- Poruka
- 587
Poturi kako znaš
O proizvoljnosti članaka najbolje ipak govore primeri najkontroverznijih ličnosti Srbije. Nataša Kandić je, na primer, dugo na Vikipediji bila “najpoznatiji i najveći borac za ljudska prava” sa ovih prostora.
Od svog pokretanja 2003. godine do danas, Vikipedija na srpskom je, naime, postala glavno poprište razmene informacija o partijama i njihovim liderima. Prva svetska slobodna enciklopedija na Internetu funkcioniše po principu slobodnog dopisivanja tako da svako ko se registruje (a pristup je slobodan) može upisati članak o čemu ili o kome poželi. Ma koliko pristrastan bio, takav članak će biti istina koju danas, sudeći po ugledu koji uživa Vikipedija, prihvataju milioni ljudi širom sveta sve dok se, u sobi za razgovor koju ima svaki članak, ne javi neko ko sumnja u neutralnost i verodostojnost tog članka. U sobama za razgovor srpske verzije Vikipedije zahuktale su se političke rasprave čak i na sportskim stranama. Uvek se isti pozivaju na patriotizam, isti na osude i suočavanje sa zločinima. Svakodnevne političke diskusije gotovo da se preslikavaju na Vikipediju i dok se prve zaboravljaju za dan-dva, nevolja s Internet enciklopedijom je što će ona uskoro verovatno biti jedini izvor informisanja onima koji ne pamte te zločine.
Ali svakako najzanimljivije su one stranice kojima se “enciklopedijski” opisuje partija ili politička ličnost i među njima one koje su pravilima Vikipedije naznačene kao nedovršene ili pristrasne. To znači da će dok god se neko ne doseti da je Tomislav Nikolić zamenik predsednika Srpske radikalne stranke, uz njegovo ime stajati da je “vođa najjače profašističke stranke u Srbiji”. Osim Franje Tuđmana, njegovih generala, Alije Izetbegovića i drugih vođa Srbima suprotstavljenih strana u ratovima devedesetih oko kojih je gotovo nemoguće postići konsenzus u “sobama za razgovor”, neutralne članke nemaju ni Čedomir Jovanović, Vuk Drašković, Slobodan Milošević, Bogoljub Karić... Na stranici poznatog skribomana Vojislava Šešelja raspravlja se o tome da li je trebalo da mu se u bibliografiji pripisuju knjige koje je napisao. Onima koji nisu napisali toliko knjiga, bibliografija se ne osporava.
U biografiji Slobodana Miloševića neće biti sporno, na primer, da ga je “Ivan Stambolić koristio za interne prljave partijske poslove”, ali će na stranici Čedomira Jovanovića biti izbačene “spekulacije o tome da je posećivao pripadnike zemunskog klana u zatvoru”. Jer je, prema mišljenju onih koji su želeli da njegova stranica bude što objektivnija, pozadina tih poseta bila vezana za trenutnu situaciju u zemlji i nezgode koje je vlada čiji je potpredsednik Jovanović tada bio imala sa organizovanim kriminalom. Kod istog Jovanovića, međutim, biće sporan svaki njegov citat koji se koristi u biografiji a više je nego očigledna promocija njegove ličnosti, no citati u kojima Zoran Đinđić za sebe kaže da nije poročan, da će ostati upamćen po velikim stvarima, da voli da ispravlja greške... nisu sporni kao nepotrebni u enciklopedijskom pristupu.
O proizvoljnosti članaka najbolje ipak govore primeri najkontroverznijih ličnosti Srbije. Nataša Kandić je, na primer, dugo na Vikipediji bila “najpoznatiji i najveći borac za ljudska prava” sa ovih prostora, Filip Cepter bio je milioner koji će 2010. godine postati predsednik Srbije, a biografija Bogoljuba Karića zbog mnogih dilema u vezi sa Mobtelom, njegovom političkom karijerom ili njegovim bekstvom, naznačen je kao pristrastan članak čak na engleskoj verziji. Tako se o Miloradu Ulemeku u jednom od dužih članaka na Vikipediji, koji je sasvim očigledno napisao neki od revnosnih poštovalaca Legijinog lika i dela, tek u poslednje tri rečenice saznaje za koja je sve ubistva optužen, a za koje mu se sudi. Iako je to poslednje ubistvo jedan od najvažnijih procesa u istoriji srpskog pravosuđa. Zbog još nerazjašnjenih stavova prema jevrejskom narodu, sporno je i da li uopšte treba da postoji podatak da je vladika Nikolaj Velimirović kanonizovan?!
