Ivan V. Lalić, poezija

Justina

Obećava
Poruka
53
... ovde, dakle, samo mali, virtuelni kutak za Ivana V. Lalicai Nas, iz duboke odanosti, ostalo je ... poezija.




MESTA KOJA VOLIMO


Mesta koja volimo postoje samo po nama,
Razoren prostor samo je privid u stalnom vremenu,
Mesta koja volimo ne mozemo napustiti,
Mesta koja volimo zajedno, zajedno, zajedno.

Pa zar je ova soba soba ili je zagrljaj,
I shta je pod prozorom: ulica ili godine?
A prozor, to je samo otisak prve kishe
Koju smo razumeli, koja se stalno ponavlja,

I ovaj zid ne medji sobu, nego mozda noc
U kojoj sin se pokrenu u krvi tvojoj zaspaloj,
Sin kao leptir od plamena u sobi tvojih ogledala,
Noc kad si bila uplashena od svoje svetlosti,

I ova vrata vode u bilo koje popodne
Koje ih nadzivljuje, zauvek naseljeno
Obichnim tvojim kretnjama, kada si ulazila,
Kao vatra u bakar, u moje jedino pamcenje;

Kad odesh, prostor za tobom sklapa se kao voda,
Nemoj se osvrtati: nicheg van tebe nema,
Prostor je samo vreme na drugi nachin vidljivo,
Mesta koja volimo ne mozemo napustiti.
 
... drago mi je da vam se dopada pesma, evo josh jedne ... Pozdrav!







ZAVICHAJ LABUDOVA



Znam da tamo u zavichaju slepe neznosti,
U izgubljenom raju neizgovorenog, razumesh,
Zive labudovi, rascvetani na zelenom
Ogledalu, lepi od svetlosti koju smo zaboravili
Kada smo postali opasno jachi, kada smo
Postali strele shto su brze od sebe.
Kazi mi kako da nadjem zavichaj labudova
Shto se katkada javlja u korenju tvog osmeha
Kao san o obali bezbolno stopljenoj
A plavom svetloshcu u kojoj dishu labudovi.
Mozda treba da se polako razoruzam
Kao vojnik shto ce da udje u reku, u letnje
Popodne, pa odlaze oklop u prashnjavu travu,
Pijan od sunca. I onda da padam kao krik
U kamenoj ljusci, dok ne razbijem okno jave.
Mozda bih video kako uzlecu labudovi,
Naoruzani lepotom jachom od nasheg trajanja.
Mozda bih umeo da se vratim, da te iznenadim
Slikom labuda, prokrijumcharenom u ochima
Koje bi prepoznala. Ili bih mozda ostao
Tamo u zavichaju nashe neznosti
Mrtav, zauvek zgrchen od divnog uzasa,
Umrljan krvlju labudova.

Ivan V.L.
 

KISHA POSLE NAS



Kisha posle nas, povorke okeana nebeskog
U zubornom hodochashcu na nashu zemlju, ljubavi,
Kisha u godinama, velika sazvezdja kapljica
Na lakoj grani senke izrasloj posle nas,

Kisha koja puni otisak tvog pokreta
U vazduhu josh toplom od mojih rechi, ljubavi,
Svuda gde sam te voleo, na svakom polozaju
Napushtenom pod borbom, svetlucavi moj shtite,

Kisha posle nas, taj drhtaj mokrog zumbula
Na mestu gde je bila rech, a mi smo dalje,
Kisha u vrtovima izraslim posle nas,
Na praznom koloseku, na dva plamena macha, -

Ali ogledala tamne od nashih teshkih slika
Zauvek zaljubljenih na mestu posle nas,
U zuborenju kishe koju ne chujesh vishe,
Jer slushash moj glas.





............................................
 
Dokazi

Dokazi , ako mozes , da te nema -
To nece biti dokaz da ja jesam.
Dokazi opet , jer dokaze sve sam
Zaboravio . Zato trajem , zeman.

Kadkad nocu u tisini slusam ;
Treperi prostor , radja se oluja.
Pulsira oganj u zvezdama zgrusan
Po volji boga slavuja i guja...

