Nekada, u srednjevekovnom japanu, ratnici, samuraju, koji su neprestalno vodili borbe, bili su dužni, da pored borilačkih veština, praktikuju i poeziju, da se bave crtanjem, i da gaje najdublja osećanja prema svemu oko sebe, iz tog razloga, da ne ogrube, da se ne uzvere, da ne polude od silnog ubijanja i krvi. Danas, u ovo moderno gladijatorsko vreme, gde svako gleda kako da se izbori za egzistenciju, ronamtika, duboka osećanja, poezija i umetnost, još su nam više potrebni, nego njima, ako ne više, ono bar kao njima tada.
Šta vi mislite o tome?
Šta vi mislite o tome?