Vikipedija na srpskom deo je projekta Vikimedije, neprofitne zadužbine, koji je započeo u januaru 2001. godine na engleskom jeziku kada je grupa eksperata napisala nekoliko uistinu ekspertskih članaka. Vikimedija ima više od sedam miliona članaka na 251 jeziku, na srpskom tek oko 50 hiljada. Srpska verzija Vikipedije nastala je 2003. godine, a u širokoj je upotrebi u masovnom informisanju od 2004. godine. Prihvatajući načela Vikimedije, administratori na srpskom (to su postali aktivnošću u izbacivanju članaka) dužni su da vode računa o neutralnosti tekstova i šire viki-zajednicu prijemom novih administratora. Međutim, ukoliko i znaju da je za neutralnost neophodno da izbace propagandi materijal koji je na strani Demokratske stranke Srbije izbačen tokom predizborne kampanje, vikipedisti nikako ne mogu znati kako da se odrede, na primer, prema zločinima u nedavnim ratovima kad ni na sudovima takve odredbe još ne postoje. Ali čak i dileme o zločincima ili herojima na srpskoj i hrvatskoj Vikipediji (kao zajedničkom projektu u osnovi) nisu identične. I verovatno će uvek na prvoj Alojzije Stepinac biti zločinac, a na drugoj heroj.
Goran Obradović, jedan od administratora Vikipedije na srpskom, kaže za NIN da je pedesetak aktivnih administratora podeljeno po oblastima i prati ih svakodnevno. Iz čistog hobija.
“Svakodnevno prateći diskusije otprilike znamo koji se korisnici pojavljuju na kojim temama. Dešava se da onemogućimo pristup nekom korisniku kada pretera u ostrašćenosti. Mesecima smo, na primer, imali problema s korisnikom koji je pisao hvalospeve o Filipu Cepteru i predviđanja koja nisu bila utemeljena ni u kakvim podacima”, kaže Obradović.
“Najzapaljivije” teme administratori su u mogućnosti da blokiraju za sve korisnike, ali ta praksa bi, kada bi se prečesto koristila, išla na uštrb informisanju na Vikipediji. Takve teme su kod nas najpre pravoslavlje i pravopis, što, opet, na koncu odvede u dnevnopolitičke rasprave na stranicama za razgovor. Zbog postavljanja bloga vikipedista na sajtu B92 pretpostavlja se i da je njihova orijentacija veoma bliska toj medijskoj kući. Zagovornici takve ideje reći će da nije u redu da samo na radikalskoj stranici stoji da oni u svom programu “tvrde” da se bore za ljudska prava. Baš kao da im to ne stoji u programu. Ili, da nikako nije pravično da se citati Tomislava Nikolića tretiraju kao “populizam” a citati drugih stranačkih lidera ne.
Obradović, međutim, tvrdi da i među vikipedistima administratorima postoje razlike u političkoj opredeljenosti, i da one nisu tajna, ali da se svi trude biti objektivni i uvažavaju mišljenje drugih.
Po stranicama partija je moguće još videti i koliko su predani njeni aktivisti, koja je liderska, a koja unapređuje marketing i PR službe. Na stranici Nove Srbije, na primer, od ukupno pet rečenica poslednja se odnosi na 2003. godinu. Ništa posle. Isti je slučaj i sa Velimirom Ilićem posebno, od koga se može i očekivati da sam nije čovek koji bi pridavao mnogo važnosti sajber komunikaciji. Demokratska stranka Srbije, s druge strane, nema mnogo podataka o samoj organizaciji, ali se na strani njenog lidera vodi polemika o svakoj rečenici koja nije samo informacija. No, kako stvaranje članaka u političkoj raspravi na Vikipediji funkcioniše, najbolje govori primer jednog korisnika koji se silno zauzeo da što bolje sredi premijerovu stranicu, a na zamerke odgovara: “Ja sam to uradio za Voju, a ako neko ima vremena neka slobodno uradi i za Đinđića.”
“Desi se da neko na Vikipediju okači svoj sajt, kao izvesna Stranka mladih čije prisustvo niko ne bi osporio da taj članak o sebi nije napisala kao promociju. Zbog toga, na Vikipediji niko ne garantuje stopostotnu sigurnost informacija i preporučljivo ih je proveravati, ali se trudimo da one budu dobar orijentir i da postignu nivo velikih enciklopedija”, kaže Obradović.
Međutim, relevantnost članaka se takođe meri i po izvorima iz kojih se uzimaju podaci, ali su izvori na koje se linkuju pisci tih članaka najvećim delom štampani ili elektronski mediji. Ali podaci kraj kojih u zagradi piše da se za njih traži izvor stoje na stranici dok god ih neko ne ospori. Razume se da nije nimalo lako osporiti tekst u nekim novinama napisan, recimo, pre deset godina čak i ako je isti tekst demantovan u sledećem broju.
Srpski administratori se trude upoznati korisnike i na taj način meriti kvalitet njihovih dopuna, zapravo, ali im kod najbolnijih tema za srpsku javnost taj metod ne polazi za rukom. Rat u Bosni i u Hrvatskoj i svi zločini kao i svi učesnici ovih ratova na tapetu su ne samo srpskog (na kome su bili najčešći razlog isključivanja korisnika) nego i bosanskog i hrvatskog, pa čak i britanskog “izdanja” Vikipedije.
На западу ништа ново.