Dokazi svoju odsutnost na nacin
Da um se smrzne , a da srce shvati -
Zasto od tebe istem nemoguce?

Promaja noci , jedan krov bez kuce,
Pehar kukute , napev kao zacin-
Posalji tvoju senku , da me prati.
 
Pohvala nesanici

Besane oci koje vide vise
No mrlju jutra , saru na tapetu,
Procitace u rukopisu kise
Citavu povest o buducem letu:
Za usud svakog lista jedna crta
Svedoci oblik:semantika kapi
Sadrzi oblik buduceg vrta
il praznog neba sto blista i vapi.

U strasnom blagoslovu nocnog bdenja
Strepnja iznutra razmrezava oci
I koren vida siri se i menja
Da novim putem nova slika kroci-
Na nekoj zvezdi more se rascveta,
U casi vode zaiskri tisina,
Svaka je proslost stalno zapoceta,
A more,to je najlepsa gorcina.
U nesanici drugog sna je koren:
Sposobnost da si drugacije budan-
I novi dan ,po slici proslog stvoren,
Dobija senku,nije uzaludan;
Oblacis kaput,palis motor: tacnost
Pokreta tvojih inorodna biva;
Na semaforu peva viseznacnost,
Trobojna sara nekog novog tkiva...

Onaj sto nocu posumnja u vreme
Drugacije dan ce, cas po cas ,da spoji-
I postujici prosti zakon seme
Pitace sebe:da l sema postoji?
U nesanici drugog sna je koren :
Sna koji puni,ko pustinju voda,
Javu u kojoj iznova si stvoren:
U nesanici svetluca sloboda-
D r u g e su noci onih koji bdiju-
Na nekoj zvezdi more se rascveta,
Pradavne sume zagrcnuto piju
Vazduh i vodu buduceg leta;
Poslednja slika: kao retrovizor
Pun druma sto se odmata u nista
Besane oci rajski nazru prizor
Potonje nesanice , utocista.
 
Volim poeziju Ivana V. Lalića.Dopada mi sklad njegove poetike, i to što mada jeste pripadnik moderne književnosti, tačnije pesništva, ne drži do težnje ka teškom razumevanju, ka potpuno skrivenim smislovima stihova koje stvara.
Razumljiv, a tako potpun, tako nežan čak i kada mu stih mahom deluje ili se priviđa kao hladan.

Uvek se naježim kada čitam njegovu poeziju. Zbirka "Pismo" mi je uvek spremna na polici.
 
STRAMBOTTІ


1
Кад ноћу дишеш, ја у полутами
Осећам како тишина светлуца,
Док слушам како поред узглавља ми
На слепом оку твоје било куца;
И тек у зору капке такне сан ми,
Кад твој се тањи од близине сунца:
Већ годинама у синкопи снимо,
А наша љубав стари као вино.

2
Ја уснем поред тебе тек кад зора
Запара ноктом дно неба кроз гране —
Па знам кад сањаш, знам и какав сан је,
Да ли паслика врта или мора.
И тако читам ноћно путовање
На лицу вољеноме, још без бора:
Да путовање сведе ујутро се
У траг на јастуку и мирис косе.

3
Када те питам шта си снила ноћас,
Кажеш да не знаш, или се насмешиш;
Да л збила снито заборавиш очас,
Ил загонетку не желиш да решиш?
Можда је била пустош и хладноћа,
Па заборавом намерним се тешиш:
Да ми је да ти место песме ове
Напишем читак синопсис за снове!

4
Већ годинама знам да нестајемо
3аједно: тако писах још у дане
Кад време беше вал са сланом пеном
Младости, светлом страшћу усијане;
Сада све више знам да нестаћемо
Као два позна плода с исте гране,
Које заједно стресе крајем дана
Одлучна, блага рука баштована.

5
Да ли осећаш ово убрзање:
То простори се сабиру у нама
Ко мед у саће; даљине се тање
Као фолија: иза ње је тама
И врв од звезда незнаних, постање
Несагледаног, црно усијање —
А с ове стране стањене фолије
Позно пролеће. И магнолије.

