No pustimo na trenutak prve rok zvezde Malog Mančestera i osvrnimo se na ono što je pored administrativne odluke omladinskog partijskog rukovodstva SKJ činilo genom i tkivo Leskovačke Gitarijade – dakle mlade rok muzičare. Kako bi smo ih bolje shvatili moramo znati nekoliko činjenica o kulturnoj klimi koja je u prvoj polovini 80ih vladala u Mančesteru na Veternici.
Leskovac je u to doba imao 4 bioskopske dvorane i to: Dom Sindikata, Dom JNA, Dom Mladih Žika Ilić Žuti i 11i Oktobar u kojima su se davali filmovi tipa Švedžanke, Brus Li, Emanuela, Noć živih mrtvaca, Petak 13i, Magla i Veliki transport dok su tuče pred blagajnom Doma Sindikata izbile kada su se davali Banović Strahinja, Supermen, Ratovi zvezda i ET vanzemaljac. Ajkula nije bila tako popularna.
Narodno pozorište je bilo prilično neobična institucija i uglavnom su se tamo igrali komadi sa kamiondžijama, pandurima, malim privrednicima i sponzorušama i mogu bez zadrške reći da je to pozorište bilo preteča aktuelne srpske kulturne doktrine. Mada je na tim daskama igran i HI FI talentovanog Stefanovskog koju je publika skamenjeno otpratila kao i Viktor ili deca na vlasti u izvedbi Niškog pozorišnog ansambla koji se tokom predstave opasno napio do poslednjeg glumca. Narodno pozorište u Leskovcu je u sastavu ansambla imalo i glumca koji je imao dublji glas od Ljube Tadića što nije bilo malo u to vreme.
Leskovac je sredinom 80ih imao i nešto što je davno nestalo u emancipovanijim krajevima a to je korzo. Od Mosta do Čitaonice i tako u krug od 8 do pola 11.
Koncertni repertoar je pak bio veoma bogat. Mogli ste da slušate sve: od guslarskih večeri u gradskoj Čitaonici, preko Orkestra gradske muzike koji je sjajno izvodio ruske koračnice i posmrtne marševe, do folklornih večeri u Mesnim zajednicama. Tih se godina u Leskovcu mogao sresti i Jovan Kolundžija, Kemal Gekić, Niški simfonijski orkestar, Lala Kovačev, Vlatko Stefanovski, Koja, Dino Dvornik, Radmila Karaklajić, Olivera Katarina, pitomci džez akademije iz Graca, Braća Vranešević, Kerber i Galija, Muharem Serbezovski i Šaban Šaulić, ukratko plejada izvođača veoma različitog muzičkog izraza.
Sve u svemu, tvrdo krilo rok orjentacije okupljalo se na samoj margini korzoa, dakle ispred Čitaonice kasnije poznate i kao Dragstor. Bili su to grupa najprljavijih, najkosmatijih, najmasnijih i džins ogrezlih ljudi koje je jug Srbije ikada video. Oni su bili obeleženi devijanti pa je Korzo okretao na bezbednih deset stopa od njih pokušavajući da što manje gleda u tom pravcu. Dakle ispred čitaonice sazrevali su gotovo svi značajniji muzičari Leskovačke rok ere. Pored pomenute grupe Kost tu ste mogli da sretnete i Vuždu, Vošku, Traktora, Narandžu, Antu, Proku Pankera (izuzetno disonantnog lika u odnosu na ostatak ekipe o kome će kasnije biti mnogo više reči), Ćoru (o kome će takođe kasnije biti mnogo više reči), Miku Pajsa takođe poznatog i kao Mika Degen, Mika Pajser i Mika bubnjar, Semku, Betovena, Peđu, Nikicu, a od devojaka tu su bile pankerka Mama, neka spodoba duge paperjaste kose, Levićka i njena drugarica Marićka kao i još neki karakteri kojih se kroz maglu sećam. Upravo mnogi od pomenutih formirali su svoje bendove krenuvši stopama grupe Kost . Nikica Kozomora je formirao Maglu, Peđa i Ćora grupu King, Voška grupu Poors, itd. Obrisi nekakve scene su se već dali nazreti.
No ta scena ne bi bila mnogo zanimljiva da nije bilo drugačijih pristupa pa ću iskoristiti priliku da ispričam sažete priče nekolicine bendova pomenute scene koji su nastali van gravitacionog pola društva sa ćoška Čitaonice.
FIST
Grupa formirana u naselju Solidarnosti, kvartu nadomak hipodroma koji je imao svoje staze na lokalnom sportskom aerodromu, dakle sa istog mesta na kome su se održavali nedeljni kasački derbiji poletali su i sportski avioni. Prilično jedinstveno mesto ako se uzme u obzir i to da su se hipotrom-aerodrom nalazili između kasarne JNA i Poloprivredne škole. To naselje Solidarnosti koje je činilo desetak užasno ružnih zgrada a u blizini neverovatnog vojno-obrazovno-spotskog kompleksa bilo je savršeno okruženje da iznederi bend inspirisan američkim sweet rock sastavom Van Halen i opusom glumca Silvestra Stalonea. Džaja, Miša Jare i još neki ludaci.
Šta o njima reći, imali su jednu pesmu i ona je glasila:
Plavo nebo, sve je OK
Vreme je na našoj strani
Na binu izlazi grupa Fist
Grupa Fist, mi smo dobri momci,
Grupa FIST jako dobri momci, o je…
Njihov se opus mogao opravdati i time da su oni praktično bili grupa ljudi koja se oduvek poznavala i bili su do te mere samodovoljni da nikada nisu želeli da upoznaju nikog drugog sem Dejvida Li Rota i Silvestera Staloneo koji su im kako rekoh bili ključi uzori.
ANTI STRES PRODUKT
O njima više pročitajte na:
http://www.leksikon-yu-mitologije.net/read.php?id=826
Nastaviće se…