Ovu je pjesmu našao Dr Nikola Škerović. Nađena je među dokumentima Državnog arhiva u Beogradu, u zbirci dokumenata koja nosi naziv po licu od kojega je svojevremeno otkupljena, "Zbirka Mite Popovića". Tekst je pisan kao obično pismo, a ne kao što je uobičajeno sa stihovima jednim ispod drugoga. Pjesma sadrži blizu 300 stihova. Ovdje je samo onaj dio koji se odnosi na borbu u Martinićima, inače je opjevana i borba na Krusima.
Ko je bio autor ovih stihova? Dr Škerović zaključuje da je svakako riječ o sveštenom licu, jer su u to vrijeme uglavnom samo sveštena lica bila pismena, a i ona rijetko. Pri tome, očigledno je riječ o savremeniku događaja, moguće i neposrednom učesniku.
Interesantno je da pisac daje veću ulogu guvernerduru Radonjiću, dok Mitropolita Petra odslikava kao duhovnog vođu ... dok je guvernadura opisao kao svjetovnog vođu.
Zabunu donekle unosi upotreba ekavice na dosta mjesta, ali ako je riječ o iseljeniku u Srbiju, a u ono vrijeme, početkom XIX vijeka bilo ih je puno, onda je to moguće razumjeti.



Ovo gore napisao je Momčilo Šaletić.


Dakle, evo te pjesme, koja bukti od crnogorstva, pjesma je nastala krajem XVIII vijeka, ili početkom XIX vijeka.
Ove pjesme se nije dokopao Vuk Karadžić i nije uspio da je osrbi, da ubaci u nju "srpske vitezove", "srpske vojvode" ...
Ogromna exluziva!




Pjesen - crnogorska pobjeda nad skadarskim pašom Mahmutom Bušatlijom


Knjigu piše Mahmute vezire, Arbanac je a od turske vjere,
on je piše baš u Skadru gradu, knjigu piše gladi svoju bradu;
Pak je šalje on u Goru Černu, baš vladiki gore u Cetinju.
"Jesi l' čuo cetinjski vladiko, naći će te čudo preveliko,
ti se prođi ot mojih zemalja, da t' ne nađe velika nevolja,
prođi de se ti vladiko Brda, moje zemlje da t' ne sretne beda,
i Pipera i Bjelopavlića i svi ostali turski brdića,
koji tebe donose darove, odstupaju od moje države.
Tri careva grada zatvoriše: Spuža s Virom i Nikšića tvrda.
Sakupiću moju silnu vojsku, i pešake i još četu konjsku,
sva ću ona brda poharati, sve izsjeći, u ropstvo otvesti".
Mitropolit tad knjigu pročita i razume što Mahmute preti.
Knjigu čita Petrović Vladika Crnogorcev i slava i dika.
Knjigu piše gubernator Joku, njemu šilje upravo u ruku.
"Vitez Joko crnogorska glavo, hodi brže ti k meni upravo,
K meni bane u manastir brže, ot vezira meni knjiga stiže,
da će vezir na nas udariti, da će zemlje naše porobiti."
Kako banu sitna knjiga dođe, u Manastir on k vladiki pođe,
Vladika ga lepo dočekao, ot vezira knjigu pročitao,
knjigu čita a suze proliva, bana Joku u lice celiva.
"Sad što ćemo, crnogorska glavo, promisli se i rasudi pravo:
Duhovna sam ja persona bane, i ne želim da nam ljudstvo gine,
ni da s ruše naše crkve svete, nit hrišćane u ropstvo da vode;
Crkovno bi ja sve blago dao, da b' vezira smiriti mogao".
I to Joko odgovori tiho, i vladiki besjedi ovako:
"Ne bojmo se mi, vladiko sveti, neće Turci nama dosaditi,
nit će Brda naša poharati, niti crkve naše razoriti.
Po nahija da knjige razšljemo, poglavare amo dozovemo,
sovjet skupa mi da učinimo, kud će koji da se naredimo;
Da idemo u Bjelopavliće, brže bolje nego vezir dođe".
Kad vladika reči saslušao, ot veselja na noge s' digao.
"Čini bane što je tebi drago, nit štedimo mi crkveno blago".
Darova mu konja najboljega, da ga nema, brate, ni u koga.
Po naijam knjige raspisaše, poglavare k sebi sakupiše,
svi zajedno vjeru zadadoše, jevanđelje sveto cjelivaše,
da Brđane braću ne izdadu, nit se Turkom ne dadu pod vladu.
Tri hiljade sakupiše vojske i odoše protiv sile turske.
Otidoše u Bjelopavliće, dočekaše turske agariće,
sekoše ih za nedelju dana. Tursku vojsku ugleda zarana.
Pade vezir više Spuža grada, i to vojske trideset hiljada.
Šest hiljada posla na Nikšiće, na Plešivce da udare hoće,
da razmetnu mlade Crnogorce, da raspude kao kurjak ovce.
Divno Joko al' razredi vojsku, za zderžati onu silu tursku.
I postavi buljubaše vojsci, sve po izbor koji su junaci:
Ot Cetinja Martinović Pera, on s' ne boji arbanaska zvjera.
Iz naije Đurašković Luka, ot oružja ne trepti mu ruka,
i deliju Petra ot Strugara za njeg niko ne kosi ni stara,
Ot Njeguša barjaktar Mijata, baš junaka dobroga ot rata;
Ot Blevlica vojvodu Vuksana, baš deliju brate, poizbrana;
Na barjake razrediše vojsku, da udare na tu silu tursku.
A kad dođe petak turski svetac, skoči vezir baš na jedan hotac,
i udari na Bjelopavliće, baš na selo, brate, Martiniće,
Martiniće selo opališe, Crnogorce istom razdražiše.
Kad udriše mladi Crnogorci, kao oni razdraženi vuci,
bili su se od jutra do podne.
Sivi soko gubernator Joko, bodri junak otvorio oko:
"A gde ste mi braćo Crnogorci, sad se kaže da jeste junaci,
potergnite vaše ostre mače, turska majka nek danas zaplače".
Kad junaci mače potrgoše, pak na Turke složno napadoše,
i svu onu silu pometoše, mnogo Turci nesrećno padoše.
Zelena se obagrila trava, i ot krvi i ot turski glava.
Ljuti rana i vezir dopade, za malo mu i život otide;
pogiboše dva paše careva i četiri alaj bega prava,
tri kadije velike careve izgubiše svoje gorde glave.
Sedamdeset aga i četiri svoje drage glave pogubiše,
i još k tome pet hiljada vojske, a ostali bezobzirke bježe.
Bježe Turci niz tu reku Zetu, dab' utekli Skadru gradu kletu.
Ostadoše mladi Crnogorci, Slava Bogu i Bogorodici.
Dosta Turskog sakupiše blaga, i oružja, braćo moja draga.
Sedamdeset i četiri barjaka, i ostale robe ot Turaka.
Zdravo su se doma povratili i junačke pjesme popjevali ...