6
У дисање си моје упевана
Ко молитва у обред. Тобом дишем.
У рукопису мом си уписана
Између сваког слова које пишем.
Изузми себе из било ког дана,
И ја ћу бити извесности лишен —
А то су дани које и не бројим,
Јер не знам да ли у њима постојим.

7
Једном, кад дуго била си на путу
По неком поднебљу што није твоје,
А нисам знао правац ни маршруту,
Ни шта ти на том путу писано је,
Када по дан би стао у минуту,
Кад морао сам да волим за двоје,
Увежбао сам врховну вештину:
Стрпљење. Неки у тој вежби гину.

8
Линије света видљивог и иног
Светлуцају ми у твојој аури;
у свету изван тебе ја сам инок
У испосници, лептир у чаури.
У једначини света ми смо бином:
То није реко Петрарка Лаури,
Но матрица је иста. Исти покрет.
Говор душе с душом, како рече Сократ.

9
Ми смо две жиже у једној елипси
Што непознатом телу је путања;
Је ли то звезда? Ил светлост што мисли
Своју тежину током путовања?
Ми смо две жиже у једној елипси
Зближене тачном мером одстојања
Које у свему одговара црти
Што спаја жиже љубави и смрти.

10
Кад ноћу дишеш поред узглавља ми
Ја слушам спори покрет зодијака
Над равним кровом, гласове у тами
Што боји простор између два знака;
Најближи свету онда кад смо сами,
Кад душа света шапуће из мрака,
Учимо мудрост дружења с тишином —
И љубав наша стари као вино.

(25—27. V 1989)

- - - - - - - - - -

MESTA KOJA VOLIMO


Mesta koja volimo postoje samo po nama,
Razoren prostor samo je privid u stalnom vremenu,
Mesta koja volimo ne mozemo napustiti,
Mesta koja volimo zajedno, zajedno, zajedno.

Pa zar je ova soba soba ili je zagrljaj,
I shta je pod prozorom: ulica ili godine?
A prozor, to je samo otisak prve kishe
Koju smo razumeli, koja se stalno ponavlja,

I ovaj zid ne medji sobu, nego mozda noc
U kojoj sin se pokrenu u krvi tvojoj zaspaloj,
Sin kao leptir od plamena u sobi tvojih ogledala,
Noc kad si bila uplashena od svoje svetlosti,

I ova vrata vode u bilo koje popodne
Koje ih nadzivljuje, zauvek naseljeno
Obichnim tvojim kretnjama, kada si ulazila,
Kao vatra u bakar, u moje jedino pamcenje;

Kad odesh, prostor za tobom sklapa se kao voda,
Nemoj se osvrtati: nicheg van tebe nema,
Prostor je samo vreme na drugi nachin vidljivo,
Mesta koja volimo ne mozemo napustiti.
 
Šapat Jovana Damaskina

Oprosti, majko sveta, oprosti
Što skrušeno se obraćam u bdenju,
Što utuk sveukupnoj mojoj zlosti
U produženom tražim magnovenju
Te jedne noći koja svetlost zrači
Iz moje senke, iz najgušćeg mraka –
Jer sve što hoće mrak da obeznači
Postane svetlost u znaku tvog znaka;

Oprosti, majko, što prizemnu bedu
Dovodim grešno u prismutru tvoju;
Znam da sam ovde tek jedan u sledu
I da mi glas je zuj pčela u roju,
Al zato slutim da smisao roja
Zavisi i od zablude pčele –
Celine što se beskonačno dele
Da suštost čine nedeljivog broja.

Oprosti mi to šaptanje u tmini,
U sozercanju taštine, što ište
Našusno čudo koje svetlost čini
Kad usred mraka stvara utočište;
Oprosti, ali boli ova šaka
U zglobu prerezana, ovi prsti
Kojima drobim hleb, kojima se krstim;
Oprosti mi što krvarim iz mraka.

Oprosti mi, i učini da sraste
Sa svojom košću kost, sa stablom grana;
U srebro ću da skujem svoje kraste,
Da slava tvoja bude moja rana;
Oprosti prestup moje prolaznosti
Koja se čudu kao pravdi nada,
Oprosti mojoj kosti, mojoj zlosti,
Ali učini čudo. Ovde. Sada.

