Srbi tu nisu ubili decu, zene i starce koji nisu mogli drzati oruzje. Zar Rachak nije prevara? Zashto bi onda bilo drugachije sa Srebrenicom? Naravno, u Srebrenici je veci broj. I najdraze mi je u ovom ratu to shto Srba nije poginuo najveci broj, bar ne toliko koliko u 2. svetskom ratu. Pravi genocid je vrshen od strane hrvatskih i muslimanskih ustasha pod vodjstvom Ante Pavelica.
 
ti i slicni "exerti" su tvrdili da je i Legija nevin i da su Dzindzica ubili CIA/Svabe...vidi se kako su uspjeli...eno vam sad "heroja" pa ga mozete ici i posjecivati sljedecih 40 godina...

a to za Srebrenicu se stidite...imate svjedoke ( prezivjele, ubice, oni koji su zakopavali, organizovali , naredzivali), forenzicke dokaze, sve je predato na sud i tamo je dokazano na 10-e sudzenja sta se dogodilo i to vama opet nije dovoljno..
a vi se ponosite..ima ona stara: "cega se pametan stidi , glup se sa tim ponosi"...
 

Back
Top