Biti dobar prijatelj..

Venera_78

Početnik
Poruka
29
Imam kcerkicu koja ima pet godina. Nismo imali nikakvih vecih problema sa njom, poslusana je, ne inati se, vesela, nasmejana, emotivna i generalno gledano jedno vrlo lako dete za cuvanje.
Medjutim, u zadnje vreme pocinje da ispoljava jednu osobinu koje se ja uzasavam, a to je prepotentnost, umisljenost ili kako vec da je nazovem. Pocela je da se pravi vazna u odredjenim situacijama, kada nije raspolozena nece ni da se javi drugovima i drugaricama, ako ima nekog sa kim bi radije htela da se igra lako odbaci drugo drustvo, a sutra kad joj odgovora opet ide kod njih. Ne bih htela da bude takva, bice lose po nju u zivotu i nikada prijatelja nece imati, jer niko nece da si danas super samnom a sutra me ne poznajes. Interesuje me da li ja preterujem, da li je to mozda neka prolazna faza (neko mi rece da je tipicno za devojcice da se prave vazne) ili postoji rizik da je to deo njenog karaktera i da ce takva biti i kada poraste. Kako mozemo muz i ja da uticemo da ne bude takva i kako da je naucimo da bude dobar prijatelj?
Hvala unapred!
 
He he ..imam jednu od 4 godinica takvu istu...i ne diram je ..gajim njenu individualnost , pa ko je takva takva je to treba postovati...

A ona ce vremenom , kad naidje na prve ozbiljne drugare sigurno korigovati svoju prepotentnost...

Obdaniste leci te stvari, te ako ne ide u vrtic ...sad je vreme da je upisete ...
 
Хм, и мени је необично и некако разочаравајуће када видим да моја десетогодишња ћерка учествује у разним оговарањима и спелткарењима у кругу својих другарица... данас оговара једну са једном, а сутра се помири са првом а посвађа са другом па се опет оговарају.... То је мени нешто врло страно и ружно...знам да је било тога и у наше време, али нешто се не сећам да сам и ја учествовала у томе...(а можда и јесам, па заборавила).
Тешко ми је да прихватим да се моје дете тако понаша у друштву, ја бих волела да је другачија, али знам да је све то нормално за тај узраст, и да су чак и те непожељне ситуације и понашања, у ствари, њихов пут тражења правих модела понашња и формирања односа...

На жалост, вазда је било да своју децу не можемо научити нашем искуству и зрелости, морају сами до тога да стигну...
 
Наравно, увек разговарамо о свим тим ситуацијама....и покушавам да јој укажем на неке ствари, ваљда траг тих разговора ипак негде остаје...
 

Back
Top