Ivan V. Lalić
 
Argonauti

More nas je trpelo, zabavljeno večnošću
U sebi; i tako smo plovili, od obale
Do obale, danima, noćima, godinama.

Najlepše obale, naravno, nismo dodirnuli.
Samo je vetar nosio iskidana vlakna
Mirisa ogromnih voćnjaka na kraju sveta,

Izvan pravca plovidbe; ali smo upoznali
Ljubav i smrt, i nešto malo smisla,
Tvrda zrnca zlata u pesku sećanja;

Da, i ponos pustolovine, uprljan krvlju
I opran čistim vetrovima, ispod zvezda
U koje smo nevešto ispisali naša imena.

Na kraju smo se vratili odakle smo i pošli;
Posada se rasula kao ogrlica; pukla je
Nit naše sudbine. Kapetan smrskan pramcem broda.

More je ostalo isto. Sve je ostalo isto.
Brod rascvetanih rebara trune na polaznoj obali.
Ali malo ko zna tajnu:
nije važan svršetak,

Važna je samo plovidba.
 
Dokaži

Dokaži, ako možeš, da te nema –
To neće biti dokaz da ja jesam.
Dokaži opet, jer dokaze sve sam
Zaboravio. Zato trajem, zeman.

Katkada noću u tišini slušam:
Treperi prostor, rađa se oluja.
Pulsira oganj u zvezdama zgrušan
Po volji Boga slavuja i guja…

Dokaži svoju odsutnost na način
Da um se smrzne, a da srce shvati –
Zašto od tebe ištem nemoguće?

Promaja noći, jedan krov bez kuće,
Pehar kukute, napev kao začin –
Pošalji tvoju senku, da me prati.

Jednorog

Pustoš u meni tvoje je imanje;
Tvoja je ona ograda bez kuće,
Na tebe glasi tapija, a ključje
Od kapije u tvoje nepostojanje.

To padina je, mahom vetrovita,
Gde devojčica je jedna bosonoga
Bez sedla jaše krotkog jednoroga
I pevuši mu značenja skrovita,

A napev zujanjem zlate rojevi
Pčela što bile telo su Melise –
Pa prekid trake, napev izgubi se…

Godine tvoje, neki brojevi
Nepovezani u čitko saznanje:
I mrak u tebi moje je imanje.
 
Glas koji peva u vrtovima

Kako da ulovim taj glas što ispliva iz mene
Kao ptica iz neba, i otuđi se sasvim,
Dovoljan sebi i svestan svog postojanja,
Taj glas što se nevino ruga svom zavičaju
Od krvi i mekog nepoznavanja, kada peva
Negde u svojoj čistoj okolini, koju ne mogu
Da napipam ranjavim prstima, da omeđim
Dugo varanim pogledom (da li na vrhu
Stepenica?) Kako da ulovim taj glas
Rođen nekada u mestu mog prvog buđenja
Kao čudni i slepi stranac što brze sazreva,
Glas koji sada peva u zelenom prostoru
Vrtova s one strane sluha, u pticu preobražen.
Bojažljivo, da ne povredim neke zakone
Koje ne poznajem, šuljam se pored zidova,
Rešetkastih zidova jave, s prvim tragovima
Mravkastog umora u pokretima udova.
Kome da priznam uzaludni lov, koga da pitam,
Koga, u ravnici od sunca i plavog katrana,
Koga, na klupi u skamenjenom drvoredu,
Koga da pitam za glas u vrtovima?
Ljudi stavljaju ruke na naviknute stolove,
Umaču hleb u so, smeju se ili odlaze,
Obično kroz vrata, i nestaju u sebi,
Ili bez sebe. A oni mrtvi, koje se bojim
Da pitam jer mozda suviše, suviše znaju,
Oni nas ne primećuju jer su zauzeti
Pažljivim rasklapanjem svojih bivših sudbina
Kao časovničari, svejedno izvan vrtova.
Ostaje ipak mozda jedno stablo na vetru,
Jedna ulica, i malo zrelosti trajanja,
Neke slomljene igračke, i ostaje glas,
Glas koji je nekada stanovao ovde,
A sada peva u vrtovima.
 
Molitva

Ljubavi, neka bude volja tvoja
Na ovom nebu, strašno nesigurnom,
Ko i na zemlji. Sad je doba boja
I južnog vetra u listanju žurnom.
Noći su plave, mekane ko voće
I pune zvezda ko plitki bunari.
Neka se ljudi ljube kako hoće
U privremenom krugu malih stvari.
Ljubavi, neka bude volja tvoja
U gradovima što su nepokretni
I neće moći da beže iz stroja,
I ispod lišća što još nema rane,
I među ljudima što žive sretni
Jer veruju u stare lukobrane.
 
Jezero u jesen

Sve tanji dani u brdima,

sve bliže snegovi prilaze;

A šume silaze, silaze

u riđim i mrkim krdima



U jezero, u oklevanje

sopstvene slike što boji se

sa nepoznatom da spoji se

k'o duh i dah u pevanje



O slatkom strahu viđenog

što neviđeno vraća se,

o strasti koja plaća se

groznicom neprevaziđenog -



Godine? Možda časovi

pomiču te terazije;

Neznana mera na snazi je

i još oklevaju tasovi:



Jesmo li sabrali tegove?

Šume u jezero silaze

i sećanja se razilaze

u svetlost, u strah, u snegove.
 
O DELIMA LJUBAVI

Dela su ljubavi po svetu razasuta
Kao
tragovi bitke;
a trava buja
Na razbojistu, mokri plamen zemlje
Bukne
da strasnu iznova uspostavi cednost,
Kao pre zagrljaja, pre
pamcenja, pre glasova
U zoru, sa usana tek rastavljenih;
Dela su
ljubavi sporna -
I kad se mrvi zid, i kad vrt podivlja
Kad istare
se slovo, kad razbije se prsten,
Ljubav je na gubitku;
no slusaj
krikove ptica
Nad uvalom gde more od ljubavnika uci
Drukciju
neznost: vreme je nepristrasno,
A svet je ljubavi zadan,
duga
vezba
Bogova nedoraslih.​
 
ZIMSKO PISMO

Kako si čudna gde te nema! Između nas
Vazduh se guši u sitnom cveću, vejavica
Kao slatka bolest. I kada te dodirnem
Na ivici običnog sna, prstima kroz rešetku,
Tako mi se čini, ti počinješ da govoriš
O stvarima koje ne poznajem: neku mudrost
Zlatnu između dve reči, kao vazduh, leti,
Između dva ostrva. Ali, lakše je tako
Da te dozovem, nego da zamišljam prostor
Koji nas tobože deli (noć od ljubičaste soli,
Ravnica po čijoj tišini povlačim pravu crtu,
Između zvezdanih, zatrpanih šuma -
Decembarska noć). Pa makar da si drugačija
Od svega što znaš o sebi, u ovakvoj noći
Kada se jedno more, uplašeno od snega,
Otvara i trepće kao oko u mojoj krvi;
Pa makar da si čudna, ljubavi, ovde gde te nema,
Gle, upaljena kao plamen na sveći svoga imena
U praznoj sobi izgovorenog.

Toliko mnogo načina
Da sve više zavisim od tebe!
 
Konj

Onezverene zvezde, o ozvezdane zveri,
Na mene juri bojni konj, ponosan i zao,
Konj mrtvog najamnika što razbijao je dveri
Uplašenih oltara bronzanim oklopom grudnim,
Konj težak, širok, konj davno izumrle pasmine,
Konj bez jahača, koji je davno u travu pao
Sa zvezdom krvi u grlu i očima od kletve budnim;
Na mene juri njegov konj, i bojim se da glas mi ne
Postane pramen straha, jauk prazne dvorane,
O zvezde ozverene, o zveri ozvezdane
Što izlazite iz razbijenih dveri trajanja
Pred vama strašno sam ceo, lišen moci udvajanja
Na krvi i plamen, i zato okrećem lice
Velikom konju što juri iz sna, iz crne ravnice.
 
Писмо



Винчанско писмо,жиг у иловачи,

Глинени голуб,мокри ветрокази-

Ко тражи,нађе;свет траје јер зрачи,



И обнавља се у пламену,влази

У саопштењу.свет је писмо,древно,

Непоуздано,али још на снази-



И тако читамо га свакодневно,

Ми,првог смисла потоњи читачи

и гонетамо значење му гневно,



Ми суђеници,присилни тумачи

Заданог писма које смислом прети

Из сваког слова.При том понављачи-



Понекад назреш у ваздуху,лети,

Небеску ружу која милост зрачи-

И то је знак,ал основе се сети.



Винчанско писмо,жиг у иловачи.​
 
ТРАГОВИ

Трагови твоји међу стварима,
отисак усне замишљен на чаши,
хаљине твоје у плакарима
кад вешалицу празну машта маши -

трезна халуцинација. Павана
за инфанткињу. Музика тескобе
што раствара се у ваздуху собе
и слеже као талог на дну дана.

Корак у празној соби. Гласови
под куполом од кости. Дечији су.
Секунде дуге као часови.

У недреманом оку камере
још један снимак. Помак намере
осмех на лицу твом, у безобрису.​
 
ЛАМПА

А ти си опшив мојих несаница,
Пена што руби вртлог од празнине;
Безлична, знам ти сваку црту лица
У мрежи остакљене паучине

У напрслом огледалу; тишина
Мрешка се као скоруп од твог гласа
Из друге собе, где је помрчина
У којој трептиш к'о паслика спаса —

Лептире сиве шаљеш, да ми круже
Около лампе у крхкој орбити,
По слојевима невидљиве руже,

А кад пред зору уснем, тада и ти
Утрнеш, к'о на окрет прекидача
У руци што је одсутна, ал'јача.
 
BELEŠKA O POETICI

Sačuvati neizgovoreno, kao srž.
Učiti od jabuke: zemlja, kreč i kiša
Rade samo za plod, i nalaze izraz
U toj nesavršenoj, ali zreloj lopti
Što se ne sabira s kruškom.
Uvežbati umetnost odricanja.
Utabati trag.

Stati pred ogledalo, bez straha
Od povratne slike: ona uzvraća izraz,
I to nesavršen, nekog upornog napora
Da se apstrakcija odene u meso,
U dobar provodnik bola.

Ipak, bez ustezanja
Hlebu reći hleb, vinu reći vino
A voljenoj ženi: volim te.
 
POVODOM VODE (3)

Talas: nabor vetra otisnut u kalup.
Roj slika obnovljen u peni
Bezvremeno — talas što u sebi nosi
Pokret krila u zglobu, prvo oko
I treptaj onog poslednjeg:
dovoljno je
Zagnjuriti se da rastvori se privid,
Umiju oči bojom prve zore
I zaplaču, vidovite.
Šta da mesiš
Od ilovače, ako vlage nema,
Bože bezimeni? Ko čuje žeđ mrtvih,
Suvi jezik, pucketanje plamena
U grobu neprelivenom?
Glas iz pustinje
Obrasta u perje, krik ptice šestari
Iznad ledenih bregova: tvrd je san vode
Koja zastane na putu —

Kao suza krhka je ta šarka,
Taj zglob u kojem slika pokreće se
Od pamtiveka do kraja i natrag.
Prosto jutro, kad sva su lica bogova slična,
U jetkom praskozorju, svirepa, nepomična,
Jednako mokra od tuđih suza, zelena od plesni,
U osmehu što otkriva naoružane desni,

Jutro bez namere, o zubati zidovi sobe
Iz koje treba da pođem, običan, među ljude,
Da nastavim davne nedovršene seobe
U stvari što kao zvezde zbunjuju prisustvom,

Jutro bez milosrđa, glas kiše na prozoru, studen
I ljubičast, pokreti okovani iskustvom;
Svakog sam jutra slabiji a bogovi se smeše

Zubatim osmehom; oni su isti, a mene je sve manje,
A njihova prokleta snaga je samo moje neznanje,
Moj zaborav, uboga krv, oči i ruke što greše.
 

Back
Top